U SVJETLU UKAZANJA - poezija

Nakladnik IMOTSKA KRAJINA

Tiskano 1996.

Augustin Kujundžić Ago

U SVJETLU UKAZANJA

Uvodna

NA KLANCU

Sudbonosan tren

odlučujuću utjecaj duha

prvo iskustvo

dvosjekli mač

ne bojim se

u skrovištu sam svoje ljušture

zrak crn hladan mrak

čovječe

tko pije tajnu

bosonog na zadračenu klancu

darom neuka pjesnika

poskok

puška

sudbina

vrijeme briše tajne

temelji ostaju

moja fatalna slutnja

fašizma u pjesmama

poezijom postojim

pred vama

kao glazbena forma

dominanta stvarnosti

bez blistavih darova

ispaštanja

poskok ljutac

sa bilca kamena.

I ciklus

U SJAJU UKAZANJA

PROGUTAO SAM IZVOR

Noć otvara nebo

          svanuo je prozor

u vidik

jutro pjeva u mojim žicama

umio sam tihe slasti

i upao u zaglušen dan

         u klopku

progutao sam izvor

         na pohodištu

strijelom uha gađam pjev grlice.

JUTRO

Prošao sam kroz utrobu noći

i obrao plodove

iznosim mrtvu prirodu na stol

pred tebe vladaru neba

što silan prolijevaš svoje oko

kroz prozor u moju sobu

radosti me spoznaja novog dana

tvoj bodež svijetli u mojim zjenama

ogrnut tišinom

pred tobom skidam kulise

koru od naranče bacam po podu

na dlanu mi kriška naslade

cijedim nektar tvoj u budući dan.

U SVJETLU UKAZANJA

Vidim te u svjetlu ukazanja

zjenama pospanim

u hladu jutra cjelovom u oko

upijam tvoje trnje

         svjetlosti

dok buktinje gore

         nestvarno

                visoko

u oknima si gledanja obično sunce

počivaš gore bezdanom

         bez puta

al' skupa smo u predvorju neba

iako je svaki tvoj micaj moja kob

         i reska slutnja

užarenu mi daješ krunu

plašt od vrelog plamena

kroz dubinu duha puštam te unutra

nalaziš me

uzimaš me

         zadnjim obrisima jutra

istinskog ti bljeska

čime me to od izvora tjeraš

niz potok nemira

vjernik sam pred tobom

gađaj istinama vrelim

         iz svemira

teška je šutnja

tvoji traci suze u mojim očima.

U KAMENOLOMU ŽIVOTA

Svaki trenutak veže niti

        točnošću vremena

isisavam eliksir iz mrtva korijena

glazbom diram dubinu svoju

snagom dubine otkrivam dom

        u kamenolomu života

grabim život

skidajući kožu u vrleti

snaga zveči u mojim grudima

žena na prozoru zatvara škure

u tišini sobe intimu sakriva

mekoćom poljupca mrak je dodirne

     Treperi požuda u mojim očima.

SNOVIĐENJE

Česma kužne strasti

na zgažen kaplje put

u zanosu pijan zaranjam u zbilju

umor me zatvara

oči trpe

u daljinu blude

vapaj psa i zveket lanca

niz polje se prosu

ne trebam slamku spasa

u moje vjeđe kaplje novi dan

tješe me nade

         želje

              snoviđenja

makar sam odavno rasprodan.

DUH U OGLEDALU

Igra sjena

         tajnovita

                hladna

                        šutljiva

svaki dan ista slika

         stvarna

                nedodirljiva

kaži mi odakle si dolunjao

u tu pustolinu

         gdje se kriješ kad te nema

koliko si zjena providio

lica obljubio

toplih tijela obgrlio

kumim tvoje krhko srce

         gluha sliko

tko ti je okno posjajio

vragoliju vizije podario

pa ti duša leluja

         tom nestvarnom dubinom

nevide

trnem od himbe tvog bezdana

         hladna

              bešćutna.

SAVJESTAN VOZAČ NAD BEZDANOM

Tražeći slobodu

ostajem zarobljen u sebi

tražeći beskraj

dobivam stvarnost u pozlaćenu okviru

      bez prozora

      bez vrata

u što kucnuti znak raspoznavanja

jesam li to zatvoren prazninom

      pred ogledalom života

      posuđena maska

izgradio sam pojilo vjetrovima

bacam u bunar sva saznanja svijeta

      duh i tijelo

      nešto iz ničega u ništa

kradem mudrost ruži u cvatnji

savjesni vozač vrluda nad bezdanom.

