Roman - NAIVNOST NEVINOSTI

AUGUSTIN AGO KUJUNDŽIĆ

NAIVNOST NEVINOSTI

Hrvatsko kulturno društvo

NAPREDAK Split

hkd-napredak@st.htnet.hr

Knjižnica SIJELO

Knjiga broj 6

Tiskano 2006.

Urednik

MLADEN VUKOVIĆ

Lektura

IVAN JUROŠ

TONKA JONJIĆ

Korektura

MAJA PERŠEN

ZORAN BAŠIĆ

Slika na koricama

STIPAN KUJUNDŽIĆ

Tisak

REDAK Split

UDK 821.163.42-31

ISBN 953-6541-20-3

       NAIVNOST NEVINOSTI

                                      

     

            *

U noći, koja više i nije noć nego pravo hladno zimsko jutro, Stipan sjedi pored kamena na plaži i gleda na stazu iznad stijena gdje se uzdižu dva velika bora koji ga sjećaju na lijepe, sretne dane. Tu bi ga, sjedeći na rubu betonske staze, čekala djevojka duge plave kose rukama obgrljenim oko koljena, nestašno ga gledajući plavim očima kako joj, sav sretan, dolazi niz korito suhog potoka. Sve ga to pogađa otrovnim strjelicama u osjećaje koji mu otvaraju stare bolne rane iz kojih cure kojekakve misli pletući mrežu pitanja bez odgovora. Baci pogled na samac kamen koji mu je prošlog ljeta podario blagodat što mu je ispunjavala život budeći jake osjećaje za vrijednosti koje su ključ za mnoga vrata, ključ za prostore svjetlosti i ključ za vrata tamnice, ključ za misli koje ga sada snažno uvlače u sebe ne dajući mu pravo izbora. More se valja po žalu, žalo ga pohotno prima u sebe uzdišući slanim mirisima sokova alga i riba.

 

                                    

_ _ _

         Kamen na morskoj plaži, nepomičan, slan od mora, nezgrapno kao golema spužva iznikao iz žala što mu se poput gnijezda nabire naokolo. Prošlog ljeta, pored tog istog kamena, u toj istoj vodi, Stipan je upoznao djevojku Janu Sahnalovu iz Češke, iz okolice Praga.  Nazvao je Anom kako je u Dalmaciji uobičajeno reći za imena: Anka, Anita, Anela, Jana… Stipan je iz Dalmatinske zagore. Valjda otuda sva ta jaka i vidljiva začuđenost morem. Zagora je unutrašnji dio Dalmacije sav sazdan od kamenih brda i malenih škrtih polja što stvaraju osjećaj kao da je to jedino što postoji na svijetu i kao da je izvan Zagore samo prazno modro nebo, za razliku od obalnog dijela kojem more otvara nesagledive vidike.

More je prvi put vidio kad je kao dijete putovao u Split i od tada ga je ta čudna duboka pojava toliko zaokupljala da bi često znao sjesti na obalu i gledati niz pučinu.

Janu je upoznao sasvim slučajno. Hodao je plažom Baškog Polja kao i većina momaka iz okolnih mjesta tražeći nova poznanstva, druženje i zabavu. Jana se tek pripremala ući u more. Bila je svijetla poput žala. More je u njoj budilo želju i strahopoštovanje. Bio je to susret s nepoznatim, zato je toliko dugo stajala na rubu dosega valova. Stipan je nepomično gledao u nju. Privukla mu je pozornost čim ju je ugledao i od tad sve ostalo za njega više nije postojalo. Oduvijek je bio podložan opsjednutosti, izgubljenosti u prostoru i vremenu.

Jana je osjetila kako je netko gleda, naglo se okrenula, razgledala uokolo i zagledala se u Stipana, a onda pogledala niz sebe, pa opet u Stipana koji ju je i dalje gledao i stajao nepomičan poput kipa ne znajući što bi u tom trenutku. Glupo se nasmijao, još više se ukipio pun osjećaja nelagode. Htio je u tom trenu pobjeći. I sam, pomalo nespretan i smeten njezinim pogledom, zapne o jednog kupača kojem je, dok je ležao, glava bila pokrivena ručnikom, i padne koliko je dug i širok.

          - Čuj momak! Je li tvoja glava pokrivena ili moja?! – strogo i podrugljivo ga opomene neznani gospodin.

          Ona se glasno nasmijala. Njezin glas je zvonio u njegovim ušima kao sva zvona svijeta, a plave joj oči, duboke kao more, gledale u njega nekako milo. Nije znao što bi u tom trenu. Videći kako mu teče krv iz koljena, sagnula se k torbici, izvadila papirnate ubruse, jedan smočila u more. Dođe do njega, klekne i obriše mu krv s koljena. Dok je čučala pred njim, kosa joj je blistala ljetnim suncem. On se sagne pa pogleda koljeno.

         - Ništa strašno!

         Opet pogleda djevojku. Osupnu ga njezina ljepota.  Nesvjesno ispruži ruku i dodirne joj kosu.

         - Čudna li čuda. Pa ti si stvarna!

         Nije razumjela što je rekao, ali je točno razabrala što misli u tom trenu dok joj govori i smeteno je gleda.

         - Prosim, odložit na pozdeji. – nježno mu se obrati.

          Ni on nju nije razumio. Okrenula se i pošla u more još jednom se milo nasmijavši. Stipan je dalje stajao na istom mjestu i gledao kako je more uzima. Poželi biti more. I prije je toliko puta to poželio, ali iz sasvim drugih razloga.

         Trgnuo se iz opčinjenosti i pogledao oko sebe. Plaža je bila puna kupača koji su se dovikivali, hodali jedni uz druge, igrali, plivali, kupovali, jeli... Sve ga je to podsjećalo na veliki mravinjak. Bilo je tu raznih ljudi sa kojekakvim životnim navikama.

          - Čudna mi čuda?! – pomisli Stipan i pođe za Janom u more.

          Kad je ušao u vodu, Jana mu se učini tako dalekom i on htjede odustati. Pomisli kako je nikada neće dostići. Opijen osjećajem da isto more dodiruje njega i nju, baci se u more i zapliva snažnim zamasima. Kad je doplivao do nje, bili su daleko od obale. Pogledao ju je i pokušao nešto reći. Što od spoznaje da ga neće razumjeti, što od silnog uzbuđenja zbog njene blizine, nije izustio ni riječi. Svidjela joj se Stipanova smetenost. Izronivši usne iz vode reče potiho.

          - Ja sem Jana.

          - Aha! Ja sam Stipan. Ti Jana, ja Stipan! – Sad se i on nasmija svojoj smetenosti.

          Primakao joj se toliko blizu da ga je njezina kosa, koja je plivala površinom vode, dirala po licu. Vidio je svaku  poru na njezinoj koži i svu dubinu njenih plavih očiju.

Bio je sretan što se rodio i sve to osjetio. Pod vodom su im se ruke našle kao da su se i dosada sretale, prsti među prstima čvrsto su stiskali dlan o dlan. Dok su im priljubljena tijela tonula pod površinu, more je ljuljalo njihove misli kao lađe na pučini. Izronili su tek kada im je ponestalo zraka.

          - O čemu ribe razmišljaju dok plivaju jedna uz drugu? Je li to samo nagon ili istinski osjećaj ljubavi, ili pak fiziološka potreba? – Sve je to Stipan slagao u mislima koje su se rojile i salijetale ga ne dajući mu mira.

          - Otkud joj to svjetlo kojim obasjava sve oko sebe i grije moju nutrinu? 

          Ispruži ruku i palcem desne ruke dodirne joj vrh nosa. To joj još više razvuče osmijeh. Veseli smijeh još jednom poteče niz lelujavo more gubeći se prema kamenim liticama Biokova. Dan je polagano uzmicao za otoke, a noć se spuštala na površinu mora. Sunce je obasjavalo samo vrhove Biokova i davalo im rumenkastu boju. Plaže su skoro opustjele, tek je poneki kupač još plivao u toploj vodi, dok su se u sjenama borova skrivali zagrljeni, zaljubljeni parovi. Stipan i Jana sjedili su na stijeni i gledali more. Jana je porumenjela, što od sunčanja, što od rumenila s neba što ga je za sobom ostavilo sunce. Njezina svijetla kosa i osunčana put sjedinili su se s okolinom koja ih oboje uzimala u svoj mlaki noćni zagrljaj. Blagi noćni povjetarac godio je njezinoj koži kao i Stipanovi vrhovi prstiju na golim joj grudima.

          Svaki pokušaj razgovora završavao je smijehom. Stipan se oslobodio dotadašnje stidljive smetenosti, pa je pun                       samopouzdanja Janu zbavljao kako ne bi poželjela otići. Izvadi ruku iz njene majice i podigne je.

          - Kako se kaže na češki? – upita.

          - Ruka! – ona odgovori gledajući ga ravno u oči.

         On joj dodirne usne.

          - Ustni – šapnu mu u usne.

          Pomiluje joj prstima obraz vruć kao sunce. Ljubio ju je dugo. More je udaralo u stijenu na kojoj su sjedili. Prilipci su dizali svoje štitove i pili more. Noć je već davno odmakla u kasne sate i upila zadnje rumenilo koje je za sobom ostavilo sunce. Noći su u Dalmaciji ugodne, pravi melem nakon vrelog ljetnog dana. Stipan je na njih navikao. Sada razmišlja kakav je osjećaj slušati more, a ne vidjeti ga.

          - To je valjda kao kad ljubiš u mraku. Osjećaš dah, toplinu, miris i sve to stopljeno u jedan jedini osjećaj - ljubav!

                   

                             _ _ _

          Biokovo se nadvilo nad Baškom Vodom modrikasto sivkastobijelim kamenjem pa u jutarnjim satima izgleda još veće. Osjetiš koliko si malen, manji i od najmanjeg kamena u toj veličanstvenoj gromadi naslaganoj od mora do neba.

Sam Bog ju je tu postavio, tu gdje jest. Zbog te visoke planine u Baškoj Vodi i većem dijelu Makarskog primorja kasnije sviće. Tamo na pučini već osunčani prvim zrakama sunca blistaju Brač i Hvar nad morem koje je modro, modrije nego ikada do sad. Čovjek bi ga jednostavno popio silnom žeđi svojih osjetila.

          Stipan nije cijelu noć stisnuo oka. Sve mu se vrtjelo u mislima. Cijeli dan i noć izmjenjivali se slikovito držeći ga budnim. Sjedio je na balkonu prijateljeve kuće, gledao preko borove šume na Baško Polje. Znao je točno na kojem mjestu, pod kojim borom, u kojem šatoru spava djevojka koja mu je uzburkala misli i promijenila bioritam. Razmišljao je kako su mu se sve te emocije odjednom probudile i razapinju ga.

          Prije nije obraćao pozornost na Biokovo iako je volio ovaj kraj, ove borove šume i taj sivi kamen što ljubi more. Dugo je gledao magistralu koja se kroz kamenjar vijugavo gubila u daljinu, daleko dokle pogled ni ne dopire. U tom razmišljanju ljubio je trenutak koji mu je podario tako slatke misli i ne bi mu žao zbog neprospavane noći.

          Sad već planira kako osmisliti novi dan, kako što više vremena provesti s Janom. Što sve čovjeku padne na pamet u tim razmišljanjima i smišljanjima. Čak uhvati sebe kako se smije nekim mislima i idejama.

          - Ma bit će što bude! – Odmahne rukom, nasloni se na zid i okrene k moru.

          Dan je blistao na površini mirnoj kao ulje po kojoj je Bračkim kanalom prema jugu plovio jedan jedini brod i ostavljao trag na mirnoj površini, kao kad slikar s dobrim iskustvom slobodno povuče kistom po čistom platnu započinjući novu sliku.

          Kuhana kava zamirisa iz unutrašnjosti kuće i probudi mu domaćinski ugođaj. Udahne njezin opojni miris.

          - Mmm, miris toplog doma. Matko mi je i rekao neka se tako i osjećam. – Sve je to tek sad osjetio s tim mirisom koji ga je vukao u kuću.

          Postao je još opušteniji i razmišljao o tom kako je gladan, gladan baš svega. Još jednom baci pogled na borove kampa u Baškom Polju. Neprospavana ga noć nije umorila, naprotiv, osjećao se laganim poput leptira. Započne pjevušiti. Tako uđe u kuhinju gdje je zajutrak već bio postavljen.

          U kampu Baškog Polja Jana je prespavala jutro. Sanjala je more puno brodova velikih kao brda, a ona je plivala između njih ne znajući kamo, vrtjela se u vodi i zvala u pomoć. Tad su brodovi nestali, a morem su plovili borovi i ono se pretvorilo u nepregledno žitno polje. Osjeti slatku toplinu u dubini duše. Dozivao ju je muški glas na jeziku koji ne razumije. Crveni makovi su joj ljubili golo tijelo dok je plivala tom zlatnom pučinom od koje se nije umarala. Divila se borovima koji su, hvatajući i najmanji povjetarac u svoja zelena jedra, plovili skupa s njom sve dalje i dalje.

          Kad se probudila, već je bio dan. Gledala je oko sebe tražeći sat, jer je teško odrediti vrijeme u gustoj borovoj šumi, još teže točno znati koliko je sati. Sjeća se snova i razmišlja zašto je sanjala takve snove i što oni znače. Stoga bi pomalo zbunjena. Možda zato što negdje u dubini, valjda zbog straha, vjeruje u snove.

          Do šatora dopre svjež miris mora, ona stisne oči i duboko udahne. Vrati joj se slika jučerašnjeg dana. Odjednom prasne u smijeh. Kolegice, koje su s njom dijelile šator, začuđeno su je gledale i pogledavale se međusobno. To je još više potakne na smijeh. Sad su se i prijateljice počele smijati iako nisu znale čemu se ona smije. Smijeh se razlijegao borovom šumom i stapao s pjesmom cvrčaka koji su slavili sunce i ljubav.

                            _ _ _

          Jeste li kad osjetili kako znate točno gdje trebate poći, na koje mjesto, znajući da ćete baš tu pronaći ono što vam treba ili što želite? U tom trenutku svi putovi vas vode na to jedno jedino mjesto na svijetu, a vi se bez razmišljanja prepuštate instinktu neka vas vodi. Isto se to događalo s Janom i Stipanom.

Svatko iz svog svijeta, iz svoje osobnosti, koračao je naprijed putem svojih osjećaja baš kao da su to već nekada doživjeli, kao da su tuda prolazili ili jednostavno moraju proći. Sreli su se na istom mjestu, kod istog kamena, na istoj obali mora koje ih je dočekalo šapatom valova, i sve bi isto, tek pozdrav je zvučao drugačije, tiho i opušteno.

          - Haaj! - Ahoj!

          Sve je teklo nekim svojim redom. Iznad plaže su kružili galebovi tražeći nešto za sebe. Nadimali su grudi i širili krila kako bi izgledali neodoljivo, baš kao momci iz ovih krajeva što neumorno šeću plažama tražeći među turistima partnericu za kratku ljubavnu vezu i druženje. Tako i galeb mužjak kruži oko ženki iskazujući muškost, slušajući svoj nutarnji nagon. Upadljivo šireći svoja krila razmeću se pred mnoštvom dok ne nađu svoje ispunjenje. Je li to obostrano zadovoljstvo u dodiru novog trena koji izaziva znatiželju ili nedostatak u životu kojeg treba pridodati ne gledajući na cijenu?

          - Sve će to uvijek biti tajna i dobro je da je tako – u pol glasa izusti Stipan nakon razmišljanja.

         Jana ga pogleda, on je poljubi u oko, a ona otrči k moru.

         - Uvijek će biti mora, plaža, turista i galebova.

         Sve to Stipana nije opterećivalo. Gledao je svoju sirenu koja ga je dozivala pjesmutljivim glasom i mamila svojim dugim zlatnim kosama.

          - Čudna mi čuda! – ne može se načuditi. – Otkud je došla, koja ju je daljina rodila, a toliko mi znači! Toliko mi znači da ne vidim i ne poznam nikoga, a nju kao da poznam od kad sam se rodio. Mislim da je to ono zbog čega se čovjek treba roditi i živjeti. Svijet i život su u nekim trenucima kao igračka. Možeš se igrati, a i ne moraš, tek obveze nas vrate iz svijeta igre i snova u svijet stvarnosti.

          Uzdignute glave gledao je za njom kako ustaje. Približivši joj se, uzme je za ruku i povede po vrućem žalu u hlad borova, na stazu koja vijuga usporedno s plažom, bez mnogo razgovora. Riječi i onako ne bi razumjeli. Iz trena u trena bivali su sve više jedno biće puno želje za ljepotom i životom koji je kipio u njima.

          Dani kao nanizani dragulji, svaki ljepši od ljepšega. Mnogo se toga našlo zajedničkog u dva različita svijeta. Već su mogli prilično dobro razgovarati, makar su uvijek na kraju razgovori ispadali smiješni. To im je čak bilo zabavno. Ljubav ne poznaje regule i nema mjerila, niti prizna granice. Jednostavno se voli ili ne voli.

          Vrijeme je prolazilo, istekao je odmor Jane Sahnalove. Morala je ostaviti sve što je proživljela prošli tjedan dana, jer sutra putuje, odlazi, zapravo vraća se u svijet stvarnosti, u kolotečinu zacrtanu okolnostima na koje je teško utjecati.

          - Nije život samo voljeti i mrziti. To je splet okolnosti Gledao ju je pogledom punim zahvalnosti i poštovanja u oči koje su probudile njegovu ljubav i učinile lijepim prošle dane. Na trenutak joj poželi reći neka ostane, neka mu i dalje ispunjava život i čini ga sretnim. Koliko malo treba, a tako je teško tu granicu prijeći. I dalje ju je samo gledao onako kako se gleda slika sveca čudotvorca i lomio u sebi svoje dvojbe. Zašto nikad nema rješenja protiv nekih svojih začkoljica koje mu zatvaraju sve strane svijeta? To je njegov povezanih u veliku mrežu sati, dana i godina iz kojih treba povremeno izroniti na površinu i udahnuti novi zrak. – Tako je Jana u tim trenucima razmišljala.

          - Ljubav je u čovjeku od kada se rodi i nosi je sa sobom do kraja života. To je usnula ljepotica kojoj treba netko tko će je probuditi poljupcem, pogledom, dodirom ili bilo čim što će je trgnuti iz sna. To je onaj nestvarni svijet, svijet igre i snova, koji život čini podnošljivim i lijepim, a ne gluhi svijet razmišljanja iz kojeg ne može pobjeći, a ako i pođe negdje, uvijek se u njega vraća. Koliko je puta čuo kako se ljubav daruje, krade, ostavlja. Neki se ljubavlju kunu, uvlače u tuđe živote.

          - Zašto ja u svemu tome ne mogu pronaći sebe? – uzdahne.

          Sad, kad Jana odlazi, a on zna da mora biti tako, plavet u njezinim očima bi mu more u koje se utapa i niotkud nema pomoći. Sad to more nekuda otječe gubeći se pred njim, stvarajući zrakoprazan prostor u kojem se ne može kretati, disati, a niti razmišljati.

Ništa mu više ne ide na ruku nakon ovakvog raspleta iako je uvijek bio uvjeren kako baš razmišljanjem može sve riješiti, kako mu je razmišljanje jača strana i kako razmišljanjem može u veće dubine nego što su morske.

         - Ništa na svijetu nije toliko duboko i daleko i niti jedna mreža nije toliko tvrda da se ne može ostvariti ono što želiš. Ništa nije nepobjedivo pa ni ljudski um iz kojeg je sve izašlo – mrmljao je u sebi dok ga je Jana gledala i pitala se što to šapuće.

          - Ti si me naučio voljeti i hvala ti – šapuće dok mu dira obraz – ljubavi moja.

          - S tobom sam spoznao sve radosne tajne života i svu tugu koju nosi ljubav na rastanku – odgovori Stipan poljubivši je u usne i oči. To su bili kratki poljupci koji će ih dugo buditi iz zaborava burkajući im sjećanja.

          Nisu se gledali dok je ulazila u autobus.

                                            _ _ _

          Lidija je trčkarala i radila kućanske poslove kada je Stipan u kuću ušao tih, očiju punih sjete.

          - Jesi li gladan? – bio je to pokušaj bilo kakvog kontakta.

          - Nisam, hvala! U biti jesam, samo mi ti tu ne možeš pomoći.

          - Ih! Kakva ti je to filozofija? Hoćeš li kavu?

          Bila je pomalo umorna od spremanja po kući pa bi joj godio razgovor, zato ga je na sve moguće načine pokušavala pridobiti. Zna koliko voli kavu i to joj je bio as iz rukava.

          - Koja si ti mudrica? Točno znam što hoćeš! Stvarno neću ništa, samo ćemo pričati, to i meni treba možda više nego tebi, ali mi najprije moraš reći otkud ti ime Lidija?

         Dobro je pogleda pokušavajući u njezinom izgledu pronaći neku vezu s imenom iako ni sam nije znao značenje tog imena.

          - Mojoj se materi to ime učinilo lipo, pa kad me je rodila, nazvala me tako, a pošto san ja bila mala i nisan mogla sama sebi izabrat ime, ostalo je na tome.

          - Stvarno si čudna. Pravi mali đavlić u tako miloj krinki. Da znaš, Lidija je bila prva kršćanka u starom Rimu. 

          To je negdje davno pročitao i sad  bi sretan što se može praviti važnim pred tom malom, slatkom mudrijašicom i đavolicom. To ga ispuni nekom mističnom veličinom.

          - Makar ovo o Rimu nema nikakve veze s tobom, dobro će ti doći da znaš. Nikad se ne zna kad će te ponovno netko pitat.

          - Dobro, fala ti lipa. Nego, šta je s tobon? Sav si mi nekako proziran, ne pomaže ti ni to što se praviš važan. Sve mi se čini da si se zaljubio, i to do ušiju.

          - Sad si mi se počela i rugati.

          - E moj Stipane, to ti je činjenično stanje. Ja jesan mlada, ali nisan slipa.

          - Ma nemoj mi reći. Zar je toliko očito?

          - Je, je. Moj did Mate je reka: Kad magaretu dođe do ušiju, ili se zaprndeca i nađe magaricu, ili se izvalja u prašinu revući iz sveg glasa.

          - Vidi ti mudrijašice jedne! Koji ti je to fakultet did završio pa te tako lipo svituje? Sad ću ti zavrnit tin malin vraton!

          Poskoči sa stolice, potrči za Lidijom koja, bježeći, ispusti metlu  iz ruke. Stipan se spotakne o metlu i ispruži se po podu.

          - Eto, sad samo zarevi! – slatko se smijala kako se samo ona može smijati.

          - Ti si stvarno nemoguća! Podsjećaš me na škarpinu. Slatka si, a puna drače.

          Na tu primjedbu Lidija se uozbilji. Gledala ga je kako odlazi uz stube u svoju sobu i planirala kako će ujutro na ribarnici dobro pogledati kako izgleda ta škarpina.

          - Kakva li je ta škarpina?!

        

                                             _ _ _

          Autobus češke agencije „Zajezd“ gutao je kilometre mađarskih ravnica kojima su se prostirala zrela žitna polja prošarana crvenim makovima.

          - Pa to je moj san! – pomisli Jana naslonivši glavu na staklo.

          Stvori joj se osjećaj kao da plovi tim žitnim poljem.

          - Gdje su borovi, čeznutljive crne oči koje su me tražile svaki dan u gužvi kupača, oči od kojih sam se skrivala, a čeznula da me što prije pronađu?

          Što se autobus više približavao Češkoj, putnici su bivali sve tiši, što zbog umora, što zbog razmišljanja. Svatko je za sebe vraćao film sjećanja na prošle dane i mudro razabirao što će biti tajna, a što će pričati kad se vrati u svakodnevicu. Svatko u sebi ima svoj osobni tajni sef u kojeg pohranjuje odabrane sličice kako se ne bi niti jedna izgubila ili došla u posjed drugih koji za njih ne smiju znati. Kako bi razbio tišinu, vozač ubaci kasetu u kazetofon i autobusom prostruji pjesma koja u putnicima pojača sjetu.

                     Zbogom, Dalmacijo, ljetu je mome kraj;

                     Zbogom, Dalmacijo, adios goodbye.

Neki od putnika potiho su pjevušili. Preplanula lica i nisu više bila tako sjetna, već više raznježena. Janine se oči napune suzama.

          - Ti moj, ti moj! – šaputala je u daljinu preko beskrajnih polja.

          - Zar je istina da su sve prave ljubavi tužne? Zašto je teško prijeći granicu, tu crtu u životu i uzeti ono što želiš? Jesam li bila dovoljno hrabra? Jesam li se dovoljno trudila? Neće to ovako završiti, ne smije!

Pjesme i kilometri su se redali, čekali su novi dani, novi susreti, stari i novi problemi koje život stavlja pred ljude i čini život takvim kakav jest. 

          Ušavši u sobu Stipan se ispruži na krevet, duboko uzdahne i zagleda se u kosi strop sobe u potkrovlju.Uvijek ga kada ostane sam, obuzmu nekakva razmišljanja i ne daju mu mira.

          - Zašto grade tako male sobice? U biti, zašto uopće graditi kuće? Koliko god daju osjećaj sigurnosti, toliko daju osjećaj zatvorenosti. Kad ne bih imao kuću, ništa me ne bi vezalo za jedno mjesto, bio bih slobodan kao ptica i imao dom gdje god bi došao. A opet, kako bi me drugi gledali kao beskućnika? Kuća je kuća, ima ih po cijelome Božjem svijetu, ali dom, pravi topli dom imaš samo u sebi i dobru prijatelju. Ipak, kada bih ja gradio kuću za sebe, bila bi tolika da u nju može stati samo običan teret života i ništa više. Zidovi bi joj bili od mirisa i zvukova, a imala bi dva prozora. Kroz jedan bih gledao u svijet, a kroz drugi u sebe. Imala bi jedina vrata na kojima bi pisalo: Ovdje stanuje mir!

Zašto se uvijek vraćam na isto? U ovom trenutku ne želim živjeti, već se samo opustiti utopljen u svom svijetu razmišljanja, s kućom ili bez nje! Svi ovi dani čine mi se kao slike koje vjetar svojim udarcima lista: prvu, drugu, treću, petu, šesnaestu…i tako sve dok slike ne počnu lepršati pred mojim očima tolikom brzinom da ne razumijem što jest, a što nije. Zašto me to toliko muči? To je zasigurno vjetar što mi prolazi prstima kroz kosu, ljubi me i grli, a onda nestane od kuda je i došao.

Ostane tek samo pokidano lišće, raščupana kosa i duša puna praznih snova. Mora postojati ključ po kojem bi čovjek mogao sve te zavrzlame rješavati bez većih poteškoća. Baš tako, bez nekih većih poteškoća! Kao mehanizam za otvaranje laštila za cipele ili običan patent na hlačama.Mora postojati nekakav ventil kroz koji bi sav ovaj teret što me tišti iscurio u beskrajno more, neka  ga more proguta i neka se više nikada ne vrati. Neka postane beskrajna pučina.

          Sada, kad pada noć u sobu, Stipan je sve manje u suglasju sa svojim razmišljanjima.

          - Jučer i sutra ne postoje. Postoji i živi samo ovo danas. Neka te se sjećaju oni koji će živjeti sutra i reći:"To je bio taj!"  Neće znati zbog čega je to tako, a ipak će se sjećati. Nije kuća sjećanje. Slaganje slika je već nešto drugo.

          U početku bi svjestan košmara koji je nadolazio i sve više ga obuzimao, pa poče tiho dozivati majku, uhvati se rukama za  glavu, okrene lice na uzglavlje i zaplače.

          - Izgubljen sam u svom ludom svijetu iz kojeg nikuda ne mogu. Ooo, majko daleka! Nebo je postelja moja, samo moja. Božeee, pomozi mi! – zapomagao je dok ga umor ne uvede usan.

          Kroz snove mu prolaze kolone polugolih, prašnjavih i znojnih ljudi. U daljini se čuje pjesma kao bura kada se provlači između kamenih kuća kroz uske uličice u zimsko doba. Iza  kamenih brda čuje se potmula tutnjava. On leti iznad kolone i bi sokol-izvidnik. Leti prema Suncu koje ima duge zlatne kose i zove ga k sebi. Što mu se više nastoji približiti, ono se sve više udaljuje i uz sav napor ne dostiže ga. Odjednom započe padati kiša, prava, srebrna kiša koja mu  natapa kapima perje koje biva sve teže i teže. Krila mu  odjednom postadoše teška i ne može više letjeti, poče padati u dubinu među one nepregledne kolone ljudi i gubiti se između njih. U ušima mu zvoni pjesmutljivi glas što ga doziva. Na taj se zov trgne i do iznemoglosti nastavi mahati nastojeći još jednom podići krila i uzletjeti. Trud se isplatio. Polagano se uzdiže k Suncu koje ga i dalje zove i vodi modrom širinom daleko od zemlje koja ispod njega, u dubini, izgleda kao sivosmeđa, kamena ploča što u svojim napuklinama čuva sve tajne života.

Leteći dugo, doleti nad pučinu modrog mora. Udahnu duboko punim plućima i klikne iz sveg glasa. Više nije sokol izvidnik već galeb, veliki galeb bijelih širokih krila kojima jedri kroz beskrajnu prazninu. Ispod njega u prozirnoj mreškavoj modrini plovi kit s mladunčetom, izgubljen u bučnom ljudskom akvatoriju bez mogućnosti pronalaženja samog sebe. Više nije galeb već  kit koji zaranja i izranja parajući površinu mora.  

          - Kako je svijet mali, a ja ne znam pronaći put k sebi. Kao brodolomnik plivam neumorno tražeći pravi put, a stalno se vrtim u krug. Kamo i do kada? Ne znam!

Ja sam kit i moja je sudbina takva kakva je, moram je nositi sa sobom ne bi li drugi uvidjeli pogreške u meni ili njima i ispravili ih za dobrobit drugima.

          Izmoren svojom tjeskobom i snovima spavao je dugo kao nikada do tada. Zrikavci su svojim neumornim zrikanjem ispunjavali tišinu noći koja se kao sablast povlačila niz kamene hridi Biokova k moru prema propunti Vrulje što se tajnovita skrivala iza još uvijek, iskričavim svjetlima, okićenih Brela.

          More ljubi jutro skoro kao i sumrak, samo što jutro donosi svježinu danu, a sumrak upija svu njegovu toplinu.

                                 _ _ _

          Kao uvijek, Matko je rano ustao, sjeo za stol u blagovaonici kako bi popio jutarnju kavu koju je Lidija već skuhala jer ustaje prije svih kako bi stigla uraditi sve na vrijeme.

          - Stvarno si vridna! Što bi ja bez tebe?

          - Ha, ha, ha! Nemoj me zasmijavat. U najkraće, naša bi novu radnicu, da ne kažen kućnu pomoćnicu, jer to nekako loše zvuči i nisan ti ja ništa posebno. Stipan kaže da san ista škarpina.

          - Pusti ti Stipana, on se samo šalija.

          - Viruj mi Grdna je to šala! Jutros san prije zore ošla na ribarnicu i vidila škarpinu. Dva puta san priupitala je li baš to škarpina, kako bi bila sigurna.

          - Ajde, Lidija, molaj! Ja mislin da se ti njemu dopadaš.

          - Je, da šta san! Zaljubio se u neku Čehinju i to do ušiju. I neka zna! Nisan mu ja ta biloguza, krakata, import hobotnica. Nek zna da nisan samo škarpina već ježinac.

          - A, ha, ha, ha! Ali si je vidila? Lidija, Lidija,  kako me nasmija i razveseli jutros. Stvarno ne mogu više kuću zamislit bez tebe.

          - Tako svi muški kažu ženskin, poslije - oj divojko! Kažeš vidila! Jesan lipog đavla! Znan ja kako izgledaju te Čehinje i bez da ji vidin. Sve su ti one iste, prozirne i nikakve. Valjda su mekše od nas, pa naši muški svakog lita pomanitaju. Je, doduše, meni je Stipan drag, ma je pomalo čudan. Šta me gledaš? E, baš čudan. Ko da je sve knjige svita svario i tu vareniku popio. Još mi se čini da mu se to sve pomiša u ćiverici. Moj did Mate kaže kako ništa ne valja priko mire.

          - Jesu li svi vaši stari tako pametni ka tvoj dida? - zadirkuje je Matko smijuljeći se potajno.

          - Jesu đavla! Ima ji maniti da te glava zaboli. Nemoj reć Stipanu kako san rekla da je čudan. Volila bi s njin ostat u lipe ma nek se koji put posvađamo. Nekako mi dođe milo oko srca kad je blizu i slušala bi ga cili život kako govori - zagledala se kroz vrata u stube koje vode na gornje katove.       

Matko je iz njezina ponašanja pročitao što ju tišti, a nije joj to htio govoriti, pa skrenu razgovor na Stipana.

          - U pravu si kad kažeš da je malo čudan. Svi koji su prošli rat pomalo su čudni, a ti dobro znaš da smo ja i Stipan bili u ratu od prvog dana i to na prvim crtama bojišnice. Prošli smo ti mi drvlje i kamenje. Puno se toga slomilo priko naši leđa. Nemoguće je provest u ratu nekoliko godina i bit normalan. Na svakom od nas ostali su  duboki tragovi koji se na nekome vide više, a na nekome manje. Zapravo smo svi od tada pomalo čudni, ka ono pukli.

          - Pomalo?! Meni se čini da ste popuno! - naškilji oko i zavrti rukom iznad glave.

          - Dobro, dobro, rugaj se ti. Vi žene, kad se na svadbama zapuca, utečete pod stol od straja, a šta bi tek bilo da van puca oko glave, da ne kažen oko guzice, a nema stola ni stolice za sakrit se. Tad bi drukčije gledala na sve.

           - To san se je samo šalila – miluje ga prstima po kosi.

- Stipan je bio na drugoj godini filozofskog fakulteta kad je započeo rat u Hrvatskoj. Bio je dobar student kojem su proricali uspješnu karijeru. Sve je ostavio kao i mi ostali mladi odani ideji domoljublja, časti i slobode svog naroda. Jednako kako je bio odan knjizi i kako joj se svim svojim bićem pridao, tako se predao i Domovinskom ratu - zastane, pogleda Lidiju koja je sjela za stol i podbočila glavu rukom.

          - Imali smo sriće prve dvi godine - prošli smo toliko teški bojišta bez iti jedne ogrebotine. Svaki dan smo zahvaljivali Bogu na tom velikom daru. U Iloku smo pokopali najbojeg prijatelja. Dani su prolazili, a rat je sve više bisnio. U dubrovačkom su se zaleđu odvijale odlučujuće bitke za sudbinu južnog dijela Hrvatske. Toga dana ka da se sve oruđe i oružje svita okomilo na nas. Naš položaj  tučen je sa svi strana. Mislili smo da i naši tuku po nami. Nismo mogli glave provirit iz rovova koje smo netom prije iskopali. Bilo je lito i sunce je pržilo u svi šesnest. Potoci znoja su curili niz nas, što od straja, što od vrućine i svu prašinu i miris eksploziva skupljali smo u sebe. Stipan je nedaleko od mene ležao na leđima kraj svog rova, pogleda uprta u daljinu gdje se između kamenih brda vidilo more. Nisan moga izustit rič, a kamoli ga zovnit i reć mu da se vrati u rov. Nešta je govorija, a ja ništa nisan čuja od detonacija. Podiga je glavu i okrenija se k meni - na tren je Matko zastao pričati.

          - Sagni glavu, Stipane, sagni glavu poginit ćeš! - opet zastane.

          - Bio san pristrašen i izbezumljen. Tad sam čuo kako govori.

          - Vidiš li, Matko, more? Modro je i duboko!

          - Kakvo more, lezi doli! Lezi cukunu jadan kad ti kažen!

          - Zašto nisam galeb? - gledao je Stipan u nebo. Nije čuja u tom trenu što san mu vika ili nije bija svistan di je. I sam san pogleda ono mrvu mora što se modrilo u daljini. Stvarno ta slika ima neku tajnovitu snagu u sebi i dirne čovika u srž dajući mu tajnu moć.

Stipan je i dalje sidio, gledao more i držao u zubima nekakvu slamku. Izvuka san se iz rova i dopuza do njega. Jeza me uvatila kad sam vidija kako gleda! Svatio san da nešto nije u redu sa njin. Oko nas su padale stine, zemlja i prašina. Uvatio san ga rukama oko vrata i s njin se privrnen u rov koji je bio s naše desne strane. U tom trenu sam ositija jaku bol u ušiman. Više ništa nisan čuja ni vidija! Ni sam ne znan kliko smo tako zagrljeni ležali u rovu. Odjednon mi se stvorila slika galebova u letu, a ispod nji vatra i dim skoro, samo što ji ne sprži. Sad znan da je to bilo sve u nesvisti. Vidija san slavuja u ćimbuli na pramcu male brodice kako se pokušava ubit svojin kljunon. Slika je bila bistra, čista i zrcalila se na površini vode gubeći se u dubini. I dan danas me ta san progoni jer mislin kako priviđa zlo. Površina se mora uzburkala, naresli su valovi, bacali su brodicu o stine di se razbijala u komadiće. Trča san po uzburkanon moru nekoga dozivajući i mantijajući rukama. Nisam čuja svoj glas, ni vitar, ni buku valova. Bila je to nima slika kontra koje san se borija svon snagon. Mokar i očajan, trzajući nogan i rukan, probudija san se u posteju ne znajući di san. Gleda san oko sebe i sijo. Tad san uvidija da san u bolničkoj sobi sa još troje muški. Svima je bila zavijena glava, a jednom od nji i prsa. Na brzinu san pogleda niza sebe i opipa svaki dijo tila. Oti što je leža do mene pokaza mi je prston na glavu. Popipa san zavoj na glavi i priko ušiju. U ušiman mi je gorila paklena vatra. Sve san vidija, ništa nisan čuja. Sve svjesniji situacije u kojoj se nalazin, počeja san kontati događaje i slagati dio po dio u svome sićanju.

          - Stipan! - skočio sam se sa kreveta.

          Ostala trojica,  što su bila sa mnom u sobi, gledali su me, a jedan je pritisnuo zvonce i pozvao sestre. U očima san im vidijo kako suosjećaju s mnom. Zaputio san se prema vratima ne znajući što bi činio. U tom trenu su se vrata otvorila i ušle su dvije bolničarke. Za sobom su zatvorile vrata, a ja nisam čuo udarac od zatvaranja, niti sam čuo sestre kako govore, samo san vidio kako miču usnama. Bi mi teško u duši i ositin strah kao nikada dotad.

          - Bože moj, što mi bi, zar sam ogluvija? - ni to nisam čuo, samo san sa dlanovima pokrio oči. Jedna od sestara mi odmakne ruke i pokaza papirić na kojem je pisalo.

          - Privremeno ne možeš čuti, ali bit će u redu.

          - Stipan!? - izustio sam na brzinu.

          Bolničarke su se pogledale, a druga napisa na papirić: ''Na psihijatriji je i moći ćete ga sutra nakon pregleda posjetiti na odjelu ispod.''

          Vratio sam se na krevet i legao iscrpljen od svega.

                             _ _ _

          Psihijatrijski odjel je smješten u prizemlju bolničke zgrade i strogo je čuvan. Ulazak na odjel je zabranjen bez pratnje osoblja i bez najave dolaska. Rešetke na prozorima i balkonima, kao i teški ustajali zrak koji otežava disanje, stvaraju osjećaj utamničenosti bez ikakve nade u spas.

          Stipan gaca hodnikom pogleda uprta na stopala, tek pokoji put letimice pogledava niz dugački hodnik. Ne hoda tim  hodnikom, već prašnjavim putom i divi se kako sitna vruća prašina pršti između njegovih nožnih prstiju i pogledava na visoke jablanove što su poredani uz rijeku. Iza tih jablanova i rijeke je dernek u slavu sv. Roka, a on je mali dječak, sitnog koraka, na cesti kojoj nikako ne dostiže kraj. U rukama nosi japanke kako se ne bi pokidale prije nego dođe do svog cilja. Koliko god hodao, ima osjećaj da je uvijek na istom mjestu. Bi mu dosadno pa započe pjevušiti jedva čujno. Zastane, savije prste na desnoj nozi, zagrabi malo prašine i raspe je iza sebe. Okrene se, a iza njega oblak prašine raste sve veći i dolazi mu sve bliže. Trgne se pa potrči što ga noge nose.

          - Hop, hop! - povika stvorivši se pred zidom hodnika.

          - Bože moj! Kud li sam hodao, gdje stigoh? Tko li moje pute spravlja? - izusti tiho čučnuvši pred zid hodnika kojim su tumarali ljudi u pidžamama, čudna izgleda i prazna pogleda.

          - Majko mila moja! - sjetio se majke i stavio glavu među koljena i rukama je pokrije. Ugleda majčinu sliku.

          Majka kao majka. Žena okretna, crno odjevena kao i većina žena iz ovog kraja. Crnina je znak žaljenja, a u ovim krajevima se uvijek imalo što i za kim žaliti. Trudan i siromašan život ostavljao je dubok trag na ovdašnjim ljudima. Žene su to lakše podnosile, valjda što su s koljena na koljeno sav svoj teret morale podnositi same, stoički, pa su se navikle na tegoban život u surovom kamenom dijelu Dalmacije. S vremenom su sticale otpornost dalmatinskog kamena živca i postale potporanj svake ovdašnje obitelji. Njihova su lica tajnovita, ozbiljna i tvrda. Samo ih pogled odaje u njihovoj blagosti i ljubavi koju u sebi skrivaju. Stipanova majka nije uspjela namaknuti sebi tu mudrost kamene tvrdoće.

          - Zašto mi baš slika majke dođe pred oči? Gdje je moj ćaća, rodbina? Baš nikoga ne vidim u ovom trenu, već samo te drage oči koje lijevaju blaženstvo u moje žile i bude me iz dubokog sna. Jesam li spavao ili pak dublje razmišljao?

          Još jednom je podigao pogled i razgledavao oko sebe.

          - Gdje sam to ja, kakav je ovo hodnik, koji su ovo čudni ljudi, i kako se samo čudno ponašaju!?

          Uspravio se ne znajući kud bi pošao. Gledao je niz sebe, onda u čudne ljude što su tumarali hodnikom  i shvati kako je jednako odjeven kao oni. U mislima mu se počeo javljati košmar i od svega toga osjećao je jaku bol u sljepoočnicama. Htjede rukama pokriti oči, ali u tom je trenu ugledao Matka kako dolazi hodnikom. To mu ozari lice i da samopouzdanje.

          - Evo Matka! On će zasigurno znati što se to oko mene zbiva.

          Matko je zapazio da ga je Stipan vidio pa mu mahne rukom i nasmije se. Nije imao zavoje oko glave jer ih je prije par dana skinuo, samo je u ušima nosio pamučne tampone, a sluh mu se vraćao u normalu. Bio je vidno raspoložen, zračio je mirom i sigurnošću koja je ugodno utjecala na ljude oko njega. Požurio je ususret Stipanu koji ga gleda ne trepćući.

Nije ga se mogao nagledati. Pohita mu u susret. Htjede ga toliko toga pitati, ali kao i uvijek u tim trenucima, nestanu riječi, zastaneš i samo gledaš. Tad ga je Matko zaskočio pitanjem.

          - Stipane, pripozna si me?

          - Luda čovika!? Zašto te ne bi pripozna, otkud ti sad to?

          - Duga je to priča, poslije ćemo o tom. Kako se osjećaš?

          Ovaj ga još začuđenije pogleda.

          - Kao u ludnici!? – odgovorio je.

          Matko ga je gledao.

          - Kakva ludnica, u bolnici si, a i ja sam - mirno je odgovorio Matko.

          - Ja sam se cijelo vrijeme pitao kakav je ovo hodnik i strah me bilo svega izvan njega, čak i sobe u kojoj sam spavao. Zašto sad gledam drukčije na sve ovo oko sebe? Imam osjećaj da me počinje hvatat trema. Baš svakakve gluposti mi padaju na pamet kad vidim ove čudne face što se vuku po hodniku.

          Matko je uvidio kako je Stipan slučajno spomenuo ludnicu i kako još nije bio svjestan gdje se nalazi.

          - Ma, meni se čini da sam ja u bolnici - opet se Stipan zamišljeno obratio Matku.

          - Jesi moj Stipane, jesi. Pusti sad to, nego ajmo negdi sist pa o svemu na miru proćakulati.

          U tom trenutku iz jedne sobe izišao je proćelav gospodin u bijeloj majici, bijelim hlačama i klompama.

          - Doktore, doktore, doktore Petroviću! - pozvao ga je Matko i pošao mu u susret.

          - O, Matko, ti si, sigurno si prešao na naš odjel? -nasmijao se.

          - Hvala, ne bi rado. Dosta mi je i onog odjela gori -mislio je na odjel za uho, grlo, nos - Stipan je danas bolje. Prepoznao me!

          - To me veseli. Dođite obojica u moju ordinaciju. To daje za pravo mojim pretpostavkama pri dijagnozi.

          Ordinacija kao i svaka druga liječnička ordinacija, iako je izgledala poput činovničke kancelarije.

          - Sjednite -izustio je nudeći im stolice, Matku onu dalju, a Stipanu stolicu pored sebe pogledavajući ga duboko u oči.

          - Sigurno me ne poznaješ? - upitao ga je iako je bio siguran u to.

          - Ne, nikad vas nisam vidio u životu - odgovori ozbiljno.

          - Ja sam doktor Petrović - ispružio je ruku k Stipanu, a ovaj smireno otpozdravi kao da su negdje u kafiću i slučajno se sreli.

          - Već mi znate ime pa mi se glupo predstavljati.

          - To sam i mislio, samo sam morao nekako započeti razgovor.To mi se učinilo najprikladnijim, a uz to ti mene nisi poznavao iako si dosta vremena na mom odjelu.

          - To je u redu - izustio je Stipan zabrinut.

          - Sad mi kaži bilo što, nešto što ti u ovom trenutku pada na pamet. Nemoj se opterećivati razmišljanjem, već lupi bilo što.

          - Gladan sam kao pas! - bilo je to iskreno i od srca rečeno da je kod ove dvojice izmamio osmijehe od uha do uha.

          - Dobro je, nećemo sad više razgovarati, već pođimo nešto pojesti.

          Doktor je bio prilagodljiv pa se Stipan iz trena u tren osjećao opuštenijim i smirenijim. Kad su njih dvojica ustala i mahnula mu glavom, on, kao robot, ustane i pođe za njima. Koračao je sve raspoloženiji, ali osjećajući u nogama tromi umor i odvratan pritisak u glavi u  predjelu slijepih očiju. Kad su ga njih dvojica ponovo pogledala, on pogleda niz sebe, a njih dvojica se u isti tren okrenu jedan prema drugom. Doktor je zaustavio jednu od dvije medicinske sestre koje su prolazile pored njih i naredio joj neka donese jedan ogrtač za Stipana. Kada se obukao, krenuli su izvan odjela prema prvom katu gdje je bila kantina. Jednostavni mali buffet u kom se može pojesti topli sendvič, hot dog i druga brza hrana. Od svega je najtraženija crna kava. Dok su sjedili, jeli i pili, Stipanu se vraćala slika mora, onaj mali krajičak koji se vidi u daljini između kamenitih brda obasjanim vrelim suncem. Razabirao je sliku po sliku. Sjećao se toplog vjetra, prašine, oštrog mirisa eksploziva i dozivanja  iz gustog dima koji se dizao prema nebu. Prestao je jesti, podigao glavu jer se dalje ničeg nije mogao sjetiti, onda je ponovno šutke nastavi jest i treći hot dog gubeći se u razmišljanjima koja nikako nije uspijevao obuzdati. 

Matko i doktor su razgovarali i pijuckali kavu, a Stipan nije obraćao pozornost na njihov razgovor. Pokušavao je skupiti neke razbacane slike u svojim sjećanjima i posložiti ih jednim normalnim slijedom. Svaki put, kada bi uspijevao nešto složiti, ponovno bi se vratila ista slika mora koja mu stvara košmar.

          - Krajičak modrog mora, dalekog i dubokog kao praznina što u meni zjapi svojim beskrajem - nesvjesno je rekao naglas pogledavši u doktora upitnim pogledom.

          - U ovom mi je trenutku logično pitati vas zašto mi se uvijek vraća ista slika kad želim o nečem razmišljati?

          - Vrijeme je da znaš što je zapravo s tobom, u čemu je tvoj problem i zašto si tu. Najbolje je da pođemo u moju ordinaciju pa na miru razgovaramo.

          Pošli su šutke jedan za drugim. Kada su posjedali, doktor je nabrao bore na čelu, kažiprstom podigao naočale više na nos i duboko uzdahnuo.

          - Vidno je kako si počeo zdravo razmišljati, što znači da se vraćaš u svijet iz kojeg si neko vrijeme bio odsutan duhom - to je bilo doktorovo taktičko zaobilaženje teme.

          - Medicinski rečeno, ti si doživio šok, psihički stres. Jedan si dio svog života jednostavno izbrisao iz sjećanja. To ti se dogodilo na bojišnici u zaleđu Dubrovnika.

          - Dubrovnik?! Toga se sjećam. Granate, sunce i uvijek ista slika krajička mora između kamenih brda. Još osjećam svu onu zbrku mirišljavih trava i eksploziva koja me je opijala pa sam imao osjećaj kao da lebdim. Ljuljale su se travke oko mene, a u meni se burkalo ono daleko more stvarajući mi neodoljivu žeđ za svim i svačim, žeđ koja je jednostavno gorjela u meni nudeći mi svoje beskrajne prostore u koje sam se sve više utapao, baš utapao i nestajao - zastao je pogledavši ih.

          - Meni se čini da sam ja u bolnici - pogledao je niz sebe, onda ponovno u njih očekujući odgovor.

          Tišina je u sobi, a doktor nastoji složiti neku utješnu rečenicu. Zrakoprazni prostor koji je Stipan osjećao proširio na cijelu sobu, na bolnicu, na sve što se njega ticalo ili je bilo čime s njim u svezi. Doktor je pozorno promatrao svaku njegovu kretnju nastojeći proniknuti u ono što se u njemu događalo iako je znao, da mu takvim pogledom stvara još jači košmar, ali ustrajao je, da sazna koliko može Stipan  podnijeti.

          - Sjećaš li se nekog detalja otkako si u bolnici?

          - Hodnik! Onaj dugački bijeli hodnik - kratki odgovor u sebi je krio nesigurnost, a u očima se ipak osjećala nova spoznaja.

          - Hodnik!? - ponovio je za njim doktor.

          - Da hodnik! Nikada ga neću zaboravit. Dulji je od mora, beskrajniji od neba. Što sam više i brže hodao, on je bivao sve duži i veći. Jeste li ikad sanjali kako trebate negdje doći, a umorni ste, noge su vam olovne i ne možete nikako do cilja? Što ste mu bliže, on je sve dalje.

          - Dobro, Stipane, mislim kako je najgore prošlo! - tješio ga je.

          - Sad ću ti odrediti novu terapiju i promijeniti sobu jer ćeš još neko vrijeme morati ostat na promatranju. Mogu sa sigurnošću reći kako sam već sad siguran u tvoje skoro ozdravljenje.

          - Ne, ne, niste mi ništa rekli! U biti - što je sa mnom?

          - Jednostavnim rječnikom rečeno, ti si dobio živčani slom.

          - Hoćete reći da nisam normalan, a da sam skrenuo s pameti.

          - Nije to baš tako! – upao je Matko u razgovor.

          - U nas se to jednostavno kaže; poludio si i kvit.

          - Nemoj se sad zamarati s tim jer ti je baš sad potreban mir i odmor od uzbuđenja, pogotovo od velikog razmišljanja – izreče doktor ne liječnički, već prijateljski savjet.

          Već dobro svjestan situacije u kojoj se nalazio, smirio se, podigao glavu pogledavši ih u oči.

          - Jesam li stvarno lud i zato sam u ludnici? – gorčina mu je bila nepodnošljiva, stisnula ga u grlu pa je zaplakao.

          - Nisi lud niti si u ludnici, već na psihijatrijskom odjelu gdje se liječe psihički bolesnici.

          - Hm? Bože moj! Nije govno nego se pas posra – izrekao je iz očaja kojeg uz svu moguću želju nije mogao sakriti.

          - Nisam navikao da me maze ni kao dijete. Daj, pucajte! Želim znati o toj bolesti svaku pojedinost.

          Doktor je Matka uputio s odjela i ostao sa Stipanom u ordinaciji gdje je razgovor potrajao.

                                           _ _ _

          Stipan se brzo oporavija pa je dobija otpusnicu iz bolnice za kućnu njegu. Nakon nekog vrimena provedenog u rodnom kraju vratija se u postrojbu i tu je sritno dočeka kraj rata. Ja san nakon bolnice pušten doma jer se nisan smija izlagat prodornijin zvukovin, a kamoli pucnjavi i detonacijan, čin obiluje svaki rat. Da san se turizmu jer je to jedino s čime se čovik iz ovega kraja more baviti, osim navigavanja, a to mi nimalo ni pri srcu.

          - Fali more, drž se kraja - podbode ga Lidija.

          - Rugaj se ti, mi se zapričali, skoro san zakasnija na posal - ispio je ostatak kave i istrčao vani, ponovo povirivši na vrata.

          - Bog, Lidija, i nemoj mi jutit Stipana!

          - Kakva je to vika? U zraku osjećam miris ogovaranja. Ma vidi ti, to je moj planinski cvijet! - Stipan je sav razdragan ušao u blagovaonicu, a riječi su mu tekle kao potoci nakon kiše.

          - Jučer si mi reka da san škarpina! Mora nešto poći po zlu kad si ti dobre volje. Planinski cvit!? Bože moj, Bože!

          - Jesi, jesi, bez šale!

          Lidija požuri do prozora i pogleda prema zapadu.

          - Oklen li će sunce izać? Ipak, za te riči zaslužio si marendu. Aha, to se sigurno zbog marende i ulizuješ? Čudna su ta tvoja posla! Ko te ne zna, lisico imotska!

          - Slušaj ti, mala sumnjivice, ono sa škarpinom i nije tako loše jer u biti, škarpina je najslađa riba i ima bodlje koje je štite od svakakvih proždrljivaca koji bi se osladili njome.

          - Je, sve to stoji. Jesi li vidio kako ima izdrečene oči, crvena je i pingava. Sva san se naježurila kad san je vidila.

          - To je samo privid. Kad bi je gledala kao riba, onda bi vidjela kako ima raskošnu crvenu boju i prelijepe prirodne ukrase.

          - Neka, svaka čast tebi i njoj, ali više mi se sviđa ono: "Planinski cvit". Molin te lipo, ubuduće pazi.

          - Dobro, ja ionako idem kući pa te neće imat tko ljutit, a šalu na stranu, nisam uspio vidit Matka pa mu zahvali na svemu u moje ime i pozdravi ga. Hoćeš?

          - Zašto iđeš? – zapitala ga je začuđeno i osjetno tužno.

          - Moram, moram jednostavno promijeniti sredinu. Izgleda da sam takav i toga se moram pridržavat.

          - Pa baš sad kad smo se počeli lipo slagat i razgovarat kako triba. Moreš li kadgod privarit te tvoje zacrtane hijerogljife?

          Htjela je ispasti rječita, ali oboje prasnu u smijeh.

          - Hijerogljife? S tobom čovjeku ne može nikad bit dosadno – sageo se, poljubio ju u obraz, zabacio torbicu o rame i izašao vani. Još jednom ju je pogledao i mignuo obrvama

          - Sad si me još i zaslinavijo!

         To je trik, pokušaj da ga bar još malo zadrži nekom od svojih banalnih dosjetki, jer dobro je znala da to pozitivno djeluje na njega. Dalek joj je, ali koliko dalek- toliko i drag. Nije se više okretao. Mahnuo je rukom znajući kako gleda za njim. Ćutio je u sebi što tišti tu malu slatku škarpinicu.

Dugo je gledala u vrata kuda je izašao i osjećala nekakav čudan teret kojeg ničim nije mogla istisnuti. Sjela je za stol podbočivši glavu dlanovima i dugo razmišljala o Stipanu, sebi, svojoj maloj prošlosti i željama u budućnosti.

          - Kako nekima sve jednostavno iđe za rukon, ja nikako na zelenu granu. Did mi je uvik govorio:"Budi vesela i kad si najtužnija, i nemoj nikada nikome dat do znanja koliko ti je teško jer te niko neće razumit." U pravu je, baš uvik. Ajmo, brigu na veselje.  

                             _ _ _

          Stipan nije htio na autobusno stajalište u mjestu već se zaputio na magistralu. Kada je došao, sjeo je na zidić u hladovinu bora i zagledao se u nepreglednu kolonu vozila raznih boja i oblika. Magistrala je prometnica koja spaja sjeverni i južni Jadran pa je ljeti pretrpana automobilima. Stipan je sve gledao na svoj način, tako je gledao i tu crnu masnu cestu kojom su migoljila sva ta vozila.

          - To je rijeka s bezbroj izvora i ušća koja teče našim životom i svijetom, negdje brzo, negdje sporo, povezujući razna naselja, krajeve i tako ostvarujući ljudske želje i snove. Nekom donosi radost, a nekom razočaranje, iz dana u dan isprepliće razne sudbine. Teče uzbrdo, nizbrdo, preko brda, kroz njih, preko rijeka. Jedino joj more može stati na put jer uvijek sve završava u moru.

          Nije dugo čekao. Ispred njega se zaustavi sivi mercedes. Stipan ustane, pođe do njega i htjede zamoliti vozača da ga poveze.

          - Ulazi, Stipane! Koga đavla viriš! Kogo' će me maznit ozad! Da ne kažen naguzit.

          - Ma vidi ti to? Jakove, Jakove, ko bi te pripozna?

          Ušao je i sjeo na prednje sjedalo, a torbu prebacio iza sebe. Udobno se smjesti. Već su se vozili zavojitom cestom prema unutrašnjosti gdje se miješao miris mora s mirisima trava s krševitih  brda što su se poredala po veličini gubeći se u plavetnilu daljine i vrućem titranju zraka.

          - Jakove, daj otvori prozor, ne znam kako se to radi u ovom tvom čudu od auta!

          - Zašto otvorit prozor? Klima radi, baš je lipa ladovina, kog bi se đavla potijo. Ih, Stipane, Stipane!

          - Otvori. Hoću udahnut miris krša, opija me i liječi mi dušu.

          - Ja ti to ništa ne čujen, nos mi je stalno začepljen.

          - Kako i ne bi kad ti skoro vise mosuri leda u autu koliko si napalio klimu.

          - Dobro, pustimo mi to moj Stipane, dobri i pošteni ko što san i sam. Kako živiš i šta mi lipoga radiš?

          - Bavim se poljoprivredom, ako se to može reći za ono malo zemlje u polju koju posjedujem i obrađujem. U zadnje se vrijeme uglavnom time bavim.

          - Jesi isčupa koju kintu od đržave? Ti si bijo u ratu, a čini mi se i u bolnici. Svi su pričali o tebi ko o hrvatskom vitezu.

          - Nema od toga ništa. Primao sam prve dvije godine, a sada kažu da mi nemaju na osnovi čega davat.

          - Pa, bijo si bolestan, to svi znadu!

          - Oni u komisiji za invalidnost kažu da sam zdrav i da mogu raditi. A što raditi?! Bio sam na fakultetu kad je počeo rat, napustio sam ga i prijavio se u gardu, tako mi je to propalo i sve što sam planirao po završetku.

          - To mi ne iđe u glavu?! Bit u bolnici, u ratu i ništa!

          - Točno, jesam bio, i to na psihijatriji, i rekao sam im to na komisiji za invalidnost, priložio dokumente i zamolio neka me proglase ludim, neka nešto urade jer ne znam što bih.

Odlučili su da sam zdrav i pametan, tako ništa od mirovine. Najgore je što se iz dana u dan sve lošije osjećam, a to je ono što me najviše boli - ovo zadnje je izrekao tiho za sebe.

          - Ti si stvarno lud! Šta si se ima s njima razgovarat, triba si vikat, svađat se, uzet in one listine, skinit gaće i prid njima sotin obrisat guzicu. Ja bi njima pokaza! Hm, rano moja ljuta! Sve će oni s tebon lipo, reće ti kako moreš bit i ministar, a unda ti pošalju depešu kojon nemoš ništa. Moš samo plakat! Lipi moj čovik, u ovome ludom svitu pametan je ko ima, pa da je najluđi, a lud je oni koji nema, nek je najpametniji na svitu.

          - Dobro si ti sve to sračuna, moj Jakove, ali kad sve to počmeš slagati i tražiti, ispadne sasvim drukčije. Sve me to počelo umarati i deprimirati pa sam odustao. Stekao sam osjećaj kako sve rade kako bi me omalovažili i doveli do tog da se osjećam bijedno i ništavno. To nisam mogao dopustiti. Ljudi oko mene mi nude savjete, a nitko posao. Volim zemlju i loze i osjećam kako živim skupa s njima - prestao je govoriti utonuvši u misli.

          Hoda kroz vinograd, sav sretan dok ga lozove vitice grle i miluju, a on ih povija i veže da ih vjetar ne polomi. Podiže im granje i lišće kako bi ih sunce grijalo po cijelom tijelu. Daje im svu svoju ljubav,  kao ženi.

          - Rodite, truda i ljubavi moje plod! Znanjem ću vas svojim blagosloviti, preda mnom ćete sazrijevati i svom snagom vriti, žedna usta napajati, trudna tijela opijati, a ja ću znati da sam to ja. Već sam pijan od same pomisli na ishod tog sklada prirode i čovjeka.

          Trgnulo ga je iz razmišljanja trubljenje vozila.

          - Makni se sa puta, majmune jedan dlakavi! Koli te učijo vozit? Jesi li vidio moj Stipane kakvi se sve mamlazi vozikaju po ovin našin cestan? E moj lipi prijatelju, di li si ti sad bijo?

          - Nigdi, samo sam malo odluta mislima.

          - Kako bi bilo štogod pojist? – počešao se Jakov po trbuhu, obrisao usta kao da je već jeo i upitno pogledao  Stipana.

          - Kako god ti kažeš, makar nisam pri nekom novcu.

          - Ko šiša novac! Bi će za pečenu janjetinu i vino, ništa se ti ne brini. Ima ti Jakov te šušnjine, vala dragom Bogu.

          Prava dalmatinska gostionica. Kamena kuća s lozovom odrnom iznad ulaznih vrata i prozora, razgranatom i na ostali dio dvorišta kako bi davala hladovinu, a i grožđe. Unutar gostionice hladovina kakvu možeš samo poželjeti u ovakvo vruće doba. Svud se širio miris pečene janjetine. Dva momka unesoše u kuhinju jedno od dvoje janjaca koji su se pekli u dvorištu. Gosti ih ispratiše pogledima.

          - Lipotice, dođder amo! – pozvao je Jakov konobaricu koja je vješto kružila svojim kukovima između stolova.

          - Polako Jakove, sidi malo i oladi se.

          - Razladila je mene klima u autu, sad me ti dođi ugrijat. Evo vidiš, Sipan kaže da mi mosuri vise od leda. Dođider!

          - Uvik si isti, nikad ti đava ne da mira.

          - Pustider mir mrtvin, nego primaknider se! Volin tebe nego najslađe pečeno janje! - nasmijao se i potapšao je po guzici.

          - Dobra si, rano ljuta, dobra, dobra! Ko svi đavli.

          - Janjetina je stvarno dobra! Nema do starinski mirisa - upao je Stipan u razgovor gledajući za konobaricom.

          - Nije to miris, moj lipi Stipane, nego mirluv, a kad čovik oćuti dobar mirluv, rastopi se od milinja. Je li tako, oko zavodljivo? – okrenuo se konobarici koja se vračala iz kuhinje s pladnjem pečenja, i namigne joj desnom obrvom.

          - Tako je, crni đavle, ti si za sve i sve znaš – zasmijala se, spustila meso na stol i isprsila sise.

          Jakov zakoluta očima, okrene pogled Stipanu i ozbiljno ga pogleda.

          - Nego, di no smo ja i ti stali? Šta misliš da ja potegnen svoje vezice. Mislin da nije kasno za tvoj slučaj.

          - Pusti to, Jakove, meso će se oladit na ovoj žegi!

          - Meso je uvik meso, bilo ga ladno ili vruće, ali željezo se kuje dok je još vruće. More se po tom poslu još štošta uradit. Viruj ti meni kad ti kažen. Da si pametan, davno bi bio lud!

          - Tako je! Poslušaj Jakova što ti govori – javila se konobarica jer je znala da je Jakov moćan u vezama i raznim makinacijama.

          - Ti mala, ako oš sidi i pij, ali muči, šuti, ništa ne govori. Žene su dobre kad ne govore, a pri ruci su kad ti se oće.

          - Dobra ti je ta filozofija, moj Jakove, ali je bolja janjetina. Kad je jedeš osjetiš svaku travku koju je paslo i buru koju je disalo dok je bilo živo. Evo čujem blejanje kako odjekuje niz doce i pristave gubeći se tamo u Biokovo.

          - Ajde, moj Stipane, ču će se blejanje kad poslije janjetine drnemo koju litru kujundžuše. To će biti pravo pravcato blejanje.

         Uistinu, kad su dobro popili, zapivaše gange.

Mala moja usri bila svita, usri bila svita, eee!

Bi li za me kada bi te pita, bi li zame.

Eeeeeeeeeeeeeeeei!

_ _ _                                                   

          Pravi mir možete naći upravo u Dalmatinskoj zagori, u selu kao što su Medaci na Medakovoj glavici. Kamene kuće poslagane jedna uz drugu sa dvije uličice između i jednim oborom prema široj ulici koja vodi iz sela prema glavnoj cesti. Te kamene starinske kuće su dvorci ovdašnjih ljudi i velebni su u njihovim očima kao što su za neke dvorci u Beču, Rimu, Parizu i drugdje. To je jednostavno smišljen sklop u kojem mora sve biti pri ruci:" Motika, žlica, bič, molitvenik." Sve je kao pučka pjesma, kamena pjesma koja se pjeva kad se rodi dijete, kad se ide djevojkama na silo, na ženidbama, kantanje za križem na Veliki petak, kad se nadglasava na dernecima zato što si ljut na nekoga i želiš mu to pokazati, a uz to ne pogaziš svoj nutarnji ego.

Ta moćna pjesma je tu i kada se umire. U njoj ima radosti i tuge, ljubavi i podrugljivosti, baš svega što ovdašnji čovjek nosi u svom malom životu.

          Marko Medak, Stipanov otac, sjedio je u hladu murve i čitao staru Slobodnu Dalmaciju. Naočale je spustio na po nosa, tako je mogao istodobno čitati i pogledavati naokolo jer su mu naočale služile samo za čitanje. Vrtom su hodale kokoši, čeprkale po zakutcima tražeći hranu, čupkale ono malo trave što je ostalo od suše  skovrljano oko i između kamenja izlizanog od hodanja. Sve je odisalo smirenošću. Ovdašnji ljudi to zovu stentanost, kad ni za šta nema žurbe. Sve dolazi na svoje mjesto kad za to dođe  vrijeme. Stipan je to gledao kao naviku, pomirenost sa jednim odavno ustaljenim redom. Ljudi, životinje, pa i biljke, sve je nekako smireno i kao da znaju točno u sekundu kad što i gdje treba raditi. Na toj vrućini nitko ne žuri, nema naglih pokreta, svi traže hlad nastojeći biti mirni. Ljudi, tek za veliku potrebu, izlaze iz kamenih kuća ili iz kakve dobre hladovine. Svi radovi u polju i vrtovima obavljaju se u ranim jutarnjim satima i pred mrak kad bi sunce počinjalo gubit svoju žestinu.

          - Na ovome zvizdanu po sri' lita najbolje je u dobru ladu – javila se Marku kuma Kata izlazeći iz konobe sa litrenjakom vina u ruci. Kažiprstom je druge ruke obrisala znoj sa čela pa prst o suknju. Iz ulice pred dvorište dođe Stipan.

          - Dobar dan, kuma Kate! Za koga je vino? Bogme ima lipu boju, a i lipo ga je vidit.

          - Valjen Isus, moj Stipane! Evo, taman smo ručali pa nan nesta vina na toli, a kako san ti ja najmlađa i najstarija u kući pa me je red ić u konobu po vino. Prinit ću ja bačvu u kuinju. Neće mene niko manitat! Nego, dite moje, ako si gladan, ajde lipo s menon štogod čalabrkni, ima toga još na toli, a ja i moj Vilip sami. Nekako si mi sav umoran.

          - Ne, kuma, ne mogu, hvala ti ko da i jesam. Jeo sam uzput pa bi bilo dobro kušatat vino. Čini mi se zdravo ko dukat. Smiden li iz boce?

          - Evo ti, dite moje, nismo gubavi, makar se pojavila nekakva bolešćurina, iskotila se iz đavla, a zovu je sida. Valjda što je narod posta pripametan. Ko li će znat, dite moje, kud li ko guzicon sida i našto li se nabode. Ihihi, ihihi! 

          - Ne boj se, kuma Kate, nećeš ti stradat od side, pripazi u noć kad se penješ skalinima na solar, obavezno upali svitlo.

          - Ćaća, imali što novoga? – javio se ocu uvidjevši kako ga ovaj ignorira glumeći kako ga nije vidio niti čuo.

          - Valjda to što si došao! ''Dalmacija'' je stara tri dana.

          - Poslije ovakve dobrodošlice mogu otići u kuću raspakirat se. Je li tako? – ne pričekavši odgovor zaputio se u kuću.

          - I onako uvik radiš po svom! – doviknuo je za njim.

          Spustio je Stipan torbu s ramena, nogom gurnuo vrata koja su prilično zaškripala i ušao u kuću. Morao se priviknuti na tamu nakon jake sunčeve svjetlosti koja tjera na žmirenje. Raspored u kući znao je napamet, zato produži dalje uz stube koje vode na kat gdje mu je soba. Kad se popeo i ušao u sobu, spusti torbu na krevet i dlanovima protrlja oči protežući se.

Malena sobica skromno je opremljena starim ormarem u kutu, kaučem na rasklapanje koji je i postelja samo za osobu i stolicom sa stolićem ispod prozora.

Svu radost i tugu svakodnevice Stipan je dijelio s tom sobicom koja mu je nudiila ugodno osvježenje od pakleno vrućeg dana. Kako otac nikako i ne ulazi u njegovu sobu, cijelo  vrijeme dok je bio na moru soba nije provjetravana. Osjećao se ustajali zrak pa je otvorio prozor i prikučio škure. Tako se soba provjetrava, a sunčeve zrake ne dopiru u prostoriju i  ne nakuplja se sparina. Ispružio se na krevet, nogama izuo cipele koje su pale na pod do postelje. Uvijek u takvim trenucima, bez najave, započne mu se okretati film sjećanja. Kao u polusnu, smjenjivale su se slike, misli, nedovršeni poslovi i štošta još za što nije ni mislio da više postoji.

         - Kad bih mogao u tom svijetu ostati cijeli svoj život. U mašti je moguće sve. U istom trenutku možeš bit prijestupnik i zakon, možeš disati pod vodom, letjeti, bit sad tu, sad tamo. Možeš biti gdje god poželiš i što poželiš. Ne volim zaspati! Tad gubim maštu i dolaze snovi, a na snove ne možeš utjecati. Oni teku kao jedan poseban život koji nosi lijepe i ružne stvari, baš kao i stvarni život. Nikada ne saznaš zašto si nešto sanjao, čemu takav san služi i kakve su njegove posljedice. Samo je jedno sigurno: uvijek se ponovno vraćaš mašti. Njaviše bih volio biti dupin jer me to ispunjava zadovoljstvom. Zaranjanje i izranjane beskrajnim morem.

Plovim morem i osjećam ga kao majku koja me rodila, ljubila, ljuljala, hranila, odijevala i sad me milo gleda iako je mrtva. Ljubim to more svim svojim osjetilima, baš onako kako se ljubi onaj tko te donio na svijet i podario ti moć osjećaja poučivši te njima. Majko moja, već te se skoro i ne sjećam. Dugih je dvadeset godina odkad si otišla u milost Božju. Ostale su mi neke slike u sjećanjima koje nastojim sačuvati od zaborava kao i osjećaje koji se bude pri pomisli na tebe.

         Dan je zamicao za Biokovo, noć polagano zarobljavala udoline tiho se navlačeći na cijeli kraj između kamenih brda. Tada je mir bivao još izražajniji nego inače, sa svim svojim zvukovima koji stvaraju skladbu za snove. Stipan je ustao, sišao u donji dio kuće, umio se i popričao s ocem o planovima za sutrašnje poslove u polju i oko kuće, pozdravio ga i zaputio se vani gdje je već bio mrkli mrak. Uputi se u obližnje selo u gostionicu  Frane Jukića «Mali raj», gdje se uobičajeno okuplja okolno stanovništvo kako bi kartanjem i drugim igrama prikratili vruće ljetne noći. Kad je stigao pred gostionicu, zatekao je  mnoštvo ljudi. Svi su o nečem glasno razgovarali, žučno raspravljali o politici, puntima ili lošoj igri svojih suigrača. Iz mraka je ušao u osvijetljeni dio, a većina se gostiju okrene prema njemu komentirajući.

         - Evo Stipana! Ajde amo, fali nan jedan za na buće!

         - Ne mogu, tek sam došao, najprije ću sjest i popit bevandu. Evo, uzmite Petra, upravo dolazi.

         - Ima li ženski na moru? Je li bila koja za potegnit? Ha, ha, ha! – doviknuo mu je Boro zvani Strikan.

         - Od kada je Boga i svita, ima i žena! Vi ste uvjereni kako po svijetu u gostionice zalaze samo muškarci kao kod nas ovdje i, kad gledate ženskoj grudi, vi ih ne gledate kao grudi, nego kao buće koje bi bez milosti bacali po zemlji, tamo-amo – odgovorio je mirno sjedajući za stol. 

          Frane mu donese čašu orošenu od hladna pića što mu još više probudi žeđ. Priča o ženama nagna ga na razmišljanje. Došla mu na pamet Jana Sahnalova, ozarile mu se oči, prinio je čašu k ustima kao da ju ljubi.

         - Uistinu me Bog ovog ljeta podario lijepim trenutcima, hvala njemu i Jani Sahnalovoj – rekao je sam sebi i nazdravio.

         - Jeste li vidili ljudi čudesa od onoga našeg prisidnika države? Taj će nas zbog svoje guzice i gladni uši oko njega prodat za banicu onin koji su nas oduvik tlačili i robili.

         - Čuješ ti, Milane Batanov! Nek on proda ćaćin greb, ako znade di mu je! On je obična stara komunjara!

         Započela je prepirka gdje svatko ponešto dobacuje sa strane.

         - Je je, ja san gleda danas sabor na televiziji. Sumalo san je od ida tresnijo o zid. Skoro san pobljuva gledajući ji.

         - Komunisti su za sve to krivi! Ko će ispravit za dva dana ono što su oni krivili tlike godine.

         - Eee, baš mi se ti javi, imaš zašto! Nagrabio si se ka i oni! Samo si nastavijo što su oni radili! – siktao je poskakujući Joko Biluškin.

         - Šta se ti imaš petljat u pulitiku, nisi svršio ni pučku školu.

         - Vidi ti njega, a koga ti to braniš? Jeli to zato što ti je sin zasijo u općinu, drugi neka krepavaju od gladi! Ne triban ja svršit školu kako bi vidijo ko mi okrće roge iza leđa - uporan je Joko Biluškin.

         - A koga se đavla ti javljaš kad si za rata uteka u Vrankvurc pačit marčine dok san ja gleda kako ću izgubit glavu u ratu! Jel' tako, Stipane? – javio se Andrija, Stipanov kolega s bojišta.

         - Ja san Joko Biluškin i nije mene ovde nikoga stid! Ja san sla marke za našu vojsku i našu državu! Crkli bi od jada da nije nas bilo iz vanka.

         - Ma deder, Boga ti, priko koje si to banke ili pošte sla marke, možda po lisici ko si i sam! Ta pošta nikad nije došla, a bome niti će ikada doći. Ti si i još nji, Vrankvurc bojna, znadete se!

         Tad su se u svađu uključili i drugi po nekakvim rodbinskim vezama, pa onda i prijateljskima. Više se nije znalo tko koga napada, tko koga brani. Sva ta prepirka prelazila je u opći kaos gdje nitko nikog nije slušao, a svi su htjeli nek ih se čuje, pa su nastojali što glasnije govoriti. U galami su se razaznavale riječi kao: ćaća, mater, sve do devetog kolina, tko je koga i tko je komu.

         - Ja san bijo u ratu, a di ste vi bili!? – urlao je Andrija.

         - Ti bijo u ratu? Je si ko moja pokojna baba, pokoj joj duši. Oda si ko manit od kafića do kafića, s pušketinon plašio ljude po kraju! Misliš ti da ja neznan? Lud ja, aaa, šiš!

         - Ja san ti čuva kuću i stara ćaću dok si ti drka batinu po Kajzer štrase, a ti meni tako!

         - Ti čuva moga ćaću!? Ti bi izgubijo i dvi ovce, samo kad bi ti ji dali čuvat. Budalo! Ajme ljudi, on čuva moga ćaću! Budala!

         To je prililo čašu i započe tučnjava. Tu više nije pomagala niti rodbinska niti prijateljska veza, udaralo se tko koga dohvati, tko je ima čime i ako mu je netko bio na dohvat ruke, noge ili bilo čega čim se može udarati.

Stipanu se zavrtjelo u glavi, nekako se izvukao vani, otrčao na cestu ne zaustavljajući se i nastavio dalje. Trčao je svom snagom koliko su ga noge nosile. Dotrčao je u ulicu prema Medakovoj glavici, zastao, kleknuo na ulicu, uhvatio se rukama za glavu i jauknuo. Oko njega su grmjele granate, detonacije se miješale s vikom iz gostionice. Više nije razmišljao od kud sve to. Puzao je lijevo, desno, hitro se prevrtao bočno  nastojeći doći do zida.

         - Heeej, ja sam! Ehehej, čujeteli me, živ sam! – urlao je iz sveg glasa, ustao i opet zalegao.

         Tutnjave su postajale sve jače, a mrak mrkliji. Više nije znao gdje je ni što radi.

         - Dosta, dosta, lezi doli! Eeevo zore, eeevo dana – ustao je i zapjevo uzdignute glave - Pjesma će ih pobijediti jer pjesma sve može – ponovno se bacio na ulicu i dopuzao do zida - Pjesma je pomogla, evo sviće dan, pucnjava prestaje. Kako  je more danas modro, modrije nego ikada do sada, zato moram plivati, plivanje mi godi jer sam ja dupin, a more je moja majka.

         Prestao je šaputati, zaplivao je ulicom do drugog zida gdje se naslonio zagledavši se u mrak. Ulicom se primicala visoka crna figura i, što se više primicala,  postajala je sve veća. Kad je došla do njega, zaustavila se i sagnula kako bi vidjela tko je. Kratko su se gledali iznenadivši se obojica. Na trenutak je zavladala tišina, tek se negdje u daljini glasao ćuk i noći davao dubinu. 

         - Sveti Stipane – prošaputao je ispruživši ruku kako bi se uvjerio u ono što vidi.

         - Ja san Ante Kecan i nisan ti ja nikakvi svetac, u selu mi kažu da san đava od đavla. Sigurno si pripijo i nalijo glavurdu? Ajde, ajde!

         - Eh, da jesam, moj sveti imenjače, eh da jesam! Moje stanje je teže od ikakvog pijanstva. Bog je pred mene postavo veliku zadaću, a ja sam prislab, zato kad dođe vrijeme kušnje, ponestane mi snage pa se izgubim u ništavilu.

         - Dite moje, svi se mi izgubimo, ma se opet nađemo i srljamo dalje svaki niz svoj kolovoz. Valjda sam Bog oće tako.

         - Hvala ti, moj sveti imenjače, na utješnim riječima, već mi je lakše i nije me strah tih mojih stranputica jer u tebi ćutim svitlo na mom mračnom putu. Treći osmog, na tvoj dan, doći ću se pomolit  prid tvojim kipom. Imenjače moj sveti!

         - Nisan ti ja nikakvi svetac, nego der se ti digni od toga zida, kakva će te zmijurina ujst pa ćeš imat još veće nevolje. Ajde, ajde, sinko, star san ti ja i neman snage za dignit taku japiju.

         Ustao je, pogledao u nebo pa ispred sebe, onda se zaputio ulicom u pravcu sela. 

         - Vodi me, moj sveti Stipane, kroz ove mrkline, dan je daleko, a ja sam nemoćan!

         Noć je obasjavala ulicu mjesečinom dajući joj mistiku bajke. Vijugala je uzbrdo prema Medakovoj glavici na kojoj kamene kuće ponosno stoje kao kakvi velebni dvorci.

Zastao je, pogledao uz ulicu na rodno selo, onda u nebo, pa se na kraju okrenuo prema suputniku.

         - Odkud vi tu, dide Ante?

         - Ha, ha, od svetog Stipana! – nasmijao se podrugljivo. – To ti je tako kad čovik nema mire. Mlad si ti za opijanje, nego tražder štogod ženska za potrošit snagu. Sad kad si lipo doša sebi, dođi kući , dobro se naspavaj jer je san potriban i triznu i pijanu. Neće uvik bit Ante Kecana za pripomoć.

         Razišli su se u noć, svatko svojim putom, sa svojim mislima i pogledom na svijet. Ante Kecan je kao duh noću šetao vođen nekim svojim instinktima pa u većine ljudi budio maštu i  čuđenje. Neki su ga smatrali vilenjakom.

         - Takog se triba klonit! – govorili su tiho. 

         U biti, samo je čovjek koji radije hoda noću nego li da se sa susjedima svađa i tuče po gostionicama. Rijetki su mu prilazili blizu, osobito noću, a i  po danu su mu se javljali sa strahom kako mu se ne bi slučajno nečim zamjerili jer su priče na daleko kružile kako ima  čudne moći.

Stipan ga je gledao kao i druge ljude, čak obzirnije nego druge. Zvao ga je didom iako mu nije baš ništa u rodu. Kecan je na to gledao ravnodušno, a ipak se u par navrata, kada je Stipanu bilo potrebito kao te noći, niodkud stvorio, baš kao pravi vilenjak. Stipan je hodao prema selu i razmišljao što mu je Kecan rekao i probao proniknut u događaj od malo prije, iz trena u tren sve više svjestan svoje tjeskobe. Ušao je u sobu, malo otresao prašinu sa odjeće, sjeo za stolić nalaktivši se i dlanovima podboči glavu.

         - Bože moj, uvijek isto pitanje. Gubim li razum ili je to neko pijanstvo, kako kaže did Ante. Tako sam mlad, boli me spoznaja moje psihičke nemoći. Jesam li je čime zaslužio?

Odgovori mi, molim te! Umiri mi barem želju za spoznajom makar bila još bolnija, jer ne želim izgubiti razum, a ne biti toga svjestan, u očima drugih vidjeti sažaljenje, a ne znati zbog čega je to sažaljenje. Ne, to ne bih mogao podnijeti!

         Cijelu noć nije spavao. Jutro je dočekao sjedeći za stolom i razmišljajući stotine puta o istom. 

         - Moram poći kod dr. Petrovića, nisam bio kod njega već tri godine. Kamo sreće da ne moram ni sada.

         Ispružio se na krevet kako bi se na brzinu barem malo odmorio. Legao je na leđa s dlanovima iza glave, sklopivši oči u nadi kako će san doći.                                                      

         Osvanulo je jutro, svježe i bistro, da bistrije ne može biti. Marko je spremao alat na prikolicu dok je traktor već dobrih petnaestak minuta brenčao u dvorištu razbijajući tišinu.

Stipan je izašao iz kuće s hranom u košarici i demižanicom punom vina, popeo se na prikolicu traktora, a Marko za volan, pa se povezoše strmom ulicom prema polju. Već se u tim jutarnjim satima po suhom zraku u nosnicama ćutio vruć dan. Slavuj je još pjevao u sjeni krošnje starog bajama podno sela od kud se vidjelo cijelo polje i prve planine u Bosni.

Ispred gostionice «Mali raj» policija je ispitivala vlasnika Franu i mještane o prošlonoćnoj tučnjavi i neredu. Svi su slijegali ramenima gledajući nezainteresirano kao da se ništa nije dogodilo. Niže, prema glavnoj cesti, pored zida uličice prema Kuletinama gdje je stari kamenolom, stajao je Ante Kecan. Pogleda Stipana, mahnu mu lijevom rukom i izgubi se iza zida obraslog kupinom i divljom ružom.

         - Čudna mi čuda, pravi vilenjak. Ćaća jesi li ti vidio Kecana?

         - Oklen ti sad to? Nisan!? I bolje, neka njega njegovin puton, a nas našin.

         Odmakli su jutarnji sati, sunce je ispijalo zadnje kapi vode iz biljaka i ljudi koji samo nekim čudom mogu izdržati tu silnu vrućinu. Pomisliš kako će sve uvenuti i pocrkavati od žeđi kad se ni otkud pojaviše naduti  mrki oblaci i pljusne kiša, pravi siloviti pljusak. Pljuskao je takvom žestinom da je odirao pijesak s puta i raznosio ga u okolne kanale. Biljke su pile tu blagodat svojim listovima. Onda iznenada prestade, a oblaci se izgubiše iznad kamenih brda kao da nikada nisu ni bili tu. Opet je sunce zasjalo prodirući u svaku poru, opijalo se tom svježinom koju je ostavila  kiša. Cvrčci su ponovno veselo začažinjali svoju pjesmu, a ljudi se vratili poslovima po polju.

         - Zanimljiv je ovo kraj - mislio je Stipan čučeći mokar ispod prikolice traktora umotan u šatorsko krilo.

         Gledao je uokolo tih i umoran. Nije ga brinuo umor, ni neprospavana noć, ni rad u polju, ni kiša koja pada gdje  i kad je volja. Brinuo ga je svijet na kog nije mogao utjecati uza svu svoju želju i nastojanje.

         - Kako je lijepo živjeti bistra razuma, a od mene taj razum iz dana u dan bježi sve dalje, toliko daleko da ga na trenutke ne mogu prepoznati a u zadnje vrijeme tih trenutaka je sve više. Strah me toga. Hoće li to ikada proći? - još se više skupio i zagledao u kamen na kom je malo prije sjedio Marko.

         - Možda sam kamen? Ne ovaj kojeg su ljudi toliko puta premjestili od onog trenutka kad su ga odvojili od zemlje, već onaj kamen živac u brdu za kojeg se treba pomučiti kako bi se njime sagradila kuća, okno bunara, ili nadgrobni spomenik. Možda sam ja ovaj kamen na kojem sjedim i služim za kojekakve potrebe i gluposti, kao potkočivač traktora, za sjedenje kad nemaš ništa prikladnije, za mejaš o koji će se susjedi parničiti sve do devetog koljena ili čak kao ubojito oružje kad vam  zmija izađe na put. Kao kamen, kakav bio da bio, imao bih neki smisao i svrhu, a ovako nisam siguran tko sam, kao ova kiša što pljusne tu i tamo u biti ne postoji, već je samo slijed okolnosti. 

         Nakon nešto manje od sat vremena Stipan se trgnuo iz polusna, izašao ispod prikolice, protegnuo se i pošao na njivu na kojoj su s obje strane uzvodi brižno odnjegovanih loza, a između, po cijeloj njivi, posađen krumpir kojeg  je Marko izvađenog kupio i slagao na hrpe. Stipan se zaputio niz njivu i ispruženim dlanom milovao vrhove loza utapajući se tako u sklad prirode nastojeći zaboraviti sve ono što ga tišti. Kad je došao ocu, uzme vreće i u njih započne nametati krumpire s hrpa.

         Došlo je vrijeme užine, sjeli su u hlad vrbe pored suhog potoka, koji teče samo u zimsko doba kada padaju obilnije kiše i u proljeće kada se otapa snijeg s okolnih brda.

Marko je šutke slagao hranu na kuhinjsku krpu koju je prostro po travi. Narezao je povismena, sira i rajčica, a ostatak hrane ostavio za použinu. Demejana s pićem još je stala u šupljoj vrbi koja je davala najbolji hlad.

         - Ćaća, ja moram sutra u Split kod doktora Petrovića.

         - Je li zbog mirovine? Hvala dragom Bogu da si i ti počeo pametno razmišljat! Drugi su to davno napravili i uživaju boga svoga. Neki su dobili stanove, aute, svašta, a rata nisu i niti bi vidili da nije televizije. Znaju šta rade. Valja se znat snać!

         - Dobro, ćaća, ne ćemo sad o tome. Imam problema i zat…..

         - Virujen ti da imaš, i ja s tobom. Ako triba, prodat ću komad zemlje i sve daj za potplatit dokture, samo to riješi. Vidiš na što je izaša ovi život, ako ga se tako more zvat. Od ove moje crkavice što san izvuka od Švaba ne moremo živit, a da ne govorin od zemlje. Ni prošlogodišnji nan urod vinarija nije platila.

         - Opet isto, ćaća! Bolestan sam.

         - Ako si bolestan, barem to iskoristi kako triba i liči se. Jesi me čujo? Ako triba, budi lud, samo potegni koju kintu, unda ćeš bit pametan, najpametniji, a ako ti kažu da si normalan i ne dadu ti ništa, unda si lud, najluđi. Ma ko će te primit na posa ako si oda po ludnici.

         Stipan se rastužio na takve riječi i bi mu žao što su razgovarali. Ušutio je i povukao se u svoja razmišljanja.

         - Trebao sam reći kako idem drugim poslom i sve bi bilo u redu. Ovako se osjećam nesnosan samom sebi, sve me to boli – pogledao je u daljinu uzdahnuvši.

         - Tko može razumjeti moje teškoća kad to ne može onaj tko me je donio na svijet. Sve bi dao za par utješnih riječi:" De, sine moj, ajde, liječi se, ne mogu te takvog gledati, učini nešto kako bi ti bilo bolje." Možda stvarno ne vidi kako mi je, pa nije ni čudo jer se u zadnje vrijeme ne viđamo često. Gdje li samo nestane skoro svako popodne kad ne radimo? Zašto je ovih zadnjih godina drukčiji nego je bio prije. Drugima daje savjete i mudar je, a mene ne razumije.  

         Tvrdi su ovdašnji očevi kod pokazivanja osjećaja, pogotovo za svoje bližnje. Stipan je to dobro znao, ipak se nadao barem maloj nježnosti i podršci. Očevi prijekori su mu ostavili gorak ukus negdje duboko u njemu gdje se već bila otvorila provalija.

         - Do kada će se sve mjeriti novcem? Tko li ga je izmislio i dao mu moć biljega kojim se obilježavaju ljudi.

Dan je uzmicao, čule su se pjesme negdje nasred polja pomiješane s bukom traktora i automobila s kojima su se nadjačavale i okrepljivale umorna tijela težaka dok su se uza stranu vraćali kućama. Treba znati slušati tu pjesmu težačku i tvrdu, a tako milu i opojnu. Ona je iznikla iz ljudi kao kamen iz ovih krških brda i dolaca. Gdje god bio na ovome bijelome svijetu i bude ti teško, sjetit ćeš se baš nje, budit će ti ježurce na koži, neće ti biti bitan tekst već ona iskonska snaga koja izvire iz dubine grla ovih trpljivih ljudi. Žedno ćeš je upijati svim svojim bićem kao more kad upija sunce i dan u svoje duboke oči. 

                                   _ _ _

         - Dobar dan, gospođice! - obratio se Stipan djevojci na šalteru prijamnog odjela Gradske bolnice u Splitu.

         - Dobar dan! - rekla je nezainteresirano i primaknula mikrofon - Marija Pervan, ambulanta broj pet, molim! Što ste trebali? – ponovo se obratila Stipanu.

         - Doktora Petrovića.

         - Okasnili ste ništa manje nego godinu i po dana.

         - Što ste rekli?

         - Da, da, moj dragi gospodine, godinu i po dana ima kako je doktor Petrović otišao u inozemstvo. U nas rad i znanje nije na cijeni, čovjek pošao za boljim, i ja bih kada bi imala gdje.

         - I što mi ja sada raditi?

         - Pođite ga tražiti u Švicu!

         - Nije mi do šale jer mi treba doktor!        

         - Gdje vam je uputnica od vašeg liječnika, na koji odjel trebate poći? - pogleda ga podignuvši obrve do pol čela.

         - Nemam nikakvu uputnicu! Doktora poznajem i rekao mi je da dođem kad za to osjetim potrebu.

         - Kada ste zadnji put bili kod njega? Glupo je što pitam kada ga nema toliko dugo. 

         - Prije tri  godine.

         - Fino, a ja ne znam što je bilo jučer, glava mi je puna svega i svačega. - Vanja, molim te, ima li još malo kave? Vi morate imati uputnicu kako bih znala kamo ću vas uputiti, a uz to ta vam uputnica plaća putne troškove, valjda niste s Marsa.

         - Iz Imotskog sam, ako to spada pod Mars, a mislim da je baš tu negdje, gledajući sve okolnosti.

         - Pretpostavila sam, jer svi Imoćani misle kako mogu sve vezom i poprijeko.

         - Ja ništa nisam mislio niti tražio poprijeko. Trebam doktora, a ako mi ne možete pomoći, onda ništa. Doviđenja!

         - Stanite! Pokušat ću vas ubaciti kod doktora Fižulića.

         - Bit ću vam jako zahvalan, makar nemam pojma tko je taj doktor Fižilić.

         Uzeo je papirić od djevojke i zaputi se stubama u prizemlje zgrade, gdje je smješten psihijatrijski odjel. Hodnikom odjela hodali su muškarac i žena, držali se za ruke i zagledavali u svaka vrata.

         - Molim vas, znate li koja je soba za osoblje?

         - Sigurno ova tu, ako nisu ništa mijenjali! - odgovorio je Stipan i produžio dalje. Ususret mu je dolazio muškarac srednjih godina odjeven u pidžamu. Gestikulacije i mrmljanje privukli su Stipanovu znatiželju pa se zagledao u njega, a ovaj zastane i upita ga:   

         - Jeste li vi šef civilne zaštite?

         - Nisam! - smeo se Stipan i htio produžiti.

         - Znate vi, gospodine, da nam prijeti velika, velika opasnost, kataklizma, prava pravcata kataklizma, moj gospodine! Nitko nije svjestan trenutka u kojem se nalazimo, samo ja, a nitko mene ne sluša, moj gospodine. Kažu da sam lud. Milijarde raznih tijela lete svemirom i jedno će takvo sralo udarit u naš planet i paf, ha, ha, ahaha! Moj gospodine iz civilne zaštite! Paff! Nestat ćemo kao dinosauri! Svima će nam pijesak u guzicu pa će s naših kostiju nakon milijardu godina nekakva njuškala metlicama skidati pijesak. Ahahahaaaa! Što me tako gledaš? I ti znaš za kataklizmu, i ti si došao to reći doktoru, ne, ne,  ja sam to otkrio! - gledao je Stipana u oči držeći ga za ruku i sav uzbuđen počeo se tresti.

         Stipan istrgnu ruku i požuri dalje još jednom se osvrnuvši gledajući ga kako dovikuje za njim.

         - Je, je, moj dragi gospodine, svjetla ne spavaju već bdiju svaku večer. Nisi ti doktor, znam te ja, teške su tvoje noći, teške i duge!

         Stipan se naježurio na zadnje izrečene riječi, pokucao je na vrata sobe za koju je pretpostavljao da je doktorova ordinacija. Otvori vrata i uđe. Za stolom je sjedio mlad doktor, imao je možda trideset i nešto godina. Prestao je pisati i pogledao ga.

         - Što trebate?

         - Imam zdravstvenih teškoća. Tu sam bio na liječenju tijekom rata kod doktora Petrovića i otpušten sam kao zdrav. S njim sam se dogovorio da dođem  kod njega na odjel  kad za  to osjetim potrebu. Na prijamnom su mi rekli kako je otišao raditi u inozemstvo                               

         - I što vam sada zapravo treba, neka potvrda? - doktor je sigurno  bio umoran ali i navikao da u takvim slučajevima traže nalaz od njega kao potvrdu za invaliditet ili slično.

         - Kako mislite što mi treba? - Stipanu je to pitanje bilo čudno.

         - E, da, zbog čega ste došli ovdje, na odjel?

         - Ne znam kako bih vam objasnio jer ne znam niti što je to. U trenucima se izgubim i nisam tad svjestan toga.

         - Kako mislite, izgubite se?

         - Jednostavno, izgubim se u mislima neko vrijeme i ne budem svjestan tog vremena, niti znam što se tad događalo koliko god se trudio sjetiti.

         - Imate li uputnicu od vašeg liječnika?

         - To me je pitala i djevojka na prijamnom, nemam.

         - Imate li otpusno pismo s odjela?

         - Nemam niti to. Bio je rat, tko je mislio na te stvari.