BJEG

Lukav mjesec

u granama brijesta

skriva se kao tat

      mrak

      koprena siva

      blijedi djevojački vrat

tonem daleko

niz prašnjavi put

kamo ne znam

na tom putu sve postaje

      raskoši

gitare sviraju

svjetina okićena srećom

i ništa me uzima

tonem dalje

      niz daleki prašnjavi put

miran.

NA PUTU

Žure spodobe hude

      neumorno

      noć i dan

žmirkave zvijezde motre

u mraku čuči sjena

tepa dječji glas

      Runto

      Runto

na putu zgažen pas

mrak trpi gromozoran bat

vozila gmižu

      smrde

      buče.

U RASKORAKU

*

Nemam sna

      a noć mrkla

      tjeskoban plam

ne marim rosu

ni noć

      čekam zoru.

*

Mjesec trne nad morem

A ono se prelijeva

      tamo amo

*

Tišina

nemir se lije kroz ježurine

jedan

     dva

         tri

neki blesavi šabloni.

RAK RANA

*

Zašto ničeš željo iz dubine

utomi gorčinu

i u žuči umri

*

Raskuj dušu okovanu

opjevaj

umiri ranu otrovanu

*

Ja sam kthki čokot

osedlani divlji konj.

BJELA PRASKOZORJA

*

Kad orose zore

sunce rano

prospe zlatno zrnje

*

Razabiram riječi

sve moje želje

odletjele su u vjetar.

UŠĆE

Potok se vere među kamenje

    ponire

davi se koprcavo u valovima

    srk u ponor

gogolj ponovno navire

    srtmoglavo u bezdan.

NE ŽELIM OSTATI

Nikada mi se dan nije učinio tako vječan

pod kišom iskušenja

jesam li zalutao

u svoj svojoj bistrini

u sitnost ljudsku

nemogućnošću oslobađanja od istine

ne želim ostati

uronjen u oklop

kamo još mogu u zao tren

duboka noći

u luci znanoj

plaši me tvoja tama

ne mogu nikamo

pješak svoj križ ostavlja na putu.

SMRT

Stonoga na vrelom pločniku

Narod

              Gaz

Pala je noć

drhti lampa

              mrtva stonoga

              na pločniku.

II ciklus

U ISČEKIVANJU

HLADNE NOĆI

Bura se murvi zapliće u grane

bolno krikne

                 kad udari o zid

moja mater sjedi u sobi

na srcu joj tuga

                 hladna kao hrid

u noći dugoj

                 skuplja vjeđe

i sva skrušena drhti kao prut

kroz prozor u tami

                  gleda puna sjete

sa kamenom u duši povijeni put.

SLIKA IZ DITINJSTVA

Česta slika iz rodnog mi kraja

autobus što radnike vozi

u tuđinu di je i moj ćaća

poša radit dicu da odrani

bili mantil i šešir od pliša

još i danas vise u ormaru

i ne more ništa zaključati

tužnu priču za mater mi staru

godine su prošle ćaća

stigle evo i godine rata

sanjao san bezbroj puta

kako kucaš na stara nan vrata

a znan

više nećeš doći

iz daljine ceston u naš dom

i znan sve će proći

al osta' će slika iz ditinjstva mog.

BABINA PRIČA O VILAMA

Tamna noć se spustila na selo

sva toplina noći u kuće se zbila

vatra sa komina ozari nam lica

baba Mara iz bukare napije se vina

         pričaj baba pričaj

znatiželjni pogleda zamole je dica.

U Jelinin bajmin vile kolo šire

prosule se kose mrklinon u strani

aljine jin bile sve do zemlje vise

vodon iz Krčevca nalile se klete

i sve vijuć kolo izbacile sise

ljute grome

         plaze jezike u blisak

u žlibe kuća grgoću i bljuju

zatvaraju škure umornomu selu

itron zubljon obasja in munja

zloslutničkin bliskon pozadicu bilu

cile noći tako ne dadu ti mira

more te moron straše te u tami

u polju koson zasade ti njivu

a u zoru

našem konju Liscu saplele su grivu.

Posuli smo lugon vatru na kominu

pošli smo u krevet pridani umoru

cilu noć smo snili čudne duge kose

čekajući pivce da probude zoru.

RUKE BABE MARE

U suncu na sopi sidi baba Mara

prid njon je život saplejo sve pute

         gleda staru ruku

druga ruka njena davno je umrla

stare tople oči brz odlazak slute

još panti sitnice iz mladosni dana

u jeseni lica skriva svoje tajne

         u dubini davnoj

zovnice se tkaju ceston žuri mladost

baba Mara jednon rukon češlja kose sjajne

umorna je ruka za dvi radit znala

izvezla je vridna sve minule dane

         na sliku života

umorna i sama na grudi je pala

na odar hladni cili život stane

s kampavela zvon čemprese zaljulja

grlica poleti u oblake bile

         u smiraj dan

pod starin hraston u krilu svete Ane

moje babe Mare ruke su se srile.

BERBA

Sazrijali žulji dida mog

zlati se vino u grozdovima

         jedre cure

         jedri vinogradi

miriše zrilost u košarama

dašće pisma pobidnička

         did dilja čep

zamiče dan

nabreklo je umorno sunce

baba izuva cipele

         na oboru

pas kuću čuva.

DUGA

Kaži mi rosna lipotice

za koga si krila raširila

         bistre šare uglađene

od jezera podno grada

priko polja do potoka

od koga si posudila

         čarolije usklađene

za tebe san nježna svila

         raširila šarno platno

u zinicu oka tvoga umivena zaronila

modru boju žedna pijen

         iz jezerskog bistrog oka

po zelenu hitro skočin

i zagrcnen iz potoka

crvena je boja ruže

oranice plodne

iz voćnjaka zrila dunja

         daruje mi žutu boju

iz tvog oka višćo znaden

ja ukrasti šaru koju

ljubin nebo širin krila

         oblaci mi većma biže

ja san tako nježna slaba

sunce jarko već me stiže

         na me baca vrile mriže.

IMOCKI

U ranu zoru

            kad Sunce

proliva zlato niz Pode

Vrljika umiva zadnji san

            i hitra

            niz polje ode

na brigu čuči kameni grad

di moje mašte plode

             ko ljubav star

             ko rosa mlad

             Imocki

srida je

struje puti k pazaru

pijaca pišći

             gusle

                    ganga

                           kameni skalini

u vrime odoše.

UKRADENI MOST

Ruše stari željezni most

kradu krajobraz Metkoviću

u Neretvu padaju smeđe krljuti rđe

dijete baca udicu u vodu

djevojka u mojoj ruci

stišće sriću tvrđe

kradu

željeznu kralježnicu gradu

kako priko vode

Neretva oslikava oblake na tijelu

ja oponašam platane snažne golijate

za buduće dane

slikom svoga uma

hvatam ih  na djelu

tugovat će te sjetni

jer ne date starcu da u miru živi

pružat će te ruke na albume slabe

listajuć' u prošlost

gledat će te samo

mrtvi papir sivi

otvarajući okna u prošla vrimena

slike stare još zrcale u vodi

vezane za sjećanja otete slobodi

na Neretvi hladnoj još brodovi žive

pod tančinom novog modernoga mosta

rađat će vam mašte od asfalta sive.

PISMA MORA

Tone brod u smiraj dana

brazdom posutom biserima

Sunce ranjava more

          slomljenim ogledalom

more krvari

ljulja bokovima

           jezik plazi u žal

u malom groblju pod čempresima

davni mornari još čuju šapat

              val

              val

              val

pije li kamen gorki dodir mora

godi li mu mokri zagrljaj

gleda groblje mrkim čempresima

               sliku znanu

kuće kamene s brda gura borje

one sopama upiru u žal

zrakom struji pjesma znane rime

              val

              val

              val.

U ISČEKIVANJU

U bilo dana rasuli se sinovi

Napustili rodne pragove

Daljine u uze bacaju tvoj pogled

Žalosna majko

Daleka obzorja kriju čarobne gradove

Zgurena u očaj

Čekaš znak doglašenja

Bure pisma briše suze kiše

Ruke stare rakam namriškani

Tople bajke sniju

Hoće li ih ikad pomilovat više

Vidi li još oko postaju na cesti

Pripozna li prugu iz biloga svita

Krunica u ruci kroz prste joj kruži

Po stotinu puta

Kuma Kata isto pismo čita

STASIT MOMAK POLJEM GAZI

Bacam oblutke u vodu

moja se radost prosipa u malim vodoskocima

         u plavetni neba

         u tvojim očima

bio sam dječak na pokošenoj livadi

nosio sam ti dozrile kupine

sušna su ljeta ispila rosu proljeća

         brazdama zaoranim

stasit momak poljem gazi

hladna voda okreće mlinove u nepovrat

napravit ću privjesak od tvrdog oblutka

u njemu ću napraviti okno u djetinjstvo

napravit ću lančić od zlatnih niti sjećanja

         pod vrbama pospanim

prestat će snovi nemoćni

ostat će prazna slika u vodi

kosci žito kose

         mlinovi

         klepeću godine.