         - Sad bi trebalo poći u pismohranu neka vam potraže vaše papire, a do tada ću vam prepisati jedne tablete koje ćete uzimati po potrebi, u trenucima kad osjetite da vam nadolazi to stanje.

         Uzeo je recept i zaputio se u pismohranu gdje su mu uzeli podatke i rekli da će mu dokumente poslati na kućnu adresu. Umoran od svega, otišao je na postaju i sjeo u prvi autobus ne pogledavši kamo će. Svi autobusi, koji voze u pravcu juga, imaju samo jednu mogućnost, a to je magistrala i zato se ne može pogriješiti, samo paziti gdje morate izaći.

Nije razmišljao o autobusima ni o postajama, čak nije gledao ni more iako je sjedio na strani autobusa koja je gledala u veliku, modru, prostranu površinu. Nije osjetio kratko zaustavljanje autobusa na sljedećem ugibalištu, niti ponovni polazak. Lebdio je negdje u polusnu nastojeći se odmoriti od svega. Koliko ga je razmišljanje plašilo toliko je u njemu znao naći i utjehu. Stekao je sposobnost svjesno se isključiti iz svega, možda nesvjesno poučen onim što ga je u posljednje vrijeme proganjalo.

         - Dobar dan, je li slobodno tu kod vas?

         - Molim? - ženski glas trgne ga iz razmišljanja.

         - Mogu li sjesti do vas?

         - Da, kako ne, samo izvolite, ja ću se malo pomaknuti – ustao je i približio se prozoru. Pogleda vani, pa djevojku koja je već sjela do njega namještala se na sjedalu.

         - Želite li možda sjesti do prozora?

         - Ne, svejedno mi je. Ipak hvala.

         Autobus je bio prepun putnika, svi mogući mirisi su se miješali, klima uređaj nije mnogo pomagao. Raspoznavao je mirise hrane, parfema, ustajalog duhana i znoja. Zbog tih mirisa izbjegavao je vožnju autobusom kad god je mogao.

         - Ispričavam se, mogu li pomaknuti torbu do vaših nogu, u prolazu će mi je zgazit nogama?

         - Može. Očigledno je da smo nogatiji za ovaj tip autobusa pa se ne možemo tek tako namjestiti.

         - Je li to kompliment? - nasmije se pa su joj se pojavile rupice na obrazima.

         - Sigurno kompliment, što ne bih mogao reći za ovaj autobus, jer kad konstruktori projektiraju autobus moraju razmišljati o tome gdje će se koristiti kao i o tjelesnoj građi putnika koji će se njime voziti - zastao je s govorom i ponovno ju je pogledao.

         - Ja sam Stipan! - pruži joj je ruku.

         - Ja sam Pamela! - ponovno se nasmijala, a on nesvjesno pogleda njezine grudi. Još se više nasmijala i porumenjela tako su joj rupice bile još izraženije.

         - Valjda su roditelji predosjećali kakva ću biti pa su mi dali to ime – bocnula ga je kao odgovor na njegovo provokativno gledanje.

         - Ne, tvoji su roditelji brali cvijeće na livadama snova kada su te stvarali. Ti si pjesma cvrčka u zanosu otpjevana i svi oni slatki pčelinji dodiri koji su urodili takvim medenim plodom.

         - Auh! - izustila je ne znajući jesu li to riječi podilaženja, pa ga pogleda u oči u kojim je vidjela neiskvarenu iskrenost.      

         - Imam osjećaj da ovo sanjam ili da sam to već prije doživjela. Baš se čudno osjećam.

         - Znaš li čemu služe snovi? - pitao je s nekim čudnim izrazom u očima.

         Djevojka zatečena zastane. Ipak mu odgovori jer joj se svidio.

         - Ne znam otkud su došli niti kamo nas vode.

         - Ja znam jer sam to spoznao u ovom trenu i vodim te u njih putem mašte.

         Kratko je premišljala i prihvatila igru.

         - Mi se poznajemo tek petnaestak minuta.

         - Ne, mi se poznamo cijeli život, vječnost, uzmi me za ruku i pođi sa mnom. Vrata se otvaraju tek rijetkima u životu.- Gledali su se, a njihove su se misli stapale u jednu rijeku koja je sjedinjena tekla koritom mašte.   

         - Jesmo li se slučajno sreli ili je to namještaljka svijesti?

         - Ne pitaj me, samo hodaj i gledaj me dok me ljubiš.

         - Gledam te, kako te ne bih gledao, hodam kroz te tvoje plave dubine u očima i dodirima ljubim mirisne, tople vode, koje me oplakuju.

         - Što je svrha svega ovoga?

         - Možeš biti što hoćeš i raditi što želiš bez imalo straha.

         - Želim biti ti kako bih shvatila što osjećaš.

         - Možeš biti ja, ali moji će osjećaji uvijek biti moji.

         Trčali su dolinom između visokih srebrnih planina gdje sunce cvjeta u svakom cvijetu i lebdi svuda naokolo kao milijun šarenih leptira. Vjetar je zvonio pjesmom zvona i provlačio se kroz njihove kose dok su trčali golih tijela. Brežuljci su plamtjeli žarkim bojama kao logorske vatre čiji se dim pretvarao u oblake koji sipaju srebrne cvjetove na gorske vrhove poredane naokolo.

         - Mašta je neiscrpna. Zašto se stalno vraćamo na stare izvore?

         - Zato što naš um samo to poznaje.

         - Kako je moguće spoznati nešto novo?

         - Jedino se proživljavanjem namiču nova saznanja. Pođimo u maslinik odakle se od davnina crpila mudrost, plodnost, ljubav, mir i blagostanje.

          - To nam u mašti ne treba jer možemo imati što želimo.

          - Trebamo najprije znati što želimo.

          Šetali su maslinikom priljubljeni, zatečeni. Zašto su zapravo to činili? Pamelina se kosa igrala s maslinovim lišćem, on joj je ljubio vrh nosa i usne, ona je to gledala  kao proživljavanje, želju za novim spoznajama. Stipan je u tom vidio more koje uzima sve što na svijetu postoji, svijet bez kraja i početka od kog je sve počinjalo i gdje će se sve jednom zauvijek završaviti.

         - Ako smo mi gospodari mašte, možemo li zauvijek tu ostati?

         - Ne možemo zato što živimo, a život rađa i ubija maštu.

         - A da ne živimo?!

         - Onda ne bi bilo ni mašte. Život je jedini izvor mašte i on je može ugasiti kad hoće.

         - Što ćemo kada je ugasi?

         - Dok živimo, u njoj se možemo naći kad god hoćemo.

         Gledali su se dok je Stipan izlazio iz autobusa. Rijeke su se razdvajale i svaka je nastavila teći svojim tokom obogaćena novim iskustvom.

Izišao je na Dupcima, raskrižju na samoj kamenoj vrleti visoko nad morem odakle se pružao pogled na cijeli Brački kanal. Taj vidik ostavlja nezaboravnu sliku na svakog prolaznika koji putuje tim krajem. To je mamac za fotografiranje sebe ili suputnika koji se zateknu u toj kamenoj bajci što se strmim klisurama obrušava od neba do mora.

Uvijek, kad bi došao tu, Stipan bi sjeo na zidić koji dijeli cestu od ponora i zagledao se u daljinu preko modre pučine. Tako je učinio i sad.

         - Bože moj, čudan li si graditelj. Sve moguće ovozemeljske ljepote si ispustio u ovu vrlet i more. Tu treba hodočastiti i klečati golim koljenima pred tim milinjem što prodire kao najjači opijat u tijela smrtnika. Zavidim ti, svemogući Bože, na Tvojoj velikoj mudrosti i Tvom kraljevstvu. Privedi me k sebi, podari mi krila, otrgni me od mog tereta,  jer me goni neka nutarnja snaga i zove u modre morske dubine niz kamenje strmo što ga pogled ljubi.

Pretvori me u pticu, neka me želja ne guši jer sam tek strah ljudski i tapkam po mračnom putu daleko od tebe. Daj mi barem moć letenja, tijelo lagano kao perje sokolovo, neka se šepurim kraljevstvom Tvojim i prkosim vjetru, ja, smrtnik teži od kamena - raširio je ruke gledajući u nebo, a onda se nagnuo nad ponor iz kojeg vjetar donese miris mora.

         - Hej, čovječe, što to radiš? Survat ćeš se s tog zida u ponor i razbit o kamenje kao tikva.

         - Ima li išta ljepše na ovome svijetu? - nastavio je mahati i okrećući se pogledao neznanca koji se tu stvorio niotkuda.

         - Sve je to ništavno ako nema tko u tome uživati – ozbiljno mu odgovori neznanac.

         - Zašto to kažete?

         - Zato jer je tako. Kolač nikada ne bi bio kolač kada ne bi imao tko kušati njegovu slast, kao ni vino ako nema tko uživati u njegovoj opojnosti.

         - Pametno govoriš! Tko si ti?

         - Ja sam ti, a ti nikada ne ćeš biti ja! - prosijeda brada mu je davala ozbiljan izgled.

         - Zašto bih ja htio biti ti? Dosta mi je što sam ja- ja! Hej, rane ti.

         - Nije stvar u tome što ti hoćeš, Stipane Medak, nego što jest i što mora biti.

         - Vidim, ti moje ime znaš, kako, to mi nije jasno! Koje je vaše cijenjeno ime, ako nije tajna?

         - Već sam ti rekao. Ja sam ti.

         - Prije bi rekao da sličiš mom pokojnom didu! - podrugljivo se nasmijao neznancu u lice – sad me lijepo ostavi na miru, dosta mi je i mene same. Nastavi ti svojim, a ja ću svojim putem.

         - To je lako zamisliti, ali nije ostvariti. Od sada ćemo stalno biti zajedno, a kada ne budem više s tobom, to će biti tvoja pobjeda.

         - Pobjeda nad čime ?!

         - Nad samim sobom i nad onim što te trenutno tišti.

         - Čudna mi čuda, čuda od čovjeka! - ušutio je i zamislio se. Toliko toga mu za trenutak proleti kroz misli.

         - Kako ti znaš što mene tišti, kako si se uopće stvorio tu kad niti jedan auto nije prošao nit se zaustavio, a da si došao pješke iz bilo kojeg pravca, već bih te bio ugledao.

         - Eto vidiš, polagano spoznaješ što jest u stvari.

         - A što  jest? U najkraće, ako imaš namjeru ostati uz mene, bar mi reci svoje ime. Kako ću te zvati, oslovljavati?

         - Kad me zatrebaš, ja ću već biti tu uz tebe  pa me ne ćeš imati potrebu zvati. To je tako jednostavno.

         - Trebao sam ostati u bolnici! - to je izrekao u sebi kako ovaj ne bi čuo, a onda  pogleda na magistralu u nadi da će naići neko vozilo koje bi ga odvelo što dalje od ovog neznanca.

         - Nisi trebao, jer da si trebao, oni bi te već sami zadržali na liječenju. Oni ne ćute tvoje nevolje, probleme i želje. Ja sam taj koji će ti ubuduće biti suputnikom i od pomoći.

         - Svašta, Bože moj! Ja poželim krila, a ti mi daš Suputnika. Ovoga ovdje nisam tražio, zašto si mi ga poslao, u kakva me sada iskušenja stavljaš? Sam ću svoje pute tražiti i sam ću po njima hodati  dok ne iznađem izlaz.

         - Dobro si to Bogu sročio, samo, ti nećeš ništa više bez mene, jer u biti na znaš što hoćeš. Od sada ću ja biti žlijeb koji će navoditi vodu na tvoj mlin, a tvoje misli u pravu kolotečinu.

         - Što bih trebao uraditi kako bih te se oslobodio?

         - Ne možeš me se oslobodit jer sam ja ti, a samog sebe se ne možeš olako osloboditi.

         - Ti postojiš samo u mojim mislima. Zamislit ću da ne postojiš i dok se okrenem, nestat ćeš – brzo je okrenuo leđa neznancu, pogledao u more koje se počelo crvenjeti od zalazećeg sunca i maglice koja je zagušivala obzor.

         - Bože moj, ostavi me sama u mojoj nevolji, valjda ću je tako lakše prebroditi – okrenuo se i neznanca više nije bilo. Upravo je stizalo jedno vozilo. Iskoraknuo je na cestu mašući rukom. Vozilo je lagano skrenulo udesno i zaustavilo se iza njega. Požurio je k vratima da što prije pobjegne s tog mjesta.    

         - Želim što prije maknuti odavde! – reče sebi hitro prilazeći vozilu.

         - Kuda idete, mladi gospodine? - začuo se ženski glas.

         - Put Imotskog, ako me možete povesti, molim vas.

         - Može, sjedite, ja putujem do Mostara.

         Noć se polagano stiskala u kamenim gudurama i stvarala sablasne slike u odsjaju svjetala uokolo ceste.

         - Kako ste se usudili zaustaviti autostoperu na ovakvoj osami?

         - Mislite što sam žensko!

         - Pa da, čak se i muškarci teško odluče zaustaviti, a kamoli sjesti nepoznatu osobu.

         - Možda zbog intuicije; osjetila sam nešto dobro u vama kada sam vas ugledala ispred svjetala. Čak sam zapazila kako ste bili malo uplašeni.

         - To ste dobro zapazili! – pomisli u sebi.

         - Iako sam imala samo par sekundi  za razmišljanje, odlučila sam vas povesti.

         - Stvarno brzo razmišljate, a i u procjeni ste dobri. Da ne bi bilo, sam se hvali - sam se kvari.    

         - Nekima ne treba hvala jer dobrota jednostavno izvire iz njih. To znam jer cijeli život radim s ljudima pa ih mogu brzo i točno procijeniti.

         - Koji posao radite?

         - Profesorica sam na fakultetu u Mostaru.

         - Na kojem fakultetu, ako smijem znati?

         - Filozofski fakultet, predajem psihologiju.

         Stipan je dobro pogleda iako je u automobilu bilo malo svjetla što je dopiralo sa kontrolne ploče i izvana od farova.

         - Drukčije vas ne mogu ni zamisliti, nego kao profesoricu.

         - Hvala na komplimentu!

         - To i je kompliment. Profesorski posao je moj san koje je progutao rat.

         - Dobro je kad rat proguta samo snove, koliko je onih kojima je progutao dostojanstvo i zadnju trunku želje za snovima. Kad-tad pokušat ćete vratiti snove, možda i uspijete.

         - Vi večeras putujete duže od mene jer ja skoro izlazim, vi ćete voziti do Mostara pa bih vas rado počastio pićem kako biste se osvježili i prikupili snagu za daljnji put.

         - Može, vrlo rado, čak sam vam zahvalna na tom jer mi je neugodno samoj u nepoznatom kraju izaći u kafić na piće, a kako mi treba kava.

         Zaustavili su se pred prvim kafićem na kojeg su naišli, bez mnogo gostiju, a i ovi, koji su bili tu, šaputali su. Šapat im se stapao s glazbom iz zvučnika koji su visjeli u uglovima lokala. Ona naruči duplu kavu, a on sok i mineralnu vodu. Bio je ugodno iznenađen kojom lakoćom stječe poznanstva i kako se bez teškoća u njima snalazi.

         - U pravu je bio onaj neznanac na Dupcima kada je rekao kako ne trebam u bolnicu.

         - Zvao si me? - iznenada se pojavio pored njega.

         - Ne! - na tu reakciju u trenu je opet nestao, a Stipan odahnu.

         - Što si rekao? - upitala ga je profesorica.       

         - Ništa nisam rekao, baš ništa, nešto sam promrmljao sebi. Koliko se zajedno vozimo, koliko smo rekli jedno drugom, a još se nismo upoznali - reče kako bi prekinuo daljnje zapitkivanje i pruži joj ruku.

         - Ja sam Stipan Medak, drago mi je što sam vas sreo i proveo ovo ugodno vrijeme s vama.

         - Ja sam Frana Šore, i meni je drago, Stipane! Tako se ugodno osjećam u tvojoj prisutnosti, a tako se kratko poznajemo. Dopada mi se ova pjesma na radiju. Voliš li glazbu? U automobilu je nismo slušali jer smo cijelo vrijeme pričali.

         - Iznimno volim glazbu, ne mogu zamisliti svijet bez nje. Kad gledam more, duboko u sebi čujem zborove čiji glasovi titraju na vjetru i razliježu se širinom lelujavo kao zvuk orgulja dok u malim valama utiho pjevaju klape i opijaju nam dušu. Kad god gledam ovaj naš kamenjar, čujem cilik dipala, iskonsku snagu gangaških grla pomiješanu s pjesmama grdelina i slavuja u dubravi. Sav se stopim u to milinje i ne budim se satima, danima. U mojim mislima nema niti jednog trenutka bez glazbe.

         - Kakvu glazbu sada čuješ?

         - Ovu glazbu sa radija čujem, ali se ona izgubi u hodnicima mog uma. Stoga kroz moj prozor kojim gledam u svijet sviraju arije mog tijela koje zovu, traže sliku koju tog časa gledam kroz taj isti  prozor. Sad, kad je noć u okviru mog prozora, u prvom planu je pjesma ćuka iz starih zidina s kraja sela. To je pjesma tišine i sna.

         - Imaš bogatu maštu. Pišeš li?

         - Što podrazumijevate pod tim, pišem li?

         - Pišeš li pjesme, priče ili već nešto drugo?

         - Nije mi nikad palo na pamet pisati pjesme iako sam dvije godine studirao hrvatski jezik i književnost.

         - Dosta smo se zadržali, neću stići u Mostar do pola noći. Idemo, stvarno smo se zapričali!

         Stipan je platio piće i požurio za Franom koja je već upalila motor i otvorila desna vrata kako bi što prije sjeo. Lagano u tišini povezli su se kroz mrak.

         - Živim u Mostaru, sama. Evo ti moja vizitka, ako te put nanese u taj kraj, nazovi me, bit će mi drago ponovno izaći s tobom na piće!

         - Nadam se kako ćemo se ponovno sresti. Bilo mi je ugodno, doviđenja i sretan put!

         U tom je trenutku osjetio kaoko gubi dio sebe, onaj dio kojeg je stekao živeći. Osjećao je tjeskobu i usamljenost.

         - Nisi usamljen jer sam ja tu. Vidim, stekao si noćas novo poznanstvo, a opet ti ništa nije po volji. Želiš li pričati o tome ili te je još uvijek strah?

         - Opet ti. Stvarno si uporan. Što se tiče straha, strah me tebe!

         - Hoćeš reći sebe! - zacerekao se.

         To Stipan nije htio čuti. Ne obazirući se pošao je prema selu, uz ulicu ispod starih hrastova koji su se zakukuminjali, što od sušnih godina, što od škrte zemlje, pa više nisu ni  rasli. U mraku su objesili svoje sapi kao onemoćala kljusad. Mjesec je zašao za oblak, a mrkla noć okovala ulicu prema Medakovoj glavici. Nije vidio prst pred nosom. Dalje je koračao po sjećanju, navici jer tuda je prolazio bezbroj puta i upoznao svaki njezin dio kao svoj džep. U daljini su se vidjela svjetla koja su se na uzvisini miješala sa zvijezdama.

         - Lijep je ovo kraj, voliš ga, iako si u njemu više tužan nego radostan. Je l' tako?

         - E, moj neznanče dosadni, tu počima život, kruži svijetom, onda se ponovo tu vraća – sagnuo se, pomilovao kamen na ulici, onda poljubio ruku – Sva mudrost svijeta tu počiva. Sva iskonska ljubav i dobrota tu izvire, svi vragovi svijeta po ovoj mrklini naokolo kruže pletući svoje kolo skupa s tobom i ne date poštenomu čovjeku mira, ni sna.

         - Dobro, kad ti tako kažeš, valjda je tako. Imat ćeš još dosta vremena da po stotinu puta o svemu razmisliš.

         - Čudna mi čuda, počeo sam se navikavati na tebe! - koračao je dalje ne opazivši kad ovaj nestade. Vukla ga je nekakva tajna snaga i miris kamenog gnijezda u koje požuri. To je gnijezdo ćutio kao riba more, orao nebo i klisure, volio ga svim osjetilima. Svijet je tu gdje jesi, voli ga, jer drugog nema ili je tuđi.

                                         _ _ _

       

             Grad Hazard je na početku ili na kraju svijeta, ovisno od kuda polaziš. Sve je puno tjeskobe začuđenih ljudi u izgubljenim tijelima iz kojih vire samo oči, mrke, nepovjerljive.

Moj Suputnik i ja hodamo glavnom ulicom, ne obaziremo se, gledamo svoja posla kao i većina ovdašnjih mještana. Najljepše ruho ovog svijeta i pjesme veselica koje se razliježu uokolo ne mogu sakriti tešku sablazan koja ih davi i pritišće nekom nevidljivom silom što ih drži tu gdje jesu. Neki, odabrani, u raskošnim odorama prežderavaju se u banketnim dvoranama, mesom nesvjesnih, debljaju svoje tobolce i huškaju svoje pse na svakog tko i pomisli proviriti u njihov obilni zakukljani svijet. Tu nema razmišljanja o zakonitostima prirode, logici bitka i zbog čega su tu. Sitnost ljudska proždire i zadnju kap njihova razmišljanja pohlepom tustog življenja i kratkog gledanja. Njihovi psi po ulicama otimaju se o kosti. Huškanje u njihovim žilama  izluđuje krv, zato reže, do smrti razdiru jedni druge. Kad im nestane kostiju, nekim tajnim putovima dopremaju njihovi tutori nove količine, preko zidina kriomice, od onih koji očekuju refleksiju vrijednu njihova očekivanja. Psi i dalje reže, razdiru tišinu, tupe zube o prazne košćurine, a grad tone i trune. Iz rupa u zidovima zjape gladne oči i usta svjesna svih namjera i tragedije, ipak spremni na sve.

         - Suputniče, poznaješ li ovaj grad?

         - Još se raspoznaje po obrisima davnih vremena što su u ove zidine uklesani prkosom ovdašnjeg čovjeka. Ostalo se ne raspoznaje jer je mnogo toga odneseno, a zauzvrat je donesen kult zavisti i raskola koji ga sve više izjeda, iz dana u dan.

         - Ja sam ratovao za ovaj grad, za ove ljude, njihov osmijeh i blagostanje. Gdje je sada sve to? Gdje je onaj moćni zanos koji je i suho drvo nagonio da proplače? Sve mi ovo stvara nelagodu osjećajem velike praznine za koju ne nalazim lijeka ni rješenja.

         - Uvijek je bilo onih koji su ratovali zbog  plemenitih pobuda i onih koji su ratom izvlačili dobit. U ratu se nikad ne zna pobjednik, svi imaju svoje razloge za slavlje i za tugu. Nikada, baš nikada nije bio na dobiti onaj za kog su se, tobože, ratovi vodili.

         - Zbog čega onda ratovati?

         - To je kao šport. Športaši različitim igrama postižu sve veće uspjehe, gledateljstvo ih pozorno prati  zaboravljajući svakodnevicu, trošeći i zadnju zalihu sebe samih. Uspješne športaše stavljaju u izloge, u srca. Takav postaje smisao života, o tom ovisi mnogo toga, zato ga zahuktavaju svom silinom da zbriše sve pred sobom, na zadovoljstvo organizatora koji hladno sjede i ubiru plodove te artikulirane lavine iz koje izvlače pouke kako bi stvorili nove igre koje će rađati još većim i krvavijim plodovima.

         - Šport rat, rat šport!?

         Pričamo i hodamo dalje prateći znakove koje nam je netko postavio na vidnim mjestima. Ti znakovi drugima ne znače ništa, hodaju kao da ih nema, a nama su cijeli smisao, sve što se događa i što bi se trebalo dogoditi. Zašto je tako ni sami ne znamo, ne znamo čak niti čemu služe, kakva im je simbolika, ništa - baš ništa.

Slijepo pratimo znak po znak. Intuicija nam govori: hodajte prema njima, hodajte dalje. Po tom kakav im je smjer vidljivo je kako nas vode izvan zidina grada gdje je drugi svijet, nove zidine tvrđe, kićenije,  pred kojima sjede ugojeni psi koji ne laju, već se smiju i zveckaju zlatnim lancima. Na prozorima koketiraju prozirne dame koje omotavaju mrtve životinje oko vrata, živu crnu ždrjebad nagone da im trljaju međunožje. Lakomi vjetar raznosi njihovo otrovno sjeme ponad i mimo zidina i posipa ga po nedirnutim livadama koje, nakon nekog vremena, rađaju novim tegobama.

         - Suputniče, prepoznaješ li onaj grad što nam blještavilom mami pogled i nadima znatiželju?

         - Poznam taj grad jer je on zrcalo svega što je ljudski rod stoljećima krvlju plaćao diljem svijeta. Poznam ga i po tim temeljima koji su zidani na ljudskim patnjama zbog ugode onima koji su se nadali živjeti vječno, a vječno je samo vrijeme.

         - Zbog čega je moćan taj grad?

         - Jer posjeduje žezlo sa sakrivenom kamom.

         - Čemu to žezlo?

         - Za izazivanje strahopoštovanja kod drugih. Pogledaj, tu su novi znakovi! Moramo požuriti dalje, pričat ćemo putom kao i do sada.

         Ušli smo u međuprostor zavidne veličine u kojemu su zbijeni razni svjetovi. Odiše umjetnom mirnoćom, a u biti je pun straha zla. S onu stranu su bojna polja s kojih su od pamtivijeka dolazile sve nevolje i sijevale britke oštrice kame iz žezla onog nakićenog grada što blista u daljini prseći se svom svojom moći. 

         - Suputniče, kad gledam uokolo, u meni se opet budi ratnik.

         - Poznam taj osjećaj, poznaje ga i svaki stanovnik Hazarda razabirući u ovim svjetovima mudrost prijevare i koristoljublja. Mislim da nas znakovi vode ravno u onaj veliki grad za kojeg si me malo prije pitao.

         - Kako se zove?

         - Saga!? E da, baš Saga!

         - Već dugo hodamo, pomalo sam nestrpljiv. Imaš li predodžbu koliko je još do kraja našeg puta?

         - Nemam nikakvu predodžbu niti mogu znati gdje to i kada trebamo doći, završava li uopće naš put u Sagi ili prije nje. Možda poslije. Možda uopće i ne vidimo taj grad.

         - Zanimljivo, dugo putujemo, a ne osjećam umor, glad ni žeđ.

         Suputnik ne odgovori ništa već ujednačeno korača dalje. Nakon kratkog vremena pred nama se ukaza zaravan i na njoj, u sredini, čudna građevina, čudna da čudnija ne može biti. Namah pomisliš kako je to hrpa odbačenog materijala koji po izgledu zasigurno ne potječe iz ovih krajeva, onda pomisliš kako je to jedno od suvremenih arhitektonskih ostvarenja s nejasnim, nesvakidašnjim konturama. Ako je to to, onda je stvarno pogođena zamisao.

Kad stigosmo do ulaza, tek tada vidjesmo kolika je ta građevina koja u sumrak izgleda golema i zastrašujuća, mračna i masivna, prodire u nebo koje još obasjavaju blijedi odsjaji sunca na zalazu za visoke planine. Iz podnožja sjaju svjetla predgrađa velikih gradova tromo zaleglih u doline.

         - Pogledaj, Suputniče, čudna li čuda!

         - Baš čudo! Ovo su sigurno vrata.

         Približi se velikoj ravnoj stjenci, stavi dlanove na bakrenu ploču, započe gurati zastenjavši od napora. Ne pomaknu se.

         - Pomozi mi, ne mogu sam!

         Priđem i leđima uprem u tu čudnu stvar koja me prije podsjeća na golemu knjigu negoli na vrata prislonjena na bezveznu hrpu svega i svačega.

         - Upri, upri, izgleda mi da se otvaraju!

         - Zašto  guramo? Pogledaj, sama se otvaraju!

         Stvarno, zapazih da se sama otvaraju, a iz unutrašnjosti dopire crvena svjetlost.

         - Unutrašnji svijet u crvenom! To nam se već nekoć dogodilo od čega je ostao samo gorak okus priče i usporedbe.

         - Ti gledaj lijevo, a ja ću desno, tko zna što nas čeka unutra.

         U kakva sve iskušenja upadne čovjek u svom malom životu i što sve stojeći otrpi! Nepoznat se teren osvaja korak po korak, tako se izbjegava mogućnost gubljenja u prostoru, izbjegavaju se i razne opasnosti koje proistječu baš iz tog nepoznavanja. Napredujemo korak po korak, ali se sve više razdvajamo. Malo pomalo, sve nas više obuzima crvena svjetlost i neizvjestan strah od ogromnog prostora koji svakim trenom biva sve veći, a mi u njemu postajemo sve manjima.

         - Suputniče, jesi li kad vidio nešto slično?

         - Bilo je svakakvih svjetova, ali ovakav nikad nisam imao prilike vidjeti. Pogledaj ovu drvenu kutiju na sredini. Čemu li služi ta nezgrapna grdosija? S ovolikim obujmom nije magla biti unesena kroz vrata što znači da je napravljena unutra ili je ova građevina sagrađena radi nje i oko nje.

         - Mudro zboriš. Ti prođi oko kutije, a ja ću se uz ove skale popeti na nju. Kopka me što ima na njoj. Odozgo ću imat kudikamo bolji pregled na cijelu prostoriju. Ovako, hodajući okolo, nećemo je razgledati cijele noći. Vrijeme prolazi, tko zna što nas još čeka? Čudna mi čuda, ovdje nema nikakvih svjetiljaka, a svjetla ima kao u priči. Zasigurno same stijenke zidova isijavaju tu crvenu svjetlost.

         - Pogledaj, Stipane, kutija ima vrata na ovoj strani i na njima nešto piše. Slušaj!:

"Svjetlost i boja vrata su moja, živimo bez straha u srcu crvenog mraka."

         Dovikujemo se, a glasovi nam gluho zvuče.

         - Što bi te riječi mogle značiti?!

         - Ne znam! Ima još toga napisanog sitnim slovima. Ovo mi svjetlo sve više muti vid, a čini mi se i razum! Počima me sve više biti strah.

         - Čega se bojiš? Ovdje nema žive duše, slušaj! Eheeeheeeej! Nit odjeka nema, a tolika je propunta naokolo. Sve što daš ovom praznom prostoru, sve uzme, ništa ne vraća, pa ni jeku koja ništa ne vrijedi tek je milozvuk glasa. Čuješ li škripu?! – protrnuo sam od glave do pete.

         - Čujem, a ne znam od kuda dolazi!

         - Bježi, Suputniče, kutija se otvara!

         - Gdje, gdje, gdje se otvara, ja ništa ne vidim!?                        

         - Tu ispred tebe, bježi nazad! – stadoh kao skamenjen od straha nemajući snage pomaknuti se i bilo što više reći.

          - Stipane, tu ima nekoga!

         Gledam suputnika kak zaprepašteno gleda u otvor, pruža ruke kako bi zaštitio lice i oči. Svaka mi se dlaka na tijelu ježi. Iz kutije izlazi čovjekolika spodoba s glavom bez kose, ušiju, očiju, usta, i nosa.

         - Čudna li čuda, ovdje me više ništa ne može iznenaditi!

         Nekako sam se povratio od prvog šoka kad grdosija dohvati suputnika velikim šakama i stade ga gnječiti. Sigurno je za tri glave viši od suputnika.

         - Hej, ti glavonjo nakazni, ostavi ga! Eheeej, amo dođi!

         - Stipane, udari ga nečim kako bi mu skrenuo pozornost, zar ne vidiš da je slijep i gluuuh kaao tooop!

          - Čime ga udariti kada ništa nemam na dohvat ruke!?

          - U džepu imaš kovanicu, brrzo je izvadi i pogodi ga, zgnjeečč..

          Kovanica zazviždi kroz zrak i zaustavi se na grdosijinu zatiljku koji odmah ispusti Suputnika i okrene se k meni.

         - Ti si slip kano slipi miš, nemaš ni usta, sa čime se i kako hraniš pa si toliki naresta!?

         U meni raste sve veći bunt, snaga revolucionara, i više me nije strah te užasne spodobe.

         - Čekam te tu na kraju kutije iz koje smrdi tvoja glupa prisutnost i truje okolinu.

         Kolike ručerde ima, to tek sad vidim kad mi njima prijeti. Suputnik se zaskoči s leđa i uhvati ga rukama oko vrata.

         - Udri ga, Stipane, dlanom u čelo, svom snagom zamahni! U čelo, u čelo, jer mu je tu slaba točka!

         Pri prvom mi udarcu ruka utrnu, ipak ne sustajem, tučem ga usred čela svom snagom koju imam. Udarci počeše odjekivati praznim prostorom što je znak da ne udaram uzalud. Jeka postaje sve jača i gotovo nepodnošljiva. Cijela se prostorija započe ljuljati i tresti. Odjeci udaraca, poput bombi, odbijaju se o stijenke kutijaste građevine, a grdosija se, dio po dio, započe preobražavati. Kad dobi usta, razliježe se prostorom krik i sve se iz temelja strese kao da je potres. Ruše se zidovi, prašina zasjenjuje svijetlo, Suputnik još visi o vratu grdosije koji se pretvara u meni poznata čovjeka.

         - To je Marko Gaganov, moj susjed!

         - Udri ga Stipane, dlanom u čelo, udri ga! – viče suputnik i grčevito se drži grdosiji oko vrata.

         - Ne mogu, to mi je susjed! Hej, svjetlo se ugasilo, hej – gdje ste! Suputničeeee, Marko Gaganoooov!

         - Stipane, Stipane, probudi se, probudi se, sav si se opotijo i vičeš u snu. Sigurno si ružno sanja?

         Skočio se Stipan i uhvati oca za ruku.

         - Ćaća, to si ti!?

         - A ko bi drugi moga bit, sinko moj? Žena ti sigurno nije. Ženi se, pa nećeš imat kad sanjat manitošćine. Prolazio san hodnikon, čujo kako vičeš i doša san vidit šta je. Spominja si Marka Gaganova i nekog suputnika. Ajde se digni i poidi štogod, dobro će ti doć. Izgledaš ko da te je cilu noć trla mora.

Marko je izašao vani češkajući se po glavi, Stipan zamišljeno ostade sjedeći na rubu kreveta.

- Smrdi ko čovik, a nije čovik. Marko Gaganov!? Čudna mi čuda!

                                          _ _ _

         Ako se za ijedan trud može reći da je sladak, onda je to berba grožđa. Sve muke žuljavih ruku dozorile u tom zrnju što zove svojim zlatnim, očima, ljepljivim sladom i svojim neodoljivim zovom skuplja na sebe sav umor i brige težačke.

         - Dođi, uberi me, uzmi me, osladi svoje željom umorno tijelo!

        Ruka nježno hvata grozd dok ga otkida od loze, kao kad djevojku odvajaš od majke i sve to prati pjesma titrajući kroz tijelo do vrhunca radosti. Kad sve to milinje obereš i staviš gdje mu je mjesto, prevrćeš ga, gnječiš, još više zaslađujući, sve dok ne uskipi i započne opijati. Tu priča nije gotova, tek počinje pijanstvom. Tako u životu sve teče svojim tokom i nije dobro remetiti tu kolotečinu, već uhvati ritam i prepusti se svim tim dražima, svim svojim bićem – šaputao je Stipan sam sa sobom. 

         - Koliko sam ja u toj kolotečini? Jesam li samo gluhi promatrač koji ne čuje niti samoga sebe? Lijepe mi se ruke od slada kao um od života. Ruke ću oprati, ali um, kako njega dovesti na čistac? Vrijeme prolazi, počinjem se navikavati na svoje tegobe. Je li to dobro ili ne, ne znam. Nemam koga pitati za savjet i povjeriti mu se.

         - A ja? Na mene si zaboravio iako si me nesvjesno pozvao – niotkuda, kao i uvijek, pojavio se Suputnik.  

         - Dobro, kad te se već ne mogu osloboditi, bar ponesi koju gajbu s grožđem u konobu, olakšaj mi malo posao.

         - Nisam ja tu za pomoć pri težačkim poslovima, već za pomoć u umnim nevoljama. Ti to znaš, samo nećeš sam sebi priznati dok te ne stisne i ne budeš imao kud - Stipan je dalje šaputao sam sa sobom, a iza njega Jozina hodao za Markom.

         - Marko, šta je tvome Stipanu? Nosi gajbe u konobu i sam sa sebon razgovara.

         - Pusti ga, moj Josipe, neka priča! Sva ti je današnja mlađarija čudna, misle kako su pripametni pa razgovaraju sami sa sobon jer nemaju sebi ravna. Mudre glave!

         Stipan uzima gajbu po gajbu, odnosi ih pune u konobu, vraća ih prazne i slaže pred kuću, usput razgovara sa Suputnikom kojeg samo on vidi i čuje, ne obraćajući tobože pozornost na ono što su Marko i Josip govorili.

         - Deder, Marko, kažider ti meni koliko će tribat ove godine stavit šećera u mošt? - Josip se vrtio oko Marka zapitkujući ga, a vidljivo je da bi mu ima nešto važno i tajno reći.

         - Jozina moj dobri i pošteni, triba izmirit gradaciju.

         - Znan ja, triba izmirit, triba izmirit! Bogove ti, kako se to miri, kažider ti meni sada ovden?

         - Što si se uskokodaka uokolo mene? Smirit ću svoje grožđe u bačve pa ćemo izmirit gradaciju moga grožđa i tvoga - i kvit.

         Jozina je bio neumoran, pratio je Marka u stopu, a on ne znajući kud bi pobjegao, dirao je traktor kao da ga popravlja.

         - Ej, nuder, slušajder me amo dok nema Stipana blizu. Ti si me pita za onu udovicu Maru pokonjega Pere kovača. Ma dobra je, ko nijedna, drži se ko cura, a sise je naprčila - nema je take na daleko. Kad san je jučer vidio, natuknijo san joj kako se ti raspitivaš za nju i bogovemi, mogu ti reć da joj je drago, sve jon oči sivaju od milinja. Nego, jesi li još zagrijan za nju?

         - Dašta san nego zagrijan i prigrijan! Dodijalo mi je više samu samcatu svaki dan u kući i lunjanja za neostvarivin želama. Kad bi se bar ovi moj oženijo. Pričaju kako je litos gonja neku Čehinju po moru, ona ode u Česku, a on u ovu pripizdinu i tako ti to, moj prijatelju, kako s oka - tako i sa srca. Ništa! Batina je batina dok ima u što udarit. Je l' tako?

         - Dašta je, moj Marko, nego tako! Teško kući bez ženske ruke, a i bez guzice bome. Ha ha ha ha!

         - Smiji se ti, smiji, ali je tako. Ti svoju Anđeliju drneš za grzdulju kad ti dođe, a šta ću ja. Tražit naokolo i vijat po ledinan ko bisno šćene.

         - A, ne, ne! Cili kraj znade da ti nisi od traženja. He, he, a moja me Anđelija svaki put dadne đavlu kad je drnen ma joj je isto milo. Muči, šuti, evo iđe Stipan.

         - Šta vas dvojica kemijate pa odma zašutite kad ja dođem?

         - Ništa, sinko moj, evo mi malo o sladoru. Jel tako, Marko?

         - Znan ja taj vaš slador i kako se zove. Nisan ja više dite, ćaća, moraš sa mnom razgovarati o svemu, a i red bi bio da neke stvari koje se tiču naše kuće prije saznam ja nego selo.

         - Eto, Marko, ja iđen ća, a ti kad završiš, ponesi gradimetar i dođi k meni. Nemoj ti Stipane, meni štogod zamirit! Ti si meni ko i moj sin Ante, e!  

         - Ali, ti Jozina, ne moš Anđi izmirit gradaciju pa ti triba mog ćaće gradimetar? Što ću ti zamirit kad ste obojica isti, samo što je on udovac, a ti nisi.

         - A štaš, Bog je tako tijo i Bog van! - poklepio se Jozina i postiđen otišao uličicom, a otac i sin su se upitno pogledali.

         - Sušaj, sine, ti znaš kako je u kući bez ženska. Ženi se ti ili ja, ovako dalje ne moremo. Triba neko ko će nas u kući dočikat s pripravnon večeron, prat nas, čistit kuću i štošta još što ženskin rukan iđe lakše nego muškin. Eto, čujo sam ja za tu Čehinju i to kako je lipa. Zaputi se u Česku i dovedi je kući taman da je crna Ciganka, ako je ti voliš, volin je i ja. Dovedi je i razveseli svoga ćaću i sebe.

         - Ajde, ćaća, kakva Čehinja, Češka i kakva Ciganka. To je bilo pa prošlo.

         - Ajde uzmi jednu našu, ima ji, ne znaju di će sa sobon, a svaka  je lipša od lipše.

         - Ti bi to kao da je bilja drva, uzmeš jednu i na rame pa onda kući i s njom na komin.

         - E, baš tako! Budeš li bira, baš će te zapast šuplja biljetina, i to puna svega i svačega.

         - Šta misliš da mi koju namiri Jozina, kao tebi onu udovicu?

         - Rugaj se ti, rugaj, dobro bi došla i ona u našoj nevolji.Vridna je i čista!

         - Jee u tvojoj nevolji. Kako si malo prije reka Jozini za grzdulju. Mislili ste, Stipan ne čuje.

         - I to triba čoviku, staru i mladu. Da san ja tvoji godina, pet bi ji dovejo.

         - Što nisi doveo nego jednu jedinu?

         - E, moj Stipane - pokri oči rukama i zaplaka - kad je ona bila vridnija negoli nji stotine.

         - Ajde, ćaća, nisan te tio rastužit. Znan da ti nije lako, ali mi je krivo što sa mnom o tome ne razgovaraš, a sa selom jesi.

         - Ti misliš da je meni zgodno to tebi reć, ta ti si mi sin.

         - I ta vaša starinska pravila. Svi bi u kurvanje samo da vas nitko ne vidi i ne čuje, a kasnije bi sve sami ispričali. Nije gušt kada nitko ne zna!

         Što prepirkom, što radom dočekali su noć i večeru. Umor i ružne uspomene zagorčavali su im i onako slabo pripravljenu hranu. Dugo su se prenemagali umornih tijela, blagujući, misli hladnih kao hrana koja je svom težinom padala u prazne želuce. Stolice su iz trena u tren postajale sve tvrđe i neudobnije poput fakirskih, pune oštrih čavala koji im nisu dali mirno sjediti. Svaki je užurbano rezao nožićem svoju hranu na što sitnije komadiće kako bi čim prije završio sa svojim jelom i pošao u svoj svijet.

Televizor je u kutu pričao o pronevjerama, Haškom sudu, novim malverzacijama, vremenskoj prognozi. Šport, marketinške emisije. Sve je teklo mimo njih dvojice nekim svojim kanalima. Zagolicalo bi ih tek kojom riječju, što od njih izmami šture komentare. Vani se čuo lavež susjedova psa.

         - To Čedo laje - pogleda  Marko u Stipana zabrinuto – nije nešto u redu s Filipon, ne bi laja bez veze!

         - Otkud ti sad to? Ćuko ko ćuko, da zna govorit, ne bi laja.

         Nije ni prestao komentirati očeve riječi, a izvana se čula vika.

         - Ljudi, ljudi, pomognite ljudi!

         - Stipane, čuješ li? To je kuma Kata!

         Mrak se stisnuo u obojici, a glas koji je zapomagao, probadao im je srca. Skočili su i potrčali vani koliko su brže mogli.

Stipan je trčao naprijed uličicom prema dvorištu kume Kate. Bio je mrak, mrkliji nego ikada. Stipan je poznavao svaki kamen kaldrme u cijelom selu, a ne samo u toj uličici. Utrčao je kroz kapiju gdje je našao kumu kako plače i iz sveg glasa zove u pomoć. Kad je ugledala Stipana, pokaza mu rukom prema konobi u kojoj je gorjelo svjetlo.

         - Šta je, kumo Kate!? – uhvati je Stipan za ramena i protrese.

         - Filip moj, Stipane moj, Filip moj, tuuugaa mojaaa! – kako Kata zapomaže - tako i pas zavija suosjećajući sa njom.

         - Smiri se i kaži što je?

         Smogla je snage, okrenula se i ponovno pokaza u pravcu vrata od konobe. Požurili su oboje u konobu gdje je na sred poda između bačava ležao Filip smrtno blijed.

         - Filipe, Filipe, tuugo mojaaa! – zapomagala je Kata i križala ruke ne znajući što bi. 

         - Ne arlauči nego mi ajde po ćaću, ja ću širon rastvoriti vrata.

         - Evo me, ovde sam! Šta mu je?

         - Moramo ga brzo izniti vani. Uđi i ne saginji se, puno je plina. Nije mu dobro.

         - Vidin da nije dobro, leži ko mrtav.

         - Ajme meni, jadna ti san, moj Filipe drag i mijo! – još je više zakukala kuma - moj Filipe, moj Filipe, nemoj mene ostaviti, u crno me ti zaviti!

         - Muči, Kate, neće on lake šale Bogu na raport! Triba se još pomučit na ovome svitu i natući ovog našeg kruva kamenoga – smirivao ju je Marko dok su ga iznosili iz konobe, on za noge, a Stipan ispod ruku oko grudi.

        Kad su ga polegli u kuću na kauč i Stipan mu započeo davati umjetno disanje, Kata se naslonila na Marka sva uplakana. U tom je trenu Filip došao k svijesti i ugledao ih zagrljene.

         - Kurvo jedna kurvanjska, što grliš toga mamlaza!? – htio je ustati.

         - Dobro si, moj Filipe, ništa tebi bez sikire – rugao mu se Stipan još uvijek vidno uzbuđen.

         - Čiju sikiru? Ne dan ja moju sikiru ni Bogu, a pogotovo svoju ženu! Deder ti Marko dalje ruke od moje Kate, ako ti tribadne žena, traži je na drugome mistu. Uvoj čorbi nema za te mrsa. Bi li ti Kate pustila da ta mamlaz skače po tebi na mome krevetu, u mojoj kući, kad bi ja slučajno otega?

         - Laj ti, moj Filipe, laj, samo neka si ti meni živ. Fala tebi, moj Stipane, što si mi ga spasijo - reče i zagrli ga.

         - Eto vidiš, nije mi briga kad njega grliš i ljubiš, ali Marka! Lisac, stari lisac, kako je ušpija da je meni loše pa bi se uvalijo u moje gnjizdo. Nu te đava odnjo! 

         - Filipe, pusti svađu i Marka, nego ubuduće, kad ulaziš u konobu, širom rastvori vrata neka se provjetri neko vrijeme pa onda uđi. Skoro te ugušio plin što izlazi iz masta, da te kuma Kata nije na vrime našla…

         - Ma je li, plin? Ne držin ja plin u konobi - opet napadne ženu.

         - Ne bi se ti, Kate, udala za toga mamlaza tute, je li?

         - Šta je tebi, moj Filipe? - umiljava mu se žena i okrene se k Marku kojemu je dosadilo Filipovo prigovaranje te izađe – ne misli ti on to ozbiljno, to se on šali, on ti je taki, ko da ga ti ne znaš - opravdavala ga je žena.

         - Znan ga! Da je bar crka. Eto, pošto mu nije ništa, odo ja.

         - Pusti njih dvojicu,  kumo Kate, kad se ne bi vidjeli barem pet puta na dan, oba bi crkla, nego ako ti opet zatribamo, samo ti zovi - pošao je i on za ocem.

         - Oću, moj lipi i dobri Stipane. Tako ti je kad sva dica odu priko svita. Đavlu marke i doleri. Šta bi mi da nan nije tebe?

Opet se upokojio mir na Medakovoj Glavici, tko zna po koji put se stopio sa Stipanovim mislima i tekao niz strminu prema polju hvatajući zalet, onda bi dobio krila pa letio iznad usnula polja prema Jezerinama uz Pode i vraćao se kao šum mora kad udara o hrid. Hrid popije koliko joj treba te ostalo vrati u kolotečinu na neke nove pute i druge hridi. Zrakom se širio opojni miris mošta koji se miješao s mirisima još uvijek tople zemlje i usahlog bilja što je poleglo uokolo. Polje je disalo i izdisalo u jesen hladnim povjetarcem, kroz crjepove i vrtove, tkajući snove težačke.

                            _ _ _

         Bila je srijeda, prohladno jesenje jutro, bez razdraganosti i mistike trgovanja po ulicama Imotskog kao nekada kada je pazarni dan bio okosnica svih dana u tjednu.

Srijeda, i samo ime daje znakovitost tom danu pa su svi ostali dani tu više radi popune kalendara. Svake srijede bi se trgovalo, ljubovalo, zaboravljalo svakodnevne poteškoće i dogovarali  razni poslovi. Sva su događanja u zadnje vrijeme ugasila tu iskru koja je potpaljivala krijes tog malog gradića na kamenoj hridi iznad dubokog jezera. Na taj kult trgovine podsjećale su kamene kuće i ulice koje su rađene kako bi bile prikladne za sve vidove trgovanja, sve pri ruci i na očigled.

Te srijede su ljudi ulicama hodali i pričali kako je bilo prije, kako bi trebalo biti, zašto je ovako. U takvim trenucima ljudi postaju spužve koje upijaju sve, to im kvari nutrinu i ubija većinu vrijednosti koje su imali u sebi. Tako se sve što ne valja lako prima jer se to najviše nudi, dok sve ono dobro treba strpljivo i brižno gajiti kako bi kao cvijet izniklo iz pepela. Zadnjih godina sve je manje vremena i strpljena bilo za takvo što. Stipan je hodao ulicom ka središtu ne podižući pogleda, hodao je naslijepo slušajući žamor i šaputanje.

         - To je loš znak – pomislio je u sebi – tu se gubi dostojanstvo i počinju zveckati lanci duboko u svijesti čovjeka, tada nečovjek ispliva na površinu, biva žižak požara što plamte uokolo za nečije sitne interese. Narod, po tko zna koji put, postaje gubitnik.

         Probudio ga je iz razmišljanja dječak koji je protrčao pored njega, zastao je pred izlogom u kojem je bio upaljen televizor.

         - Političari postaju face, bojaju se i uvlače u televizore, umišljaju veličine nebuloznim izjavama, ljube samo sebe dok sve ostalo biva bezvrijedno. Jesam li ja bolestan ili oni?

          Stajao je pola sata ispred izloga s upaljenim televizorom, gledao ga i vrtio glavom.

         - To je najbolje ne gledati, možda i ne, to zasigurno čine i drugi, zato je narod indolentan i otvrdnuo na sve pa ga više ništa ne može protresti i probuditi iz te umjetno servirane patetičnosti. Gdje je nestao sav onaj nekadašnji revolt, gdje su sve one puste ideje, zar je ostao samo interes i šuškanje novca, a i to ne ide na ovaj način. Ne tuku više u srcima salve povjerenja, svuda zaudara smrad zavisti. Još u rovovima čuče naše sjene i broje preostalo streljivo, a kamene majke slažu vijence na grobove, dani se nižu u lanac što nas vuče sve dublje i dublje, do dna duše, gdje sve trune od žuči – promrmljao je još nešto, uhvati se za glavu i zatetura, naglo se okrene i s ono malo snage uma što mu preostade zaputio se u park.

         U vizuri svog pogleda centrirao je klupu na početku drvoreda kao krajnji cilj. Negdje duboko u njegovim mislima vukle su se kolone ljudi mumljajući nerazumljive riječi. Kolone su prerastale u mase, a njihovo je mumljanje nadolazilo poput valova koji su ga vukli u svoje zagrljaje i nosili ga na rub gdje se tanka prozirna opna napinjala pod tom silinom.

         - Sad više ne mogu naprijed, a niti natrag – ležao je na klupi i pokrio dlanovima oči.

         Provirio je kroz prste i vidio iznad sebe lipu koja je svojim granama prodirala u nebo. Do njega je sjeo Suputnik, odmaknuo mu ruke, stavio svoj dlan na njegovo čelo i nagnuvši glavu nad njega, zavirio mu u oči.

         - Nisi me zvao?

         - Nisam, jer ti nisi ono što mi treba.

         - Gledaj, Stipane, kako ljudi prolaze, nitko te ne vidi i ne čuje.

         - E baš, na ovom svijetu nitko nikoga ne sluša niti gleda, cijeli svijet će jednom ostati sam u toj pustoj strci i gužvi – opet je kroz granje lipe upro pogled u nebo.

         - Bože sveti, Bože moj, samo malo neka se odmorim. Suputniče, nije to ništa, još sam tu, jesam. Siguran sam u to.

         - Ne čuje te nitko, moj Stipane, niti Bog, jedino ja.

         - Ne čuje, čudna mi čuda!?

         - Ne, ne čuje i ne vidi.

         - Zašto onda ja vidim i čujem sve i zašto sam u parku? – ustao je, pogledao niza sebe i zaputio se u gradsko središte. Žurio je ulicom svako malo pozdravljajući prolaznike.

         - Eto, vidiš da me vide i čuju! – okrenuo se Suputniku.

         Njega ne ugleda, već Matka koji mu je mahao negdje s pola ulice.

         - Ej, Primorac, što ti radiš u mom gradu? – obradovao se što vidi prijatelja. Sve su tegobe nestale kao da ih nije ni bilo.

         - Zna san ja di ću te pronaći. Bija san u Hercegovinu pa san odlučija navrnit u Imotski, nisam odavno bija pa me povukla žeja. Kažen sam sebi, sigurno je Stipan izliza u đir. I vidi ti to, ja o vuku, kenjac na vrata. Nema veze, živina, živina.

         - Hvala na tituli, iako ne znam što je bolje – biti, vuk ili magarac. Od vuka svi zaziru, boje ga se, čak ga mrze i progone, a magarac ko magarac, drag, glupast, tvrdoglav, ali ipak prirastao srcima ovdašnjih ljudi.

         - Uvik iz ničega stvoriš mudroliju. Hajdemo negdi sist, popit piće i proćakulat. Imaš li ovde kakvu curetinu, dodijalo mi je samu, mora bi se ženit. More i polovnjača!

         - Uputit ću te ja našemu Jozini, on će ti naći kakvu očuvanu.

         - Koji ti je sad ta Jozina?

         - Duga je to priča, u biti, to je šala na moj račun. Ti tu tražiš cura a što je s Lidijom, ja sam bio siguran kako ćeš ti s njom nešto zakuhati. Ona je cura i pol.

         - Je, je, nema šta. Šta si joj da pa je nako pomanitala za tobon? Stalno o tebi govori, nikako se ne gasi. Eh, da se bar u mene zaljubila! Koji je to đava u tebi, možda si proguta magnet.

         - Ti si lud! Ona se zaljubila u mene? Ti si stvarno lud, i nisi, čekaj, čekaj. Sad mi je jasno zašto se ponašala onako čudno, a ja glupson slip kod zdravi očiju. Još sam joj svašta napriča – zastao je s govorom, zamislio se i provukao prstima kroz kosu.

         - Doć ćeš ti do sebe, more bit i progledaš, i to bez oćala. Piše li ti tvoja Čehinja?

         - Nije, nismo se dogovarali o pisanju i nismo razmijenili adrese. Što je bilo - bilo je, makar mi često dođe tuga što je tako ispalo. Tek sad vidim koliko vrijedi, koliko mi nedostaje i povrh svega koliko sam nepromišljen i šlampav pa niti adresu nisam uzeo.

         - Jesan ti sto puta reka da kasno pališ ka i moj mercedes.

         - Ne palim ja kasno, sve sam to znao i onda, ali okolnosti me naprave takvim kakav jesam, onda se kasnije tučem u glavu. Dosta mene i moje gluposti. Što je s tobom, jesi li se stvarno odlučio ženit?

         - Pusti me, to san izreka više od muke. Ima san nevjerojatnu avanturu – zastao je i zamisli se. 

         - Pričaj, baš me interesira što se to tebi dogodilo pa si toliko zabrinut, neka nisam samo ja čudna biljka gorčica.

         Sjeli su i namjestili se u stolice, ispili po gutljaj pića, onda  Matko nastavi pričati.

         - Početkon lita u Baškom Poju san upozna interesantnu lipoticu i povr svega posebnu osobu. Tad mi se svit posve okrenija naopačke i puno toga san podredija tome, a sada mi se sve to vraća ka bumerang i tuče me do boli.

         - Zar i ti u Baškom Polju!? Nisi mi ništa pričao o tome.

         - Koliko smo bili skupa ovu zadnju godinu dana pa smo mogli  pričat o bilo čemu? Bija si kod mene, skoro se nismo ni vidili.

         - Imaš potpuno pravo, der nastavi, zanima me ta interesantna osoba x. Jesu li joj noge x ili….

         - Rugaj se, rugaj, a zapeja si za Čehinju ko mulac za sladoled. Još ti je čunka zabrzdana.

         - Dobro, nećemo se svađat, nego nastavi gdje si stao.

         - Prvi su nan se put pogledi srili kada san igra stolni tenis kod restorana na plaži. Loptica mi je pobigla prema stazi za šetače pokraj štandova di se prodaju suveniri. Doša san do loptice, sageo se kako bi je dovatio, a kad isprid mene se pojaviše ženske noge s bilin štiklama. Uspravio sam se i susrio njezine začuđene oči. Gledali smo se par sekunda, onda san se vratija igrati tenis, ona je produžila stazon. Tio ne tio, stalno mi je njezin pogled bijo u mislima, nisan više mislija na tenis niti na rezultat, već san igra da čim prije završin partiju i pođen negdi srediti misli. Ništa nisan zapantija na njoj osim pogleda i bili štiklastih sandala. Kada bi je ponovno srija, sigurno je ne bi moga pripoznati, makar mi se motala po mislima i nije mi davala sekundu mira. Osjećao san se glupo i traljavo. Nisan moga dokučiti zašto opće razmišljan o njoj. Ta pogled je unio nemir u moj mirni svit. Odusta san od tenisa i zaputio se u šetnju govoreći sebi kako je to samo obični đir, psihički i fizički odmor, a znao sam duboko u sebi kako tražin ta neobični upitni pogled koji me vukao za sobom sve dalje i dalje. Pored mene su se redali mirisi i ljudi, sve se slagalo u niz svakodnevice ničin ne remeteći svijet navika. Dosadilo mi je hodati pa sam sija za prvi stol na terasi restorana, naručija ladno vino i mineralnu vodu, ispružio noge ispod stola u pozu ugodnu za opustiti tilo, i tad prinesem čašu k ustima. Zastanem jer me za trećin stolon gleda oni isti pogled. Nisam se dao smesti već čašu dignen na zdravicu, uzdignuta čaša s druge strane i nonšalantan osmijeh bio je znak odobravanja. Tada san je sakriven detaljno zagledavao kako mi ne bi promakla niti jedna pojedinost. Do nje za stolom sidila je mlada cura koja je svim svojim izgledon navodila na to da joj je sestra, i momčić svojih dvanest - trinaest godina. Cura do nje nešto joj je šaputala, a ona se na to slatko nasmija. Sigurno su pričale o meni jer su me u isti tren obje pogledale i opet se nasmijale nagnuvši glave jedna drugoj, a momčić ih je gurkao rukom neka i njemu kažu zašto se smiju. Bi mi onako ka neugodno, ali san odlučija izdržat. Svašta sam kužinja u mislima. Razmisliti i smisliti kako joj prići. U svakom, a pogotovo ne u tom trenutku nisan sebi dozvoljavao brzopletost. Odlučija san čekati povojan trenutak. Ne bi bilo pametno poći za njiov stol jer, ako ne bi pošlo po mojoj zamisli, a tu me dosta osobja zna,  ne bi bilo ugodno kod nji izmamit podrugljiv smij. Moje strpljenje uvik urodi plodon. Baš kad san mislija hoću li još čekat, ona ustade i zaputi se skalinin prema recepciji. Bez straja se uputin za njon i sustignen je na pola skalina di je ona klupa, ispod debelog, krivog bora.

         - A gemišt – upao mu je Stipan u priču.

         - Nisan više razmišlja o piću niti o bilo čemu, čak ni o okolini koja me je ispratila počasnim pogledima. U sebi sam smišlja i reda brze poteze kao kad vodiš rat ili igraš šah. Sto posto siguran kako je ustala s nakanom da mi da priliku, priša san joj bez okolišanja. Nije bilo daška vitra, vrućina je postala neizdrživa, ćutija san kako se počinjen potiti po cilome tilu ka mulac, zato sam požurija kako bi ubija neurozu.

         - Molim vas, samo, samo trenutak?

         Hoda san uz nju čekajući odgovor, a ona zastane, lagano se okrene k meni i pogleda me upitnin pogledon uzdignutih obrva. Skoro me smanta i obeshrabri.

         - Zakaj?

         To je bilo kao da mi je pokazala osobnu kartu. Sigurno je Zagrepčanka.

         - Ja sam Matko, tija bi se upoznati s vami – pružija san ruku prema njoj i čeka.

         - Ja sam Vanja, drago mi je.

         - Imate li malo vrimena? Tija bi popričat s vama nasamo.

         - Zar sada nismo sami? Vremena imam napretek, pa došla sam se odmoriti od obaveza i rasporeda sati.

         - Želija bi vas pozvati na piće – to mi je jedino palo na um, jer što smo dalje pričali, sve san više gubija konce u igri ričima.

         Iznenadila me svojin mirnin odgovorima.

        - Budemo išli, zakaj ne! Bum skoknula do apartmana pa kada se vrnem vi me bute tu čekali, ne?

        Potvrdno san klimnija glavon, a ona je nestala za kantunon sridnjeg paviljona obraslog borovom šumom iz koje su cvrčali cvrčci i zaglušivši mi uši.

         - Matko, loviš li to crnu gospođu?

         Trgnija me iz razmišljanja Marijan iz kioska pored recepcije Hotela ''Alem''.

         - Dobro li ti vidiš! Bog ti dade sto šezdeset očiju i ušiju.

         - Na takvom mistu radin pa sve vidin i čujen.

         - A i znatiželjna si osoba!

         - Pazi se, Matko, ta je svašta iskusila. Mogla bi te ucvilit.

         - Ali je poznaješ pa tako uvjerljivo pričaš o njoj?

         - Koliko znan, psihički je bolesnik, a muža vojnog invalida je strpala u ludnicu kako bi mogla naokolo đirat kako je volja.

         - Brzo si skuca cili libar o njoj. Šta je reć pa te tako interesira? Biografiju si joj dobro proučija! Daj, kaži mi koji joj je broj grudnjaka, gaćica i cipela? Možda joj to kupin za rođendan.

         - To ćeš, koliko mi se čini, proučit ti, samo pazi nek ti se sise ne obiju o glavu.

         - Bolje sise nego batina!

         - Nekad ono prvo bude kudikamo bolnije - nasmija se kiselo i nesta uz skaline prema recepciji.

         Tad san ja počeja u glavi slagati priče i romane. Razbuktala se u meni polemika što je, a što nije moguće. Sve to moje burno razmišljanje ode, nestade ka oblak na buri kada se pojavila ona iza đirana koji su bili u punoj cvatnji i crvenom bojon pristajali  uz njenu tamnu put. Sta san prid nju, prston joj podiga bradu, pogleda je duboko u oči i utisnija joj dug poljubac na usta. Najvjerojatnije me je ohrabrija razgovor s Marijanon i dava mi za pravo da isproban njenu čednost. Više je nisam gledao u oči, već san je uzeja za ruku i poveja u sjenu borova iza paviljona. Priljubija san je uz sebe čvrstin zagrljajen ljubeći joj vrat, spušta san usne prema grudima.

         - Kaj je ovo, ne bu te me silovali?!

         - Zar sam toliko grub?

         - Ne, ja to, tak ne bu išlo! Nije frka u grubosti, ta tek smo se sreli. Sjednimo se tu malo popričati. Joj, što sam se zbunila.

         Sjeli smo na mali betonski zidić i započeli razgovor, zapravo ga je ona sama započela. Pričala je o problemima u životu i kako je ne bi krivo razumija jer je toliko toga pritrpila i sve je to na nju ostavilo traga. Muž joj je dobio geler u glavu, jedva je ostao živ, ali sasvim je nenormalan, zlostavljao ju je pa su ga morali poslati u bolnicu.

         - Koliko ste dugo u braku, imate li djece? – prekinuo sam je.

         - Vjenčali smo se nekolko godina pred rat i imamo jednog  dečka. To je onaj dečko dolje kaj je bil sa mnom na terasi.

         - Ona djevojka, što je sjedila s vama, sigurno vam je sestra?

         - Kak ste pogodili? – nasmijala se.

         - Ništa teško, samo sam zbrojio dva i dva.

         Nakon ovoga me ponovno pogledala uzdignutih obrva.

         - Prosim lepo, kad tako dobro zapažate, kažite odkuda sam ja.

         - Po govoru ste Zagrepčanka, a po izgledu Ličanka.

         - Pa da, moji preci su se dopelali iz Like, roditelji su mi rođeni u Krapini, a ja živim u Ludbregu, nedaleko od Zagreba.

         - Gdje vam se sad nalazi muž?

         Kopkala me istinitost Marijanove priče i njena reakcija na moju znatiželju.

         - Muž mi je jako bolestan, psihički je bolesnik, zaprav čist je ponorel. Kada bi ga dohvatilo ludilo, maltretirao je mene i dijete i seksualno nas zlostavljao.

         - Je li prije ranjavanja pokazivao takvu narav?

         - Ma ne, nakon ranjavanja kada je dopelan doma iz bolnice. On nemre ni nuždu sam obaviti. Kad sam i sama skoro puknula na živce, doktor i socijalna radnica su ga otpelali u bolnicu na liječenje.

         - Je li postojao kakav način liječenja lijekovima doma?

         - Pa on je sve oko sebe maltretirao, ja to nisam mogla više trpjeti, nisam mogla normalno delati ni živjeti. Morali smo ga spremiti na liječenje kak bi sve ostalo štimalo. Mislim da sam te izmaltretirala svojim problemima. Hajdemo o nečem drugom pričati.

         - Ne nisi, drago mi je zanati sve o tebi. Kako se sada osjećaš?

         - Kudikamo bolje, treba mi društvo jer mi jako pomaže. Ubija me samoća, zato sam i povela sestru sa sobom i platila za nju ljetovanje tjedan dana. Jako se bojim samoće.

         - U tim trenucima samoće uzmite knjigu i čitajte. Razbijte  svoju tjeskobu čitanjem tuđih misli i događaja. Zasigurno će vam činiti dobro.

         - Dok sam bila u srednjoj školi, mnogo sam čitala. Kasnije nisam imala vremena, ali ste mi dali dobru ideju. Skoro sam zaboravila svoju ljubav za čitanje knjiga. Što mi predlažete za prvo štivo. Zakaj me samo gledate, pa kažite nekaj, neugodno mi je.

         - Uzmite knjigu "Galeb Jonathan Livingston“. Možda vam pomogne letjeti iznad vaših problema.

         - Baš smo se zapričali, zaboravila sam na vrijeme, moram se vrnuti sestri, bude se pitala kaj je sa mnom. Vi, gdje bute vi...

         - Ja bi se rado ponovno vidija s vama, ako je moguće i ako je vama stalo do toga.

         - Kak ne, baš se ugodno osjećam u vašem društvu. Budemo se vidjeli u osam na terasi gdje glazba svira, ne?

         - Vidimo se.

         Zagrlija san je nježno i poljubija. Uzvratila mi poljubac i obgrlila toplin zagrljajen. Poželija sam ostati, ali bi bilo glupo jerbo smo se već pozdravili. Tako sam odtetura od nje sav u bajkovitom svitu. Nisam više zazira od njenih problema i priča. Razmišlja san samo o zagrljaju i poljupcima koji i danas mirisaju na meni.

         - Ali se nisi kupa od tad? - nasmijao mu se Stipan podrugljivo, a on je nastavio i ne slušajući ga.

         U takvom stanju čovik zaluta u svom svitu kojeg zna kao sebe samoga, hoda dalje i dalje bez razmišljanja o posljedicama koje su neminovne. Lip je to i hranjiv osjećaj.

         - Lijepo si to sve opisao. Vidljivo je kako si se zapleo u njezinu mrežu. Sigurno je pauk u horoskopu.

         - Ko mi se ruga?

         - Je to, mene je nešto drugo pogodilo u toj priči. Srića da se nisam oženio, i mene bi moja žena strpala u ludnicu.

         - Doduše obojica ste udreni u glavu, samo on je osta bez žene, ali ima geler u glavi, a ti nemaš ženu niti išta u glavi. Ha, ha!

         - Hvala, baš si me utješio. Što je bilo dalje? Počela me kopkat ta tvoja priča, ima nešto poučno u njoj. Tko zna na što sve čovjek može nabasati u životu. Golica mi maštu znatiželja kako će to sve završiti, makar osjećam i predosjećam neke grdne zavrzlame koje proizlaze iz takvih događanja. Hajde, nastavi! Šta gledaš, nastavi! Ehej, jesi li tu? – gurkao ga je.

         Sastali smo se di smo se i dogovorili, bila je obučena u svitloplavo, čak je imala i šešir takve boje. Zalazeće sunce davalo je njenoj tamnoputosti tropski izgled pun tajne topline i požude. Dodirnija san joj lice dlanom desne ruke, a livon podiga obod šešira kako bi je bolje vidiija. Poljubiija san je u usne, onda uzeja za ruku i poveja stazom uz more ne razmišljajući kamo.

         - Kam me vodiš?

         Pošto nisan zna kud san krenija, iskreno sam prizna.

         - Viruj mi, nisan ni razmišlja o tome. Imaš li neku želju?

         - Prošetat ćemo malo i već budemo nekaj smislili.

         Bila je to šetnja dodira i osjećaja što su navirali ka valovi u predvečerje i mišali se jedni s drugima. Lunjali smo kroz noć dok nismo završili na plaži. Snaga strasti valjala se bez ikakvih pravila i smisla, samo je nadirala i bivala sve jača. Niti hladan pijesak nije uspio ugasiti sav taj oganj što je buktio u nama. Ljubija san njeno tilo, čak i pijesak na kom je ležala i more koje je dugim valovima dodirivalo njena bosa stopala. Njeno golo tilo u mraku je bilo poput čokolade, a miris bi miris lita i rascvitanog ljiljana. Noć je prošla ka misa, treptaj oka i cila se stisnila u jedan jedini uzdah. Prid jutro sam je upita.

         - Gdje vam je sada sestra? – ništa gluplje nisam mogao pitat.

         - Valjda u svojoj sobi. Kaj ja znam? Kaj vam se čini moja sestra, sviđa vam se?

         - Ne znam, nisam razmišljao o njoj, to sam tek tako upitao a i ne volim davati sud o osobama koje ne poznajem.

         - Ali pitali ste me za nju. Kaj ste vi mudrijaš. Ona vam je pomalo glupasta, to me živcira kod nje. Bedasto glupasta.

         - Nemojte pristrogo suditi o sestri.

         - Kaj ja tu mogu kad je tak.

         - Ja moram poći na posao, Ispratit ću te do hotela.

         - Aha, to je bilo kad sam zatekao tebe i Lidiju kako rondate o meni, kaj ne, ljubavniče –prekinuo ga je ponovno Stipan.

         Često smo bili skupa sve dok joj je traja odmor. Kad je otputovala, razgovarali smo mobitelima i dopisivali se SMS porukama i tako smo bili u stalnom kontaktu. Nakon nekog vrimena me pozvala neka dođen kod nje u Ludbreg. Otiša san na dva dana. Čak san se navika na takav život, na njenog sina i sprijateljio se s njenom sestrom. I ona se  navikla na mene i nije joj bilo krivo što sam tu. Kristijan se igra oko mene i gleda me nekin čudnin pogledon kojeg nisan razumija. Vanja je rekla da je u meni gleda oca koji mu nedostaje. O tom nisan puno zna, ali je bila vidljiva njegova sreća što san tu.

Sve u svemu, doživija san sritne trenutke koje ću teško ikada moći zaboraviti. To je svit kojeg do tada nisan iskusija. Kada san se vratija u Bašku Vodu, sve mi je to nedostajalo pa smo se dogovorili neka ona dođe kod mene u goste. Svaki dan smo barem dva tri puta razgovarali telefonon. Napokon je odredila datum dolaska i to uz uvjet da je smistin u hotel kako bi me te dane odvojila samo za sebe. U hotelu Horizont rezervira san sobu s pogledon na more. Nisan ima nikakvi obaveza, a ona je sve svoje probleme ostavila u Ludbregu. To su bili dani iz snova. Ti dana vidili smo jedno drugo i ništa više. Živili smo sebično do krajnosti, svin svojin bićen. Cili razgovor bio je osvrt na knjige koje je pročitala doma zadnji dana, i to na moj nagovor. Ustvrdila je kako joj čitanje pomaže kad ostane sama  i osjeti tjeskobu, pa mi je zahvalila što san joj to savjetovao. Na kraju je rekla kako san ja ipak prava terapija za nju. U to me nije tribala uviravati, osjeća san se ka supermen, možda i priviše pun sebe. Zadnji dan njenog boravka mora san obaviti neke poslove, a ona je pošla gledati more. Sve san brzo obavija i odlučija proći miston planirajući kako ću je sristi negdi na ulici ili u kojem kafiću, makar je bila uporna u tom da se ne nađemo Nije mi želila smetati ili, kako to sama kaže, "daviti me". Zaputija san se na rivu ispri kafića "Stop" i srija Fani.

         - Ti znaš  koju, upozna sam te s njon.

         - Znam, kako ne bih znao! Cura je ko avion, a i lipila se za te ko taksena marka.

         - E, u tom je škerca. Je ona lipa i zapela, ali je mlada i ima tek šesnest godina, makar se ne bi reklo po izgledu.

         Tada me se ka i uvik privezala nek je vodin na piće i obima se rukama uvatila oko mene. Bila je uporna i umiljata pa san popustija i poveja je u kafić. Uvati me desnon rukon oko struka i prisloni glavu na moje grudi.

         - Nu je vidi! Smiri se, đavle mali, privrnit ćeš me.

         Spustija sam pogled i strogo je pogleda, a ona se uzdigne na prste i poljubi me u usta. U tom trenu drugu ruku zabaci oko moga vrata i čvrsto me zagrli. Prilipila se uz mene ka taksena marka, kako ti kažeš.Kad sam je uspio odvojit i podiga pogled, ima san što viditi. Svit mi se okrenija naopačke.

         - Vanja, Odkud ti? – pomislio san u sebi

         Nisan zna što bi i kud bi u tom trenu. Najradije bi propa osan metara u beton na kom san stajao i ne bi izaša nikad.

         - Zgodan ti je taj posao kojeg si trebao obaviti.

         Oči su joj bile pune bisa, obrve i čelo ka oblaci nakon juga spremni za grmljavinu i kišu. Ima san osjećaj kako će se sve odjednon zgromiti na mene. Ništa nisan pokušava objasniti jer nije bilo smisla bilo što reći. Fani se sakrila iza mene i šaputala mi kako Vanja ne bi čula.

         - Koja ti je ovo, jeli Matko?

         - Ne pitaj me ništa! Šuti, muči, ništa ne govori!

        Gleda san Vanju ravno u oči u kojima je bis prilazija u gorčinu, onda se iznenada započe smijati nekim čudnim smijom od kojeg me obuzeja straj.

         - Zar zbog te balavice nisi danas htio biti sa mnom? Ha, ahaaaa.

         Skakutala je niz ulicu, svako malo se okretala i gorko nasmijala. Staja san skamenjen ka kip, a Fani se nije usudila provirit iza mene. Čvrsto me držala rukama oko struka i pritiskala glavu na moja leđa.

         - Je li otišla? Ona je luda!

         - Nije luda, već su odjednom svi njeni problemi uzburkali vodu uokolo nje. Otišla je! Sad moremo na piće, dobro će nan  doći. Nisi ni svjesna koji si režiser, hvala ti na predstavi.

         - Šta san sad ja kriva i koja je ona?

         Još san jednon čuja sa dna ulice kako se smijala i vikala.

         - Pedofile, aha ha!

         U tom smijehu se skupio sav otrov njenog života kojeg je zadnje vrime negdi bila zatomila, a sad je izvira poput užarene lavine koja se mišala sa osjećajem odbačenosti i pekla ju do nesnošljiva bola. Stala je na granici plača i smija, a pošto je toliko toga otrpila u životu, privagnija je smij koji i nije bio smij, već otužan pokušaj skrivanja povriđenosti i borba same sa sobon kako bi ostala pribrana u tom teškom trenutku čuvajući svoje dostojanstvo koje je bilo jako poljuljano. Osjeća san krivnju i bio svjestan kako tu krivnju ne mogu lako ispraviti. Padalo mi je na pamet da pođen za njon, ali su bili jači razlozi koji su me odgovarali od toga. Sjedili smo ja i Fani, bez riči pijuckali piće i nijemo se gledali. U pogledu san joj vidija kako je zatečena i nije joj ništa jasno. Sva njena ditinja nedužnost ocrtavala se na nježnin obrazima i lomila u meni razmišljanja o svemu. Na kraju san doša do logičnog i pravičnog stava kako ona nije niti najmanje kriva za to što se našla tu di je i bi mi je ža jer ju je sve to dobro pogodilo. Pružija san ruku priko stola i nježno je pomilova po vlasima, a ona se nasmija tako da i meni izmami osmjeh, a unda se uozbilji i ne trepnuvši očima, reče.     

         - Iman te puno toga pitat, sada ne znan iman li na to pravo.

         - Ako iko ima na to pravo, unda ga imaš ti. Sad me ništa ne pitaj jer san štufan i moga bi svašta bubnit. Pričat ćemo drugi put, a sad moran ić. Oću te ispratit malo?

         Dan je bio dug i težak. Vanja mi je svako malo slala poruke na mobitel sa sadržajen koji me je sve više udaljava od nje. Sve njene dosadašnje priče i priče drugih o njoj stvarale su između nas gusto trnje kroz koje se nije vidilo, a kamoli moglo proći.

         - I dan danas dobijen pokoju poruku, kad grdniju - kad lipšu,i svaki put kad mobitel odsvira dolazak poruke, mene prođu trnci pa san mu ugasija zvuk za poruke.

         - Ja sam mislio kako ćeš mi ispričati ljubavnu rapsodiju, a ti - na, skoro pa horor. Treba li ti tjelesni čuvar, ja sam i onako nezaposlen. Šteta, mogao si se oženit pa ne bi od mene tražio da ti nađem koju moju susjedu.

         - Šuti, Stipane, nije mi zgodno. Doživija san stres.

         - Zar i ti? Morat ću te poslat u ludnicu kad ona nije uspjela, a još nije kasno. Neće te se ona lako okaniti!

         - Nemoj sad i ti! Dosta mi je sebe, nego dođi k meni, ionako sad nemaš neki posala oko kuće i u poju. Moreš se jedino uvalit u konobu i cidit maligane iz mladoga vina, a doli u Baškoj Vodi more bit nabasaš na koju kasnu ćesku lastu.   

         - Nemoj ti meni o češkim lastama. Čudna mi čuda, sve mi se čini kako ti ipak treba tjelohranitelj.

         - Dobro, kako god, samo ti dođi.

         Pozdravili su se i krenuli svatko svojim putem. Nakon par koraka okrenu se u isti tren, pogledaju se, nasmiju i produže dalje.

         - Dobar prijatelj je sve na svijetu, ljubav, utjeha, razgovor, sjećanje. Sve baš sve. Sretan je onaj tko ima prijatelja – razmišljao je Stipan hodajući ulicom. 

                                           _ _ _

         Odmakao lijep dan, jesen se skrila u žuto lišće koje je šuštanjem mamilo s bosanskih planina rane snjegove, miris im donosio hladni sjeverac zaranjajući u propunte jezera na gori, te izronivši mimo stijena treperavo klizio niz strminu u polje koje se uljuljavalo u zimski san. Stipan je odlučio poći pješice prečacem preko polja prema Medakovoj Glavici što se plavičasto ljeskala u sjeni Biokova. Svaki put, kad je išao tim putem, navraćao bi mlinicama na rijeci i pio bistru, hladnu vodu koja se s bukom obrušavala niz žljebove u utrobu mlina. Hodao je sam laganim korakom, ne osvrćući se, samoća i mašta su mu godile i otvarale beskrajne vidike koji su čovjeku u stvarnosti nedokučivi. Utopljen u čaroliju razmišljanja nije osjećao put po kojem je hodao, on je jednostavno tekao ispod njega kao beskrajna vrpca i kao život koji se slaže u svijet sjećanja iz kog povremeno izroni poput dječje slikovnice kako bi ublažila svakodnevne zadane brige. Kada je bio mlađi i isto ovako pješačio poljem, usput bi brao trnjine i paljkovao po vinogradima zaostalo zelenčavo grožđe koje je kasnije dozrijevalo. Sve to danas za njega ne postoji, već samo njegov gusti zatvoreni svijet, zatvoren velikim vratima što su kao golema knjiga okovana bakrom i puna nedokučivih tajni.

- Eheeeejjj, eheheeeejjjj! - vikao je iz sveg glasa i zastao nasred puta osvrćući se oko sebe.

         Sa loze obližnjeg vinograda poletio je orao tromo hvatajući zalet uzdižući se k nebu. Pratio ga je pogledom sve dok nije postao mala crna točka na nebu. Sagnuo je glavu jer ga je tišina zaglušila. Čuo je samo svoje disanje i lupanje srca.

         - Čudna mi čuda, skoro će mrak. Gdje sam to ja i kud sam hodao cijeli Božji dan? Suputničee, gdje siiiii!

         Osjetio je kako ga tijelom prolazi jeza.

         - Nikad me nije bilo strah. Što me je sad odjednom spopalo? Nisam slijep, a ne znam kuda bih. Evo, tu je put, most, brda, nebo, sve je tu, baš sve, a ja ne znam kamo.

         Kleknuo je pored puta, desnom rukom zagrabio zemlje i prinio je ustima.

         - Majko, majčice moja – uzdahnuo je i poljubio zemlju.

         - Komu je teže, tebi ili meni? Ti si crna zemlja i svi po tebi gaze kako ih je volja, a ja sam crni mrak kom se ne zna niti vidi puta. Vodi me, majko, vodi me!  

         Ustao je, podigao ruku, ispružio dlan sa zemljom na njemu i stisnuo oči. Zaputi se hitrim koracima sredinom puta. 

         - Otvori oči, Stipane! - potapšao ga je Suputnik po ramenu.            

         - Majka ti je dala oči da ih držiš otvorene i njima gledaš kud hodaš. Niti jedna mrklina nije toliko mračna da je oči ne mogu providjeti. Samo gledaj, i budi uporan u tome!

         - Gdje si do sada? Toliko sam te zvao.

         - Što je reći, Stipane Medaku? Ipak ne možeš bez moje malenkosti. Nisi mi onaj dosadašnji.

         - Priznajem, trebaš mi i vodi me. Zvijezde sjaju u dubinama neba, hladne i šutljive, moj Suputniče. Toliko je na ovome svijetu onih kojima pokazuju pute i pomažu im kako ne bi zalutali. Mnogi ih zovu sestricama, braćom, kumovima, kolima. Gdje sam tu ja kojem to ne znači ništa, ama baš ništa, ja srljator koji ne zna od kud niti kamo ide u ovoj hladnoj noći. Majka me mladog ostavila, domovina zaboravila, otac me ne razumije, ni sam sebe više ne razumijem. Je li Suputniče, kaži mi gdje sam tu ja? Uza sve, evo sam ugazio na govno…

         Obrisao je cipelu o travu pokraj puta i opet stao pred Suputnika.

         - Što mi je činiti dalje?

         - Samo koračaj pravo i ne daj da ti išta stane na put. Drži se čvrsto puta koji ti je određen rođenjem, kojeg si izgrađivao životom i ne kolebaj se!

         Odzvanjali su koraci kroz noć, a zvuk im se gubio u mrklim docima i šuštavim šumarcima. Sjene su se provlačile između brda k polju i činile mrak mračnijim.

         - Čvrsto koračaj, čovječe, samo pravo i čvrsto!

         Kroz šumarke je tajnovito šumio sjeverac kao kad se djeca igraju skrivača i na tren zaustave disanje, a onda, od uzbuđenja zbog blizine onog tko ih traži, započnu jače disati. Sve je to bilo popraćeno šuštanjem lišća koje je umirivalo svijest i krijepilo umorno Stipanovo tijelo. Odjednom se put počeo sužavati u kamenu uzbrditu ulicu obzidanu s obje strane suhozidom.

         - Zaustavi se! Što vidiš ispred sebe? – zaustavio ga Suputnik.

         - Čudna mi čuda, Medakova Glavica! Koja si ti mudra glava?

         Okretao se naokolo tražeći pogledom Suputnika i uvidio kako je opet sam u mraku. Pogleda u nebo.

         - Zvijezde su tu i selo je tu!

         Okrenuo se i zaputio uz kamenu ulicu k toplom domu koji ga je svjetlom zvao kroz noć. Više sjene noći nisu bile sablasne, već su igrale neke vesele ritmove koji su otvarali nova vrata u nove priče koje donose tople snove protkane zlatnim nitima proživljenog života i neostvarenih želja koje dalje žive šuškajući svojim tajnama kao vjetar kroz šumarke.

         Kliknuo je prekidač pod Stipanovim prstom, žarulja se upalila i obasjala kuhinju. Zastao je od iznenađenja, započeo se  okretati i razgledavati unutrašnjost kuće.

         - Sve čudo do čuda. Ovo nije moguće! Ne, ne, ovo moj ćaća ne može ovako napraviti. Sve mi je ovo čudno i čudno se osjećam. Možda je u posjet došla teta Anđa. Ne nije, sigurno nije ni ona jer su se ona i ćaća grdno posvađali.

         Primakao se stolu na kom je bilo nešto pokriveno kuhinjskom  krpom. Kad je odgrnuo, još se više začudio.

         - Ma nu hrane, ko u hotelu, nu salata, viljuška, nož i tanko narezan kruh. Za odmoriti oči.

         Glad mu je odagnala razotkrivanje tajne, zahvali se Bogu i poče blagovati. Samo se čulo zveckanje pribora za jelo. Što zbog gladi, što zbog ukusnog jela, brzo je sve pojeo i to do zadnje mrve. Potapšao se po trbuhu, ulio čašu vina i popio ga naiskap. Još je jednom pogledao oko sebe,  zaputio se uza stube na gornji kat gdje su sobe. Šuljao se hodnikom kako ne bi probudio oca, htio je nečujno proći do vrata svoje sobe.

         - Sigurno je umoran jer toliko toga leži na njegovim leđima svaki Božji dan. Potreban mu je miran san kako bi se odmorio.

         Kad je došao do vrata očeve sobe, začuo je  stenjanje i dahtanje. Zastao je ukopavši se u mjestu ne dišući.

         - Marko! – prozujao je ženski glas mrakom. – Marko, Marko, Bože moj, Maaarkoooo!

         - Pa to je ženski glas! Sto posto nije teta Anđa.

         Disanje je postajalo sve ubrzanije, a jecaji osjećajniji, krevet je škripao i jednolično tukao o zid. U Stipanovim su ušima ti udarci tukli kao udarci moći, kao kad kovač jednom rukom drži željezo u vatri neka se grije, a drugom maljem tuče o prazan nakovanj kako bi održavao ritam rada. Stajao je kao kameni stup kojeg ništa ne može pokrenuti jer su ga ti moćni udarci zakivali za stajnu točku odjekujući duboko u njegovoj nutrini.

         - Jesam li ja gluhi i slijepi svat?

         Zvuk kreveta je tukao u Stipana kao u kameni stup poput malja, udarci su odjekivali niz hodnik pomiješani s uzdisanjem i gubili se u mraku kuće prema prizemlju. Odjednom je sve stalo. Tišina ga je pokrenula pa se odšuljao do svoje sobe gdje se ispružio na krevet. 

         - To je ona udovica pokojnoga Pere Kovača. Uvukla se u našu kuću. Kako li  ga je prije smotala? Koja li je to lukava lisica? Kako je samo pospremila kuću, koja večera, kao da je stotinu godina ovdje. Udomaćila se prvi dan!

         Zora se uvlačila mimo škure u sobu gdje je Stipan uljuljkan umorom utonuo u san. Sanjao je kako leti iznad mora nošen  velikim krilima od raznog cvijeća kojem su pri svakom zamahu opadale latice. Tonuo je za njima prema modrim dubinama iz kojih su dopirali mirisi soli i  trulih alga.

         - Spustit ću se na površinu vode, valovi su mali, moći ću se odmoriti i popraviti krila. More beskrajno i duboko ljuljalo ga je i nježno mu pjevalo uspavanku kao majka dok je bio mali:

Nuna nina mama sina,

svoga sina, svog Stipana,

mog prilipog mališana.

Nuna nana, nuna nana,

svog jedinca uspavana.

Sve mu je to godilo, zato nije pokušavao raširiti krila kako bi poletio. Odjednom su u daljini kao zrake sunca izronile iz mora zlatne kose, a između njih nježne plave oči što su ga zvale i slale mu veće valove neka ga probude. Kad je pokušao pokrenuti krila, spoznao je kako su teška i kruta. Svaka latica cvijeća pretvarala se u olovnu pločicu i sve ga to vuklo u dubine. Zlatne je kose vjetar razbucao pa su zavijorile k njemu, dohvatio ih je objema rukama, još jednom zamahnuo krilima koja su postala bijela jedra puna vjetra. Kapljice mora su mu škropile obraze, ali mu nisu smetale gledati prelijepo sunce što ga je vuklo za sobom. Jedan se veći val podigao i zapljusnuo ga, zatvorio je oči. Onda ih otvori. Soba je bila puna svjetla. Sjeo je trljajući oči, a onda se ponovno ispružio na krevetu opustivši svaki mišić kako bi se još malo odmorio.

         - I što sad?

         Ustao je, izvadio iz ormara nešto odjeće, spremio je u torbu koju je prebacio preko ramena dok je izlazio iz sobe prema kuhinji gdje je namjeravao popričati s ocem i reći mu svoje nakane. Vrata očeve sobe bila su otvorena, a i prozor pod kojim je stol sa svježim kasnim ružama. Postelja je bila presvučena novom posteljinom i sve je mirisalo raznim mirisima koje je nadjačala dunja sa ormara. Produžio je niza stube u kuhinju. Sve je bilo prazno, nigdje nikoga, a na stolu je bilo postavljeno mlijeko, kava, svježi kruh i maslac. Sjeo je za stol, izvadio iz torbe malu bilježnicu i olovku, nešto je napisao, listić istrgnuo i ostavio na stolu. Još se jednom osvrnuo oko sebe i zaputio vani. Hodao je pustim selom. Na ulicama nije bilo nikog. To ga i nije brinulo jer je mislima bio daleko ispred Medakove Glavice i kamene ulice kojom je žurno gazio pognute glave. Izašao je na glavnu cestu koja vodi u najudaljenije krajeve svijeta  sve dokud dopire kopno. Jedino je more može pripriječiti svojom veličinom i silom.

                                       _ _ _

         Dan je bio kao stvoren za putovanje, pravo bablje ljeto. Koračao je bez okolišanja uz cestu, prštao je pijesak ispod cipela i plašio kosovice koje su  bježale iz grmlja dublje u šumu. On to ništa nije vidio, niti čuo, niti se osvrtao. Gledao je samo naprijed i po koji put zadigao remen torbice uviše na rame. Automobili su jurili cestom pored njega i stvarali vjetar oko njegovih nogu.

         - Čudna je ta cesta, beskrajna žila kucavica što u čovjeku bije znatiželjom i čežnjom. Ceste su vrata u svijet otvotena svakom, u svako doba dana i noći.

         Iz razmišljanja ga je probudila škripa kočnica automobila što se zaustavio tik do njegovih nogu.

         - Kako me pristraši! Đavlu ti i auto!

         - Di si se zaputio, Stipane, diko kraja svoga?! Otkad te nisan vidio, a pripozna san te po odu – zaurlao je muški glas iz vozila.

         - K moru!

         - Ajde, sidi, ja ti iđen u Split.

         Bio je to Miro Jokičin, dvije godine stariji od Stipana, a zajedno su išli u osnovnu školu. Škola mu nije išla baš najbolje.

         - Kako si, Stipane, stari pajdane? Nisan te vidio ima sto godina.Je l' tako? A, sićaš se oni dana? Bijo si pravi prijatelj.

         - Nije baš sto, ali ima dosta. Koji te đava tenta nako zakočit, srce mi je spalo u pete.

         - Nisi prije bio tako strašljiv.

         - Prenuo si me iz razmišljanja, skoro si me udario. Ti misliš da na ovoj našoj cesti možeš zakočiti kako je tebe volja. Zar ne vidiš da je asfalt loš i pun pijeska. Radiš li još u Njemačkoj?

         - Dašta san! Od čega bi ovde živio? Nema ti života u ovoj ovde vukojebini, moj pajdane. Što ti ne bižiš ovdolen?

         - A di?!

         - Što dalje, to bolje! Kad zaradiš štogod deviza, vrati se amo rugat sa susidima. Ti si bijo u gardi cili rat, eto - i šta si dobijo, šiš Mande Prljine.

         - Nisan ja za to iša u rat, nego zato da i ti možeš doći komotno kući, a da te ne gledaju kao emigranta i državnog neprijatelja. Valjda će jednom i u ovoj našoj tužnoj ljepotici doći na vlast  neko pošten i pametan.

         - Boli nji ona stvar za emigraciju, mene, tebe i sve ostalo. Naš ti je čovik taki, čin se dočepa vlasti, odma zaboravi di je bijo i zašto je doša tute. Svaki gleda što više sebi nagrabit. Ko da će živit milijun godina. Nego, deder se ti misli šta ćeš sa sobon i sa svojin životon.

         - U pravu si, Miro, puno je toga pošlo kako ne triba i kako nitko od nas nije ni pomišlja da će biti. Što smo sve prošli i vidi kako nan se vraća. Naš će narod i dalje morat po svijetu tražit kruha, a još će nas, kako je počelo, sve poslati u Hag ni ne promišljajući kako nam je Europa sudila u prošlosti osičenim glavama i tisućama strijeljanih. Nećemo više o tome, odma mi je muka. Kako je u Njemačkoj, ima li zarade?

         - Nije ni tamo kako je bilo. Otkad se ujediniše sa onon tamo istočnon sirotinjon, a još navalili Poljaci i rade za bagatelu, naši ljudi ostaju bez posla jer in se ne isplati radit za crkavicu sa kojon ne mogu priranit čeljad. Mene ti to ne muči,  jasan ti se uvatijo dobra posla. Lonze, Stipane, lonze – ispružio je ruku i otvori dlan na gore kao da drži nešto u njemu – Posla ugodna i korisna. Uvik je bilo, moj pajdane, spoji ugodno s korisnin! 

         - Kakav je to posa? Bogme, dobro auto voziš.

         - Ajde s menon, bi će ti ko i meni. Ja ti tražin ženski koje imaju puno deviza na kontu ili u štramcu, sve je to gut, meni ti se ne gadi, nek devize drži i u čarapi. Ne biran ženske po lipoti neg…

         - Pa ti si onda žigolo!

         - Žigalo ne žigalo, meni je dobro, zer gut, i mogu ti reć, dok me snaga oće, ne kanin se kanit te zanimacije. Nisan ti ja za tuć bauštele, a i sam znaš kako san tanak sa školon.

         - Daj, molim te, ispričaj mi kako to radiš i kako uspiješ naći  takve ženske s puno deviza, a hoće im se s tobom.

         - Jednostavno, rano moja ljuta, baš jednostavno! Naučitću ja tebe, moj pajdane, samo slušaj Mira. Ti bi mi doša ko kec na asa, mogli bi firmu osnovat. Slušaj der ti mene sada. Nisan ti ja lin, ne, ne. Oden ti ja svake nedilje na misu u naše misije di se svi naši okupljaju. Skockan se ko jedan po jedan, baš ko doktur. Ovo je ništa, u vome samo putujen – pokazao je na sebe. – Da me vidiš, ne mogu me se oči nagledat, ni uši naslušat kad razvezen priču. Tako ti ja prošvrljan po crkvi i okolo crkve, svaku žensku dobro pogledan i odmirin od glave do pete pa proberen one koje su same. Nije ti mene briga nek je i debela, samo nek je i konto ko i ona. To ti je ko dobra kokoš, ako je pizetna, dobra je, vridna, dobro nosi, a ne more debela tek tako uteć, he! Smiji se ti, smiji, ali je tako kako ti ja kažen! Ales cuzamen. Jesi vodio kako ora kruži iznad sela i vreba kokoši. On točno zna sa kojon će lako izać na kraj, koja dobro piza i na koju škercu je zaskočit. Kad sve to sračuna, strmoglavi se, ne plaši se ničega jerbo samo misli kako će se nabubat. Eto vidiš, tako ti i ja kružin i kružin, pa biran i biran, dok moj nutarnji žižak ne kaže: "Halt, Miro Jokičin, rano moja, to je ta". Srce  mi zaigra ko u malog diteta kad ugleda lizalicu i sve mi bude milo oko srca. Lipo ja sidnen kraj nje, namirlušen sa pet kolonjski voda. Čim me oćuti, odma zamanta!