ULIČNA SVJETILJKA

Svake večeri u isto vrijeme

pali se žižak i u noći sja

              rumeni mamac

za stotine želja što k njoj slijeću

iz gluhe daljine što mrklinom zja

treperava svijeća sanja na zidu

u praznoj noći svijetli svoj san

             to Sunce malo

ko ptica Feniks kad pokriva gnijezdo

u tamnoj noći oponaša dan

bistrinom svijetlom razotkriva tajne

šetača samca i ljubavni par

              ta starica svijeća

s kamenog zida još dugo, dugo

na njih niz ulicu baca svoj žar

svijetli niz skaline sve tanje i tanje

ne može joj sjaj do kraja zida proć

              umire polako

na kraju priče ta starica nijema

ugaslog oka ispraća noć.

III ciklus

JAHAČI NOĆI

BILA JE RANA JESEN

Kljenovi su razuzdali boje

rekla si

              to su ruke tvoje

mislio sam

( a nije mi stalo

do tvojih ogoljelih skuta)

ustreptali kljenovi

presahnule su želje.

PREPOZNAO SAM TE U PJESMI

Dogovorili smo se doći podno sela

gdje pastirice pjesmom dozivaju ljubav

dogovorili smo sastanak zrelih godina

         u Barama

         u hladu vrba

požurio sam cestom koja nas vodi u zagrljaj

i potražio te vrelim sjajem sunca

         u tamnim očima zrelih malina

prepoznao sam te u pjesmi

         u mirisu sjenokoša

gledala si me srećom u očima

pružajući blagodat zrela ljeta

ja sam donio ruke

         i obrao tvoju mladost

dogovorili smo se doći podno sela

gdje vjetar otresa zadnje bajame

         u veseli smijeh djece

čekala si me u zlatnom odsjaju lokava

         na cesti

gledala me izgubljenim pogledom u očima

prepoznali smo se u plavetni Zavelima

         prvom mrazu u našim riječima.

NA JERKOVCU

Daleko dolje na Jerkovcu

              živiš još daleka

gdje ti sa dlana ispade

              dozrela jabuka

daleko dolje na Jerkovcu

željela si radost

                  ljubav

daleko dolje na Jerkovcu

ispod starih platana

           tugom

na dlanu ti uvela jabuka.

U MISLIMA NA TEBE

Gasim svijeću

         sretan u tišini

         tonem u misli

raskoš zapamćenih trenutaka

slike bliske poznate

         naviru mi osjećaji

čujem tvoj šapat kroz mrak

         onako običan

osjećam miris konjaka

miris tvog parfema

čekam tvoj pokret

sretan što si tu

         makar u mislima

sam

ne mogu zarobiti san.

JAHAČI NOĆI

Put je tvoja mrka boja

odsjaj slatki u brončanoj noći

šapat srca u galop mi bacaš

              dubinom sata

              vrijeme muklo odzvanja

lebdiš mrakom vižljasta ko ciganske oči

tražim radost u dubini tebe

galop bukom prolomi kroz klanac

Mjesec zlatne mlazove prolije

              na brončane sapi

              dok mi se veseliš

toplim mekim poljem razigra se vranac

sklapaš nježno oči da ne vidiš tamu

i dubinu daleku osutoga neba

dok jašemo žedni mladu mjesečinu

              u nagonu slijepom

              oboje smo svjesni

zanos nas ljulja u jutro od srebra

to dan uzima od noći što ostane

ko trgovac stari zadnje ćari kupi

ostavlja nam samo plave uspomene

              velom neba

              pokriva nam oči

i svjetlom ko sabljom po licu nas lupi.

SKRIVENE SLOBODE

Pusti me i budi dobra

zločeste misli izbaci kroz prozor

u noć sljepila i pohlepe

mržnja će nestati u valovima tišine

opusti se dušo

postelju mi nudi u sjaju mjesečine

svjetlo dana otopit će led

dimi opušak na podu tvoje sobe

obris tvog lika raščupan i blijed.

GDJE SI

Guste kose u prstima

jesen je žuta

poput tvojih pramenova.

***

Palim svijeću

naslonjen na jastuk

pokušavam srediti misli

na stolu Biblija i ključ od Pakla.

KROZ TAMNE NAOČALE

Ja sam tvoje lice prilijepio za svoje prste

dani se nižu u zrcalu tvojih gledala

od mene ne možeš sakrit staklenom maskom

svoje planove

daleke nedostižne snove kojima si se predala

ipak želim ižmikati bezočnost tvog lica

razotkrit krik galeba nad vodom punom ribe

svu tajnu dubine tvog skrivenog oka

šverc pogleda kroz tamne ocakline

kako je sve malo u tim tvojim okvirima

ulica

blijeda lica gradske djece

kolone izbjeglica

sve umjetne pompe s podlim folirantima

u ljudskom obličju psine izjelice

a kad bi barem pao okvir sa slike tvog lica

požuda u tebi budi vječne fame

sav moral face što klija iz tmine

sam dragulj života baš iz oka kane.