Je, je, šta si se zakocenijo od smija, ovo ti je istina ko očenaš! Tako ti ja ka ora kokoš ščepan je svojin kandžan i ne pušćan lake šale dok ne saznan ko je, šta je, koga ima, šta misli (a je, đavla ona misli, šta će ona mislit) i čemu li se nada. Sve ti ja to suman ko jedan i jedan, unda se put sam otvara, sve te zove dalje i dalje. Ona jadnica željna je društva jer po cili dan radi, a uvečer dođe u stan i vrcon u krevet kako bi se odmorila za sutra. Tako ti ta ništa ne vidi nego posa i stan. Ja joj svašta obećan, sve lipo s pomnjon i polako, a bome puno toga i napravin. Ha moj, valja štogod i radit, ako misliš pošteno kruv zaradit.

Hvala dragom Bogu, iman ti ja alat kako valja za te stvarčice. Stara je ona:"Brez alata nema ni zanata". Oćeš vidit?

- Nemoj molim te, virujen ti!

- Sve tako ja letan oko nje dok joj se ne zamanta, unda ti ta više ne zna ko je, šta je, nit kojin će autobuson kući. Opreušan je ko ora' kokoš, ma ostavin ja i njoj, meka san ti ja srca, ne bi rada da crkne od glada u tuđemu svitu, a ja se lupnen po džepu i put pod noge. Gledaj ti, gledaj! Zaradijo san ja to, jesan, jesan! Triba imat leđa za te stvarčice, a i obraz!

         - Jesi li ijednu zavolio, zapravo jesi li se oženio?

         - Ajde, bolan pajdane, što je tebi? Ja nji sve volin, kad ti kažen, matere mi, a ženit, kuš me ženit kad mi je vako zer gut. Slušajder ti mene amo. Ima nji tamo, ne znaju šta će sa sobon, a malo je vaki ko ja. Ti si prava faca, ti si ganster. Moga bi te čovik na ranu privit. Na take ti se one lipe, moj brajkane, ko tip top. Ajde s menon i bi će ti lipo, matere mi. Što se tiče ženidbe, nisan ti ja protiv toga, samo kad bi trevila kakva stara koka pri smrt, a sa dobron renton.

         - Bi li ti se gadilo s njom spavat?

         - Ti si lud! Šta se tu ima gadit? Kad je zagrliš u krevetu, a ono počnu škripljat košćurune,  ti samo stisneš oči i zamisliš kako se to otvaraju vrata banke pa se iznutra oćuti mirluv vriško tiskani deviza. A, pajdane? - pustio je volan i trljao dlan o dlan.

         - Um caruje, a Dundo Maroje! Jel tako?

         - Ha, ha, ha! Bi li Miro stvarno tako nešto? Ihihi!

         - Ti si lud, budaletina. Zašto ne bi? Sigurno bi crkla dok bi bio na njoj, još kad bi se dobro opro, pukla bi ka mijur i eto ti radosti. Njoj bi uveselio zadnje čase, a sebi priskrbio blagostanje. Deder ti, razmisli oćeš u posa  ili ne ćeš. Za novac se ne brini, Miro financira. Ima love, ni krava je ne će, a ti si mi bio jedini prijatelj u osnovnoj školi. Izvadi iz džepa nekoliko stotki i utiska ji Stipanu i džep.

         - Što ti je Miro? – htjede mu vratit.

         - Ako mi vratiš, uvridit ćeš me. Ti si mi bijo jedini prijatelj, a to se ne zaboravlja. Ajde s menon iz ovi stopa. Zer gur, viruj mi se! Kako bi bilo digdi štogod popit? Usta su mi se osušila od puste priče.

         - Imaš pravo, nisam jutros popio kavu, sad bi mi dobro došla jedna s mlijekom.

         Dok su sjedili u kafiću i pili, Stipanu se puno toga motalo po glavi. Što je više razmišljao, to su mu se misli više burkale. Miro je razgovarao sa nekim mobitelom, nekom čudnom vrstom Njemačkog jezika i u pravi tren prenuo Stipana iz opsjednutosti.

         - Deder ti, razmisli oćeš li u posa ili ne ćeš. Ne moraš ti debele, ti izaberi po svojoj volji. Ja san to sve reka najozbiljnije i stojin iza svega rečenoga, zer gut. Fršten? Čist posa, nema žulja, kupatila ko u priči, a žene ko žene, ale zint!

         - Hvala ti, prijatelju…..

         - Nemoj mi ništa zahvaljivat, Miro Jokičin panti prijatelja. Ajde, stan ćeš odma dobit, sve i ništa se ne boj, pajdane! Kancelar ti neće bit do kolina!

         - Viruj mi, razmislit ću. Ne mogu se tek tako zaputit.

         - Nema se tute šta razmišljat. Sve su se velike odluke donosile na brzinu, pa kud puklo. Ako puno misliš, moreš samo poludit.

         - Neka, isto ću malo razmislit pa ću ti javit.

         - Kad je tako, ne ću te natravat. Evo ti moja vizitkarta za svaki slučaj ako se dozoveš pameti.

         - Ta ti je dobra, ako se dozovem pameti.   

         - E, i jesan ti kaziva kako san ćaću odvejo u kurvanje kad mi je doša u Njemačku. Naša san mu crnkinju. Cilu noć je po njemu plazila i mazila ga i u jutro reče: "Miro, fader kaput". To ti znači, ništa od njega. Pomislin, crka je! Kad on izlazi, usta mu od uva do uva. Reče mi ne gledajući u me: "Crna li je, Bože moj mili, baš svugdi, a i sto je đavala u njoj." Sad se naomečijo, eto ga svako malo meni, a šta ću od njega, ćaća  je.

         Kad su popili piće, zaputili su se dalje prema moru.

         - Miro, tu zaustavi. Ti putuješ u pravcu Splita, a ja u Bašku Vodu. Ja ostajem, tebi želim sretan put i lov, moćni orlu mrcenjašu - nasmijao se i čvrsto mu stisnuo ruku.

         - Dobro, pajdane, samo se ti ubadava troši. Imaš broj moga hendija pa zovi kad se dozoveš pameti. Blagostanje čeka na te, samo ga dođi uzet. Zer gut, fiderzen.         

         Na Dupcima je niz stijene sjeverac raznosio zaostali miris suhog smilja pomiješan s mirisom benzinskih para s asfalta magistrale i pleo mrežu oko Stipana koji se nije otimao, već joj se predavao svim svojim osjetilima.

         - Jednom ću se popeti na te stijene i s najvišeg vrha gledati prostrane dubine, onda ću se kao galeb sunovratiti k tom modrom modrilu što mi u ustima stvara žeđ.

                                         _ _ _

         Jesen je doba kada Baška Voda i većina primorskih mjesta iz dana u dan postaju sve pustija jer tokom kasne jeseni i zime u mjestu ostaju samo stariji mještani i djeca.  Turisti se vraćaju otkud su došli, mladež se raziđe po školama u većim gradovima. Negdje početkom prosinca dođu rijetki gosti željni sunca u zimskim danima i mira koji se tih dana udomi u ovom kraju. Stipan hoda rivom i gleda niz pučinu prema Braču. Ispod njega u lučici se ljuljaju privezane lađe, a njihovo ljuljanje podsjeća na ples. Lijevo - desno diraju se bokovima, izmjenično podižu provu pa krmu, svaka u svom ritmu titraju okupane zubatim suncem. Pored Stipana rivom su šetala dva starija gospodina, pričali su ne obraćajući pozornost na okolne rijetke šetače. Žučno su komentirali o moru na koje bi svako malo pogledavali držeći dlan na čelu štiteći oči od sunca.

         - Gledaj ti, moj Frane, ovo naše more, iz dana u dan sve više postaje pišalina cilega svita.

         - Je, je, moj Nikola, ća ću ti kazat kad i sam vidiš, vengo još je naše more mila majka kako je u Talijana.

         - Nima ti tute pomoći, svit negdir mora šporkat. Čovik ti je ka i prajac, najvoli brčkat u svoja govna.

         - Jemaš prav! Prajac voli govno negoli dukat.

         Kad su prošli, Stipan se nasmijao i zaputio malom uličicom prema Matkovoj kući. Još je jednom bacio pogled na more koje se još uvijek modrilo čistoćom. Došao je pred kuću, upro u zvonce i dohvatio ključanicu, a u tom trenu s druge strane vrata ključanicu dohvati Lidija i vrata se otvore. Na tren je zastala, širom otvorila oči i usta od iznenađenja, poskočila bacivši mu se oko vrata i skoro ga srušila. Stipan se ukipio, držao ju je u naručju i osjećao na grudima kako joj srce udara od uzbuđenja. Sve mu je to godilo pa se i nije pokušavao pomaknuti. Zašto i bi? Osjećao je kako sve to na njega djeluje nagoneći mu vrućinu u lice. Poželio je malo ohladiti situaciju.

         - Sve mi se čini kako se odnekud osjeća miris ribe – ozbiljnim glasom rekao joj je na uho. – Ne misliš mi valjda ukrast torbu? - nastavio ju je zadirkivati.

         - Govori šta oćeš, samo nek si doša. Poludila san od dosade!

         Kada se počela odmicati, osjetio je miris njezine kose pa je skoro htjede ponovno zagrliti. Ipak se suzdržao.

         - Oću li ja sad na tebe skočit? – nasmijali su se oboje –  Di je Matko? – to je bio još jedan adut za odmak.

         - Otputovao je prikučer, ne znan di, a ja ga nisan tila pitat jer je sav bio smeten. Malo prije ga je tražila Fani, tužna je ko tužna godina. Ja se raspričala, jesan ja neka. Ajde ulazi! Jesi gladan? Zašto si doša baš danas?

         - Koliko pitanja, na koje ću prije odgovorit? Pošto sam zapamtio samo zadnje, na njega ću i odgovorit. Matko na me navalio: Ajde dođi, ajde dođi, Lidija će poludit ako ne dođeš. Zaljubila se u tebe do ušiju i valja se ko magare po podu.

         - Rugaj se ti, rugaj. Piše li ti Čehinja? – podrugljivo i provokativno se naškilji.

         - Nema od toga ništa. To je bila šala mala.

         - Je, je, samo nisi zna kud odaš.

         - Lako ćemo za to, nego kako to da nisi otišla na selo pokupit malo mudrolija od dida?

         Malo se naozbiljila na izrečeno, ali se brzo obtratila.

         - Evo, kazat ću ti kad si navalio! Čekala san tebe.

         - Kad je tako, hajdemo u šetnju. Idem stazom do Baškog Polja. Hoćeš li sa mnom? Pričekat ću te.

         - Iman posla, doću za tobon, ako bi me gleda, ništa od posla.

         - Ima u Matkovoj priči nečega! - doviknuo joj je sa vrata smješkajući se dok je izlazio.

         Ona se rastrčala po kući ne znajući što će prije prihvatiti. Sve što bi dohvatila, ispadalo joj je ili se prevrnulo, zato je ostavila sve i pošla u svoju sobu pred zrcalo. Otresala je rukama iznad glave kao da se svađa sama sa sobom, onda je sjela kako bi se pribrala i dobro razmislila što će i kako će dalje. Ponovno se pogledala u zrcalo nakon čega se nasmijala, svaki put kad bi ponovno pogledala u zrcalo još bi se više zasmijala.

Lidija je lijepa, još je ljepša dok se smije jer taj nestašni smijeh pristaje njenom mladom vragolastom licu.

         - Ne triban se šminkat, dobro je i vako, a i kosa mi je u redu. Zapravo, šta ja ovde radin? Tribala san odma poć s njin, a ne ga sad tražit.

         Ustala je, strčala niza stube, zaključala kuću i zaputila se moru prijekom ulicom između hotela na kraju Baške Vode gdje je staza koja vodi u Baško Polje. Nije se osvrtala, već je samo gledala pred sebe, brojila korake misleći o svemu što je bilo i što bi moglo biti. Borovi su lagano šumili oponašajući more i mahali vrhovima grana pozdravljajući brodove na pučini. Sve je skladno i nježno, ili se njoj bar tako činilo. Kako god bilo, nikada se nije ljepše osjećala. Hladan sjeverac joj je uzdizao kosu i licu davao bijelu boju snijega na čijoj su se bjelini poput maka isticale crvene usne. Nije znala kud će i gdje tražiti ono za čim žudi, jednostavno se prepuštala osjećaju u čiju točnost niti malo nije sumnjala. Koračala je stazom s velikom nadom u dubini grudi u kojima je od uzbuđenja tuklo njeno zaljubljeno srce.

         - More, more, blagodati ovog svijeta. Dokle dopireš, otkud dolaziš, čije li sve duše tješiš, pogled napajaš, usta hraniš. Lijepo li si, radosti i čežnjo. Ćutim kao da je nebo palo na zemlju, vedro i bistro. Zašto nisam pjesnik? Stotine pjesama bih o tebi napisao - gledao je Stipan more ne mogavši se nagledati i načuditi, jer kao uvijek, kad odredi pravac razmišljanja, zapostavi sve ostalo, utone u svoju opsjednutost koja nekim trenucima dotiče same snove. Nježan ga dodir pomilova po kosi, a onda osjeti vrhove prstiju kako mu diraju vrat.

         - Lidija! - izustio je na mah.

         - Kako si zna da san ja?

         - Sve što je lijepo dolazi od tebe, a ovo je najljepše što sam osjetio u životu.

         - Opet mi se rugaš, a ja te tražin po plaži.

         - Ne rugam se. Ti bi me pronašla da sam na kraj svijeta, kao i ja tebe. Pitam se kako sam bio slijep pa to nisam prije spoznao, a osjećam te dijelom sebe.

         Ona se zagledala ravno u njegove oči nastojeći odgonetnuti iz njegova pogleda je li to što govori šala ili istina. Djed joj je rekao kako se ljudima istina čita u očima. Nije vidjela ništa, tek samo sanjiv pogled.

         - Kako se more rugati mojoj ljubavi. Zasigurno vidi i zna šta osjećan jer san iskrena i ne znan to sakrit. To me boli gore nego da me zove škarpina, jer tad bar znan da se šala, a vako se osjećan ka šupljoglava glupača – mislila je u sebi.

         Dolazilo joj je teško pa su joj niz obraze potekle suze, bistre, sjajne kao biseri. Stipan je ustao s kamena i uhvatio je za ramena.

         - Jesam li te čime uvrijedio, planinski moj cvijete?

         - Rugaš mi se zato što znaš koliko te volin.

         - Sve što si čula dolazi iz dubine mog tužnog srca jer si ti ovih zadnjih dana jedino svijetlo koje ga grije - šaputavo joj reče, sagne glavu i poljubi je u suzno oko.

          - Stara izreka kaže: "Ako poljubiš djevojku u suzno oko, voljet ćeš je cijeloga života". Ja ću tebe i u drugo za svaki slučaj.

         Lidija se priljubila uz njega i zaplakala.

         - Ja tebe ne triban ljubit u suzno oko jer te volin više nego sebe, u svakom si trenutku bio u mojin mislima. Koliko san puta Matka zovnila tvojin imenon da san mu dodijala…

         Stavio joj je kažiprst na usne, a onda ispod brade. Podigao joj  glavu i poljubio je u tople usne koje su htjele još nešto reći.

         - Ljepotice moja, koliko čovjek mora napraviti gluposti da bi napravio barem jednu pravu stvar u životu. Osvrni se unatrag pa ćeš vidjeti kako nas život svakodnevno bombardira koječim  pa je u svemu tome teško spoznat ono što je vrijedno. Kad to spoznaš, onda si sretan čovjek. Pogledaj ovo more, modro i bistro, kojeg iz dana u dan okolina truje, a ono se trza i bori za svoju čistoću. Nekada  se u tom hrvanju odupire i ubija, pa se opet smiri te nas opija i hrani svojom bogatom nutrinom – uzdahne i okrene se. Ponovno je sjeo na stijenu i zamolio je.

         - Ljepotice moja, dodirni me još jedanput kao malo prije jer se želim uvjeriti kako ono što sam osjetio nije slučajnost.

         Ona mu je prstima obiju ruku prošla uz vrat, uvukla ih u crnu mekanu kosu. Zadrhtao je cijelim tijelom, okrenuo se i obgrlio je čvrsto rukama zaronivši svoje usne u njezin vrat kojeg ona nesvjesno htjede sakrit užimajući ramenima.

Mrak se spuštao na namriškanu površinu mora donoseći s kamenih hridi Biokova buru koja je svakim trenom bivala sve oštrija. Stipan osjeti kako Lidija zadrhti na neočekivani udar bure pa ju je ogrnuo svojom vjetrovkom i poveo prema Baškoj Vodi gdje su se malene kuće starog dijela činile kao iz priče. Sljubljene jedne uz druge čuvale su razne tajne i grijale ozebla srca. Njih dvoje više ništa nisu govorili, već su čvrsto pripijeni nastojali uhvatiti ritam koraka. Kad su došli do kuće, Lidija je otključala vrata i povela ga u svoju sobu.

Soba je bila topla iako ju ništa nije grijalo, nije htio ni razmišljati zašto, čak mu je mirisala na proljeće, a vani samo što snijeg  nije padao. Razne stvarčice poslagane na vitrini sa zrcalom za njega su svaka za sebe igrale vesele igre koje su naučile od Lidije. Razgledavao je svaku pojedinačno.

         - Ljubomorna san, zagleda si se u moju sobu, a na mene si zaboravio - mazno mu je rekla i uhvatila ga oko struka naslonivši glavu na njegova leđa.   

         - Kad gledam ovu sobu, u svakom trenu, na svakom centimetru vidim tebe i tvoju razdraganost. Molim te, zauvijek ostani takva kakva jesi, ne daj da te išta promijeni, pa ni ja.

         - Kako ti kažeš, moj Solomunčiću, sve bi učinila za tebe.

        Gola tijela su im se sljubila u jedno veliko saznanje i radost koja traje, raste i prerasta u svijet snova, poput lađe koja plovi putem zore žudeći znatiželjom za neistraženim svjetovima.

         - Svaka je noć za sebe čarolija – sam je sebi prošaptao u mraku, čvrsto zagrlio djevojku i tako sjedinjen s njom, utonuo u postelju.

         Vani se bura provlačila mimo malene kućice, zamah po zamah, te svoju moć ostavljala daleko na mrkloj pučini mora. Stipan nije spavao, slušao je Lidiju kako diše i mirisao joj kosu, sav opijen srećom koja mu se nudila svim svojim blagodatima. Na svaki jači udar bure Lidija bi mu se čvršće uvukla u zagrljaj. Poželio je neka svi orkani svijeta pušu i neka nikada ne prestanu. Poljubio joj je toplo rame što je virilo ispod pokrivača i sklopio oči u san.

            Sanjao je rijeku koja odnosi bijelo rublje, trčao je po brzoj vodi skupljajući mokre komade u naramak i iznosio ih na stijene neka ih sunce suši. Gledao je u sunce koje se, kao perje, prosipalo po njemu, grijalo mu lice i grudi. Legao je stisnutih očiju licem okrenut  nebu.   

                                            _ _ _

         Jutro je donijelo oblačan dan i snijeg na vrhovima Biokova. Sve je to Stipan gledao iz toplog kreveta kroz prozor sobe i razmišljao kako nikada ovako rano nije zahladnjelo, jer još nije zima ni počela. Lidija je, kao i uvijek, rano ustala. Čuo ju je kako radi po kući iako se trudila biti tiha kako ga ne bi probudila, čuo je svaki njezin pokret i to ga je veselio kao što veseli dijete kad spozna  kako nije samo, kako je u blizini netko tko misli i brine o njemu. To ga je još malo uljuljalo u postelji, zagrlio je jastuk još topao i mirisav od Lidije. Nakon kratkog vremena  dosadilo mu je izležavanje pa je ustao i zaputi se u kuhinju gdje je Lidija već prije upalila grijanje. Topla prostorija, kava i mlijeko iz kojih je još isparavala maglica, omame ga pa sjede brzo za stol i stade doručkovati. Lidija je upravo ušla i nesvjesno zastala, valjda zbog iščekivanja Stipanove reakcije nakon prošle noći. On je to osjetio. Ustane, pomiluje je po kosi i poljubi u usne.

         - Sjedi sa mnom, mrsko mi je jesti samom.

         - Oću, ionako ti iman nešto važno reć.

         - Što je to tako važno pa si se naozbiljila?

         - Zva me je rođak, stričev sin što živi i radi u Švicarskoj, u Horgenu. Prija petnest dana je zakupio jedan restoran pa me zove da dođen radit kod njega.

         Zastao je s doručkom, razrogačio oči, kolač mu je skoro  zastao u grlu pa se zagrcnu. Ustao je sav smeten.

         - Otkud ti sad to, što kaniš? 

         - To ovisi o tebi – mirno mu je odgovorila na pitanje.

         - Kako o meni? Ti sama odlučuješ o svom životu. Nisam ja nikakav robovlasnik – glas mu je treperio iako je nastojao biti smiren koliko je u tom trenutku mogao biti.

         - Kakva bi ja škarpina bila kad ne bi imala koga bockat?

         - Bogme si me dobro bocnula i to ravno u srce! Kad bi trebala poći tom rođaku u Švicarsku?

         - Sutra! – izrekla je kao iz topa.

         - Bože moj, sutra!? A ne, nikud ti ne ćeš i nemoj mi se više rugati jer ću ti umrit. Evo! – olabavio je tijelo, naslonio glavu na njezine grudi i ispustio hropac iz dna grla.

         - Nemoj mi umrit, ta jedva san te našla.

         - Aaaa, tražila si me, lupežice mala!

         - Jesan, pa šta! Sam si reka kako bi te našla na kraj svita.

         - Dobro, i što ćemo sad? Moje znaš. Ne dam ti nikuda od sebe. – užeo je ramenima.

         - A ti znaš kakva sam ja pametnica, pa slušaj. Ispričala san rođaku kako iman sanjivu nebesku ticu i kako ne mogu bez nje, a on ti meni kaže: "Tičicu u krletku i donesi je amo gori, naćemo mi mista za nju. Samo neka ne sere puno.“ Ha ha! To se zezan. Bi li iša s menon u Švicarsku? To se ne zezan.

         - Eee, to je već bolje, sad mi je odmah lakše. Jednom se već moram pomaknuti s mjesta i Miro mi kaže neka odem što dalje, on mi je uvelike olakšao pri sadašnjoj odluci. Hoću, idemo zajedno, pa makar na kraj svijeta.

         Zagrlila ga je sva sretna i obasula ga stotinama poljubaca.

         - Polako, polako, rastopit ćeš me k'o cukar, nisam još ni dor….

         Dirala ga je, on se izmicao jer su ga golicali njezini dodiri. Sve je to prelazilo u razdraganu igru koju je prekinula zvonjava s ulaznih vrata. Lidija je otrčala otvoriti.

         - Ajde pogodi ko je?

         - Sveti Nikola putnik, tko će drugi biti u ovo doba godine.

         - Vidi ti mudrijaša! Lidija, kako moreš volit vakog cukuna?

         - Ti si kriv, ti si ga doveo u kuću.

         - Da crkne kenjac na Biokuvu, ja bi bija kriv. To je tako.

         - Dobro, Matko, jesi li živ? Ja sam pomislio da su te purgerice zamantale i da znaš, poplašio sam se za te.

         - Vidin kako si se poplašija, sve ti se kus oduzeja pa ne moš jist ili si ogladnija o straja. Mogu ti reć da san u sebi rasčistija neke važne stvari koje su me mučile i mislin kako san stavija sve na svoje misto. Cili ću život pritumbat, svega mi je dosti.

         - Ne znam o čemu govoriš, ali san siguran kako ćeš na pravi put. Ti si takva osoba i ide ti sve od ruke.

         - Hvala, po tome izgleda kako meni sve pane s neba, buf na. Ja znan kako mi je i šta mi je.

         - Vas dvojica se samo pripirete, doručak će se oladit, a ja van ga ne ću ponovo grijat.

         - Vidiš, Stipane, ove male! Ma kome ja govorin. Vi ste svi vlaji iza brda mudrijaši, ko da ste popli pamet cilega svita. Ma, vidiš je kako nan se u oči smije. 

         - Kako je ne bi vidio, ništa drugo i ne vidim.

         - Lipo bome, šta ste to vas dvoje skuvali dok mene nije bilo? Sve mi se ćuti na zagorinu.

         - Mliko i kavu, ali ne vidiš? – naruga mu se Stipan.

         - Nas dvoje sutra putujemo u Švicarsku, radit i živit – rekla je Lidija naizust sva ponosna.

         - Lipo bogme, lipo! Da san zna, ne bi ti meni arčijo po kući, jarče imotski – glumio je Matko ljutnju.

         - Vidi ga! Ali ti je ža?

         - Nije, prijateju, sritan san radi vas, ali mi je ža što ostajen sam, bez dva prava prijatelja.

         - Zašto? Nećemo valjda crknut. Lidija i ja mislimo kako ćemo gore živjeti i kako će nam bit dobro.

         - Lako je tebi. Kako ću ja bez tebe, Lidija? Za ovoga ovde manje više – pokazao je prstom u Stipana.

         - Dovedi Fani, nju bar znaš od kad se rodila – ozbiljno je rekla.

         Lidija je, sva nestrpljiva, očekivala njegovu reakciju.

         - I o tome san razmišlja. Dosta mi je imotski kućni pomoćnica…

         Ponovno je zazvonilo zvonce na ulaznim vratima. Lidija  požuri u hodnik otvoriti i vidjet tko je. Doviknula je s vrata.

         - Eto vidite da je istina!

         U kuhinju je ušla Fani, lijepa i zgodna, pravi melem za oči. Matko je ustao, poljubi je i ponudio joj stolicu.

         - Di si, Matko, ovi dana? Tražila san te.

         - Ako ga voliš, naćeš ga i na kraj svita. Jel tako, Stipane? – reče razdragana Lidija i okrene se Stipanu po odobravanje dok je ovaj odmjeravao Fani od glave do pete.

         - Da šta je, čudna mi čuda!

         - Kako ću ga nać kad stalno biži, a kad ga nešto pitan, on minja temu. Evo, reci in! – Fani ozbiljno pogleda u Matka – Da nisan dobra sa Lidijom pomislila bi svašta. 

         - Fani, popravit ću se, viruj mi.

         - Ohoo, ohooo, da nisi srio svetog Nikolu? – naruga se Fani.

         Na taj komentar su svi prasnuli u smijeh.

         - To smo mu i mi rekli – objasnio joj je Stipan.

         Matko joj je dotakao usne koje su bile lijepe poput najljepše ruže. Primakao joj obraz na obraz i nešto šapnuo. Onda se okrenuo njima dvoma.

         - Kao dokaz istine koju govorin, vodin vas na ručak u restoran i šalu na stranu jer san sad vrlo ozbiljan.

         - Sigurno si dobio na lotu? – kliknuo je podrugljivo Stipan.

         - Što će mi loto kad iman vas troje? Ne morete ni zamislit koliko san sritan što vas iman.

         - E, sad ostaje samo odabir restorana, i to gala, da ti ispraznimo džepove. Šta ti misliš Fani koji je restoran najotmjeniji i najskuplji? Dobro promisli!

         - Nemoj ga sad poplašit pa će nan opet negdi šmugnit, a ja ga jedva dočekala. Znate šta ću van reć? Meni je dobro i ovde.

         - Ovde ćeš bit cili život, ajmo mi vanka.

         Nakon ovih Matkovih riječi svih troje osjete u Faninim očima svjetlo radosti koju nije niti pokušala sakriti.

         - Tako je, prijatelju stari, a ti, mala, nemoj mi se tuda gnjizdit. Iđemo vanka i kvit! – zadirkivao ju je Stipan.

         Svi su ustali kao po komandi i razišli se po kući, svatko u svoju sobu kako bi se uredili za izlazak. Fani se umiljavala oko Matka dok su se penjali uz stube.

Život slaže kocku po kocku u kule snova i jave. Svaka kocka dobro dođe, i loša, i dobra. Neke treba zaboraviti iako su dobre, a neke treba zapamtiti zato što su loše. Sve to ima neke svoje razloge i pravila s kojima se svaki čovjek susreće i bori.

                                 _ _ _

         Čudan je osjećaj putovati, neka se tiha nelagoda provlači tijelom i pojede svu volju za razgovorom, osobito kad putuješ u nepoznato, u mjesto za koje nisi znao da postoji. Kad kreneš, taj daleki nepoznati cilj ti se čini još daljim nego što jest. Počneš prebirati sjećanja s raznih sportskih utakmica koje su možda odigrane u tom kraju ili školskih zemljopisnih karata, razglednica i još koječega kako bi složio bilo kakvu sliku o cilju kojem si na tragu. Lidija je sjedila do prozora u autobusu, a Stipan do nje. Gledali su vani kako bura s Velebita nosi snijeg na more.

         - Kako li je tek u Švicarskoj kad je vako ovde.

         - Ne brini, lipa moja! Je li ti hladno?

         - Nije mi ladno, ali nikad nisan išla vako daleko od kuće, da nije  tebe, bilo bi mi teško oko srca. I znaš što? Sve mi se čini kako iz sata u sat postajen sve više ovisna o tebi.

Zaboravljan razmišljati unaprid svojon glavon, nekako sve pripušćan tebi, a sve mi se čini ko da će nas nešto rastavit.

         - Ne boj se, srićo, ne dam ja tebe, ti si moja škarpinica!

         Pokušavao ju je Stipan odvući od potištenosti. Ona se naslonila na njega, on ju je prigrlio i zagledao se u more s kojeg je bura dizala vodene kapljice stvarajući bijelu maglicu koju je bacala na golo kamenje otoka Paga.

         - Toliko toga sam čuo o buri Velebitskog kanala, ali sve je to ništavno prema susretu s njom – mislio je Stipan u sebi dok se autobus na svaki udar bure ljuljao, a vozač ga teškim naporom zadržavao na cesti. – Po ovakvom vremenu stvarno je ludost putovati, jedino ako si zaljubljenik u uzbuđenja, ovo će ti goditi –  stisnuo se promatrajući putnike kojima je pri svakom udaru bure zatreperio osjećaj sigurnosti i nesigurnosti, te se u njima sve više nakupljala nevjerica. Olakšanje je donio kondukter koji je ustao sa svog sjedala, okrenuo se i mirnim tonom rekao.

         - Karlobag! Stat ćemo pola sata i nešto pojesti. Tko želi izaći vani, može. Nemojte kasniti za polazak.

         Lidija je tvrdo spavala naslonjena na Stipana. Nije je budio, bolje ju je pokrio svojom vjetrovkom i poljubio u tjeme. Ona se na to promeškoljila i još više uvukla k njemu.

         - Čudna mi čuda, još se nikad nisam osjećao kao zaštitnik iako sam toliko toga progrmio u ovom svom životu kojeg vučem za sobom kao kakvu prašnjavu šarenu krpu kojoj više ne vidim  početka što je zapeo negdje tamo otkud sam krenuo. Što me još čeka i kakve li će boje dobiti ta moja krpa. Hoće li to biti hladne boje, hladne kao ovo kamenje Velebita što se uzdiže iznad Karlobaga ili neke tople boje kao boja naranče što je okrećem u ruci? Što li upravlja našim sudbinama i mrsi konce pri tkanju tog šarenog saga što ga vučemo za sobom? Pogledao je Lidiju kako spava te je pomilovao po kosi.

         - Volim te, moja usnula ljepotice. Volim te toliko da ne želim razmišljati o onom iza i o tome što je ispred. Bit će što bude! Sad je bitno što smo zajedno i neka potraje ovaj osjećaj brižnosti koji mi grije dušu.

         Kilometri i razna mjesta nizala su se usput. Nekima se ime lako zapamti, a nekih se nikada ne ćeš sjetiti. Lugano, na granici Italije i Švicarske, već je odavno prošla ponoć. Pregled putovnica i opet je autobus lagano odmicao cestom hvatajući ubrzanje, a vani je snijeg okovao mjesta uokolo jezera u kojem su se zrcalila gradska svjetla i snijegu davala nježnu rumenkastu boju. Putnici, shrvani umorom, nastojali su uhvatiti malo sna, samo je jedna djevojčica, što je sjedila sa majkom na drugom sjedalu, prebirala puceta na bundi, nešto tiho pjevušila i svako malo micala kosu sa čela.Autobus je i dalje ubrzavao kroz prhki snijeg koji se odbijao od vjetrobransko staklo i, kovitlajući, nestajao u mrak. Stipan je Lidiju pomilovao po desnom obrazu, onda uvukao prste u njezinu kosu nastojeći joj namjestiti pramenove iza uha. Ona mu je ruku pritisnula glavom na rame i nasmijala se. Na taj su mu se prizor ozarile oči pa joj obraz sakri na grudi. Na to se Lidija uspravi, nagnuvši se prema njemu, hitro ga poljubi i odmaknu se do prozora. Smješkajući se okretala je glavu sad na jednu, sad na drugu stranu kako bi ga vidjela iz svih poza kroz malo svjetla koje je putnicima davalo poseban akvarelni izgled sjena na licima. Odjednom je udar i prasak stakla baciše u njegovo naručje zbog čega su se oboje prevrnuli u prolaz između sjedala. Sve se okretalo, stvari su padale uokolo dok su udarali o sjedala, strop, pod. Više se ništa nije vidjelo. Zatim se sve smirilo. Odnekud je dolazio miris dima i vatre. Stipan se izvukao iza jednog sjedala, provirio glavom kroz razbijeni prozor, gledao je u mrak oko sebe. Padao je snijeg kojeg je obasjavao sve veći plamen s zadnjeg dijela autobusa.

         - Gdje mi je puška? Ovi su nas gadno pogodili. Sto posto topovska granata. Je li itko živ? Matko, Matko, ima li koga živa doli! Ehehejjj, javite seeee! – urlao je u noć i snijeg.

         - Moram pobjeći odavde dok nisu ponovno počeli pucati.

         Ispuzao je preko krova autobusa i započeo se penjati uzbrdo po snijegu hvatajući se za granje. Iza njega je odjeknula jaka eksplozija zbog koje se hitro bacio u stranu i zalegao.

         - Opet pucaju, mater im njihovu razbojničku!

         Dok je plamen autobusa obasjavao cijeli kraj, ustao je i brzo nastavio pentranjem uza stranu dok nije izašao na autocestu. Okrenuo se za sobom, plamen je gutao ostatke autobusa, a dim kuljao u oblake snijega koji je sve gušće padao.

         - Moram pronaći stožer i reći im što se dogodilo. 

         Hodao je rubom autoceste sve dok ga nisu zaslijepila svjetla automobila. Desna mu se noga poskliznula pa je kleknuo na snijeg. Već se nakupio veliki broj vozila i ljudi, što zbog znatiželje, što zbog želje za pružanjem pomoći. Stipan je sve to gledao s nepovjerenjem jer su svi govorili jezicima koje nije razumio. Razmišljao je kako što prije pobjeći s tog mjesta.

         - Sigurno se u bitku umiješao Umprofor i NATO!

         Dvojica su muškaraca dotrčala do njega i osvijetlila ga baterijskom lampom, na što je on rukama pokrio oči.

         - Parlare italijano?

         - Sprechen Sie Deutsch?

         Bio je krvav po glavi i odjeći, samo je klečao i gledao u svjetlo koje ga je zasljepljivalo. Ukipljen, nije mogao izreći niti jednu jedinu riječ. Oko njega je buka postajala sve jača i odjekivala mu tupim udarcima duboko u glavi. Pokrio je uši rukama i legao u snijeg. Uokolo se nakupilo mnoštvo ljudi kroz koje su se probila dvojica s nosilima, a za njima još jedan muškarac odjeven u bijelo i crvenu vjetrovku. Nešto je rekao ovima sa nosilima. Polegli su Stipana na nosila i odnijeli nedaleko u bolnički automobil. Snijeg je i dalje padao i krio krvave tragove u svoja mekana bijela njedra koja su postajala sve deblja. Ljudi su razgovarali jedni s drugima, razgledavali u mraku hoće li što vidjeti, a onda se polagano razilazili svatko svojem vozilu i dalje svojim putem, u svoj svijet, sa pričom koju će pričati ukućanima, susjedima i tako ispunjavati sutrašnji i sljedeće dane, sve dok ne zaborave događaj ili naiđu na drugi, za njih uzbudljiviji. 

                                  _ _ _

Kamene hridi nagnute nad morem propinjale su se do neba, nisu im se vidjeli vrhovi. Snijeg se bjelasao razbacan po obroncima obasjan suncem, a na surovost krajolika upozoravale su vododerine koje su se sužavale prema vrhu u tanke crte kroz oštro kamenje i preko vododerina kud vodio uski put podzidan suhozidom, uokolo obrastao smiljem i runolistom koji su širili svoj miris. Grudi su se same širile da upiju što više te blagodati koja je lepršala zrakom, nošena  nemirnim povjetarcem iznad kamenih oštrih vrhova.

         - Bože moj, ja nisam na zemlji! Ja letim!

         Zamah jakih krila ga je uzdizao iznad stijena, osjetio je u njima moć vjetra koji ga je uznosio, zato je umirio svako pero. Ispod njega, uz put, hodala je razdragana kolona ljudi čija je pjesma razbijala tišinu i survavala se niz strme hridi odjekujući dubinom. To su bili svatovi koji su bivali sve bučniji kako su se primicali stijeni na koju je netom namjeravao sletjeti. Svatovi su trebali proći još jednu serpentinu kako bi došli do najvišeg mjesta staze odakle se pružao pogled na otoke i preko njih  na otvoreno more. Lebdio je i gledao veselu skupinu koju je već pomalo razaznavao. Na čelu je bio stasiti barjaktar s barjakom na čijem je koplju za vrh bio zavezan živ pijetao. Barjak je veselo pucketao na povjetarcu, pijetao bi na tren zamlatarao krilima pa ih ponovno opustio od umora. Kolona se primakla sasvim blizu i izazvala u njemu zastrašujuće iznenađenje.

         - Ljudi, pa to nisu ljudi! To su slamnate lutke okićene šarenim cvijećem, zelenim i suhim lišćem.

         Zagledan u čudnu kolonu započeo je gubiti uzgon vjetra, zato je uspravio krila i raširio perje kako bi ga vjetar ponovno ponio iskosa poviše hridi. Svatovi su upravo stigli na proširenje ispod golemog kamena. Barjaktar je spustio barjak na zemlju, mladoženja je izvadio nož i zaklao pijetla. Pijetao je mlatarao krilima i krivio vrat bez glave iz kog je štrcala krv. Svi su se svatovi zagrlili i u glas zapjevali, okrećući glave k nebu, stišćući se međusobno sve jače i jače dok ne planuše u veliku buktinju čiji se dim vukao između klisura prema vrhu što se skrivao iznad snježnih obronaka.

Nakon svega što je vidio, osjetio je kako ponire i nije imao snage ponovno uzletjeti, već se predao ponoru koji ga je snažno proždirao tamom koja je bivala sve tamnija. Kad je pomislio kako više nema povratka, okrenuo se trgnuvši tijelom, promeškoljio i otvori oči. Ležao je na krevetu, pored njega je bila djevojka u bijeloj odjeći, prebirala je po noćnom ormariću. Na njegov se pokret hitro okrene i s osmijehom reče.

         - Probudili ste se! Hoćete mi reći svoje ime i prezime?

         Stipan ju je samo gledao, onda podigao ruke iznad sebe, lagano ih okretao i zagledao sa svih strana. Kako bi zadovoljan onim što vidi, ustao je i zaputio se k prozoru. Sestra se rastrčala oko njega ne znajući što bi prije uradila, pošla za njim ili pozvala liječnika. Kako joj je nakon svega izgledao miran, odlučila je poći za njim i nastojla ga vratiti na postelju. Stavila mu je ruku na rame i zamolila ga neka pođe s njom. Ljubaznost nije djelovala na njega. Nije se obazirao na njezine pokušaje, već je dalje mirno prilazio prozoru kroz kojeg se vidio snijeg koji je obijelio bolnički park i kuće čudnih visokih krovova što su se nadmetali koji je viši. Sestra je bila uporna, uhvatila ga je ispod ruke i povela prema postelji. Hodao je za njom ne skidajući pogleda s prozora. Snijeg ga je sve više zaokupljao svojom bjelinom. Kad ga je uspjela posjesti na krevet, on je ponovno ustao okrenuvši se prozoru. Stalno mu je u ušima odjekivala pjesma svatova, imao je osjećaj letenja, zato je raširio ruke kako bi održao ravnotežu.U sobu je ušao liječnik kojega je sestra pozvala pritiskom na prekidač. Prišao je Stipanu sprijeda, pogledao ga i mahnuo mu rukom ispred očiju. Stipan nije reagira ni na jedan liječnikov pokušaj već je i dalje uporno gledao kroz prozor u snijegom okićen krajobraz. Liječnik je promrmljao sestri neke latinske izraze, onda se zaputio u hodnik otkuda je i došao. Sestra se okrenula Stipanu, polegla ga na postelju podmetnuvši mu jastuk pod glavu, nagnula se ka noćnom ormariću i otvorila gornju ladicu. Kada se okrenula k njemu, on je već duboko sanjao skoro otvorenih očiju. Pomakla mu je rukom kosu sa čela i pokrila ga pokrivačem sve do vrata.

Lebdio je iznad bijelih oblaka koji su se, kao brda pamuka, prevrtali jedni preko drugih i upijali modru boju neba. Kad su se oblaci razmakli, ukazala se mala dolina s bijelim putom koji ju je dijelio na dva dijela. Cijela je dolina bila išarana njivama raznih boja. Nakon kiše je izgledala kao tek opran i izglačan sag. U donjem je dijelu tekla rječica uz koju su rasli visoki jablanovi, iz njihovih su krošanja poletjeli gavranovi ispuštajući svoje kreštave pjesme što su odjekivale dolinom te im se odjek vraćao i skupa sa jatima ptica uzdizao k oblacima. Nad dnom polja nadvila se dûga okruživši brdašce što je zaklanjalo ponor u koji uvire rijeka. Sve ga je to podsjećalo na sliku sveca izblijedjelu od vremena. Prizor mu dade mir, pa se ispružio na najbliži oblak i stisnuo oči kako bi se odmorio. Kada je ponovno otvorio oči, iznad njega se ukazalo tamno nebo puno zvijezda iz kojih su kapale biserne kapi hladnih suza i močile mu vruće čelo.

Do njega je na postelji sjedila bolničarka, brisala mu suze i hladila vrelo čelo. Gledao ju je kao jednu od zvijezda te ponovno utonuo u san. Za tren se našao u jurećem vlaku nagnute glave kroz prozor gdje ga je tukao vjetar i mrsio mu kose koje su bivale sve duže i zaplitale se o granje stabala uz prugu. Iskočio je kroz prozor, sjeo na visoku granu hrasta, podbočio dlanovima bradu zagledavši se u vlak koji nestaje u mrkloj daljini ostavljajući za sobom prazne tračnice i osjećaj tjeskobe koji se uvlači u svaku poru njegova tijela kao neminovnost koja ga polagano izjeda i ostavlja praznim.

S hrasta je opadalo lišće pa su gole grane uperile svoje oštre bezliste praljke u nebo kojim jata ždralova lete na jug ostavljajući za sobom zimu i snijeg. I on raskrili svoja krila, pa poleti sa visoke grane hrasta u nebo. Svjetla velikih gradova bliještala su ispod njega u provalijama beznadnost. Mahao je krilima hitajući za jatima ptica. Mahao je i mahao.

Kad je otvorio oči nakon duge noći i sna, ponovo je ugledao onu istu medicinsku sestru koja je tu bila i prije. Nije znao tko je ona niti je razmišljao o tome, iako mu se činila brižna i nježna. Sve su te njezine vrline na njega utjecale umirujuće. Nije razmišljao niti o tome gdje je i zašto uporno gleda sestru u oči. Ona je uzela bijeli papirnati ubrus, obrisala mu znoj sa čela i upitala ga, je li gladan. Pomislila je tada da on ne razumije što mu govori, zato pokuša pantomimom prikazati što mu pokušava reći, prinoseći ruku otvorenim ustima. On ju je gledao ne trepćući. Lagano je podigao ruku i nježno joj dodirnuo lice. 

         - Mama, majko! – izustio je tihim glasom.

         To je zov izgubljenoga u neizvjesnosti koji se hvata za tu riječ kao za slamku spasa, riječ koja čovjeka prati od rođenja do smrti i uvijek je u teškim trenucima prvo što ćeš izreći.

Sestra se nije obazirala na taj njegov zov iako je razumjela tu riječ i ne bi joj žao što ju je zvao majkom iako je imala godina vjerojatno kao i on. Ponovo mu je pokušala objasniti kako treba nešto pojesti. Tada je ustao, sjeo na krevet, a ona uzela tanjur s kašastom hranom i punu mu žlicu prinijela ustima. Hrana mu je godila, pojeo je sve, pogledao niz sebe, onda prema prozoru, ustao i zaputio se prema njemu. U tom su se trenutku otvorila vrata, u sobu su ušli liječnik i policajac međusobno čavrljajući. Liječnik je upitao sestru. zapostavljajući razgovor s policajcem.

         - Sestro, kako je naš pacijent danas?

         - Cijelo vrijeme, dok je spavao, bio je nemiran, preznojavao se. Kad se probudio, na moj nagovor je jeo i opet, kao jučer, otišao k prozoru kao što sami vidite. I još nešto, nazvao me mama!

         - Hvala sestro!

         Liječnik se uputio prema Stipanu koji je i dalje gledao vani.

         - Hoćete li malo popričati sa mnom? – nastojao je biti što nježniji.

         Stipan nije reagirao na njegove upite, već je dalje gledao kroz prozor. Nije se ni okrenuo.

         - Ja mislim da njemu treba psihijatar, vjerojatno je doživio šok jer je vidno kako nema nikakvih tragova jačeg udarca u glavu, na tijelu nema većih rana, tek ogrebotine.  

         - Mogu li ja pokušati malo pričati s njim, doktore? – upita sestra zaputivši se k Stipanu.

         Kad je čuo njezin glas, okrenuo se. Povela ga je do postelje gdje su oboje sjeli.

         - Ja mislim kako on ne razumije što mu govorimo. Nazvao me mamom! Zasigurno je negdje iz Hrvatske.

         - Da, moguće je. Sudeći po pločicama autobus bi trebao biti iz Bosne, pa je moguće kako je neke od putnika primio negdje u Hrvatskoj, a mislim da i u Bosni govore istim jezikom – uključio se u razgovor policajac.

         - Imamo tu u bolnici spremačicu iz Češke! Znaju li Česi  govoriti hrvatski? Sestro, otiđite na treći kat i pozovite Janu Sahnalovu neka dođe – reče liječnik.

Sestra se ubrzo vratila i pozvala liječnika na hodnik gdje ih je u radnoj kuti čekala Jana.

         - Jana, znate li govoriti hrvatski jezik?

         - Ne, doktore. Bila sam prošlog ljeta na odmoru u Hrvatskoj, ali ne znam govoriti hrvatski.

         - Dobro, Jana, možeš se vratiti na posao i hvala što si došla. Stani tren! Kako uspijevaš uvijek biti razdragana i lijepa? - Ona užme ramenima, nasmija se i zaputi prema dizalu.

         - Gospodine, kako ćemo zapisati pacijenta u našu evidenciju?

         - Ne mogu vam reći dok pacijent ne bude sam sposoban reći tko je ili dok se ne javi putnička agencija čiji je autobus, a sigurno su već doznali kako autobus nije došao na odredište. Mislim kako ćemo i tada imati problema oko identifikacije jer te agencije nemaju naviku upisati putnike koje prevoze, a sve što se moglo iskoristit za tu svrhu, izgorjelo je u autobusu.

         - Ako ste pronašli kakav dokument u njegovoj odjeći,  bit će nam od velike koristi.

         - Zanimljivo, baš ništa, tek nešto sitnog novca kojim ne može kupiti niti kartu za povratak.

         - Nije imao nikakav kaput, bundu, ili slično?

         - Samo ovo što vidite - razgovarala je sestra s policajcem i razgledavala ormarić dok je Stipan i dalje gledao u prozor.

         Jana je čistila dugi hodnik na trećem katu i razmišljala o prošlom ljetu kada je naučila nešto malo hrvatskog jezika.

         - Zašto nisam rekla doktoru kako znam malo hrvatskog? Bolje je ovako jer bi mi se rugali kako malo znam. Kasnije ću poći dolje do Hilde i upitati je zašto su to tražili od mene.

Naslonila se na štap metle nasred hodnika, pred oči joj se vratio bijeli žal, more modro i bistro nebo puno sunca.

         - Što li je sa Stipanom, sjeti li me se koji put, zašto mu nisam dala adresu ili barem uzela njegovu i zašto su mi sad morali spomenuti tu lijepu zemlju koja mi je podarila trenutke koje nikad neću moći zaboraviti.