DA SAM

Da sam kiša

padao bih rosan na tvoje obraze

ruže mirisne za tebe bih napajao

biserom bih sjao na tvojim usnama

         duge se ne bih bojao

da sam vjetar

zbog tebe bih maslačke puhao

         tjerao oblake

bdio bih cijelu noć pod tvojim prozorom

         i pjesme ti pjevao

da sam noć

tkao bih ti najljepše uspavanke

pozlatio mjesečinom okna na tvom prozoru

dirao ti kose

         u tvom zagrljaju

         čekao bih zoru.

U MRAKU SAT

*

Oberimo želje

              vrata su otvorena.

**

Ozarimo sobu toplinom

lumini svijetle daleko od nas

               u mraku sat.

***

Ne traži me

               Izgubljen mi trag.

BURA NA MORU

Bura siluje more

u sobi tišina

toplina huči u dimnjaku

prostrla si preda me

sve svoje draži

              ne kažem ništa

              u meni bura

              a u njoj more

              duboko

u sobi mrak

               vani more diše

bura zaspala u borovima.

JUTROS SAM

Jutros sam vjetar

nebom plovio

oblak me kitio

darove sam ti nosio

ti si vjetru

             krila slomila.

I DALJE TE LAŽEM

Tu je sve

slika

        potpis

              želje

                    pozdrav

                    volim te

i kako reći

sve što se desilo

kako priznati svoje laži

                ti ne smiješ znati

                jer sve će proći

dalje te lažem

                tako sam ti draži.

ROĐENA BAŠ ZA MOJ STIH

Stojim pred tobom

u vrtu zaborava

pun zanosa

promatram te tih

rodilju mojih zavrzlama

grješnicu

rođenu baš za moj stih

nebo pjenuša u tvojim očima

na licu tvom

u bistroj čistoći

plamen tvoje šutnje u meni sagori

kao sunce

baš u susret noći

voljena ženo samo tebe ćutim

kao plavet mirnu o tebi sanjam san

kao bogatstvo mašte

mirisom se širiš

kroz skrovita mjesta

u moj naručaj

reci mi nježno

na uho mi reci

za mirnu luku tvojih dodira

pričaj mi o svemu

kroz snove mi prođi

ostavi mi klicu svoga nemira

u zjenama mojim

svijetliš još i traješ

u zdencu mog života

tvoja slika ljeska

otrovan tobom

bez sna bludim u tamu

neumorno gradim

kule od pijeska.

NAŠAO SAM DRAGU

Na kamenu pod Suncem

našao sam dragu

ložio sam vatru

ona je luk rezala

             grizlo nam je oči

bacila je luk u vodu

i vodu na vatru

             priznajući ljubav.

OPROSTI

*

Oprosti zbog mojih zabluda

laži i istina.

**

Već unaprijed smo osuđeni.

***

Ti si mrak

između koplja žitnih polja

ja sam telefonski stup

vezan žicama zaborava.

****

Nismo krivi za raskorak

krivi smo

za ljubav i požudu.

JOŠ VJETROVI TUKU O HRID

*

Nisko su padali pogledi

mržnju smo skrivali tugom

boli su srasle sjećanjima.

**

Odmori dušo

mirni zaspimo

             opčinjeni.

***

Još vjetrovi tuku o hrid

i sve je isto kao prije.

VILA

*

Prošla si kroz moj život

i ostavila trak Sunca

koji se svakim jutrom rađa.

**

Kao školjka

              šapat na uho

čežnjom od strasti

              u zoru

vila mi rodi sina.

IV ciklus

BOG NA KRIŽULJUBI RANE

TKO JE RANIO DIVA

Kakva je budućnost u strahu dječaka

u gluhoj osami kad usteže vrat

bez puta znana radost neće sresti

kroz lužinu sivu hoće li moć proći

             ko čovjek ko brat

on pije rijeku začaranog kruga

a u njoj sva dubina zla

u stisnute šake suza nije pala

u ranu se grdnu želja raspukla

hoće li klonuti pogled pred tvrda iskušenja

nesiguran pokret hoće li moć proći

             raspuklinom zemlje

             kroz rascvale rane

iz noći u dan

             iz dan u noć.

ORLOVI

Orlovi

             lete

perja im krvava

dušu mi kidaju

oblaci kite okolna brda

mrak se spušta

             niz vododerine

orlovi

             preko brda hitaju.