         - Što te tako zanijelo, Jano? – prošaputala joj je na uho sestra s odjela psihijatrije, koja je trenutno radila na prijamnom.

         - Uh, duga je to priča i uvijek je se rado sjetim! – zablistale su joj oči, sagnula je glavu i nastavila raditi.

          Poslije podne se u Stipanovu sobu vratio policajac s jedanim gospodinom srednjih godina u sivom kaputu i sivim šeširom na glavi. Kad su ušli, policajac mu se obratio.

         - Ovaj gospodin do prozora je stradalnik iz autobusa u kojem vi tvrdite da se vozila i vaša rođakinja iz Hrvatske.

         - Je, je i njezin mladić, zaručnik iliti tako nekako.

         - Poznajete li ovog našeg pacijenta?

         - Nikad ga u životu nisan vidio! Jeste li vi možda iz Baške Vode, ne, iz Imotskog, jeste li iz Imotskog? Poznate li Lidiju?

         Na zadnju riječ Stipan se okrenuo. Zaslijepljen bjelinom snijega okrenuo se i pogledao u sobu. Nije vidio ništa, pokrio je oči rukama, onda ih izmakao  zagledavši se u njih. Bile su pune suhog lišća koje mu je ispadalo između prstiju. Kleknuo je na oba koljena, digao ruke iznad glave i lišće posipao po sebi. Oko njega se prostirala mlada hrastova šuma kojoj su boje plamtjele poput vatre. Gospodin sa šeširom kleknuo je ispred njega.

         - Jeste li vi možda Stipan Medak?

         Stipan ga je gledao u oči u kojima je vidio tugu i nevjericu. Toliko toga je htio reći, ali okovi, koji su ga čvrsto držali u nekom nedodirljivom svijetu, nisu mu dali ništa izustiti. Pokrio je oči rukama i sagnuo glavu do poda.

         - Pustite ga neka se odmori – rekla je sestra, a u tom trenu je u sobu ušao liječnik i obratio se Hildi i ostalima.

         - Pacijent će morati danas na psihijatrijski odjel jer to sutra nećemo biti u mogućnosti napraviti, subota je. Vi sad, Hilda, pripremite nalaze i njegovu odjeću, a ja ću vam poslati nekoga neka vam pomogne povesti ga na odjel. Vi gospodo, probajte stupiti u kontakt s psihijatrom kako bi razjasnili situaciju oko pacijenta. Ja vam više ništa ne mogu pomoći.

Napustio je sobu i zaputio se žurnim korakom niz hodnik.

         - Sad nas ostavite same i pođite na odjel psihijatrije potražiti doktora Baumana - rekla je Hilda i povela Stipana do postelje.

         Dok je hodao hodnikom, gospodin sa šeširom stalno se osvrtao iza sebe pa upitno gledao u policajca razmišljajući bi li mu rekao ili ne. Osjećao je kako odnekud pozna tog mladića i bilo mu teško otići, a da ne razjasni otkud toliko toga zna na njemu. Otrpio je svoj poriv i napustio bolnicu.

         Po završetku radnog vremena Jana se zaputila u garderobu da se presvuče. Trebala je poći na prijamni odjel za hitne slučajeve kako bi razgovarala s Hildom o tome zašto ju je zvao doktor i pitao za hrvatski jezik. Tako je i uradila. Kada je došla do sobe gdje Hilda radi, upita sestru koja je upravo izlazila gdje bi je mogla naći.

         - Hilda vam vodi bolesnika sa svog odjela na psihijatriju i najvjerojatnije se neće vraćati na odjel jer će od tud poći doma pošto joj je završila smjena.

         - Hvala, sigurno ću je onda sresti na izlazu, a ima dana pa ću je već vidjeti, nije ništa hitno.

         Hilda je smjestila Stipana u sobu broj 114 i zaputila se vani. On je ustao i pošao za njom. Sačekala ga je, dodirnuo joj je rukom kosu pogledavši je u oči, okrenuo se poput robota i otišao prema prozoru. Hilda je osjetila teret u grudima i u grlu, skoro je zaplaka. Brzo se okrenula i izašla na hodnik otrčavši u garderobu. Sjela je zagledavši se pred sebe. Stipanove oči i umiljato ozračje njegova odnosa prema njoj nije joj dalo mira, poželjela je ostati sa njim i mimo radnog vremena.

Stipan je stajao pored prozora slažući svoj zbrkani svijet onoliko koliko mu je uspijevalo u tim trenucima. Česta slika bilo je more i kamenjar, a kad bi pomislio na putovanje, razne slike bi mu se umiješale i napravile vrtlog iza kojeg nije ostajalo ništa, tek prazna bjelina poput snijega iz koje izviruje pokoja stabljika. I tu netko nađe svoj svijet, kao sjenica koja neumorno skakuće uokolo kako bi priskrbila ponešto za sebe. Svi se nekako snađu i nađu sebe, ali on nikako nije uspijevao povezati misli sa stvarnošću kako bi se vratio na put koji bi nekamo vodio, makar sam koračao njime. Primakao je usta staklu i dahnuo. Na staklu se uhvatila maglica na kojoj je nacrtao galeba u letu. U ušima mu je šumila nježna pjesma mora. Započe se ljuljati hvatajući ritam pjesme. Noć je padala na bolnički park gdje su sjene postajale sve duže i mračnije. Inje je upijalo gradska svjetla iskričavo kiteći snijeg koji je bujao kao tijesto.

Dok sam hodaš svijetom i tražiš nešto za sebe, teško ćeš naći nekoga tko će ti se bez oklijevanja staviti na raspolaganje za bilo kakvu pomoć, pogotovo ako i sam nema neku korist od tog. Tek kada se dogodi nesreća, počnu iznicati sa svih strana razni rođaci i prijatelji kao napast od koje se ne možeš obraniti Svaki putnik u nastradalom autobusu imao je sličnu svitu koja je oblijetala bolnicu, policiju, državne ustanove koje se bave takvim slučajevima. Tu su bili i novinari kako bi nekako izvukli nešto zanimljivo za svoje novine, bestidno napadno čeprkajući po još nezacijeljenim ranama ne razmišljajući koliko to koga boli. Stipan je izgubio sve niti koje bi ga vezale za nemili događaj, tek bi mu podsvjesno izronila poneka sličica ili događaj iz dana mladosti. Sve figure u ljudskim obličjima bile su od slame i u trenu kad bi ih htio dotaknuti, planule bi kao buktinje sagorjevši u pepeo. Trenutno je kružio bojištem kroz ostatke raznih vojski gdje je bilo svega osim ljudi i njihovih tijela. Svud uokolo su bile razbacane mrske posljedice koje su mu rovale dušu i mozak. Pogledao je niz sebe golog i bosog, na glavi mu je lamatala kaciga, a na grudima mu zjapila golema rupa kroz koju je vidio cijelo svoje djetinjstvo. Sagnuo je glavu s koje mu je spala kaciga i otkotrljala se prema hrpi raznog oružja i oruđa iz kojeg je nadirao smrad koji mu nije dao disati. Okrenuo se i trčao svom snagom, a kroz rupu na grudima zrak mu je nadimao balon u kome mu je djetinjstvo bivalo sve bliskije i jasnije. Iza njega su u daljini tutnjale detonacije granata koje  su razoravale njive, rušile kuće, a on je trčao dalje gdje su snjegovi padali u mir, na čudne kućice visokih krovova iza čijih su prozora živjele nezainteresirane spodobe koje su tek sličile  ljudima. Zastao je sav znojan na pustoj bjelini gdje mu je postajalo sve hladnije, zato se jako stresao cijelim tijelom. Nježna mu je ruka obrisala čelo i vrat što ga je natjeralo da otvori oči. Iznad sebe susreo je onaj isti blagi pogled  što ga je grijao poput sunca i podsjećao na njegovu majku, nasmijanu, pun razumijevanja.

Hilda mu je smiješkom pokazala da je budan i da se ne treba brinuti. Ranije je došla na posao kako bi mogla doći na psihijatrijski odjel vidjeti kako je. Stajala je pored njega i nastojala mu pomoći koliko je u njezinoj moći. On ju je gledao  osjećajući kako mu svojom mirnoćom grije cijelo biće u tom hladnom svijetu što ga je okruživao i hladnoćom ga  prožimao do kostiju. Mirno se opustio na krevetu da se odmori od svega što ga je cijelu noć morilo.

U predvorju bolnice sve je vrvjelo od znatiželjnika. Svi su čuli za jedinog preživjeloga i htjeli su iz prve ruke čuti za svoje koji su sa njim putovali. Liječnik im je objašnjavao kako pacijent nije sposoban odgovarati na pitanja, a oni su uporno zahtijevali spominjući kojekakve gluposti koje su im tobože davale za pravo. Kroz gužvu se provukao onaj isti policajac koji je i prije posjećivao Stipana, pozdravio je kratko liječnika i s njim pošao na odjel.

         - Kakve su, doktore, mogućnosti komuniciranja s pacijentom?

         - Za sada nikakve jer moramo pronaći nekog tko zna hrvatski jezik, a bilo bi dobro i da je stručan. Liječnik ili slično.

         - U gradu radi Hrvat psihijatar koji ima privatnu ordinaciju, mislim da bi nam on bio od velike pomoći, ako je pacijent iz Hrvatske kako pretpostavljamo.

         - Znate li njegove podatke i kako doći do njega?

         - Kako ne, uredno prijavljena ordinacija i jako galantan doktor koji je omiljen među pacijentima. Tu imam zapisano njegovu adresu i broj telefona. Evo vidite, dr. Petrović. Ima veliko iskustvo sa sličnim bolesnicima jer je radio u Hrvatskoj baš tijekom ratnih godina.

         - Onda nam ne preostaje ništa drugo već ga pozvati. Hoćete li mi dati tu karticu? Pokušat ću razgovarati s njim.

         - Halo, pri telefonu je dr. Bemz, molim vas, trebao bih doktora Petrovića. Kolega, ja sam ravnatelj gradske klinike i imam jednu molbu za vas. Mislimo da nam u jednom našem slučaju možete pomoći.

         - Izvolite, kolega!

         - U našoj  klinici na liječenju je jedini preživjeli iz autobusne nesreće koja se dogodila u noći prekjučer. Pretpostavljamo kako je dotični iz Hrvatske i tu biste nam vi bili od velike pomoći, ako imate vremena doći do nas.

         - Čuo sam za nesreću i rado ću vam pomoći. Bit ću kod vas za pola sata.

         - Dođite na odjel psihijatrije u sobu broj 114 gdje ćemo se naći. Doviđenja.

         Stiska je u predvorju bolnice jenjala. Doktor Petrović se javio na prijamni odjel gdje ga je čekala medicinska sestra i povela  na odjel u sobu gdje je Stipan, kao i dotada, stajao mirno ispred prozora gledajući vani. U sobi je bila i Hilda koja je odmah ustala dok se doktor Petrović obazirao nadajući se kako će tu naći šefa klinike ili barem liječnika sa odjela.

         - Ja sam dr Petrović. Pozvao me ravnatelj klinike radi preživjelog  putnika u autobusnoj nesreći.

         - Tu je – pokazala je Hilda prstom na bolesnika – jednostavno ne reagira ni na što drugo, već na moj glas i prisustvo.

         - Zacijelo mu sličite na nekoga iz djetinjstva, nekog tko mu je bio drag.

         - Da, i ja mislim tako jer me jednom prilikom nazvao, mama.

         - To je uobičajeno kod takvih bolesnika.

         Doktor Petrović se zaputio prema bolesniku, potapšao ga po ramenu i odjednom se trgnuo od iznenađenja.

         - Stipane! Ovaj gospodin se zove Stipan Medak! – izrekao je to nadah okrenuvši se Hildi, vidno iznenađen. Uzeo je Stipana za ruku i poveo ga do postelje gdje su sjeli.

         - Poznaješ li me, Stipane?

         Stipan ga je gledao ne trepnuvši. Tek je stručnjak mogao zamijetiti reakciju u njegovu nezaiinteresiranom pogledu. Kroz prazan pogled doktor je vidio sve tegobe koje su ga pritiskale i oko njega stvarale neprobojan štit. Prisjećao se načina kjim ga je liječio prije.

         - Pogledaj u moju ruku i gledaj za njom.

         Stipan nije gledao u ruku doktora Petrovića nego ravno u oči, nastojeći proniknuti u tajnu koja ga tišti baš uz pomoć tih čudnih, moćnih očiju koje su ga pokušavale provesti nekim njemu već znanim putom. Odužili su se popodnevni sati, redali se liječnici, policija i svi su bili znatiželjni. Dr. Petrović nije obraćao pozornost na njih, već se usredotočio na Stipana nastojeći ući u njegov svijet zatvorena kruga i izvesti ga vani. Kada je počela padati noć, potapšao ga je po ramenu i okrenuo se prema sestri koja je ostala u sobi, jedina od svih koji su se izredali dolazeći i odlazeći.  

         - Evo vam zapis za doktora, a ja sada moram poći, doviđenja!

         Doktor Petrović samo što nije izišao, Stipan ustade i zovne ga.

         - Doktore! Gdje je Matko?

         Doktor se okrenuo iznenađen. I Hilda zastade od iznenađenja. Skoro je zaplakala, pošla je za njim, prihvatila ga jednom rukom za ruku drugom oko struka.

         - Matko će doći sutra, ja ću ga dovesti.

         Doktor je prihvatio tu tanku slamku spasa koja ga je nenadano povezala s pacijentom. Nije ga htio dalje zamarati, napustio je sobu razmišljajući što i kako dalje. Stipan je došao do kreveta i lagano poput djeteta utonuo u san. Hilda ga je pokrila, još ga jednom pogleda dok je napuštala sobu i pri izlasku ugasila svjetlo. Izvana se kroz inje probijao mutni sjaj gradskih svjetala i slao sjene golih grana na zid. Sjene su mirovale kao freske krijući tajne čudnih svjetova i oblika u koje se Stipanov pogled zaplićao. Već je neko vrijeme bio budan i nastojao dokučiti gdje koja sjena započinje, a gdje završava.   

         - Sjena, opsjena – slagao je kojekakve misli i dvojbe ne znajući se izvući iz njihova vrtloga.

                                             _ _ _

         Novo jutro, vedro i hladno, sa starom blještavom bjelinom snijega. Nesreća autobusa već je polagano padala u zaborav, samo je policija pokušava proniknuti u misterij identiteta nastradalih putnika. Dr. Petrović je u ranim satima došao u bolnicu i nastojao ponoviti kontakt sa Stipanom koji je od jutra izgledao kudikamo bolje i svježije. Polazilo mu je za rukom doći i do kratkih dijaloga kojima se Stipanu otvarala svijest i sjećanje na doba kada je bio u bolnici u Splitu pod nadzorom dr. Petrovića. Doktor ga nije više htio zamarati kako ne bi izgubio uspostavljenu vezu koju su stekli u ovom kratkom vremenu. Izašao je vani i poveo liječnika s odjela sa sobom kako bi se s njim dogovorio te im nasamo predočio neke svoje ideje i razmišljanja.

         - Mislim kako se preko mene pacijentu otvorio prozor sjećanja na doba kada je kao ratnik bio na liječenju  u bolnici gdje sam tada radio, pa bi bilo mudro, i zato što ga poznajem kao osobu, da pođe sa mnom. Mislim da bi to bilo od velike koristi za njega. Pošto nema nekih većih ozljeda, bolničko mu liječenje i ne treba, a ni ja nisam pristaša metode po kojoj  sve one koji imaju problema sa psihom treba staviti u zatvoren prostor. 

         - Razumijem što hoćete reći i slažem se s vama, ali moram o tome razgovarati s ravnateljem klinike. Ne bih ništa htio raditi na svoju ruku.

         Dok su razgovarali, hodnikom je dolazio Matko, vidno potresen i potišten. Tek kad se primakao, podigao je pogled.

         - Doktore, tu ste!

         Pokrio je oči rukama i stisnuo srce kako ne bi zaplakao.

         - Matko, dobro došao, brz si. On je tamo u sobi, pazi što mu govoriš, jer se sjeća tek vremena kada je bio u bolnici za vrijeme rata kada si i ti bio zbog oštećenja sluha.

         - Koja slučajnost, tad ste i vi bili tamo, eto sad i tu.

         - Izgleda kako me vas dvojica pratite u stopu. Tako bi bilo da sam i u Ameriku otišao.

         - S njim je u autobusu putovala jedna djevojka, bila mi je kao sestra, a njega je povela sa sobom kako bi zajedno živjeli.

         - Nisam znao, Matko. Stipan je jedini preživjeli u nesreći.

         Matko se okrenu i nasloni glavu na zid. Doktor ga primi rukom za rame.

         - Znam kako ti je, ali nije sad vrijeme za jadikovanje jer moraš pomoći Stipanu, ti sigurno tu možeš učiniti više nego ja ili bilo tko.

         - U redu, doktore, idem k njemu – zastao je skupivši snage, otvorio vrata i ušao u sobu.

         - Matko, kako si, kako tvoja glava? Doktor mi je rekao da ćeš danas doći. Kako si me razveselio!

         - Doša san čin san moga prije. Kažu da se oporavljaš i da ćeš brzo kući.

         - I ja se nadam jer sam se poželio kamenjara i Medakove Glavice – zastao je, okrenuo se sestri i upitao ju – sestro, kako se vi zovete?

         - Hilda! – nježni je glas zatitrao kao vjetrić u pustinji.

         - Neobično i čudno ime. Sigurno si izdaleka?

         Nije razumjela što je rekao, nasmijala se i nastavila spremati postelju ne obraćajući više pozornost na njih dvojicu. Matko je nastojao biti sabran dok je razgovarao s njim i vješto birao teme razgovora. Nakon kratkog vremena u sobu je ušao liječnik s odjela i doktor Petrović, koji će Stipanu:

         - Danas napuštaš bolnicu, poći ćeš sa mnom doma, a i Matko s tobom. Slažeš li se?

         - Možemo li povesti i nju? – pokazao je na Hildu.

         Nitko se na tu doskočicu nije nasmijao. Doktor čak odglumi kao da je to ozbiljno pitanje pa ozbiljno odgovori.

         - Ne, jer mora ostati na radnom mjestu – okrenuo se Hildi i preveo joj što je Stipan rekao. Ona se nasmijala, čak joj je bilo neugodno zbog pogleda svih u sobi. Kako bi joj olakšao, jer ju je sam prijevodom doveo u neugodan položaj, doktor je okrenuo temu gledajući Stipana koji je nestrpljivo čekao odlazak.

Doktorov je automobil promicao gradskim ulicama, Stipan nikako nije bio na čistu kuda ga to voze, cijela mu je okolina bila nepoznata i nikako nije mogao dokučiti gdje se nalazi. Sve ga je to zbunjivalo pa nije progovarao niti riječi iščekujući neće li njih dvojica u razgovoru izreći nešto po čemu bi mogao uvidjeti gdje se zapravo nalazi. Automobil je skrenuo pred jednu kuću s malim dvorištem i garažom kojoj se vrata sama otvoriše. Doktor je lagano uvezao automobil u garažu, izašli su i kroz unutrašnja vrata prošli u prizemni hodnik ugodno topao i mirisan od svježeg cvijeća.

         - Tu stanujem – kratko je rekao doktor – Matko, vi ćete spavati tu na prvom katu, moja će vam kućanica donijeti večeru. Pripremila je sve unutra jer sam joj najavio vaš dolazak – poveo ih je do vrata i otvori im – tu ćete imati svoj mir i komoditet.

         - Hvala, doktore – izustio je Matko umoran od puta i današnjeg dana, uzeo je Stipana pod ruku i uveo ga u sobu. Kad su se raskomotili, u sobu je ušla djevojka s velikim pladnjem u rukama. Matko je ustao kako bi joj pomogao sve to servirati na stol u sredini sobe. Jeli su i nisu govorili. Obojica su bili gladni. Ukusna večera ih tako zaokupljala pa i nisu imali kad razgovarati. To potraja dok nije ušao doktor.

         - Kako se osjećate?

         - Ugodno je i mirno. Kolika je tišina, čujem i sat kako kuca tu negdje vani – Stipan je pogledao prema ulaznim vratima.

         - Dobro si zapazio. U hodniku je stari zidni sat koji mi je u početku, kad sam uselio, smetao, a sad sam se navikao na njega i nedostajao bi mi kad ga ne bi bilo.

         Stipana je i dalje kopkala misao gdje se nalazi, ali nikako nije uspijevao smoći snage upitati, sve u nadi kako će ipak netko od njih izreći nešto što će mu rasvijetlit tajnu. Kratko su razgovarali, doktor ih je pozdravio i izašao u hodnik. Čuli su mu korake kako nestaju uza stube na drugi kat.

Noć je polagano izmicala dok su Stipan i Matko redali priče prisjećajući se raznih događaja koje su proživjeli, pogotovo doživljaja s bojišta. Bilo je tu zgoda i nezgoda koje se teško zaboravljaju. Prisjećali su se imena kolega koji su bili sa njima. Sve je  tako teklo i vezalo priču za pričom dok nisu utonuli u san, samo je sat u hodniku neumorno odbrojavao sate. Stipan je sanjao putovanje autobusom nekom nepoznatom cestom koja se provlačila između golemih stabala kao kroz tunel. Kroz gusto su se granje nakratko probijale zrake sunca i stvarale dojam bljeskalica u disco klubu. Autobus je bio pun veselih mladića i djevojaka koji su pjevali i ljuljali se u ritmu pjesme.

         - Zasigurno je ekskurzija! Zašto sam ja tu? Ne poznam nikoga, a osjećam kako mene nitko ne zapaža, za njih ne postojim.

         Pokušavao je rukama dohvatiti tu razdraganu mladost, ali nikako nije uspijevao. Nastavio je mlatarati rukama kroz prazan zrak sve dok se ispred njega nije ukazao lik zbog kog mu je zaigralo srce.

         - Lidija! - Jak udar prekinu tu razdraganu igru, nastao je metež i buka koja ga je probudila iz sna. Skočio se s postelje, ustao i razgledavao okolo sebe.

         - O, Bože moj! Mila majko moja!

         Matka je probudilo njegovo zapomaganje, ustao je, došao do njega ne znajući što bi, uzeo ga je za ramena i upitao:

         - Što je, Stipane, što ti se dogodilo?

         - Gdje je Lidija, gdje smo mi? Što se ovdje događa, je li Matko? Ovdje se nešto čudno događa!?

         - Sićaš se Lidije? – Matko ga upita i zagrli ga.

         - Zašto me to pitaš? Gdje je Lidija i gdje smo zapravo mi?

         Tišina i smetenost tukli su ga u glavu svojim teškim udarcima koje je s mukom podnosio.

         - Ti i Lidija putovali ste autobusom u Švicarsku. Sićaš se?

         - Sjećam se bure pod Velebitom, snijega…. Ali gdje je Lidija? Nešto kriješ od mene, a meni je teško ovdje – pokazao je na grudi – ovde se nešto događa, a ja ne mogu dokučiti što. Čekat ću i vidjeti što će se dogoditi. Sanjao sam san o autobusu i na kraju je tu bila Lidija, tada je san nestao u jednom trenu. Sve je nestalo.

         - Stipane, doživija si prometnu nesriću u kojoj si jedini ti prižvija. Sad se smiri i sidni  na posteju.

         - A Lidija?

         - Nije priživila, Stipane moj, prijateju moj – ne mogavši se suzdržati zaplakao je kao da će isplakat svu tugu koja mu se nakupila.

         - Bože moj, čudna li čuda. Di san ovo ja? Je li, a di je Lidija?

         Matko ga je ponovno zagrlio, a vani je jutro otvaralo novi dan. Gradska su svjetla gubila svoju moć dok su ulice polagano oživljavale zvukovima. Uz sve svoje smicalice, život je tekao dalje, sat po sat, dan po dan, svojim nevidljivim koritom kojeg osjetimo tu i tamo ili kao radost ili kao tugu što odjekuje  poput bubnjeva duboko u nama. U svemu tome, ono što ne želiš znati teško je objasniti sebi a kamo li drugome. Svijest se lomi u dubini gdje razum vrvi raznim detaljima koji remete čistu sliku  razmišljanja i tako stvaraju kaos. Njih dvojica su sjedili zagrljeni u svoj svojoj nemoći i tuzi. Kada se razdanilo, u sobu je ušao doktor i zabrinuo se kad ih  je ugledao u zagrljaju. Sagnuo se k njima.

         - Što se dogodilo?

         - Stipan je prilično došao svijesti, ali se ne sjeća nesreće. Kad mu to spomenem, opet se vrati na rat i bombardiranje.

         - Sve je to dobar pokazatelj. Sad je bitno razgovarati o svemu. Stipane, možeš li mi reći što želiš znati u ovom trenu?

         - Gdje je Lidija? Rekla je kako ćemo biti skupa.

         - Hajde mi pričaj o autobusu. Sjećaš se puta u Švicarsku?

         - Lugano, jezero, snije… – zastane, a doktor ga nastavi pitati.

         - Što je bilo dalje? Sjeti se, pričaj!

         - Lidija, Lidija! – kriknuo je i pokri oči rukama – dalje ništa ne znam, samo se sjećam nježnih očiju koje su gledale u mene i tješile me. To su zasigurno bile oči moje majke.

         - Ti si preživio autobusnu nesreću, vjerojatno si ispao kroz razbijeni prozor dok ste se prevrtali – nastojao ga je doktor potaknuti neka se sjeti trenutaka  same nezgode.

         - A Lidija?

         - Lidija se nije spasila.

         Ponovo je tišina zatvorila krug oko njih. Stipan je podigao pogled i prošaputao.

         - O, Bože moj, što mi radiš, zašto ne i ja? Teško mi je u duši.

         Doktor mu je stavio ruku na glavu, a Matko sjeo sa strane i nijemo ga promatrao. Stipan je pogledao u doktora.

         - Gdje smo sada, gdje se nalazimo, koji je ovo grad?

         - Lucern. Što bi još htio znati – doktor ga je nastojao rasteretiti razgovorom o bilo čemu.

         - Gdje je Lidija i svi ti putnici? Zna li njen rođak kod kojeg smo trebali doći?

         - Zna, Stipane, svi znaju. Matko je došao iz Hrvatske kako bi ti bio pri ruci i pomogao ti – namjerno mu nije odgovorio na prvo pitanje kako ga ne bi ponovno uzbuđivao.

         - Htio bih vidjeti tog rođaka. Znate, on živi u Horgenu.

         - Danas nećeš moći jer dosta toga moramo uraditi. Mislim da nam se otvorio put ka stabiliziranju tvoga stanja.

         - Ipak bih volio vidjeti tog rođaka!

         - Dobro, vidjet ćemo popodne što možemo napraviti.

         Na vrata stana provirila je pomoćnica i rekla kako je tu gospodin iz policije, traži pacijenta i doktora. Na vrata za njom ušao je onaj isti policajac koji je dolazio u bolnicu, naklonio se i sve ih pozdravio.

         - Dobar dan! Kako je pacijent danas?    

         - Bitno bolje. Što trebate?

         - Je li moguće s pacijentom danas razgovarati? Imamo toliko neriješenih pitanja i problema u svezi s nesrećom, a on nam jedini tu može pomoći, osobito oko identifikacije putnika.

         Doktor je pozvao policajca podalje i tiho mu rekao:

         - Ne, ne! Identifikacija ne dolazi u obzir jer bi bila pogubna za pacijenta. Ni u kom slučaju na to neću pristati.

         - Neee, ni ja ga ne želim opterećivati. Dovoljan mi je kraći razgovor kako bih neke detalje postavo na svoja mjesta. On je jedini koji mi može dati informacije koje trebam.

Matko i doktor izađu vani, policajac i prevoditelj sa Stipanom ostadoše u sobi. Matko i doktor su se zaputili na gornji kat. U tome je trenu zazvonilo zvonce na ulaznim vratima kamo se upravo uputila pomoćnica.

         - Doktore, traži vas jedan gospodin.

         - Pusti ga u kuću.

         U hodnik je ušao muškarac, skinuo šešir i predstavio se.

         - Ja san Tomislav, rođak djevojke koja je poginila u prometnoj nesrći. U bolnici su mi rekli da je jedini putnik koji je priživio nesriću sada kod vas. Kako je danas i mogu li ga nešto pitat?

         - Sada je policija kod njega, pričekat ćemo pa ćemo vidjeti, a i on sam je htio razgovarati s vama. Vi ste iz Horgena, djevojka se zvala Lidija?

         - Je. Kako znadete?  

         - On će vam reći – pokaza doktor na Matka.

         - Ja san Matko! – pružio mu je ruku – iz Baške Vode san, kod mene je Lidija radila i živila.

         Tomislavu su potekle suze, zaglušio mu se glas pa nije mogao više ni riječi izustiti. Matko mu je prišao i potapšao ga.

         - Ža mi je, Tomislave, i mene je pogodilo, bila mi je ka sestra.

         U tom trenu iz sobe su izašli policajac i prevoditelj, pozdravili se  sa doktorom i izašli vani. Doktor, Matko i Tomislav su ušli k Stipanu.

         - Stipane, ne moramo u Horgen jer je gospodin kojeg si htio vidjeti došao tu, evo ga - pokaza na Tomislava.

         - Vi ste Lidijin rođak – tiho je izustio i gledao ga umornim pogledom.  

         - Jesan, ja san rođak, a ti si Stipan. Pripozna san te u bolnici, samo ti nisi moga govorit. Pripozna bi te ja i nasri ulice, koliko mi je Lidija pričala o tebi.

         - Ja sam htio toliko toga pričati s vama, sad ne mogu jer sam tužan i umoran. Stvarno se moram malo odmoriti. Oprosti.

         Prišao mu je Matko i poveo ga u sobu do postelje gdje ga je polegao i pokrio pokrivačem. Ništa više nije govorio, samo je gledao u strop. Teško mu je pao razgovor s policajcem i sve očitija spoznaja kako više neće vidjeti onu koja mu je trebala biti prekretnica u životu, onu u kojoj je vidio sav smisao budućnosti. Njegov svijet je samo bijeli prazni strop, bijel kao snijeg kojega je u djetinjstvu volio i željno iščekivao, a sada mu je ta sniježna bjelina stvarala gorku prazninu zbog koje nije znao kamo bi pošao. Svi su mu puti bili zavijani tom bijelom pošasti, tom hladnom i bešćutnom nemani koja je u svoje ždrijelo pokupila sve što je imao. Sjetio se svog Suputnika, sklopio je oči nastojeći ga pozvati. Nije ga bilo nigdje, bio je sam u bjelini svoje pustoši.

         - Još mi je u životu ostao Matko. Umro bih da nije njega.

         Matko i doktor su s Tomislavom sjedili u gostinjskoj sobi i uz piće pričali. Priča je jedini lijek kako bi se ublažila tuga i nevjerica u teškim trenucima. Teško se pomiriti sa gubitkom drage osobe koju više nikada nećete vidjeti, čak ni mrtvu. Tomislav nije htio tih zadnjih dana otići iz Lucerna jer je čudna nada tinjala u njemu, nada koja se tim razgovorom u potpunosti ugasila ubivši mu i zadnju trunku radosti.

         - Kako san bio sritan što će Lidija doći kod mene i što ću joj moć pomoć u životu jerbo je ko dite dosta propatila. Ćaća joj je umro mlad, našli ga mrtva na pristavi poviše kuća, a mater joj je, nedugo za njim, svisnila od tuge. Lidiju je odgojio did kojega je volila ko nikoga na svitu.

         - Zamisli, koliko je vrimena bila kod mene, a ništa mi o tome nije pričala, samo je uvik spomiljala dida. Dida ovo, dida ono, dida reka ovo, dida reka ono. Onako vesela i razdragana, a tako tajnovita – utihnuo je Matko kako bi Tomislav nastavio priču.

         - Svi su je u selu volili. Kad bi negdi otišla, selo bi bilo pusto k'o da u njemu nema žive duše, a eto i nema više, jerbo ostadoše samo starčad. Sve se razbiža po bilome svitu.

Kad je rekla kako će doći kod mene u Horgen, niko nije bio sritniji od mene. Pomislio san kako će donit malo veselja i radosti iz rodnoga kraja, a vidi ti na što sve to ispade. Ćutin ko da mi je umro cili rod i rodni kraj – zastao je i uzdahnuo.

         Matko i doktor nisu znali što bi mu rekli na cijelu tu priču. Sva trojica su osjećali teret koji ih je pritiskao i činio tišinu još tišom. Tomislav je nakon par trenutaka ustao.

         - Sad moran ić na policiju vidit što mi je činit, pa eto zbogon, fala na razgovoru i piću. Pozdravite Stipana i recite mu, ako mu štogod zatriba, neka se javi, evo mu moja adresa i telefon.

         Matko se s njim pozdravio, a doktor ga ispratio do izlaza. Kada su se vratili u sobu, rekao je Matku kako i on mora na policiju jer treba za Stipana izvaditi papire kako bi se mogao vratiti u Hrvatsku i vidjeti što se može napraviti u svezi s osiguranjem, ako bi se mogla izvući novčana naknada za oštećenje zdravlja.

         - Doktore, ja mislim kako bi bilo najbolje da ja i Stipan što prije otputujemo kući.

         - I ja tako mislim, baš zato idem na policiju. Kada se vratim, sve ćemo znati što trebamo znati. Je li tako?!

         Doktor je izišao, a Matko ostao u stanu, ispružio se na krevet kako bi se odmorio i sredio misli. Nije ni osjetio kako je vrijeme brzo prošlo. Trgnuo ga je razgovor u hodniku. Prepoznao je doktorov glas, ustao je i izašao na hodnik.

         - Evo, Matko, sve sam riješio! Putujete sutra u deset avionom u Zagreb, a onda presjedate u avion za Split. Stipan sigurno još spava?

         - Spava ko dite, sigurno je bolje.

         Zaputili su se prema sobi bez riječi.

         - Točno, bolje mu je pa ima mirnije snove.

         Doktor je otišao, a Matko se vratio do Stipana, pogledao ga kako spava, a onda otišao do prozora i zagledao se u okolinu okićenu zrnastim svjetlucavim snijegom. Razmišljao je o tom kako se sudbina poigrala s njegovim prijateljima. Tako mu je pala Fani na pamet koja mu se tad činila vrjednijom od ičega na svijetu. Primaknuo je fotelju do prozora i sjeo. Noć je dobro odmakla. Stipan se probudio i ugledao Matka kako spava u fotelji, uzeo je pokrivač i pokrio ga, prinio stolicu do njega i zagledao se vani u usnuli grad. Noć je bila bez inja, a svjetla su blistala pojačana bjelinom snijega.

         - Vani je sigurno hladno, a ovdje je ugodno – promeškoljio se i zamislio nad prošlim danima i godinama – Bože moj dragi, prijatelju moj! Što li me sutra čeka? Može li mi se išta strašnije dogoditi u životu. Grdna li me je sudbina pogodila, jadan ja.

         Slagao je događaje i osobe u niz bez kraja. Svijet mu se činio turoban koliko i nedokučiv, kao i svijest koja ruši klance nemogućega, a zapne na  banalnosti.

Ujutro je doktor otvori vrata sobe gdje su njih dvoje spremno čekali. Zajedno su otišli u garažu i automobilom se povezli kroz grad u zračnu luku.

         - Slušaj, Stipane! Kod Matka su ti dokumenti i nalazi.  Tu imaš i lijekove koje moraš neko vrijeme piti, a ubuduće ćeš sve morati dogovarati sa svojim liječnikom kome ćeš predati te svoje nalaze. Ja ću pokušati nešto srediti u svezi osiguranja. U redu?

         U zračnoj luci ih je doktor pozdravio na ulazu za putnike i nije se zadržavao, već se zaputio vani. Stipan je gledao za njim i razmišljao kako je to veliki čovjek. Matko ga je povukao za rukav neka ide dalje. Cijeli let zrakoplova i presjedanje u Zagrebu na Stipana nije ostavljalo tragova uzbuđenja ili zainteresiranosti, makar mu je to bio prvi let. Zbog lijekova koje je morao piti dosta je vremena bio u polusnu, uz to su ga lijekovi činili neosjetljivim na ono što se oko njega događalo. Ta zadnja dva dana otkada je došao svijesti, Matko mu je bio jedina spona sa stvarnim svijetom, a on se te spone držao čvrsto kao dijete majke dok hodaju kroz gustu šumu. Pozornost mu je privuklo modro more prostrto ispod njih dok su kružili nad Kaštelanskim zaljevom očekujući odobrenje za slijetanje. Zaigralo mu je srce, pogledao je Matka koji se nasmijao jer je znao što mu hoće reći. Opet se okrene prema prozoru i dalje promatrao more koje je bivalo sve bliže i bliže, skoro na dohvat ruke.

U zračnoj luci dočekala ih je Fani s Matkovim mercedesom, nestrpljivo skakućući prema izlazu. Kada ih je ugledala, potrčala im je u susret i obojicu zagrlila nastojeći biti što smirenija.

         - Jeste li jeli, hoćemo li negdi poći na ručak?

         Njih dvojica su se pogledala, a Matko je predložio restoran iza hotela Lav. Automobil se lagano provlačio starom hrapavom kaštelanskom cestom dok je Fani razbijala tišinu svojom razdraganošću koja je Stipanu budila sjećanje na Lidiju. Zbog toga je osjetio toplinu u grudima i težak teret koji vuče za sobom, teret koji ga vuče natrag.

         - Kud god pođem, izgubim dio sebe. Zar me još ima na ovome svijetu? Do kada će sve to ovako? Bože moj, uvijek se Tebi vraćam s istim pitanjem: Jesam li sve to zaslužio, zašto mi nisi i ovo malo uzeo kad si mi uzeo sve što mi je bilo vrijedno?  Izgubljen sam u krhotinama svog života, zato mi barem kaži što mi je činiti dalje, jer nemam više ni želje ni volje za životom kad ne vidim smisao ni u čemu. Lupni me po ovoj ludoj tikvi neka se raspadne u milijune komada i neka nitko na ovom svijetu na spozna moje patnje. Jesam li, reci mi, jesam li svojim nesretnim životom odvukao u nesreću onu koja mi je na tren bila lučonoša kroz mrkline, vrata u normalan život? Ako jesam, onda sam ubojica svega što vrijedi na ovome svijetu i ne zaslužujem niti za kamen da se uhvatim, jer bi pod mojim dodirom i on uvenuo – razmišljao je u sebi.

                                 - - -

         Čim je stigla na posao, Jana se zaputila potražiti Hildu. Raspitala se za nju na odjelu gdje radi. Rekoše joj kako još nije došla ili je možda navratila na prijamni odjel pogledati raspored radnog vremena. Zaputila se u prizemlje zgrade ne bi li ju dolje našla. Srele su se ispred dizala. Jana i Hilda nisu se družile niti su se dobro poznavale. Tek su se usputno sretale na poslu, zato je Jani u jednom trenu bilo mučno razgovarati sa njom, ali ju je kopkala znatiželja pa ustraje u nakani. Hilda je poznata kao ugodna osoba, pogotovo kada su u pitanju radnici inozemci. Druge sestre Švicarke nisu im bile naklone, otvoreno su pokazivale svoju netrpeljivost, pogotovo prema radnicama s juga i istoka Europe. Razmišljanje o Hildi dalo joj je dodatni motiv da izvrši ono što je naumila.

         - Hilda, oprosti, htjela bih te nešto pitati ako može?

         - Može, kako ne, samo pitaj!

         - Zbog čega me doktor zvao i pitao znam li govoriti hrvatski jezik. To me stalno kopka i ne da mi mira.

         - Bio je tu pacijent iz Hrvatske koji je  nastradao u prometnoj nesreći autobusa u kojoj je on jedini preživio. Kako nitko nije znao hrvatski, pomislio je kako Česi imaju sličan jezik, da bi ti tu mogla pomoći. Mladiću nismo znali osobne podatke dok nije došao psihijatar iz grada, Hrvat, Čak ga je i prepoznao. Ne pamtim imena auslendera, ali sam tog pacijenta zapamtila. Baš lijep i drag mladić, Stipan Medak!

         Jana se ukočila od iznenađenja.

         - Što je, što je sad tebi!?

         - Pa to je moj Stipan. Ima li crne, tužne oči pune tajni?

         - Zašto me to pitaš, tko je on pa ga toliko ljudi  pozna?

         - Gdje je sad on? – od nestrpljenja ju je uhvatila rukama. Gledala ju je pogledom punim vatre.

         - Odveo ga je taj psihijatar i njegov prijatelj koji je došao po njega iz Hrvatske – Hilda se uzvrpoljila zbog tolikih pitanja – moram na posao!

         Duboko u sebi skrivala je lijepe osjećaje pri pomisli i spomenu na Stipana, zato osjeti ubod ljubomore prema Jani koja je ustrajavala u svojoj znatiželji.

         - Gdje je taj psihijatar, znaš li mu adresu ako je ovdje u gradu?

         Nevoljko je odgovorila na to pitanje, a Jana je otrčala na svoj odjel kako bi dobila slobodan dan.

         - Zašto onda nisam potražila Hildu, zašto se sve zakomplicira u životu, je li dobro? Sigurno je čim su ga odveli iz bolnice.

         Toliko se pitanje vrzmalo po Janinoj glavi. Na odjelu joj nisu dali slobodno jer je trebala pripremiti nekoliko soba za nove pacijente, a djevojka, koja je s njom radila, otišla je tog dana na bolovanje pa je trebala obaviti i njen posao.

         - Sutra radim popodne pa ću ujutro potražiti tog doktora.

         Svanulo je jutro. Jana je spavala dubokim snom shrvana zbog slabo prospavane noći i razmišljanja kako pronaći Stipana i što će se dogoditi kada ga pronađe. Kad se probudila i pogledala na sat, skoči s postelje ljuta na sebe.

         - Koja sam ja spavalica, ubit ću se, baš sam…

         Nakon kratkog vremena se smirila i odlučila kako je ništa neće spriječiti da sutra ujutro pođe potražiti psihijatra.

         Ustala je rano, obavila poslove u gradu i zaputila se na adresu koju joj je dala Hilda. Ušla je u malu čekaonicu psihijatrijske ambulante gdje ju je ugodno pozdravila i s osmijehom dočekala lijepa djevojka.

         - Izvolite. Trebate doktora?

         - Ne mora doktor, možete mi i vi reći. Je li tu pacijent kojeg je vaš doktor odveo iz bolnice, zove se Stipan Medak?

         - Tu nije upisan nitko s takvim imenom i prezimenom, ali možemo pitati doktora, ako vam je važno. Djevojka je odmah uzela telefon i pozvala doktora jer je vidjela u Janinu pogledu da joj je to iznimno važno. Jana je sjela na sjedalicu goreći od nestrpljenja.

         - Doktore, treba vas jedna djevojka! – okrene se – možete ući.

         - Hvala lijepa, stvarno sam vam zahvalna.

         Jana je ušla u ordinaciju i zagleda se u doktora ne znajući kako bi započela razgovor.

         - Što mogu učiniti za mladu damu? – ugodnim joj je glasom  nastojao uliti povjerenje jer je bilo očito da je napeta i uzbuđena.

         - Rečeno mi je u bolnici gdje radim da je kod vas naš pacijent Stipan Medak. Htjela bih ga vidjeti.

         - Tko ste vi i zašto pitate za njega?

         - Oprostite! Ja sam Jana Sahnalova iz Praga. Stipana sam upoznala prošlog ljeta na moru u Hrvatskoj.

         - Vi ste mu prijateljica, djevojka, zar ne? 

         - Djevojka! – nasmijala se – Nismo se vidjeli ni čuli od ljeta, ali to je već druga priča. Je li kod vas i mogu li ga vidjeti?

         - Ne možete, jer sam se upravo vratio iz zračne luke gdje sam ih odveo na zrakoplov za Hrvatsku.

         Jana se skamenila na te riječi i zagledala u doktora koji je s njom suosjećao jer je vidio koliko ju je to rastužilo.

         - Kako je Stipan, je li dobro?

         - Sve u svemu, mislim da će biti u redu, a vama mogu dati broj telefona njegova prijatelja gdje ga možete već sutra nazvati, možda čak i večeras.

         - Bit ću vam jako zahvalna na tome.

         Jana je hodala gradom i razmišljala o tom kako joj sve bježi za korak i ljutila se na samu sebe zbog  toga.

         - Je li je to prokletstvo ili ja kasnim zato što sam prirodno usporena, ili je sve tako brzo pa je za mene nedostižno. Zašto sam opće morala pitati Hildu, sad sam mogla biti mirna. Baš sam nesmotrena, uzela sam broj telefona, a ne znam govoriti hrvatski jezik. Mogla sam pitati adresu. Doktor bi me pitao zašto mi je on nije dao. Moram ga probati dobiti telefonom na bilo koji način. Reći ću mu tko sam, barem ću po njegovu glasu osjetiti je li mu drago što me čuje.

Dan na poslu joj je proletio kao u vjetru,  razmišljala je o svemu, prisjećala se ljetnih dana i razmišljala kako će teći telefonski razgovor a da ne ispadne smiješna. Još joj je u ušima šumjelo more i čula je Stipanov glas kako je doziva i vodi za sobom, a ona se ne opire nego ga slijedi u stopu opijena nježnošću osjećaja što su oko njih stvarali zaštitnu zavjesu dajući im punu slobodu u svijetu dodira. Nakon posla otišla je u stan, sjela pred televizor i uzela daljinski, okretala je program za programom ne videći što se prikazuje. Njezine su želje lebdjele daleko na jugu, nastojala ih je pronaći birajući programe raznih televizijskih kuća koji bi joj mogli donijeti barem sliku ili zvuk da umiri uzburkale osjećaje.

         Noć, tišina i samoća ne hrane prazne želje, već produbljuju i šire ponore preko kojih je teško graditi mostove, zato je Jana sebi zacrtala kako će, čim ustane, pokušati nazvati broj koji je dobila od doktora. Bila je uvjerena kako na to ima potpuno pravo i kako je ništa ne može pokolebati u toj nakani, čak je razmišljala o tome kako bi bilo dobro poći za božićne blagdane u Dalmaciju.

                                   _ _ _

                                    Lipe li su, lipe li su u divojke oči.

U divojke oči! Eeeeeeeeee!                    

Oću li ji pogledati moći. Eeeeej!

            Orila se ganga iz gostionice Briškula u Prisoju. Orila se ganga, a bura izvlačila kroz dimnjak pucketavo plamsanje dubovine iz peći, pa sve bubnja kroz dimnjak do na vrh kuće kao bijesno govedo kad trči kroz suho korito jaruge.

Za stolom do šanka sjedili su Marko, Jozina i Filip. Mrgudne, obješene obrve kazivale su kako je partija trijumfa kraju i nikome nije do razgovora. Svatko za se suma u glavi što je izašlo iz igre, u koga je ostala koja karta, čime odgovoriti, a što ostaviti za ultima. Filip je prihvatio kartu da će je odigrati, a iznad njega je stojeći kibicirao Milan Šegan, pa mu natuknu:

         - Ne to!

         - Koga se ti boga javljaš, oli ti igraš, oli mi? U najkraće, vidio si naše karte pa se tute naprđiješ s pameti. Eto ti tamo tola, nađi igrače i igraj! - ljutito je Marko opomenuo Šegana.

- Ajde, Marko, pusti ga neka govori šta oće, završidermo partiju, dodijalo mi je slušat ove okolokole što in je ža izgubit pa ne igraju, samo ćule, kibiciraju i  mudruju. Eee, bogove ti! – nadodao je Jozina češući se po glavi.

         - Ne mogu to podniti - još se ljutio Marko.

         - Šegane! Šta ti ta ništarija s Medaka tako prkosi –  javio se podrugljivo i izazovno Ante, zvani Zukan – pitaj ga di mu je sin, je li ga oša vidit na psikijatriju. Zašto ga ne dovede kući? Dovejo mu je novu majku, more i njega, pa mogu obadva š njon u krevet, vala Bogu ima u što primit! Haahaaha!

         - Moga sina ostavi na miru, nego misli se o svome!

         - Mislin ja o svome, a tvoj je mislijo potegnit penziju, zajebat državu. Ko da je država luda ka on! Bogme i ti, stari prdonja, oženit mladu udovicu. Ko će ti spavat š njon? Ti nemoš, a sina ti nema! Ahaahaiiiii! – skičao je Zukan sve lupajući šakom o stol i poskakujući od smijeha dok su ga drugi kiselo gledali.

         - Kako bi bilo da zovnen tebe? Da imaš išta u gaćan, već bi se pojagmile za te! – odgovorio mu je Marko, na što su se svi uglas nasmijali gledajući u Zukana i čekajući njegov odgovor.