BJELA CESTA

Jutro je

zoveš me u beskraj

nudiš mi tijelo

              bijelo

             vijugavo

predajem se tvojoj prašini ugaženoj

i svojoj čežnji dalekoj nedokučivoj

veselo zvoni podne

moj trag ocrtava svježina

duboko utisnuta u tebe

dugo smo skupa

Sunce ušiva gizdu na oblake

istrošeni vremenom

         dodirujemo se u zadnji cjelov

sumrak je

pohlepni ti obukoše crnu haljinu

          pobrisaše tragove

čežnja još traje

          al' nada kisne

sačuvao sam bijelu haljinu za tebe

           duboko u sebi.

BEZNADNOST

Tko vuče hladne niti

ljigavo plazeć' kroz naše snove

manirom artista

ordiniraju snifere jeftinim opijumima

             ispiru im mozgove

koliko je serpentina do krajnosti

studi duboko u žilama

ne čuju moćnici urlik savjesti

              baštineći vime medija

potmulo ječi u daljini

u vječnost žure ratnici

              ženu u crnini vode

iz magle izviru stare osvete

zemlja ljubi sinove svoje

               koliko još treba do slobode.

MISLI ZMIJE

Neke oči iskre iz tmine

ispiju otrov iz vimena svijeća

vrijeme ispija nečije godine

otvorena zemlja mami znatiželju

poput raskopčane haljine

hijerarhija održava govore na stratištu

o moralu

rađaju se sinovi smrti

sljepilo neba pretvorilo se u raku

a tempo svira rekvijem na praznom oltaru

u našem je domu drugi čovjek

nosi zmije u rukama

mi zabijamo glave u krilo zle maćehe

u usta pijana od naslade našim suzama

mi igramo igru noja

hrane nas tuđinci pričama o Genevi

postajemo psine ovisne o zvižduku

robijaši bez broja

zmijske pomisli gmižu oko ruke koja piše

to čovjek u strahu sipa otrov umjesto sjemena

kao žena u ekstazi zemlja uzdiše

postaje tusta u bremena

mi igramo igru slijepca na žici

vrijeme ispija zadnje suze

trpimo smrad rasista i zlikovaca u pričama o moralu

dok neke oči iskre iz tmine

svijetle na praznu oltaru

perom ću probosti misli zmije

probudit ću dane u prokletstvo stoljeća

uvjeren ću ostati kako dobro nije

kada ti drugi daje

svu draž i radost tvoga proljeća.

PROSJAKOV DLAN

Ispljune gorčinu

mrak prošlih vremena

            ispruži dlan

ko u prazan bunar zveket vjedra

            prosu se molitva u hladan dan

Bog ti pomoga

srića te pratila

sve ti se pozlatilo

u zdravlju uživa

duplo ti se vratilo

ne vide ljudi balzam u duši

sablast u tijelu

           prolog hrapavoga glasa

na praznu pijacu još jednom tresnu

           prosjakova varka spasa.

MAJKA I SOKOL

Ne reci majko ni riječi više

sin tvoj sve želje ti zna

kad suza kane na ljuto gvožđe

i hrvatski žuljavi dlan

podigni pogled grob nam je znamen

i rose što padaju naj

lak kao lahor sokol tvoj leti

i sunce još sija zanj

hajde majko podigni pogled

sin tvoj znade da si tu

i stavljaš ruke na hladno tijelo

i ljubiš sina po stoti put.

HRVATSKOM RATNIKU

Čuješ li pjesmu svatova

na tronu uznesenja

brišu li želje mladenačke

             trublje dušmansko

bude li te priviđenja

bljesak munje kose

varka podla znalačka

             sudba trojanska

dostojniče trona

teška su vremena

dijeliš li s kim nevolje

             noćna bdijenja

smeta li te sipka kiša s jeseni

             gromor topa

             tupa slutnja usuda

             gust miris tamjana

na rosnom polju slobode

bdije stijena mramorna

pod njom vitez počiva

              klija klicom sjemena

miriše ružmarin

arlauče vino u pjesmama

to svatovi idu ubirat

               plodove tvoga bremena.

BOG NA KRIŽU LJUBI RANE

Oprosti mi moram poći

protiv vjetra protiv kiše

niz osorne sunovrati

kule bijesne stražarnice

stazom neba i još više

oprosti mi moram smoći

čaroliju snagu sreće

za živote obećane

stablo hrasta gorostasa

i još ljepše i još veće

oprostite mi bijele ptice

bistre kapi bistre rose

sive ceste suputnice

krik laveža hude sjene

sve vilinske besanice

na kurjake na spodobe

sunce prži ljute rane

gore gnijezda krvi pjene

sikću zmije bljuju sjene

na cvjetove odabrane

i ne može i ne smije

crne slike trule dane

utabane staze smrti

ocvjetati i pokriti

Bog na križu ljubi rane

Oprosti mi moram smoći

Još prkosa moći znanja

Na potaje na podvale

Razotkrit ću pute sreći

U mir duha blagostanja.