         - Ma pusti ga, Marko, njemu je ža što Mara nija ošla za nj, nije ga tila ni pogledat pa mu je sada krivo. Ima još udovica i stari cura. Eeee, bogoveti – pridodao je Jozina.

         - Kakvi kotac, takvi otac, lud od luda! – nastavio je Zukan izazivat vrijeđajući.

         - Slušaj ti mene, Zukane! Meni moš govorit šta oš, ali mi Stipana ne diraj jer ću ti oko izvadit! Jesi li me čujo?!

         - Kome ti pritiš, šuplja tikvo?! Ti meni oko izvadit! Ko da je oko briktaš – skočio je do Marka i uhvatio ga za prsa – nisan ti ja kriv što ti je sin poludijo!

         - Da je kra sa tvojin, umisto što je ratova za lupežine k'o što si i sam, ne bi doživio što je doživio. Makni ruke s mene, smrdo i sin ti lupeški! Udbaši, dobri ste na ušima!

         Umiješali su se i drugi kako bi ih razdvojili, tako je nastao pravi metež. Čaše i boce su popadale sa stolova, a gostioničar Iko je sav uzrujan vikao neka prestanu, ali u prazno jer ga nisu niti slušali niti čuli.

         - Ma ko lupež? Moj sin direktur, oškolan čovik, kurvo Med...!

         - Ti si kurva lupeškoga roda! Pitaj ćer šta je bilo u Pilačevoj Gredi pa ćeš znat zašto Medake žene oće, a tebe ne će! – podrugljivo mu se iscerio Marko pred nosom.

        Čim je to izustio, Zukan ga je pogodio šakom u čelo, od udarca se prevrnuo i sa sobom srušio još dvojicu koja su ga držala. Smogao je snage, trgnuo se i đonom udari Zukana u trbuh. Zukan je pokušao skočiti na njega, ali su ga trojica držala jedva ga uspijevajući zaustaviti.

         - Pustite me, pustite, ubit ću i vas i njega!

         Nisu ga poslušali, nego Iku gostioničara koji je vikao neka ga iznesu vani i zatvore vrata. To su i urdili.

         - Eto mu tamo, neka se maločak razladi! – nasladio se gostioničar.

         - Bome ga nisi smijo istrat, moga bi ti svojin vezan zatvorit gostjonu – prišaplja Mušan Iki sve škiljeći jednin okon i sakrivajući usta da ga drugi ne vide kako govori.

         - Iman i ja svoji aduta moj Mušane! Neće Zukan u tvrdo, nego u dobroga i mirnoga Marka kojemu nije do svađe. Svi mi znademo ko je Zukan!

         - Svi ste vi ništarije, čut će te vi mene, a ti, Marko, slušajder amo! Mrrrziiinteeeeee i ču' ćemo se mi joooš, ja ti veljuuu! – galamio je Zukan izvanka odlezeći u noć.

         - Mene i moga sina se okani! Zuji magarici pod rep, obadu jedan otrovni i smrdljivi! – smogao je Marko snage za odgovor pipajući se za čelo –  Privrtani i doušnici.

         Nakratko je nastala tišina u gostionici, samo je gostioničar Iko namještao stolice i skupljao razbijeno staklo.

         - Nije meni što me magare udari kopiton, već što me ko zmija za srce ujde. Moj sin lud? On meni to reć! Lupeški rod i porod. Moj je sin ginijo u ratu ko i sav pošten svit koji voli svoju domovinu, a njegov se bogatio, ma mu džabe sve što je za se napačijo, ima Boga – vidi će on.

         - Pusti, moj Marko, kome je da Bog i država, ako nije sam sebi priskrbio – dobacio mu je Iko mrtvo hladno brišući čašu.

         Polagano su se svi vraćali svojim igrama i razgovorima pa je gostionica ponovno zaživjela veselim ugođajnim žamorom.

         - Naložider, Ikane, naloži, ne mislimo mi zarana kući.

        Naložio je par bilja, onda se okrenuo ponovno Marku.

         - Koji te đava tenta svađat se sa Zukanon i lajat mu sinu, a sin će mu sad biti glavni u županiji. Bogme, koga je molit…

         - Oće taki, moj Ikane! Nek se promine sto država i sto vlasti, oni bi se prilagodili, a našoj sadašnjoj vladi ma i svakoj pašu taki kojin je stalo samo do vlastite guzice, samo nek su poslušni. Vlast za narod ne brine.

         - Je, tako je, ljudi moji! Bijo san van ja niki dan u Zagrebu, ima gori puno naši, ima i njijovi, al' su naši bili jači, ma su sad opet malo jači njijovi, a sve zbog toga što naš čovik kad ode ko pulitikant u Zagreb, više nije nit Rvat nit Imoćanin i ne znan kako bi ga čovik nazva. Ima ti za nji jedno ime, čujo san to jednon davno, nikakva tikva.

         - Je li pokondirena tikva?

         - E baš ta, i gora! Zato nema dobra u državi Rvackoj dok na vlast ne dođe taki jedan naš.

         - Šta će ti taki kad si sad reka da ne valja? Oće li i on bit taki ko i oni?

         - Neće, nego će znat šta misle i rade drugi ko što je i on pa će in stat na rep. Zamisli će se unda naši pulitikanti. Aaa, Jakove?

         - A, dapače, dapače. Sve su ti to mudre glave, moj Željko. Znaju oni svomu petku post.

         - Ne kaže se pulitikant nego političar - u razgovor Željka i Jakova upao je Ikan zaškiljivši desnim okom zbog dima iz ručno savijene cigarete koju drži zalipljenu na donjoj usni.

         - Oš me ti učit? Di si ti bijo kad san ja pulitiku vodijo.

         - A di si je vodijo? Na pišanje! – svi su se nasmijali.

         - Ajde, ali ne vidite kako je ljudima politika dodijala pa niko i ne sluša šta vas dva čudinjate. Ko šiša politiku?!

         - Šta ti glumiš popa, a ne znaš ni očenaš!

         - Važno je da ga ti znaš pa ćeš molit za me i za se.

         - Moli' ću ti Boga ćaćina, neka za te moli ko je i dosad!

         - Ne psuj, Željko! Ali ne vidiš šta unde na zidu piše - pokazao mu je Ikan natpis:"U ovoj se kući ne psuje!"

         - Ma ko je sova, je li ja? Misliš, ako si gostijoničar da si neko i nešto. Ma vidi ti čovika!

         - Ne kaže se sova, sova je tica, nego se kaže, psovao - Ikan ga je ponovno mirno zadirkivao glumeći da ga ne briga, izgovarajući slovo po slovo

         - A ti misliš, ako prije kažeš p da si pametan. Ma nu, ti, vidi ruva i čovika!

         Svi su se ponovno smijali, a Ikan uživao kako je razdražio Željka i s tim uveseljavao goste.

         - Što si se doveza Željka? – javio se Jakov.

         - A šta š moj Jakove! – otužno će Željko.

         - A, pivu kad već pitaš – iskoristio je priliku Jakov nasmijavši se iskesio je krnjave zube.

         Opet se vatra rasplamsala u peći, za stolom u kutu igrali su šijavicu pa je stol poskakivao od udaraca šakama: „Moje, mojsiga, mojga, mojđa, oto, nove, šije, moje!“

         - Kad bi dicu iz ovizi krajeva ispitivali abak računa na šijavicu, svi bi imali čistu peticu - komentirao je Jozina ne mogavši se nagledati šijača, sve se naprezao kao da i on igra.

         - Ikane, zašto ne nađeš kakvu dobru konobaricu? Ne gleda mi se više tebe tuten, takvoga grdnoga. Ima ti jedna Bugarka, da joj vidiš prkna, Boga mi, k'o trokrilni je ormar, ma bi je isto rađe gleda negoli tebe – preko šanka Veno razgovara s Ikanom.

         - I vako ste nađavla, još da van doveden jednu taku, bi posve izmanitali. Dovest ću van ja Mandu Šudarušu, pa ko je poljubi, ima' će mukte i iće i piće misec dana.

         - Rađe unda ostani ti. Ljudi, šta mislite da poljubin Ikana?!

         - Moš u guzicu! - odgovorio je kratko Ikan. Svi su se smijali.

         Vani je bura prožimala trošne kamene kuće, njihala žarulju na stupu pored puta i pjevala arije koje su uspavljivale djecu pričama o dalekim snježnim krajevima. Na mahove je udarala, zviždala, zavlačila se u pukotine, raznosila lišće uokolo, a onda bi odjednom zastala, u tišini, dok ponovo ne bi zatitrala stakla na prozorima pod još jačim udarom. Mara je sjedila sama u kuhinji, grijala se i gledala televiziju koju i nije vidjela, nije je bila briga što se prikazivalo. Boljela ju je jedna jedina misao zbog koje bi sve ostavila, pobjegla na kraj svijeta gdje je nitko ne pozna. Stvarno bi to napravila da joj nije stalo do Marka kojeg još nema kući. Odjednom je čula korake u dvorištu, požurila je prema vratima.  

         - Marko!

         Sama pomisao na njega ozarila joj je obraze i zastaklila oči. Na brzinu je otvorila vrata, ali ih još brže zatvorila skamenivši se od straha. Zaključala je i naslonila sa na njih leđima.

         - Zukane! Šta š ti ovde?

         - Znaš ti dobro šta – šapuće on iza vrata milujući ih obima rukama – ja san te prvi prosijo i tribala si poć za me. Šta je on bolji od mene? Šta to on ima, a ja neman, kažider ti meni, je li, Mare? Muko moja. A nu milinja Mare – uhvati se desnom rukom za međunožje.

         - Volin Marka, čovče Božji, i pusti me na miru, nemoj mi zagorčavat ovo malo sriće što iman u životu. Gubi mi se s očiju i sa puta.

         - Dobro, dobro, ali sitit ćeš se ti mene! Bilo bi ti ko carici, ko carici, luda ženska glavo! Eto, šta je bilo - bilo je, ajde s menon i bi će ti lipo, svi mi moji pokonji, ne'š požalit.

         - Ajde, Zukane, ća ispri' moje kuće!

         - Mogu li te barenko poljubit za kraj, ajde, otvori, nikoga nema. Sami smo ko dva goluba.

         - Čega kraj, koji ti je đava. Ništa ja s tebon nisan imala, bižala san od tebe sto kilometara i gubi se sad jer ću te prolit vrilon vodon po toj ćelavoj tikvi!

         Odahnula je kad je čula korake kako nestaju niz ulicu. Opet se bura poigravala škurama na susjedovoj kući. Naložila je Mara vatru u peći i stisnula se u kut na kauču mrka pogleda.

         - Bože moj, pomozi mi kako bi izdurala teret svoga križa.

         Skoro je tukla ponoć kad je Marko otključao vrata i u kuhinji na kauču našao sklupčanu snenu Maru. Pomilovao ju je po kosi i poljubio u usta, ona se privila uz njega pa su skupa pošli na spavanje. Odlučila je prešutjeti o Zukanovu dolasku jer je znala kako nisu u dobre i nije htjela uznemirivati ga. Kad su ušli u sobu i Mara upalila svjetlo, prestrašila se ugledavši mu modricu na čelu. Pomislila je kako je sigurno vidio Zukana negdje u blizini.

         - Kakva ti je to modrica?!

         - Od grane. Tijo san popriko i naletin na granu i to ti je tako. Priko priče – naokolo bliže!

         Laknulo joj je jer nije bilo ono čega se bojala, zato je nastavila o svom problemu koji joj nije davao mira.

         - Znaš, Marko! - gledala ga je ravno u oči - mene ti stalno kopka to sa Stipanon. Ja bi se zaputila u Bašku Vodu jer ne mogu više vako, k'o da san lopov, a nisan, Bog mi je svidok.

         - Dobro, kad je tako, iđemo ujutro zajedno. Stra me je za nj. U zadnje vrime nismo bili u dobre, a umro bi za njega. Nisan razumio njegove teškoće, a ni on moje.

Noć puna misli i planova. Teško je u tim trenucima zaspati. Sati su letjeli kao ludi, misli se redale, ni bura ih nije mogla otjerati. Mara je spavala. Zacrtala je što je naumila i bila je zadovoljna Markovim pristankom. On je vrtio događaje iz gostionice. Peklo ga što je u svađi spominjao Zukanovu kćer.  

         - Kako san moga bit glup pa me šlampavi Zukan isprovocira do te mire i nisan zna šta govorin. Ako napadne Suzanu zbog toga i sve se dozna… ne smin o tome niti razmišljati. Moran sad smišljat kako Stipanu objasnit ovo s Maron i dovest ga kući di mu je i misto.

         Godilo je Marku kako ga je Mara zagrlila, naslonio je glavu na njezino tjeme. Vani bura nije jenjavala, zviždala je i klapala limom iznad ulaznih vrata.

         - Sad moran malo odspavati, a sutrašnji će dan pokazat sve.

                                  _ _ _

         Stipan je hodao stazom uz more, stazom koja mu je podarila lijepih trenutaka i susreta. Bura mu je nadimala vjetrovku dok je sunce, bez imalo topline, još samo svijetlilo nagoneći mu skupa s burom suze na oči. Ni sam nije znao jesu li suze zbog sunca, bure ili zbog nemile boli što mu je u dubini duše orkanski vitlala i bila. 

         - Otkud čovjeku tolika snaga za nositi se sa svim nedaćama koje ga zaskaču u životu? - zapitao se i okrenuo prema Biokovu.

         Bura se survavala niz strme stijene između klisura hvatajući zalet prema moru. Raširio je ruke kako bi se pohrvao sa njom, zato je svom snagom tijela upirao usuprot buri. Hladni udarci su mu se upijali u pore lica, a brada utrnula od hladnoće. Suze više nisu uspijevale poteći niz obraze, već ih je bura odnosila s lica u more, slano i gorko, kao što su i one same. Okrenuo se i potrčao stazom prema plaži na kojoj je stršila usamljena stijena. 

         - Ti si kao ja. Sve bure i gorke vode svijeta udaraju u tebe, a ti si tu, upireš svoje korijenje tko zna koliko u dubinu i ništa te ne može pomaknuti.

         Kleknuo je do kamena i djelomično ga obuhvatio raširenim rukama. More se pjenilo pod naletima bure i dizalo s vode slanu prašinu koja je Stipana podsjećala na senjsku buru kad  je u naručju držao radost koju mu je život podario i ukrao za samo treptaj oka. Uzdigao je pogled preko kamena na Brački kanal u kojem su se dva uskovitlana stupa morskih kapljica zavrtjela u krug podsjećajući na ples dviju osoba koje su se kroz tu bezbrižnu igru hvatale i grlile po namriškanoj modroj površini. Jedan je kovitlac sustao i stopio se s morem, a onaj je drugi lutao modrom površinom, tražio ga, svako malo se saginjući do prazne površine osute pjenastim valima. Izgubljen zbog samoće i ispraznog traženja uspravio se i rasuo uokolo, a na tom istom mjestu su se uzdigli novi, slični kovitlaci, zaigrani u nove igre.

         - Samo je more uvijek tu sa svim svojim hirovima kao nijemi uzrok, svjedok i nepristrani sudac.

         - Stipaneee! – zalelujao je zov niz buru i izgubio se niz pučinu.

         Stipan nije obraćao pozornost na zov za koji nije bio siguran da je stvaran. Opet isti glas proletje iznad njega. Okrenuo se i na stazi ugledao Matka kako mu maše rukom neka dođe.

         - Šta radiš po ovoj buretini? Fani je pripremila ručak, iznenadit ćeš se. Nisan moga niti zamislit da ona drtesina zna nako dobro kuvat. Ajmo ća!

         - Uvijek sam ti za nju govorio kako je iznimna. Ima nešto u njoj što se ne da objasniti, a tako godi onome tko je u njezinu društvu. Imaš osjećaj kako na sve misli i kako joj ništa ne  može promaknuti.

         - To zadnje mi je jako poznato. Točno si je lipo opisa. Ti bi stvarno triba počet pisat.

         Zagrljeni su prijatelji pošli stazom usuprot buri. Na ulazu u kuću  su se pogurali tko će prije ući. Na kraju su ušli skupa. Kad su ušli u blagovaonicu, dočekalo ih je iznenađenje. Stipan je zastao. Za stolom su s Fani sjedili Marko i negova žena.

         - Ćaća, otkud ti?!

         - Ja sa ovin neman ništa – dobacio je Matko Stipanu.

         - Ko da iman sto sinova nego jednog jedinog.

         Podigao se Marko iza stola i pošao mu ususret, uze ga dlanovima za glavu i poljubi u obraze.

         - Jesi li dobro?

         - Dobro je, ćaća, sjedi. Vidin, poveo si i ženu.

         Pogledao je u Maru koja nije znala što bi. Toliko toga je planirala reći, a sada se to sve negdje rastopilo, ishlapjelo, nestalo, nije mogla složiti niti običan pozdrav. Ukipila se i samo gledala. Stipan vidi kako joj je neugodno, priđe joj i poljubi je u obraz. Od  iznenađenja se skoro rasplakala kako joj je bilo milo u duši, a kako se samo bojala tog trenutka. Svi su se pogledali pokušavajući sakriti suze u očima.

         - Ma vidi ti ovo, doša mi ćaća i doveo mi majku, a svi plaču. Ajde, neka ženskih, a ti, Marko, nisi valjda i ti žensko. Sudeći po ovako dobroj ženi zasigurno si muško.

         Nakon Stipanova komentara Matko je dao znak Fani neka pođe s njim u kuhinju kako bi njih troje mogli razgovarati o svojim problemima.

         - Mi ćemo postaviti ručak, a do tada se vi tu komodajte.

         Zagrli Fani i izađu iz blagovaoni. Stipan, Marko i Mara šutke su sjeli za stol gledajući jedni druge. Marko je prvi započeo govor.

         - Kako ti je zdravlje, moraš li ponovno u bolnicu?

         - Dobro sam i ne moram više u bolnicu, već po potrebi otići svom liječniku na konzultacije. Vidiš, moj ćaća, kako nas ista sudbina pogodi, ostali smo oba mladi udovci, a ti, Mare, pazi na sebe. Ne bi rada da mi ćaća ponovno prođe svu tu kalvariju koju je prošao.

         - Ja san mislila da si ljut na me kad si otiša od kuće isti dan kad san ja došla. Činilo mi se k'o da san lopov. Cilo vrime nisan znala šta bi, već san samo razmišljala o tom kako ću s tobon razgovarat i, kad bi ti bio protiv toga da živin sa tvojin ćaćon, sve bi ostavila i pobigla na kraj svita iako volin Marka. On mi je rod i porod, jedino me on razumio u životu.

         - Nisam ja protiv tebe. Pogriješili smo ja i moj ćaća. Od rata na ovamo nismo razgovarali, već smo se samo prepirali i prigovarali jedan drugom. Je li to naša seljačka taština, moja bolest ili ćaćina samoća - ne znam, samo znam kako to nije bilo dobro i povuklo je za sobom dosta toga što ne valja. Točno sam predosjećao ili potajno želio vaš dolazak danas, ovdje, pa sam cijelu noć razmišljao o svemu. Tek sad razumin svoga ćaću. Dobro je što ste skupa jer ste oboje ostali sami, a samoća je najgore što može biti na svijetu, pogotovo nakon gubitka osobe s kojom ste gradili svoje snove i život. Zato se držite skupa i ne dajte se ničim pokolebati.

         - Hvala ti na lipin ričima, Stipane. Svak nosi svoj križ kako zna i kako more, drugi mu mogu odnemoći ili pomoći. U tome se pozna dobrota ljudi.

         - Točno, Mare. Čovjek triba u tuđoj nevolji spoznati sebe, jer nikad ne znaš kad te ista ta sudbina može spopast.

         U blagovaonicu su ušli Matko i Fani. U rukama su nosili pladnjeve s hranom, te je cijela prostorija zamirisala mirisom koji im je otvarao tek.

         - Evo nas! Jeste li se napričali?

         Fani je na brzinu posložila sve na stol kao vješta konobarica u restoranu, a Matko joj je više odnemagao nego pomagao. Uzela ga je iza leđa rukama oko struka i smijući se, povela neka sjedne. Slegao je ramenima, pogledao ostale i poslušno sjeo. Kad je postavila kruh, sjela je i ona pa su svi skupa započeli blagovati uz govorkanje i hvaljenje kuharice. Nakon nekog vremena Marko se okrenuo Matku i dobro ga pogledao.

         - Šta je Marko, oli san se zabrzda?

         - Moj Matko, ja te danas prvi put vidin u životu, znan te tek iz kratki Stipanovi priča, on nema brata, a da ga ima, sigurno ne bi bijo tako blizak sa njin k'o s tobon.

         - Mi i jesmo braća! Je l' tako, Stipane?

         - Više ne znan kako bi te zva! Svakome život nekoga dade, a meni je dao tebe ili tebi mene.

         - Ajde, neka san ponovo čuja jednu tvoju mudroliju.

         Razgovor je prekinula zvonjava telefona. Fani je požurila u hodnik gdje je na zidu visio telefon.

         - Halo, halo, tko je? 

         Pričekala je trenutak, slegnula ramenima spustivši slušalicu.

         - Ili se neko boji javit ili je slaba veza?

         Svi su se vratili jelu i razgovoru, a Stipan se okrene Mari.

         - Mare, oprosti što te pitam. Koliko si godina bila u braku s pokojnim Perom i zašto niste imali djece?

         Matko i Marko su pričali o turizmu i poljoprivredi, nisu slušali što su njih dvoje razgovarali. Fani je šutke čistila stol.

         - S mojin Petron san živila pet godina, dice nismo imali jer je počeo bolovat čin smo se uzeli. Rekli su mu da ima rak prostate i da će to pribolit jer je mlad. Nije pribolijo, taka mu priteška sudbina bila. Bijo je dobar ko kruv, nismo imali dice, on nikoga svoga, pa san ja ostala sama u onoj velikoj kućerini iznad kovačnice. U kovačnicu pet godina nisan od stra povirila. Najteže mi je bilo podnosit selo. Žene su me stalno ogovarale, a muški dosađivali. Od muke bi plakala i o stra se zaključavala. Mislila san sve prodat i otić negdi di me niko ne pozna jer su mi i moji stalno ugovarali nekakve prilike za priudati se. Jednon san srila tvoga ćaću, pričali smo o svemu, svidio mi se i eto tako san dalje trpila nadajući se kako će me Marko zavolit i donit mi malo sriće u život. Bog mi uslišijo molitvu, pogotovu sad kad znan da ni ti nisi protiv toga što smo skupa. Više ne mogu zamislit život bez Marka.

         - Aha, koliko je tu pomoga Jozina? E, bogoveti! – reče malo oponašajući Jozinu.

         - Jozina  k'o Jozina! Bojali smo se šta š ti reć, a i selo ko selo, pa nan je bio poštar. Dobar je prijatelj, spasio me od onog tupoga Zukana koji mi je dosađiva i život zagorčava od prvog dana kad je moj Petar umro.

         Matko i Marko su našli zajedničkih tema koje su ih zbližile.

         - E, Matko, mora' ćeš doć u nas na Medakovu Glavicu i to čin prije. Od sad si moj sin ka i Stipan. Sad iman dva sina i ženu.

         - A ja? – javila se Fani iza vrata.

         - Kud čovik - tud i žena, muke ti! – nasmijao se Marko i opet okrenuo Matku kao da nije njegov posao.

         Razgovor je Stipanu vratio boju kože i ganutljivost koja je još uvijek čučala u njegovu pogledu. Mara je to vidjela i osjećala jer je i sama proživjela sličnu sudbinu. Uzela  je Stipana za ruku i pozvala ga neka pođe s njima kući jer bi mu ćaća bio presretan. U zadnje se vrijeme nije zasmijao pa joj ga je bilo mučno gledati, a i selo je svašta pričalo.

         - Dobro, Mare, ići ćemo skupa kući. Matko, trebat ćeš nas odvesti do Dubaca.

         - Povest ću vas do Medaka!

         - Ma kakvi, točno ćemo stići na autobus iz Splita, zato se odmah spremajmo za polazak.

         Dok su sjedali u automobil, Mara je zastala kod Fani.

        - Nas dvi nismo riči progovorile, zato dođi s Matkon kod nas. 

        Pozdravili su se i automobil je lagano krenuo kroz uličicu na rivu kako bi kružno izašli na magistralu. Magistrala je u to doba godine skoro prazna, s tek pokojim automobilom ovdašnjih mještana.

            Fani se vratila u kuću htijući na brzinu pospremiti blagovaonicu, ali zaustavila ju je zvonjava telefona. Dignula je slušalicu.

         - Halo, izvolite!

         - Ja sem Jana Sahnalova, prosim Stipan Medak.

         - Stipan nije više tu, ovaj tren je otputovao na selo.

         - Halo, ja molila Stipan. Bite?

         - Najn Stipan, Stipan faren cu haus. Nu ponovo poklopi! – Sigurno je i ono prije bila isto ona. Koja li je to Jana, prezime joj nisan zapantila, nekako je sa s. Moran to zapisat.

         Uzela je olovku i zapisala. Ponovno je digla slušalicu kako bi nazvala Matkov broj mobitela, a mobitel zazvoni pored nje.

- Svaki put zaboravi poniti mobitel!

Ostavila je telefon i pjevajući nastavila raditi po kući.

                                          _ _ _

Stipan je često putovao preko Dubaca, znao je u minutu kad koji autobus dolazi i u kojem pravcu vozi. Čim su izašli iz automobila, mahnuo je autobusu koji se usporavajući zaustavljao na ugibalištu. Matko ih je ispratio do ulaza i pozdravio mašući rukom sve dok autobus nije zašao za prvu serpentinu izgubivši se u usjeku između visokih stijena.

Stipan prvi put nije meditirao na Dubcima kao obično, udobno se smjestio na sjedalo do prozora i naslonio glavu na hladno staklo. Vani je vidio vijavicu, snježnu, bijelu, lelujavu poput duge beskrajne kose. Vesele poznate oči zaiskrile su pogledom prema njemu i zvale ga u daljinu. Slika je promicala između čempresa, mrkih kao noć.

         - Ne mogu ti doći, puti su nam se razdvojili. Što sam u životu zgriješio pa ne mogu čistoće tvoje bijele stići. Vjetre, pjevaj hladne pjesme, moja snježna kraljica će plesati za mene. Još svjetlo danje moje oči bije gdje tugu krijem zbog nje. – tugovao je u sebi.  

         Plameni su jezici otapali led, a pahuljice se pretvarale u suze što su rosne tekle niz staklo.

         - Ja te ljubim i još ćutim tvoje bilo, makar su nam puti zavijani.

         Sklizne mu suza niz obraz, nasloni dlan na staklo i svom snagom upre. Marko sjede do njega i protrlja mu kosu.

         - Dobro mi je, malo me progone misli, bit će u redu.

        Na prednjem sjedalu sjedila je žena pedesetih godina i veselo pričala s kondukterom. Po priči se vidjelo kako se poznaju.

         - Je li, Anđe, šta li si lipoga radila u Splitu?

         - E, sinko moj, išla se ispriprostit!

         - Čega pobogu, Anđe?!

         - Sinko moj, pršuta, domaćega pivca i demejane domaćega vina. Eto ti na, i lipo prazna kući. E, zaboravila san, i jaja san ostavila! Hi, hi, hi!

         - Kakva jaja, od kada žene imaju jaja? To da san ji ja ostavijo, nekako i iđe, a ne ti.

         - Tiii! Ko ima malešan nos, malešan mu je i ponos. Hi, hi, hi! Žene imaju jaja od kada se udaju, a neke i prije. K'o da ti to ne znaš, nego samo mene navlačiš da svašta govorin.

         - Sto je davala u tebi, Anđe, Anđe!

         - Bogme nije nego jedan jedini, ali je crnji od bronzina s komina. Velju ti.

         - Kod koga si ispriprostila pršut, ko li će ga kusat?

         - Eee, to ti je tajna. Kako bi ja dobila penziju kad bi svakome kazala ko će kusat pršut!

         - Zato pošten svit ne more dobiti pensiju zbog podmićivača ka što si ti. To ti je mito i korupcija. Šta ako je pršut ucrvan, ucrvat će se i pensija.

         - Ko, moj pršut!? Ko moja guzica, tvrđi negoli stina!

         Ustala je sa sjedala, zagrnu haljinu i pljesnu se po guzici. Svi u autobusu prasnuše u smijeh.

         - Radila san ja u dogani, vinariji, šumariji, svugdi di god je tribalo podmistiti tilo. Zaradila san ja tu crkavicu od penzije, ma sad opet moran podmazat kako ne bi škripilo. Više ti oni vole devize, a da ja iman deviza, ne bi tražila penziju. Bi' će oni zadovoljni i onin što su dobili. To ti je tako, ako neš kurvi, oš dokturu. Ma meni se čini kako je to sve isto. I tribaš znat na koja ćeš vrata pokucat, moj strikane.

         - Di su ti dica?

         - E, dobro si to reka. Dica! Baš sve dica, pišulja do pišulje, i tako pet komada. Sve se poudaše, niti jedna ne dočeka dvadesetu godinu. Baš in prispičilo, pa trka, na! Ja san svoga Vranu vukla za nos do dvadeset druge, pa kad mu je više dogustilo, uvati me u polju, Podbrižinan i smenon o ledinu. Nisan mu se jadna opirala, i nako bi kad-tad do toga došlo. I štaš vidit moj siga strikane? Kad svrši, reče mi u brk: „Ti si bila nevina!“ I ja ti njemu iston miron u brk, ljuta ko osa: „Je ti mater!“

         - Ajde, Anđe, crni đavle, crnji nego bronzin, vele ti me nasmija. Unda si sad sama, samcata? – pogledao je niza nju kondukter.  

         - Ma ko je sam? Nisan ja sama! Kad mi je dosadno, ja izađen nasri sela pa ko prvi naintra, ja se s njin posvađan.

         - Na čistu miru?! – upade vozač u razgovor.

         - Koji bi se đava s tobon svađa – javio se jedan od putnika.

         Nije slušala putnika, već je nastavila razgovarati s vozačem i kondukterom koji to jedva dočekaše.

         - Šta na čistu miru! Svak na svitu ima nečisti posala, samo triba probarbašat i nać mu bolu pa ćeš vidit kako međo igra kolo po selu, eto ti derneka i zabave. Bala, bala, iju ju!

Ne bi ti ja dočekala pensije da mi nije svađe. Da san barenko jednog sina rodila pa da mi je dovejo nevistu. Bože moj, milinja. Mogla bi se svađat po cile bogovetne dane. Ne bi ti ja njoj želila zlo, Bože sačuvaj. Ja bi nju trenirala za njezinu starost, jer svađa ti je ko pencilin, liči i izliči, i to sve bole.

         - Još se dobro držiš. Oćeš da ti ja napravin sina?

         - Ti napravit sina? S takin ušima moreš napravit samo zeca, a taman mi se sadi kupus za odranit ga.

         - Bravo, Anđe, neka si mu rekla! - javio se vozač, a ostali su se smijući komentirali međuse.

         - Šta se ti javljaš, bolje gledaj u cestu nego u moja kolina. Oli bi i ti pravijo sina? Ahaha, ihihi!

         - Bi, Anđe, časna rič! Ako tribadne, da bi ja ruke.

         - Đavla bi ti crnoga đavla. Ko zna ko je i tvoje napravijo dok si ti tandrka s prugon po svitu, a i nema te šta vidit, ko crvuljak.

         Na to zadnje jedna je starica ukorila Anđu.

         - Sa' te đava odnjo, kako moš tako razgovarat s muškin, oli ne vidiš kako ti se cili svit smije?

         - Šta se ti javljaš, k'o da si njuferica, k'o da ti niko nije zavirijo u pumparice. Aaa, staraaa. Ti, šoferu, njojzi napravi sina, taman ti je par.

         - Ajde, pogrdo, srami se! Plju, plju, na! – popljuvala je stara.

         - Sram tebe bijo što se pačaš u tuđe razgovore. Šta kenjkaš tute kad ljudi razgovaraju?! Praviš se presiženta, ajde tamo leć. Ligi, ligi, ligi! – glumi kao da kokoš vodi na spavanje. 

         - Lip ti je razgovor, Bože sačuvaj! Ujmoca i sina i duva! Stupi đavle od kršćene duše, na! – okrenula joj je roge.

         - Nisan se ja pačala u te nego ti u me, pogrdo stara!

         - Dosta, Anđe, nema svađe u autobusu, a vi baba stavite bumbaka u uši i ne slušajte! Evo ću vam naviti film na video neka vam nije dosadno – smiriva ih kondukter.

         - Da se ona nije svađala, ne bi tlike godine dočekala. Vidi kako je iskokotila oči k'o da se naždrla čepina pa se ne more jadna ispriprostiti. Ihihihi ihih. Sve su one ka tobož dobre, a svađa ji deblja!

         - Ne laj, Anđe, i šuti, ljudi će gledat televiziju!

         - Ja ću njima dat telaviziju i to u koluru. Ihhhi.!

         Stara je okrenula glavu k prozoru i odmahnula rukom, a kondukter pojačao ton na videu.

Stipan je spavao glavom naslonjenom na oca, a Mara ih svako malo pogledavala sva sretna.

         - Koliko malo triba za mir i sklad!

        Vani se polagano spuštala noć, daljine su bivale sve nejasnije, a okolni kamenjar dobivao čudesan izgled. Mali, suhozidom obzidani doci po kamenoj sivoj visoravni što se protezala između brda, izgledali su kao razbacani šeširi za koje misliš kako će ih svakog trena bura odpuhati, a oni su se čvrsto držali za to sivo kameno tlo i mahali rijetkim kržljavim granama golih voćnjaka. Zadnji traci dana još blago crveno, bojili su oblake iznad Biokova, autobus je palio svjetla i ronio u mrak vijugavom asfaltnom cestom noseći u sebi razne mirise i ćudi.

                                               _ _ _ 

         Bilo je prohladno jutro kad su Stipan i Marko došli u grad. Marko je morao kod matičara odrediti datum vjenčanja, a Stipan tek tako, samo neka nije kod kuće, možda sretne nekog od poznanika pa će popričati i popiti piće. Razišli su se na glavnoj ulici i svatko je pošao svojim pravcem. Stipan je na kiosku kupio dnevni list i pošao u hotel na čaj, a Marko niza stube prema donjoj ulici gdje je nedaleko ugledao Suzanu, Zukanovu kćer. Sav je protrnuo i odglumio kako je nije vidio, ali ona mu je prepriječila put.

         - Znala sam gdje ću te naći!

         - Kako nisi u Zagrebu?

         - Čula sam da se ženiš pa sam došla u svatove – kiselo se nasmijala – moramo razgovarati, pođimo negdje sjest.

         - Moga bi nas neko vidit pa ćeš imati problema.

         Marko se smirio nakon ovog kratkog razgovora. Shvatio je da ona ne zna za svađu njega i njezinog oca.

         - Ajmo tu u kafić ''Dalmatinac'' - uzela ga je za ruku i povela za sobom. Pogledavao je uokolo i kao poslušno dijete hodao za njom. U kafiću, sama za šankom, konobarica je ispunjavala križaljku, tiha glazba se provlačila toplim prostorom. Njih dvoje sjeli su u kut dalje od prozora i vrata, jedno nasuprot drugome. Nakon šutnje Suzana je prva započne:

         - Ženiš se, zapravo već si se oženio. Smrza si se, pa i nije toliko hladno. Bože moj, Bože! Gledaj me u oči kada ti govorim, Markooo, gledaj me!

         Sjedio je i gledao djevojku ne znajući što bi joj rekao, a koliko su puta sjedili i pričali o svemu i nikada teme ne bi mogli do kraja iscrpiti. Svaki bi razgovor otvarao nove razgovore i sve bi teklo kao rijeka svojemu ušću.

         - Čemu sve one priče, je li, Marko? Gledaš me, a ne vidiš me. Jesam li negdje pogriješila, zašto me izbacuješ iz svog života?

         - Suzana, ti znaš okolnosti, nisi dite. Moralo je sve to jednom stati. Razmisli pa ćeš vidjeti kako sam u pravu. Teško mi je, ali je tako jer ne more bit drukčije. Pogledaj sebe, pogledaj mene. Izašla si na put na kojem ja neman pravo išta tražiti.

         - Voliš li Maru ili mene, je li, Marko? Ali si zaboravio o čemu smo maštali i razgovarali? Ja sam skoro gotova s fakultetom.

         - Ne more to tako. Šta misliš šta bi tvoji kad bi ja doša u tvoju kuću i pita te za ženu. Zukan bi me napuca devetakon, a mater bi mi tvoja bacila sodu u oči.

         - A one priče kako nas ne briga što selo govori i misli?! To je valjda bilo tek toliko da me mladu zavedeš. Ako je tako, onda se stvarno osjećam jadno i bijedno, i gadim se sama sebi.

- Suzana, Bože moj, razmisli malo ton svojon lipon glavicon!

         - Razmišljala sam ja, nego razmisli ti!

         - Ja san razmislio. Za koju godinu ću bit stari did, a ti ćeš tek počet živit i to ne more skupa. Kad - tad bi puklo, zato bolje sada nego kad bude kasno.

         - Valjda si u toliko godina mogao naučit kako je ljubav slijepa. Ne sijećaš se kad smo o tom govorili? Ne želim tek tako ostavit sve što smo imali. Bila sam glupasta srednjoškolka s par godina zaostatka, s vrićom jedinica i bez ikakve ideje o životu. Tad si se pojavio ti. – upre u nj kažiprstom – Koliko smo se samo puta sastali u Pilačevoj Gredi. Kamo sreće da nikada nisam otišla u Zagreb, sad se ti ne bi ženio s Marom i bili bi smo skupa. Ja bi bila glupa tuka koje bi se moji roditelji sretni riješili davši me za bilo koga. Sjećaš se koliko smo razgovarali, do tada u životu nisam rekla pet riječi. Otvorio si mi vrata u novi svijet o kakvom nisam sanjala niti je za mene postojao.

         - Slušaj me! Sve je protiv nas, vrijeme, ljudi, običaji, čak i ja sam. Uvrijedio sam te neku večer, a to nisam želio ni u snu, ni u ludilu. Sina san zapustio razmišljajući o tebi. Ima nekoliko godina nisam s njim pet puta razgovara pa se svaki zatvorio u svoj svijet. To mi se skoro osvetilo. Džabe sve naše priče i želje, sve što smo imali i što je ostalo s vrimenon se okrće protiv nas, zato me poslušaj ovoga puta. Suzana, ne moremo ništa, mi smo zavezani svako u svojin kolima života, samo što su moja kola u ovin brdima, a tvoja jure u krajeve di su veći vidici, u svit koji ti se iz dana u dan sve više otvara. Biži što dalje od ovoga kraja i od mene koji će te uvik volit i gledat kroz lipe dane što smo ji skupa proveli. Mene, starog Marka, ponesi negdi u sebi i pamti me po dobru.

         - Zašto to prije nisi govorio i, ne briga me zašto. Čovječe, ti si mi otvorio život! Kad sam rekla svojima kako ću studirati medicinu, skoro su me poslali na psihijatriju, a ja sam do kraja srednje škole prošla sve odličnim zahvaljujući tvojoj pomoći pri učenju. Niti jedna četvrtica, sve same petice. Razmisli malo o tome, glupane stari, ubit ću te! Jedna sam od najboljih studenata na fakultetu, a to je sve zbog tebe, zbog naših snova. Znaj, došla sam ti zabraniti činit to što si naumio, jer osjećam kako imam na to potpuno pravo, jer smo se dali jedno drugome svim svojim bićem. Kaži mi je li tako ili reci neka idem ća, poslušat ću te! Uvijek sam te slušala.

         - Imaš pravo i uvik će tvoja rič imati mista u mom životu, ali ti moraš ić' dalje, a ja ti ne želin bit smetnja u tome. Moraš dalje kud si krenila, tek tada sve ono što smo imali i imamo bit će vridno. Ne okrći se na mene jer će bit teško i tebi i meni. Ne smin ti niti reći koliko te volim jer se bojin kako ćeš se od mog glasa raspuknit ko kristalna vaza, a usprkos svoj tvojoj nježnosti, iako si mlada, lomiš me pogledom, zato ponekad ne znam što bi ti reka. Toliko si toga naučila ovih godina, bojin te se i to nas je razdvojilo u svakom pogledu.

         - Pogledaj me – vrhove prstiju stavi mu pod bradu – ti si me naučio gledati u život, ti, seljačino jedna tutumasta. Ti si sva filozofija života, niti jedan fakultet ti nije do kolina. Ti si u meni probudio moć razmišljanja, sva prostranstva mašte. Zašto me sad odbacuješ i pričaš kako me se bojiš? Jesam li postala aždaja? Da sam aždaja, ne bi me se bojao jer si ti najhrabriji. Šta li su to usadili u mene u Zagrebu pa me se boji onaj koji mi je idol, kojeg volim i cijenim više od života, onaj od kog ćutim snagu svita priko ovih nježnih žuljavih ruku. Stavila je ruke na njegovu ruku koja je mirno ležala na stolu između njih, svoju je desnu stavio na njezine i tiho joj šapnuo:

         - Izdao sam i tebe i sebe sve zbog nevidljivih seljačkih okova, jarma od kamena što mi visi o vratu jer sam rođen di jesam, a to ne mogu prominit. Ti moraš dalje kako te ovi okovi ne bi sputali kao mene. Sve ostavi meni jer sam taj teret naučio nositi. Kad odeš, tek me se siti i nemoj ništa što se desilo primat za zlo. Ti znaš šta ja za tebe ćutin. Podigao je njezine ruke ustima i poljubio ih, jednu pa drugu. 

         Potekle su joj suze, on ih je palcem lijeve ruke obrisao i poljubio ju u obraz šapnuvši:

         - Ti si moj genijalac, uči, nemoj me iznevirit i budi najbolja na svitu, jer to i jesi. Sve ostalo je sporedna stvar – iziđe na ulicu ne okrenuvši se.

         Suzana je nastavila sjediti za stolom i razmišljati o tome kako vjetar raznosi lišće po Pilačevoj Gredi, kako hladni snjegovi dolaze kao sante leda zajedno s udarima vjetra i slažu se u njezine misli. Svi oni topli zagrljaji i zelena Markova bunda postali su tek blijedo sjećanje utopljeno u daljine što se naziru preko kamenih gudura. Sjedila je još neko vrijeme nastojeći vratiti misli na neke druge teme kako bi umanjila bol i nevjericu koja joj nije dala pomaknuti se s mjesta. 

         - Što je stvarnost, a što nije? Kada se u kritičnom trenutku osvrnem iza sebe, spoznajem naivnost razmišljanja i nevinost svih primamljivih želja koje još luduju u nutrini moje osobnosti lomeći sve zakone. Naivnost nevinosti! Uvijek, baš uvijek, kada na kraju zbrojim sve prošlo i sadašnje, iako sam svjesna dobitka, osjećam se uskraćena u onome što mi je bilo pokretačka snaga na putu ostvarenju te dobiti.

         Kada je sve to sagledala i posložila koliko je dovoljno da bi umirila osjećaje i obrisala suze, izašla je vani i pošla niz ulicu.

         Stipan je sjedio u baru hotela i pričao s kolegama iz ratnih dana. Nisu se već dugo vidjeli pa se nakupilo tema za razgovor. Svako malo netko bi se sjetio nečega. Neke su teme poticale žučljivu raspravu, a neke ih nasmijavale do suza. U kavanu je ušao Stipanov susjed Željko i pozdravio ga:   

         - Kako si, jesi li dobro? Kako te je niku večer ćaća branijo u gostjoni Briškula kod Ike. Nisan zna da je naki žegaran. Ne da riči reći na te, zbog tebe se pobi sa Zukanon.

         - Šta! Potuka se sa Zukanom? Ništa mi nije rekao.

         - Je, ne da riči reć na te.

        Željko se okrenuo šanku, a Stipan nastavio razgovarati s kolegama, razmišljajući o onom što mu je Željko rekao. S gradskog je zvonika zvonilo podne. Ustao je, pozdravio prijatelje i zaputio se na ulicu prema kolodvoru. Nasred ulice sreo se sa Suzanom.

         - Poznamo li se, lijepa damo?

         - Rugaš mi se, Stipane? Što je s tobom? Nisam te dugo vidjela – gledala ga je upitno, ravno u oči.

         - Kako tvoj fakultet, jesi li kraju – promijenio je temu kako bi izbjegao odgovor.

         - Jeste li vi Medaci svi mudrijaši? Nema veze, ja ću tebi odgovoriti. Moj fakultet je kraju. Hoćeš li ti završiti svoj?

         - Ne znam, nisam o tom još razmišljao, makar me zagolicalo to što ti završavaš.

         - Gdje si krenuo?

         - Kući, a kako ne vozim i nemam automobil, idem na kolodvor pa na autobus.

         - Ja vozim, imam auto i rado bih te povezla kući jer mi se ne ide samoj. Hoćemo li? Tu sam parkirala s druge strane ulice, onaj tamo žuti golf. Moj mali kanarinac! – pokazala je prstom na žutog golfa.

         Prešli su ulicu i sjeli u njega.

         - Imaš lijep auto, opit ću se od ovog mirisa. Koji je parfem?

         - Svaka žena ima svoj miris i ljubomorno ga čuva. Kako bi bilo kada bi sve mirisale istim mirisom. Moj miris je moj imidž, zato i moja tajna.

         - To je kao lisica kad namiriše svoj brlog, neka se zna kako je to njezino i da može ući samo tko je pozvan. Čini mi se da su ti oči suzne, valjda od parfema.

         - Baš bi mi bilo drago da nastaviš fakultet, ti si bio super student. Koliko ti je ostalo?

         - Negdje oko godinu i malo više.

         - Nemoj zezat! Nije to ništa za takvog mudrijaša.

         - Sve bi bilo lako kada bih u sebi sredio neke zavrzlame i posložio razbijene lončiće, makar za neke od razbijenih više nema povratka.

         - Sve je to tako, ali mi je jedan stari jarac rekao neka ne gledam iza sebe, tek neka se sjetim lijepih stvari koje će mi davati novu snagu kojom ću se hraniti i ići dalje.

         - Počela si govoriti ko da te je napravio moj ćaća. Čudna mi čuda! Sve je to lipo, ali nikako ne mogu pobjeći od svega što me progoni iz dan u dan.

         - Nemoj gledati sve tako crno. Meni je danas tužan dan, najtužniji u životu, ali ima dana za megdana.

         - Kako si to rekla! Neće valjda opet rat?

         - Cijeli je život jedan veliki rat koji se sastoji od raznih bitaka. Neke bitke dobiješ, neke izgubiš. Mudrolija je samo kako to iskoristiti za svoju dobit. 

         - Stvarno, je li ti moj Marko profesor na fakultetu?

         - Koliko te čovjekom pravi roditelj, još te više pravi okolina.

         - Pa sad opet reci kako sam ja mudrijaš!

         Raspravljajući i pričajući nisu ni osjetili kako su brzo stigli u selo. Kod gostionice Mali raj Suzana je ugleda Zukana.

         - Eno moga ćaće!

         Naglo je skrenula automobilom prema gostionici i zaustavila se Zukanu do nogu. On se prestrašio i poskočio.

         - Nikad ti đava ne da mira! Nikad od tebe dokturice!

         - Hvala, ćaća! Hoćeš sa mnom kući?

         Zukan se sagnuo kako bi ušao, ugledao Stipana pa zastao kao da je ugledao kugu, odmaknuo se i zaputio žurnim korakom dalje ne osvrćući se i ljutito vrteći glavom.

         - Što li mu je sada?

         - Ništa, potukli su se on i moj ćaća neku večer u gostionici pa mu nije drago što me vidio s tobom u tvom autu. Ja ću izaći kako ti ne bi imala više problema, a i onako volim pješačiti. Sretno ako se ne vidimo prije nego otputuješ u Zagreb.

         - Čekam te u Zagrebu, moraš na fakultet. Ako ti zatreba pomoć, javi se, evo ti broj mog mobitela.

         Dodala mu je karticu, zatvorila vrata, stisnula gas požurivši za Zukanom. Gume su zaškripale i razbacale pijesak po asfaltu.

         - Ajde, sidi, ćaća, došla san dva dana, a ti se ljutiš na mene. K'o da ste se svi danas digli na livu nogu.

         - Nek si štogod i naški rekla, i nemoj mi se muvat s onin Medakon. Misli Marko moju ćer dokturicu za svoga ludana. 

         - Otkud ti sad to pade na pamet? Znaj, otići ću odavde i nikad se neću vratit u ovi divlji kraj među divlje ljude.

         - Eee to, ćeri moja jedina, ajde što dalje i nemoj mi se mišat s ovin ludin sviton koji ti nije njanko do kolina.