SPOZNAJA

Rađaju se kao brda

             moćni strojevi

gorka je spoznaja

             bez suza

padaju pogledi u prašinu

poljubimo Zemlju obeščašćenu.

POGREB

U hladu dana

jauk starog zvona

razbija silinom groma

            jecaj prigušeni

krinka od gerbera

            sakriva odar

            u mirisu svijeća

sveta Ana moli za nas

u kamen ime uklesano

             u kamena vrata

šumi Aheront u podsvijesti

             u tami

teška je istina

usta suha prazna

Sarafi spuštaju zavjesu

majka širi ruke

              grudi otvara

tako svi ostajemo sami.

OBRAĆANJE BOGU

U lagum svijeta uviru osjećanja

još bistrina zvijezda budi zadnje nade

od Golgote tužne

             o Isuse Bože

zar nisi svjetlost um što obraćat znadeš

skrvimo kleti na ovom planetu

guramo prste u vlastite rane

              o Bože sveti

upali luču svijeću

u savjest ljudsku

u ove mrkle dane

nema bola u koljenu dok kleči

teška je tuga i patnja utaje

              na tvoje ruke Milosrdni

lajem riječ istine

o puko ovom što svatko mu aport daje

što je čovjeku pod krinkom milote

prisnim riječima kad cijedi zadnje vjere

               u kalež sveti

u lagum svijeta bečim svoje oči

tko li nam zadnje snove bere.

NEDAJ BOŽE

Ne daj, Bože, u svoje ruke

žeđ ne gase utaženja mlaka

ne daj, Bože, srce prebijenu puku

iz milostinje neće isisati bitak

krotko janje dok ga motri vuk

no daj mu snagu strijelu i luk

u grlu poklič smion i britak

svoje ruke na oprost nosimo

još sodomije trpimo ustajali dah

prebijeni puzimo i prosimo

ne daj, Bože, svoju tuku

na zacjel rane otrovane

pusti neka teku vode sputavane.

KRJESNICA U NOĆI

Večeras si moja sudbina

neka zvone zvona

večeras si buktinja plamena

              u tamnoj noći

osjećaš li blaženu svjetlost

mjesečeva dodira

što pada po nama

             u samoći

večeras su moje slutnje u tebi

večeras nema slabosti osvete u meni

u zrako kao miris vjetra traje

             priča bez utaje

zaboravimo krvavi vihor

sjenu mračnu teškoga vremena

ja i ti smo krijesnica u noći

             bitak

             istina.

NA KRAJU POČETKA

Sunce se stapa u obzor od voska

kao izgubljeno janje

             čuči oblak sam

kao melodija

zavjesa mraka spušta se s visoka

             moćne tajne proviđeni trag

jeli to zbilja

il' ljepota duha

ili je u nizu

             samo jalov dan.

PLOD ZRELA POETSKOG ISKUSTVA

Doživljaj prvog čitanja prve knjige pjesama, još neobznanjene, najizravnija je komunikacija s autorovim poetskim svijetom ne natrunjenim ničijom recepcijom, otvorenim u svojoj prvotnosti i cjelovitosti, izazovnom mogućnošću svojih značenja i poetskih ishodišta. Ima u tome prvom čitanju najdubljih dodira s misterijom stvaranja umjetnine, neke nedorađene tajnovitosti, posvema izvjesne ljepote prvih susreta s umjetninom i drži u otkrivanju njezinih slojeva, značenja i poruka. Pred prvom knjigom Augustina Age Kujundžića u jednom smo pjesničkom svijetu motivski raznorodnom, slojevima i značenjima bogatom: jutro, Bog Stvoritelj, smisao, noć, zabava, tjeskoba, nemir, smrt (II ciklus); strah, majka, tuđina, rat, vile, život, berba, ljubav, zavičaj, more, Neretva, izčekivanje, prolaznost (III ciklus); orlovi, cesta, rat, tamnija strana stvarnosti, domoljublje, molitva (IV ciklus).

            Knjiga se otvara iz cjeline iz-lučnom pjesmom Na klancu, koja asocira na izlazak iz i prijelaz u; sudbonosni tren, dvosjekli mač, zrak crn hladan mrak, a pjesnik pred izazovom tajnom tajnom prvog vlastitoga pjesničkog iskustva: dosonog na zadračenom klancu, kao glazbena forma i poskok ljutac.

             Novi spojevi i nova značenja poznatih riječi u prvoj pjesmi prvog ciklusa: noć otvara nebo; svanuo je prozor u vidik; jutro pjeva; strijelom uha gađam pjev grlice ( Progutao sam izvor). Ljepota je jutra iskazana sugestivno novim vezama, novim slikama, novim metaforama. U pjesmam Jutro i U sjaju ukazanja iskazana je vlastita ljudska sićušnost naspram Bogu, vladaru neba. Prolaznost zemnosti pred neizmjernošću vječnosti! Uspjelo kontrastiranje, čuđenje, ushit i kršćanska zahvalnost u poniznosti. Svjetlost kao motiv, slika i dar Svevišnjega, osjećaj posvemašnje ovisnosti, određenosti i privrženosti Duhom i šutnja (teška je šutnja) kao izraz upitnosti sred vlastite osupnosti i nemoći.

              Zapisujem naslov Snoviđenja. Prvi stihovi lijepo zbore o sljepilu strasti. Kako dobro znane riječi novo zazvuče iznevjerivši uobičajeni red. Pomaknutost se oplodila:

                                                 Česma kužne strast

                                                 na zgažen kaplje put.

Ovdje je i vidrićevsko hvatanje zvukova netom svršenim prosu, a zvukovno je događanje  s njim  u suglasju, korespondira s njim otkrivajući ljudsku protegu i u animalnome:

                                                 Vapaj psa i zveket lanca

                                                  Niz polje se prosu.

Iz prvog bi ciklusa trebalo upozoriti i na odbljeske poezije i filozofije egzistencije, poglavito na poetske upite o smislu, na upitnost i začuđenost kao jednu od važnih odrednica poetskoga izraza:

                                                  u što kucnuti znak upozorenja

                                                  jesam li to zatvoren prazninom

                                                              pred ogledalom života?

Rađa se značenjski višeslojna i poetski sugestivna metafora: pojilo vjetrovima, a umjesto očekivanog odgovora neodgovor i bezizlaz: savjestan vozač vrluda nad bezdanom.

              Drugi je ciklus izrazom sličan prvome: deseteračka i dvanaesteračka poezija dojmova. Izmjenjuju se slikarski i glazbeni motivi u naravnoj poetskoj fakturi. Djetinjstvo je inspiracijski izvor, vraćanje idiličnom nastrojenju seoskog doma, priče, vjerovanja i cjelovitosti bića i svijeta. Pozoran će se čitatelj zaustaviti i ponovno vratiti pjesmama: Babina priča o vilama, Ruke babe Mare, Duga, Pjesma mora, U isčekivanju…

U pjesmi Stasit momak poljem gazi zateći će vas sretan spoj jezične hrvatske pjesničke tradicije i suvremenosti (osmeračkom naslovu manjka samo dvosložni pridjev deseterca). Prevladavaju tmurne boje i isto tako nastrojenje.

             Ljubavne su pjesme u trećem ciklusu. Odlikuju se reduciranošću i asocijativnošću izraza, novim metaforama i zbijenom fakturom. Pjevajući o tjelesnoj ljubavi baštini Preverta (Jahači noći) Nerudu (Da sam) Pučku ljubavni pjesmu (Jutros sam) suvremenu šlagersku produkciju (Rođena baš za moj stih) i sentencioznu konciznost haiku poezije. Spojevi zvučnoga i vizualnoga čuvaju trag vlastitosti (Vila).

               Četvrti ciklus čini misaona i domoljubna lirika pokrenuta vizualnim slikama i asocijacijama. Iz nje govori buntovna osobnost pjesnikova nada hipokrizijom svijeta dok u hrvatskoj krvavoj stvarnosti u vječnost odlaze ratnici (Beznadnost). Struji iz domoljubnih stihova duboka, istinski proživljena veza pjesnika s poginulim hrvatskim vitezovima iskazan upitima. Patetika uzmiče pred neposrednošću doživljaja i težinom istine.

Iz-lučio bih pjesme: Misli zmije, prosjakov dlan i Hrvatski vitez.

Prosjakov dlan – ikavicom s(p)retno izrazi pučke zdravice unose u ovu cjelinu dah zavičajne ćudoredne tradicije sred opće bezćutnosti u kojoj se gubi i posljednja nada.

                Zbirka se zatvara pjesmom Na kraju početka. Nakon vizualnih slika (Sunce se utapa u obzor od voska;  zavjesa mraka spušta se s visoka) slijede upiti na koje će si odgovoriti recepijenti.

                Izraz je Kujundžićev raznovrstan. Ispis bi frazeologizama, pučkih usporedaba i izraza u duhu usmene književne tradicije pokazao kako prevladavaju novi pjesnikovi metaforični spojevi svjedočeći o odrednicama, mogućnostima dosezima njegova prvijenca.

                Prvijenac Augustina Age Kujundžića izraz je i plod zrela poetskog iskustva i darovite osobnosti. Treba ga odposlati čitateljima.

Ivan Juroš