         - A kad sam ja bila luda i tukasta, jesam li ja ikome bila do koljena. Je li, ćaća, toga se ne sjećaš?!

         - Eee, to je bilo pa prošlo. Nećemo sad o tome.

         Oboje su ušutjeli, gledali pred sebe slažući svoje misli.

         Stipan je hodao ulicom prema Medakovoj Glavici. Nebo je zjapilo modrinom iznad starovinskih krovova i mamilo vrškove golih grana plamenitana koji su se natjecali koji će uviše. Iza sela propunta polja uzdiše svježinu i Stipan je uzdahnuo iz dubine grudi, zastao okrenuvši se desno gdje su pristave poslagane jedna niz drugu prema dočiću koji je i u to doba dana čuvao inje u svojim sjenovitim dijelovima ispod suhozida. To je kraj od kojeg tišina gori u ušima i svjetlost sunčeva odsijeva preko kamenih truda u oči. Drugom uličicom, koja vodi osojnom stranom, dolazila su djeca iz škole dozivajući jedni druge, nabacivali se  kamenicama tko će dalje dobaciti u dolac i tko će pogodit izolatorsku čašu na telefonskom stupu. Tišina je sve to gutala kao spužva, ali nije bilo ničeg što bi to sve istisnulo natrag. Svaki zvuk se stopio u taj kameni kraj koji ga je zarobljavao ne davši mu nikuda. Onaj zvuk, koji bi se ipak uspio otrgnuti i poletjeti u daljine svijeta, vratio bi se kao kratak odjek i opet nestao u daljine koje se ne vide iz tih kamenih gnijezda, već se samo slute.

          - Što li sve čovjek složi u svoj mali kovčeg života!? Što razbacano - što brižno složeno. Sve to stane tiskajući se i svađajući u tom uskom prostoru kojeg je dobio u naslijeđe.

Tko može znati što nosi novi tren i kud će ga njegova kamena ulica odvesti s tim tijesnim i teškim kovčegom.

         Još se jednom ogledao oko sebe i zaputio dalje prema selu. 

                             _ _ _

         Zimska noć u selu zna biti zabavna iako na prvi pogled izgleda prazna i gluha. Sve su uličice puste, tek muklo zavijanje pasa razbija ledenu tišinu koja se provlačila kroz niske dubove šumarke uokolo sela gdje se mjesečina blistavo srebrila niz dolce po usnulim, golim voćnjacima zbijenima u nepravilne redove između kamenih zidova. Na kraju sela, u Filipovoj dimnoj kužunici, oko vatre se skupila mladež. Ložili su vatru na kominu i veselo razgovarali. Predbožićno je vrijeme, dosta mještana, koji ne žive tu, u te dane dolaze kako bi uživali u svemu što nudi rodni kraj. Ima onih koji nisu htjeli doći, ali su došli jer su to drugi željeli, a ima i onih koji niti za živu glavu ne bi propustili ugođaj Božića i Nove godine na selu, u svom rodnom kraju. Kada se sastane mladež s raznih krajeva svijeta, a vežu ih isti korijeni, najprije se osjeti tjeskoba, pa onda znatiželja i na kraju želja za dokazivanjem. Mnogo je različitih osobnosti i  svjetova na jednom mjestu. Noć u Medacima svojom je čarolijom sve to uspjela spojiti i vratiti na vime iz kojeg su njihovi stari sisali životno saznanje koje ih je na svojim krilima nosilo širom svijeta. Vatra s komina udarala im je u obraze i bojala ih suhom čađavom bojom koja miriše na dom koji je nicao iz nebrojenih vatri stotinama godina. Odjednom su nestali mirisi koje su donijeli sa sobom, zamirisali su iskonskim  mirisom dima svoje nagorjele domovine.

U kutu je sjedio Marijan, unuk susjeda Filipa koji je živio u Munchenu, do njega Ivan Ivanov pokojnoga Ivana. Dok obiteljska loza traje, bit će prezimena i Ivana. Iza Ivana čučala je Marija, posebna priča i osebujna osoba koja kadikad pričom dosadi Bogu i čovjeku, a nekada, kao te noći, iz nje ne možeš iščupati ni riječi, samo se zagonetno smijulji.

Zato je tu bio Dane koji je znao sve viceve svijeta i prije bi se nasmijao nego bi ispričao vic do kraja. Na sredini kužinice na omanjem panju sjedio je drugi Ivan kojeg su zvali Ikiša, ozbiljan i odmjeren u svemu. Trenutno je bio zaokupljen sjeckanjem drva na trupini i loženjem vatre koja im je sve jače udarala u obraze koji su se crvenjeli, što od topline, što od crnog vina koje je kružilo u bukari od jednog do drugog i tako stalno u krug dok se sve ne ispije. U lijevom kutu u blizini vrata naslonjen na oveću šarenu, suknenu mažu punu kukuruznih klipova, sjedio je Krešimir i svemu se smijao s kuruški skidajući zaostalo zrnje kukuruza i kradomice gađajući ostale koji bi kad bi ih pogodio, gledali iznad sebe u šupljikavu lisu misleći kako im nešto odozgo pada na glavu. Krešimira je to zasmijavalo do suza, pa su se i ostali smijali gledajući u njega, ne znajući čemu se smiju. Dane je u tom trenu pričao vic i s čuđenjem ih gledao.

         - Zašto se smijete, a nisam vic ispriča do kraja?

         Na to ih je još više spopao smijeh.

         - To ti je najbolji vic koji si ispriča do sada! – gušeći se od smijeha rekao mu je Ikiša.

         Između Ikiše i Krešimira na tronošcu je sjedila Nina, iznimno draga osoba, prilagodljiva svakom društvu. Ona je od rođenja s roditeljima živjela u Splitu, a često je dolazila na Medakovu Glavicu. Stipan ju je držao za najbolju prijateljicu u kraju, uvijek su rado bili skupa i pričali o problemima u školi, ljubavi, obitelji, baš o svemu što ih je veselilo i rastuživalo. Ni ona, kao ni Marija, te noći nije govorila ništa, već samo promatrala veselo društvo upijajući znatiželjno svaku njihovu riječ, vagala i presuđivala svojim mrgođenjem obrva ili odobravala blagim osmijehom.

Dim  se nakupljao u potkrovlju otkud ga je bura izgonila i raznosila kroz selo između kuća, gubeći se u mrklim dubinama noći. Iz potkrovlja kužinice mirisalo je suho dimljeno meso obogaćujući ugođaj i  draškalo mačku koja se izvlačila iza vreća kukuruza prema rupi na dnu vrata kroz koju je neprimjetno prošla prema ljestvama. 

         U kući Marka  Medaka okupilo se starijih susjeda i susjetki kako bi skratili noć razgovorom, a usput se počastili,  jer se pročulo kako Mara sprema dobre kolače i kako je blago  Marku Medaku što je takvu ženu doveo.

         - Kuća je oživila otkad je ona došla u nju – šaputale su susjede punim ustima.

         - A šta Marku vali, vidi ga, ko jedan po jedan, pravi pravcati mladoženja. Na koju god bi oko bacijo, došla bi za nj!

         Stipanu je to dosadilo slušati pa se zaputio vani. Pozdravio ih sve i rekao kako će malo na zrak, u šetnju. Ogrnuo se vjetrovkom i izašao zatvorivši vrata za sobom. Kroz buru se čuo smijeh koji je dolazio s druge strane sela, zato se zaputio u tom pravcu. Došao je uličicom do Filipove kužinice i nastojao raspoznati čiji je glas i smijeh. Gurnuo je vrata koja su zaškripala. Smijeh je prestao kao kad dirigent da završni znak orkestru koji je tu stavku vježbao stotine puta. Ni najmanji zvuk se nije čuo. Stipan je provirio začuđeno ih gledajući, a oni, kada su ga ugledali kako viri, u glas su se nasmijali.

Nina je skočila sa stočića, povukla ga unutra i posjela pored sebe sva sretna što ga vidi.

         - Di si? Razveselio si me. Bio si u Splitu, a prijateljici ni riči.

         - Vidim da te nije potrebno uveseljavat jer ste svi veseli, a drugi put kad dođem u Split, najprije ću se tebi javit, ostalo može čekat. Važi?

         - Važi - pljesnuli su jedno drugo dlanom o dlan.

         Stipan je osjetio ugodu u društvu i ambijentu, vidljivo sretan što je izašao i pronašao to ugodno mjesto puno života i mlade razdraganosti čega mu je u zadnje vrijeme nedostajalo.

         - Stipane, znaš li ti ijedan vic? – upitao ga je Krešimir – Dane nan je dotužio cilu noć, trla - brla, trla - brla, a ništa ne kaže.

         - Je li baš moram? Ako se ne budete smijali, nikad više neću ispričat ni jedan vic. Ispričat ću vam vic kojeg sam prvog u životu čuo i zapamtio. Poučan je.    

         Nakašlja se i započe pričati.

         - Tri brata su putovala pješke i nakon dugog puta su se umorila, zato su zastala kod prvog prenoćišta i zapitala mogu li prenoćiti. Sve je bilo popunjeno pa su bili primorani spavati u jednoj sobici, na jednom krevetu. Najmlađi brat je imao manu, stalno je pljuvao. Pošto je bio najmlađi, a druga dvojica se nisu htjela gužvati, njega legnu u sredinu.

Tek što su legli, mlađi brat se uzvrpoljio jer nema gdje pljunuti pa pljune prema stropu. Pljuvačka se vrati i padne na jednog od braće. Ovaj se naljuti i zaprijeti mu neka više to ne radi. Nakon kratkog vremena mlađi brat opet pljune prema stropu, pljuvačka padne drugom bratu na nos. I on se naljuti. Zato se dogovore da, kad mu dođe potreba pljunuti, neka vikne hop i njih dvojica će se pokrit po glavi. Nakon kratkog vremena mlađi brat vikne: "Hop!" Oni se pokriše pokrivačem po glavi, a mlađi brat u tom trenu prde.

         Kužinicom je ponovo odjeknuo smijeh, a nakon kratkog vremena Dane je zapitao Stipana:

         - A koja je pouka?

         - Ne pokrivaj se po glavi kad grmi, nego kad kiša pada!

         Na to ih još više uhvati smijeh, pogotovo gledajući jedni  druge kako se smiju. Smijeh se širio od jednog do drugog kao valovi, kad jače - kad lakše.

         - Sada neka Dane nastavi, ja ću malo popričati s Ninom jer je nisam odavno vidio.   

         Okrenuo se prema njoj, pomakao joj pramen kose sa čela iza uha kako bi joj mogao vidjeti oči. I ona sama je bolje popravila kosu i podigla obrve.

         - Ti si uvijek ista.

         - Kad ti tako kažeš, onda je stvarno tako. Otkad te nema, nemam se kome izjadat, a i nekako sve lakše primam, valjda to dolazi s godinama. Imaš li kakve planove?

         - Još ni o čem bitnom ne razmišljam. Moje misli tek lelujaju nad nekim neodređenim putom, a ja ih probam hvatati na sve moguće načine, ali mi ne polazi za rukom. Valjda ću jednom smoći mudrosti i barem kap sreće.

         - Ti znaš da sam uz tebe u svakom pogledu. Ako ti ikako mogu pomoć, a ne ukažeš mi na to, nikada ti to neću oprostiti jer znam da bi bez pogovora i ti meni pomogao.

         - Vas dvoje, okrenite se amo ili ćemo vas potrat vanka na buru nek vas razladi. Sutra prdikajte koliko van drago.

         Svi su se primakli k vatri kad je Ikiša naložio isjeckanih drva. Plamen je zajarcao skoro do lise. Svi su se odmakli.

         - Nikako ugodit vatru, ili je ladno - ili je vruće. Deder ti, dodaj tu bukaru, sve mi se čini kako ona najbolje grije.

         Smijuljio se Krešimir zasigurno zbog crnog vina, i davao veseo ugođaj cijeloj skupini.

         - Marija hi, hi iiiihi, Marijajaaaa!

         - Šta je? Sigurno si nalijo tikvu, zato je bukara skoro prazna, a tri puta smo išli po vino.

         - Ajmo ja i ti zapivat jednu – teturavo je ustao i sjeo do Marije, zagrlio je i započeo pjevati iz sveg glasa.

       Svi su prihvatili pjesmu koja je zalelujala s burom prema Biokovu. Nina pogleda u Stipana i ozari je tračka sreće u njegovim očima. Ona je nebična, prilično zatvorena osoba koju je okolina teško mogla pročitati, već ju je gledala površno i tako se ophodila prema njoj. Sve su njezine nutarnje vrijednosti ljepše nego vanjski izgled iako je i vanjštinom izuzetna. U sebi plaho dijete, od čega se nikako nije mogla otrgnuti, dobrano je već bila prava djevojka sa svim vrlinama. Nitko je nije poznavao kao Stipan, ni roditelji koji su je stvorili. Nije je dugo vidio, ali je ćutio svaki njezin mig, iz svakog pokreta usana i obrva čitao je njezino nutarnje stanje. Gledao je i ostala razdragana lica, ali kod njih je tek razaznavao tko se iskreno zabavljao, a tko je tu tek toliko kako bi skratio vrijeme.

Stipan je zagrlio Ninu i Danu, htio je s njima zapjevati, ali sav dim života skupio se u kužinicu i davio ga ne dajući mu glasa iz grla ispustiti. Ustao je i samo upijao njihove glasove koji su mu davali snagu.

         Pjesma je bila duga, a noć još duža. Ponestalo vina i drva pa su se svi zaputili kroz male uličice svojim kućama skrivajući se od bure. Nina se Stipanu sakrila pod vjetrovku dok ju je pratio do kuće gdje su se kratko pozdravili. Požurio je natrag kako bi što prije stigao, jer je bura udarala kao nikada i ledena se uvlačila pod odjeću u svaku poru tijela. Utrčao je u kuću, a onda se ušuljao u sobu, skinuo vjetrovku i tako odjeven legao u postelju, nogama izuvši cipele, i na brzinu se pokrio.

Bura je fijukala selom, a zora tek što nije zabijelila s onu stranu polja gdje su još svjetlucala svjetla gradića na gori.

                                             _ _ _

         Nizali su se dani slični jedan drugome kao jaje jajetu. Sve je to Stipana guralo natrag u ponor iz kojega se bio jedva nekako iskobeljao. Gledao je u sivo nebo iz kojeg su započele padati pahuljice što su mu se otapale na licu. Okretao se  na mjestu raširenih usta, ruku i dlanova, hvatao je pahuljice što su padale, sve krupnije, u gustim rojevima. Odjednom je stao od iznenađenja.

         - Snijeg, čudna mi čuda! Hoće li ikada doći ljeto?

         Ponovno je raširio ruke i trčao po ledini podno sela osjećajući kako leti u nebo. Što su pahuljice gušće i brže padale, njemu se činilo kako još brže leti u siva prostranstva u kojima nema ništa, već samo bijele pahulje koje su nepostojane kao i on sam. Zapeo je nogom i pao u travu koju je snijeg već zabijelio. Okrenuo se, ustao i ugledao Suputnika kako mu se smije i pokazuje kažiprstom na njega.

         - Suputniče! Mislio sam da te više nikad ne ću vidjeti.

         - Svijest i svijet nisu jedno te isto, makar su jedno bez drugoga ništa. Ustani i prođi kroz mene.

         Ustao je i pošao prema njemu. Što mu se više pokušavao primaknuti, ovaj se sve više udaljavao. Stipan je zastao, zastao je i on, onda je Stipan pošao par koraka natrag, Suputnik je pošao za njim. Stipan je na tren pomislio kako je pronikao u igru, povukao se još dva koraka, onda što je brže mogao potrčao naprijed. Suputnik je u tren nestao, a snijeg je bivao gušći i krupniji. Kitio je suhozide i okolno granje. Ogledavao se Stipan oko sebe i spoznao kako ne zna kamo bi krenuo, još se jednom okrenuo i pošao u nepoznato. Nakon nekoliko koraka došao je do suhozida, popeo se na nj i htio sići na drugu stranu. Zid se srušio, a on pao osjetivši jaku bol u desnoj nozi. Pokušao se uspraviti, ali mu bol nije dala. Ostao je ležati u snijegu naslonjen na lakat. Kroz pahulje iznad njega je dolepršala djevojka sva u bijelom, nježne puti i dragog osmijeha koji ga je osokolio.

         - Otkuda ta djevojka što mi liječi dušu i grije promrzlo tijelo? – pomisli.

         - Je li, ljepotice draga, otkud dolaziš i tko ti podari dobrotu kojom me obasipaš?

         - Ja sam sreća. Zar me se ne sjećaš?

         Lelujala je lijepa djevojka, kosa joj je iskrila srebrom, a usne, kao latice ruže, rumenjele se i mirisale.

         - Ne, ne poznam te. Tuga je duboko u meni ostavila svoju otrovnu srž koje se ne mogu riješiti.

         - Tu ti ja ne mogu pomoći, to jedino ti ćutiš, i ti se jedino možeš boriti protiv toga.

         Snježna je ljepotica raširila ruke i zaokrenula se par puta napravivši kovitlac koji je raznosio snijeg naokolo, pravio smetove i zapuhe. Stipan je prepoznao uzbrditu ulicu u kojoj je ležao.                          

         - To je ulica prema selu!

         Uhvatio se za zid zadnjim atomom snage, ustao, uspravio se čvrsto rukama hvatajući za smrzlo kamenje. Još je jednom pogledao uz ulicu i polagano se zaputio, stopu po stopu, uzbrdo. Kroz vijavicu je čuo dozivanje. Njegovo ime probijalo je ledene rojeve koji su letjeli uokolo. To mu je budilo osjećaj samoočuvanja, smogao je još snage i odzvao se.

         - Eheeheeejjj, evo meee, dođiii!

         Niz ulicu se žurno probijala krupna tamna figura u kojoj je, kad mu se sasvim približila, prepoznao oca.

         - Tu sam. Vodi me, ćaća, ne mogu sam!

         Marko ga je gledao zabrinutim pogledom i podmetnuo mu leđa sagnuvši se pred njim.

         - Zagrli me, Stipane!

         On ga zagrli oko vrata, Marko se uspravi i ponese ga na leđima uz ulicu u čijoj su se bjelini vidjeli samo njegovi duboki tragovi koje je vijavica ponovno zatrpavala.

          Nikada Marko i Stipan nisu bili bliski kao tih božićnih i novogodišnjih blagdana. Stipan nije mogao vani jer je liječio uganuće noge. Nije volio razgovarati o tome jer mu je to stvaralo košmar u mislima, zato bi uvijek okretao temu kada bi ga zapitkivali što mu se dogodilo. Ipak, za razliku od prije, bio je razgovorljiv i veselio ga je razgovor. Nina mu je često pravila društvo pričama o Splitu i školi. Sva ta  njena priča, a i nedavni susret sa Suzanom, ponukali su ga na pomisao o završetku svog studija. Svi su se razveselili tom njegovom preokretu u razmišljanju, a najviše Mara koja je rekla kako će prodati nešto svojega nasljedstva i novčano mu pomoći. On joj nije dao o tome ni govoriti, ali je ona nepokolebljivo ustrajavala u toj nakani.

         - Nikad se nisan osjećala vako dobro od kad znan za se, k'o što mi je otkada san s Markon i tebon.

         - Točno je, Mare, ja te gledam kao sestru koju nisam imao, a ne kao Markovu ženu. Često razmišljam kako sam bio u glupoj zabludi kad sam bio protiv svega ovoga i kako je ta glupost povukla cijelu lavinu za sobom – stao je i zamislio se – što bi bilo da nije bilo? Može li se ispraviti ono što je prošlo, ili je prošlost nedodirljiva? Život je uistinu nježna slagalica podložna raznim nedaćama.

           Nina je po cijele dane boravila s njim, čak je i jela s njim. Nježna, draga i razgovorljiva, bila je čudotvorni lijek za njegove tegobe, a i ukućanima je prirasla srcu.

Marko je u sebi promišljao kako bi bilo dobro kada bi Stipana zapala takva u životu, još bi bilo bolje kad bi to bila baš ona.

         - Znaš ti, Nina, kako smo ja i tvoji oduvik dobri prijatelji?

         - Znan, to mi je tata reka stotinu puta. Priča mi je kako ste kao momci bili nerazdvojni, a sad se ritko viđate, svaki je zauzet svojim obavezama. Makar znate da je to tako, ništa ne činite kako bi to popravili.

         Jučer su u posjetu Stipanu bili Matko i Fani. Ugođaj je bio svečarski. Prije je kuća većinom zjapila prazna. Stipan bi odlutao svojim putem, a Marku se ne bi ostajalo samome u praznoj kući pa bi i on nekamo izišao, te je kuća stalno izgledala napuštena izazivajući sažaljenje susjeda. Otkada je u nju došla Mara, sve se okrenulo i blistalo nekom smirenom razdraganošću. Prije su svi susjedi u Stipanu gledali siroče iako se Marko trudio kako ne bi ništa nedostajalo. Ulagao je velike napore kako bi imali sve što i drugi.

Tih zadnjih dana su ih svi gledali pomalo zavidnim pogledima i svakoga je uvijek nešto zanimalo, ulazili bi u kuću, dosadno zapitkivali, pili kavu i vino uz puste priče i pričice.

Svašta se moglo čuti u samo toj jednoj prostoriji u kojoj je bio štednjak na kojem se uvijek nešto kuhalo, ostali kućanski aparati, kauč na kom se izležavao Stipan i stol oko kojeg su svi kružili kao oko oltara. Napokon, kad su se svi razišli, a u kuhinji ostali Marko, Mara, Stipan i Nina, Stipan je ustao, okušao može li se osloniti na nogu i okom Nini dao znak prema vratima. Ustala je i pozdravila ukućane, a Stipan je rekao kako će je otpratiti.

Marko je na to odšutio, samo je pogledavao  Stipanovu nogu sumnjajući da je tako brzo ozdravila i užimao ramenima pri svakom sinovu koraku. Svaki je njegov pokret brižno proučavao ne bi li vidio znakove boli. Nina i Stipan su izašli zatvorivši vrata za sobom.

         - Mare, nije mi drago što iđe vanka, još je za vruće rane, a ne mogu mu ništa reć kad mu svašta smeta.

         - Ajde, Marko, i tebi je dodijalo u kući, sve si se uzvrpoljio, a kamo li nije njemu. Srića Božja što je nije slomio, i vako ga svašta goni šta ne triba. On je izaša kako bi ja i ti bili malo sami. Nisi me odavno zagrlio, k'o da me više ne voliš.

         - Kako te ne bi volio, ludice moja mala! Priporodila si mi život i razveselila kuću – milovao joj je kosu, grlio je i ljubio.

         Snjegovi u Dalmatinskoj zagori brzo se otope pa ih se djeca ne uspiju nauživati, zato su sa sjetom gledala okolna brda koja su se još uvijek bijelila pod snijegom. Bio je sunčan dan, Stipan i Nina su šetali ulicom prema središtu župe gdje je župni dvor, stara kamena zgrada nekadašnjeg Doma kulture, škola, gostionica Mali raj i nekoliko kuća. Nisu gledali oko sebe, utonuli u priču hodali su i smijali se. I te godine, kao i svake godine do tada, u središtu na Mladince okupljali su se mještani okolnih sela, a i izdaljega, kako bi pokazali gostima i susjedima sve ono što je vrijedno pokazati, što će u ovih drugih izazvati zavist. Tog dana na raskrižju se sakupilo mnoštvo ljudi. Proširenje ceste i raskrižje između kuća bilo je puno šetača. Na nekoliko mjesta skupine starijih ljudi pjevale su gangu čija je grlatost nadjačavala žamor svih ostalih na derneku. Mlađarija se podsmjehivala gledajući pjevače kako istežu vratove dajući sve od sebe  kako bi pjesma bila prava i bolja od pjesme onih drugih. Sve je to davalo draž i veličinu derneku. Malo dalje, ispred gostionice, pjevale su dvije skupine po tri muškarca natječući se tko će jače i sramotnije pijevati. Gostioničar je trčkarao oko njih i donosio im piće, da ni ono otprije nisu popili.

Na parkiralištu pred domom bili su poredani mercedesi raznih boja i godišta. Uokolo njih su hodali  muškarci, zagledavali u sve i svašta, bučno raspravljajući čiji je mlađi, jači, koliko koji troši i kako je koji očuvan.

Stipan i Nina, smeteni vikom, prestali su razgovarati osluškujući žamor u kojem su prednjačili pojedini glasovi, kojekakve izreke, što na hrvatskom - što na njemačkom jeziku. Stipan se okrenuo Nini namrštena čela.

         - Nina, hoćemo li nazad? Počela mi je smetati ova vika.

         Okrenuli su se i zaputili izvan derneka prema Medakovoj Glavici odakle se otvarao pogled na sunce koje je polagano zalazilo za vrh Biokova na kojem je snijeg dobivao srebrno - sivu boju. Zrak je svakim trenom postajao sve hladniji, prožet sjevercem koji je šuškao preostalim lišćem u hrastovim šumarcima. Nina je zadrhtala, primakla se Stipanu i primila ga pod ruku. Pogledao ju je vidjevši kako se slabo odjenula za šetnju koja je potrajala duže nego su planirali. Ogrnuo ju je vjetrovkom i primaknuo k sebi. Virili su joj samo nos i čelo. Ona ga je uhvatila desnom rukom oko struka priljubivši se još čvršće uz njega.  Prošla ga je tiha jeza jer se sjetio Lidije. Isto ju je tako ogrnuo i nestala je iz njegova života ostavivši mu neizdrživ teret koji ga je u stopu pratio. Nije to dao Nini do znanja jer ju nije želio povrijediti. Nastavio je, zagrljen s njom, dalje uz ulicu. Nisu govorili ništa, već samo osluškivali tihe udarce svojih koraka što su zvonili niz ulicu gubeći se s danom u sumrak. Stipana je povrh svega progonilo to što mu je Matko rekao kako je na njegov telefon zvala Jana i tražila ga.               

         - Zašto me je zvala i otkuda joj Matkov broj. Vidi Nine, sve mi se čini da se zaljubila u mene – i što sad.

         Misli su ga pritiskale stvarajući osjećaj krivnje koji ga je polagano grickao svojim ustrajnim zubima. Kad su došli do njene kuće, ona se uzdigla na prste i poljubila ga. Pozdravio ju je i produžio dalje. Zbog svega što mu se nakupilo u mislima nije mogao zaspati, gledao je u mrak i razmišljao. Sve se u njemu gužvalo kao stare novine i više se ništa nije dalo iz njih pročitati. Uzalud, po stoti put, pokušavao je vratiti mir u taj zbrkani svijet, ali je svaki pokušaj bio bezuspješan. Započeo je tiho moliti Boga i s molitvom na usnama utonuo u snove.

         Jutro ga nije budilo, dobro utopljen u krevetu nije provirivao ispod pokrivača. Nije mu smetalo sunce koje mu je obasjavalo sobu niti vika djece što su se igrala po selu. Protegnuo se, provirio i iznad sebe ugledao nasmijanu Ninu.

         - Linčino jedna, izležavaš se k'o medvid u brlogu. Mogu li ja malo k tebi? Nekako mi te sve milo gledat tu u toplu, pa ne mogu odolit, pogotovo što sam zimogrozna.

         Ne pričekavši njegov odgovor skinula je cipele i uvukla mu se odjevena u krevet. Još pospan nije znao što bi uradio, samo joj je gledao ravno u oči. Ona mu se uvlačila u krilo i prstima mu namještala raščupanu kosu.

         - Nina, ali si slabo spavala pa hoćeš sad nadoknaditi?

         Htio ju je ohladiti tom primjedbom, ali mu je ona stavila prst na usne i poljubila ga u stranu nosa. Kako je krevet bio uza zid, nije imao kamo, mirno je ležao i razmišljao. Odjednom se odlučno podigne na lakat, odgrne je i zakorači na drugu stranu. Uvidjevši kako on bježi, bilo joj je neugodno, zato ga je upitala:

         - Ali uvik spavaš ovako dugo?

         - Ma kakvi! Sinoć mi se nije dalo spavat, tek me jutros uhvatio san, i eto vidiš rezultat svega toga.

         - Da sam znala, dovukla bi ti se i uspavala te.

         - Tek tad ne bi moga zaspat.

         Brzo se obukao, pogledao kroz prozor, okrenuo se i Ninu pozvao vani pokretom glave, a ona se još više ugnijezdila u krevetu gledajući ga umiljatim pogledom.

         - Tko je sad medvid u brlogu? – nasmijao se i započeo je vući za ruku iz postelje, ne mogavši ju pomaknuti ni centimetra.  

         - Koliko imaš kila pa te ne mogu pomaknuti.

         - Ženu je teško uvući u krevet, a još teže izvući iz kreveta! Imam samo dvista kila, iman još i više, samo ne znan što mi je danas. Šta me gledaš, ne viruješ svojin očima! – nabrala je obrve – tijo si reći da san teška i debela.

         - Ajde, nemoj zanovetat! Sve se žene ljute kad im spomeneš kilažu, makar bile tanje nego prut.

         Nina je bila lijepo građena i naočita djevojka, nježna i draga, samo što Stipan u njoj nije mogao vidjeti ništa drugo do dragu prijateljicu koju nije želio povrijediti. I ona je ustala, obula se i uredila krevet, a onda otvorila prozor kako bi se soba provjetrila. Cijelo ju je vrijeme Stipan gledao kako sve to spretno radi. Kad je završila, otvorio je vrata i poveo ju iz sobe na donji kat. Pred kuhinjom ga je potapšala po ramenu i rekla kako ide kući. Poveo ju je do vanjskih vrata, a ona je otrčala niz ulicu.

         Marko je ranije izašao nekud u selo, a u kuhinji je Mara spremala objed. Kad je Stipan ušao, na brzinu je postavila stolnjak i izvadila već pripremljeni zajutrak za njega.

         - Bome si dobro oduljio – pogledala je sat na zidu – jesi se baren naspava?

         - Slabo! Stalno me kopkaju kojekakve misli i ne daju mi mira. Osjećam se nemilo umoran iako sam tek iz kreveta.

         - Oćeš popit nešto žestoko prije marende? To će ti dat malko snage i volje za život.

         - Kad ti  kažeš, mora biti tako. Nego, znaš šta? Odlučio sam otići malo u Zagreb i raspitati se o fakultetu. Osjećam se tu glupo, lutam kao muha bez glave.

         - Ajde, to ti je pametno. Ja te ne mogu drukčije zamislit nego ka profesura. Ćaća bi ti bio najsritniji čovik na ovome svitu. On ti ne govori ništa jer se boji kako ćeš ti na to gledat, a sve bi za tebe učinijo samo neka ti je dobro.

         - Znam ja to, makar mu to nikada nisam dao do znanja. Nisam nastavio školu jer mi ga je bilo žao ostavit samoga, a sad si ti tu. Bolje mu se ništa nije moglo dogoditi.

         - Hvala ti, moj Stipane, kad tako misliš, neću ti to zaboravit.

         Nakon doručka je obukao bundu, pozdravio Maru i zaputi se u šetnju prema Pilačevoj Gredi. Iako je bio sunčan dan, hladni ga je zrak prožeo, pa se stresao cijelim tijelom, a kako je morao skakutati ulicom sa kamena na kamen, brzo se zagrijao pa se započeo malo pomalo raskopčavati.

         - Ima li išta ljepše i ugodnije od prirode koju je sam Bog dao onakvu kakva je? – okretao se i razgledavao šumu.

         Svud su naokolo bili hrastovi s ponešto suhog lišća na vrhovima grana. Iz nekih hrastova obraslih bršljanom izlijetale su kosovice pri svakom neprirodnom zvuku, a na vrhovima grana prsili su se poredani batakljuni i prkosili svemu.

         - Volim sve ovo, izvalit ću se u ovu šušnjinu i neću ustajati cjeli dan. Ovdje ću naći mir, odmoriti se od svega i od samoga sebe. Tišina mi daje slobodu razmišljanju.

         Sagnuo se, zahvatio pregršt suhog lišća i bacio ga iznad sebe. To je ponavljao sve brže i brže. Kroz granje hrastova zapuhala je bura i započela raznositi lišće, a on se okretao sav sretan uvjeren kako je sve to on sam svojim bacanjem pokrenuo.

         - Čudna mi čuda! Nema ništa ljepše na svijetu.

         Trava sjajna kao velur spuštala se između stabala i grmova strmo prema docu u kojem je šuplji bunar ozidan kamenom sav zarastao u divlju ružu.

         - Ovdje čovjek može gajiti jedino plemenite osjećaje koji rađaju dobrobit kao nigdje drugdje – izrekao je to sam sebi i sjeo pod veliku stijenu u prančiok na kraju šume. Sunce mu je godilo dok je bura svoje zamahe slala preko stijena u hrastovo granje što je grubo žuljalo jedno o drugo. Iz dubine šume dopirao je šum bure kao korovi koji pjevaju melodije bez teksta. Stisnuo je oči i zaplovio skupa s tom pjesmom i suhim lišćem mimo visoke hrastove. Ispod sebe je vidio polje, daleke planine zavijane u snijeg i daleke gradove s okićenim jelkama. S druge strane bilo je more, beskrajno modrilo, zlatna sunčana krila iznad njega prosipala su zlatnu prašinu i sve je postajalo kao priča. Pjesme korova bivale su sve jače i zanosnije. Stipan ih više nije slušao ušima već cijelim tijelom, pa mu je svaki zvuk razigravao osjećaje. Krenuo je u vjetar raširenih ruku zaronivši u šumu, u igru vjetra i lišća. Tada mu se javila potpuno druga slika i u tren mu poljuljala dobro raspoloženje.

Zastenjali su basovi iz dubina i tukli ga u grudi. Zveket čelika parao mu je mozak kroz ušne školjke režući ga poput žileta. Velikom su ravnicom srljale kolone ljudi ne znajući kamo.

         - Stojte! Nazad, nazad! Tamo nema ništa, samo smrt!

         Stao je na ledinu pred gomilu i upirao svom snagom, a gomila nije stala, već u sve većim naletima išla dalje uzvikujući razne parole i gubila se u prazninu. Okrenuo se za njima i gledao kako nestaju. Još se vidio samo visoki stup prašine iza njih što se polagano slijegao na zelenu travu i suho lišće iz kog su gmizale šarene zmije i palucale otrovnim jezicima k suncu.

Sunce je bivalo sve slabijeg sjaja, stoga je Stipana prožela hladnoća uz leđa. Probudio se i pogledao oko sebe pa na sunce koje se dobrano primaklo zapadu. Ustao je i zaputio se prema selu kosom padinom niz Pilačevu Gredu. Bura je po docu naganjala lišće u krug, a iz sela se čuo lavež psa. Zastao je, a nedaleko ispred njega iz pravca sela trčala je lisica. Kada ga je ugledala, zastade. Nakon kratkog obostranog pozornog i znatiželjnog gledanja, svatko je lagano bez straha produžio svojim putem.

         - Kako je sve u prirodi jednostavno i smireno! Samo ljudski um može narušiti taj mir i sklad. U kojem samo čovjek vodi u strahote ovozemaljsku prirodu iako nije njegovo vlasništvo, već je samo jedan od sudionika ove fantastične kolotečine koja je tako, vješto usklađena i nudi još više prostora za osmišljavanje novih vrijednosti, nažalost i zlih.      

         U kući za stolom sjedili su Marko i Jozina, gledali dnevnik i komentirali o svemu što su čuli i vidjeli.

         - Ma šta ovi misle? Gledaj kako narod prave budalan, ma vidi ovoga mamlaza, oko bi mu izvadijo, bi bogove mi.

         - Smiri se, Jozina, ništa ti mi tu ne moremo napraviti. Izabrali smo ji, tako nan i triba, zato drugi put pamet u glavu i dobro razmisli kome ćeš dat svoj glas. Stipane! Di si ti cili dan?

         I Jozina je pogledao prema vratima kroz koja je ulazio Stipan sav promrzao od bure.

         - Tražila te je Nina. Poručila ti je kako mora sa svojima, i još je rekla nek joj se obavezno javiš prije nego kreneš u Split kako bi te mogla dočekati. Valjda si joj obeća doći u posjet. Bila je tužna k'o tužna godina. Čini mi se kako joj nije bilo milo što iđe.

         - Dobro, ćaća, znan na što ciljaš.

         - E je, Stipane, ona bi ti bila dobra partija, bi bogove mi – dodao je Jozina ozbiljno klimajući glavom.

         - Hvala ti, Jozina, kad se oženim, bit ćeš stari svat. Ima li šta jesti? Ova me je bura izgladnjela do kraja.

         - Mara je otišla kod kume Kate na kavu, a otkada je ona ovde, ja se više ne baćkan po kužini. Pogledaj u kredenci, čini mi se da je nešto ostavila za tebe.

         Ustao je, izvadi uredno složenu hranu, stavio je na stol, donio pribor za jelo i sjeo do njih dvojice.

         - Tko te je, Jozina, malo prije ljutio pa si onako vika. Čulo se na kraj sela, mogu ti reći, skoro san svašta pomislio.

         - Ma ovi naši mudrijaši. Ja ti, moj Stipane, ne znan koji jin je đava uša u glavu? Oće li se ijedan nać kako triba pa i' sve potrat vanka iz sabornice, pa moj lipi, kad se dozovu pameti, nak se undako vrate. Rvacka je u pitanju, moj lipi, dragi Stipane, Rvacaka! Oni ko rogovi u vrići, oću reć, drž - ne daj, svak svakoga podbada. Mudre glave! Drugi jedva čekaju da se mi zavadimo međuse i eto ti ga na, disi bijo - nigdi - šta si radio - ništa. Je bogove mi, je!

         - E, moji dragi, uvik je Hrvatsku lomilo nejedinstvo i sitni interes pojedinaca kojin domovina ne znači ništa, kolik crno ispo nokta, a busaju se u prsa i narod in viruje sve što kažu. Ludi narod! Ne znaju da se niko nije udavijo od laži.

         - Ćaća, nije narod nego puk.

         - Bi' će puk kad pukne od muke, i misliš kako će koga zabolit za to. Sam narod mora mislit o državi, jerbo ju je on stvorijo svojin trudin i svojin trudin je uzdržava, a ne pojedinci koji je muzu ko kravu sve dok ne lipsa, unda joj okrenu guzicu i ko pas je zatrpaju nogama, produže dalje k'o da nije njijov posa. Lako je kad obični čovik iz puka, kako ti izistiraš, ukrade od države, on će to u njoj ostavit, potrošit, a kad to uzmu mešetari, mudre glave, kako kaže Jozina, sve to ode u tuđe zemlje. Puk ti to više nikad ne će vidit ni popipat, a ni iti jedna državna institucija. Oni izvanka što viču kako kroje pravdu, ti i taki podržavaju ove naše tobože domoljube, mešetare i daju kredite državi jer znaju kako će to ovi pokrast i ponovo doniti njima u njijove banke kako mi ne bi doznali koliko su nakrali. Tako ti oni izvanka uvik ispadaju dobri jerbo nan tobože pomažu, u stvari smo do grla dužni ne vidivši niti kinte. Svi smo skupa dobili samo od šake do lakta!

         - Mudra si ti glava, moj Marko, mudro zboriš. Ja bi tebe u Sabor, samo što ti neš dalje od ove Medakove gomile stina, k'o da su stine zlato. Is, da ja tako znaden govorit, di bi mi bijo kraj. Poglavar države Rvacke bi bijo. Poglavar! Bi, bogove mi!

         U kuhinju je ušla Mara. Po njezinoj kosi i boji obraza vidjelo se kako vani bura ne jenjava. Marko ju je gledao pun sebe i zadovoljstva ne skidajući oka s nje.

         - Dom, domovina, sklad i ljubav! Što čovik more više poželit?

Podigao je čašu vina, njih dvojica su mu odzdravila i svi su vino ispili do dna čaša – nije lako istinu govorit.

         - Čemu li sad nazdravljate? – smješkala se Mara jer je bilo vidljivo kako im je vino udarilo u lica pa su joj bili smiješni tako zajapureni.

         - Nazdravljamo tebi i državi Rvackoj! Je, bogove mi! – kao iz puške odgovorio je Jozina.

         Kratko je zavladala tišina, svatko je nešto razmišljao i smišljao. Tišinu je prekinuo Stipan.

         - Bio sam u Pilačevoj Gredi – izrekao je u pol glasa pogledavši ćaću koji se na te riječi zagrcnuo vinom. Stipan mu je prišao i udarao ga šakom po leđima kako bi mu pomogao.

         - Uuuuu, bogoveti, u Pilačevoj Gredi. Sam! – uzbudio se Jozina.

         - Sam. Zašto pitaš? Ali te je strah samog ić kroz šumu i to u po bila dana?

         - Od pantivika ljudi pričaju kako su tamo vile.

         - Je, i po koji stari jarac – upao mu je u riječ Marko pomalo kašljucajući i lupajući se dlanom po grudima.

         - Rugaj se, ti, rugaj, a i sam si mi govorio kako ne valja tamo zalaziti. Još ljudi pričaju kako su tuda ajduci ličili rane što su ji zadobili u boju s Turcima, a vile su in spravljale midicinu i zadajale ji svojin mlikon ne bi li ojačali. Znadete li, vi, lude glave, da vile imaju jednu nogu ko u koze, a drugu ko u magareta. Još ti imaju moći kojin te začaraju kad te uvate u šumi, pa ti eto nevolje. Kažu ljudi kako je svaka ta vila jedna od naši žena iz ovi naši krajeva, pa ako si kojin slučajon začaran, a ko taku je pripozna, zaustavi je i reci joj pri cilin sviton u oči – namrgodio je Jozina obrve sav uživljen u priču – ti si ta i ta, pustider me na miru. Ona će se zastidjeti, a ti neš više  bit začaran, sve će čari nestat i eto ti ga na!

         - Ja nisam vidio niti jedne vile, a ni tragova papaka, nit kopita. Jesi li, ti ćaća, vidio išta? Ti si često tamo zalazio.

         - Hmm! – ugrize se Marko za jezik, a Jozina nastavi.

         - Rugaj se, ti Stipane, rugaj, a ljudi još govore kako tamo živi i poprdan orbo. Nit magarac, nit čovik, nit stoka, nit insan. Kad te se on dovati, nosa te po cilu bogovetnu noć priko brda i dolina, kroz šume, priko pristava, sve dok pivci ne zapivaju. Di ga to doba strevi, tu te ostavi – zastao je i pogledao ih svo troje kako ga pozorno slušaju.

         - Zamisli, bogove ti, da te ostavi na vr' jablana – ponovo je zastao s pričom i sam se zamislio kako bi to bilo nezgodno i grdno.

         - Na jablan! Što ti to pade na pamet? – smijao mu se Stipan.

         - Na vr' jablana, mudra glavo! Ivana Biladušina je ostavio nasri polja, i to na đubru. Srića njegova što ga je ostavio na đubru, inače bi se smrza ko jedan po jedan.

         - Sve mi se čini kako je on malo više popijo pa nije zna kud oda i šta će drugo sutradan ljudima reć nego da ga je svu noć nosa poprdan orbo, a ne pijana glava – Mara mu se narugala, a on ju je pogledao ne rekavši ništa, makar mu nije bilo drago što mu je baš ona proturječila.

         - Kako ga je spasio đubar od smrzavanja? – upitao je Stipan.

         - Bogove mi, ja ti se u te smrđaline ne razumin, samo znan kako su dobre za zagnjojit lozu. Da san ja lega na to, ja bi crka od smrada, a ne o studeni.

         - Kad je đubar na velikoj vrpi, još uvik radi, zrija, pa se suvo lišće, trava i ostalo u njemu užeže i stvara se kompost. Cili ta proces je stvara toplinu koja je grijala našega Ivana.

         Objašnjavao je Marko. Svi su ga gledali, a najpozornije Jozo.

         - Dobro, lako ćemo mi za đubar, nego kako bi bilo uvatit tog poprdana i zauzdat ga. Ne bi nan tribalo auto, nit autobus. Mogli bi se vozati po cile dane džabali – opet je u razgovor upala Mara smijući se. To Jozina nije otrpio.

         - Ti, ženska glavo, muči kad muški svit razgovara! To strašilo samo obnoć vija uokolo kole.

         - Dobro Mara kaže. Ne bi bilo ludo uvatit jednog, to bi bio noćni prijevoz. Ima li svjetla? – tad ga je i Stipan podražio, a on još žešće planuo.

         - Neću ja s vami razgovarat, vi mlađi mislite kako ste popili pamet ciloga svita. Ko da ste Solomuni, bogove ti, e.

         - Jozina je u pravu. Kako bi bilo kad niko ne bi virova u priče i bajke? Koliko bi čovjek lipoga u sebi izgubio? Vridno je kad se ljudi imaju čega i bojat. Cili je život pun priča koje se slažu kroz godine u jednu veliku knjigu okovanu u korice života. Oće li imat koga ko će tu našu knjigu života čitat  i iz toga svega izvuć pouke, to mi ne moremo znati, ali se moremo nadati kako će neko iza nas ostati i kao mi pričati ove naše priče.

         - Vidi ti moga ćaće!

         - Je, je, on je profešur, a ne ti! E, bogove mi! – dočekao je Jozina priliku i osvetio se Stipanu za podrugivanje. Gledao je u Marka ne mogavši ga se nagledati. Oduvijek ga je cijenio, a uz to mu je i veliki  prijatelj. Mudra je to glava, e!

         Mara je ložila vatru i smijala se njihovu razgovoru, a vatra joj je žarila lice. Na štednjaku, u loncu poklopljenom većim crnim poklopcem, zapucketali su pucki, u zraku se osjećao miris prženog kukuruza. Sva su trojica pogledala u lonac odakle je dopirao taj ugodni miris.

Noć je tekla mirno, njih su četvero sjedili za stolom, grickali kokice, prepričavali događaje, tužne i smiješne, i raspravljali o svemu, a vani je bura jenjala pa je tišina ovladala selom.Zvijezde su se iskrile na mračnom, hladnom nebu, ljudi su zaspali, tek su priče živjele i tkale zlatna slova u knjigu života. Valjda je  tako kako Marko kaže.

                              _ _ _

Dugo Stipan nije bio u Zagrebu, još od prije rata, zato mu je cijelo tijelo prožimao čudan osjećaj i, što je dalje autobusom odmicao od Dalmacije kroz Liku, taj je osjećaj bivao sve jači. Nije gledao kroz prozore jer mu je taj kraj dobro poznat u svakom kilometru, tek kada bi se provezli pored kuća porušenih ratom, nakratko bi pogledao i odmah vratio pogled natrag. Vraćala mu se sjećanja na rat i sve poratne zavrzlame.

         - Kud li sve čovjek srlja sa tim svojim malim životom i je li moguće smiriti duhove zla u pojedinim ljudima.

         Udbina okovana snijegom i ledom vukla je nebo k sebi ljubeći ga vrhovima planina što su se blago spuštale u golo polje.

         - Di je sad Jozinin poprdan orbo pa neka me pronosa Udbinom uzduž i poprijeko. Čudne su te priče iz naroda. Čitao sam i učio o raznim svjetskim pričama, ali su ove nešto posebno. Sama Pilačeva Greda gdje se i ja sam osjećam začaran, samo me nije grija Jozinin đubar, već blago zimsko sunce, čudo je za sebe.

         Redala su se lička mjesta, a Stipan nije osjećao duljinu puta kao ostali putnici koji su prigovarali zbog ceste, gusta prometa, državnih institucija koje i ne pokušavaju, a kamoli naprave nešto. On uvijek o svemu ima svoje gledanje, ali sada nije čuo njihove razgovore, niti raspravljao s njima. Za tren ga je zaokupila vlastita otuđenost iz prostora u kojem se nalazio i odvela ga u širine u kojima nije mogao ništa predvidjeti niti planirati. U nekim bi dijelovima tog stanja rado ostao, a neki su ga lomili psihički i tjelesno. Lomio ga je osjećaj nesnosno praznog mrtvila, zato je u njemu trajala vječna borba u kojoj je s vremenom naučio nešto taktike pomoću koje se koliko-toliko održavao na površini stvarnosti, a kada bi potonuo, sva bi ta taktika postala ništavna.

         - Možda je to moj poprdan orbo!? Kako proniknuti u hodnike ljudskog mozga i riješiti zavrzlame koje me sputavaju?

         Vani je već bio mrak, u daljini su blještala svjetla grada čiji se odsjaj oslikavao na nebu.

         - Gledaj, mama, Zagreb! - viknuo je majci dječak sa sjedala iza Stipana i poskakujući gurao sjedalo.

         - Nije, sine, to je Karlovac! Hajde, sjedi i odmaraj se!

         - Dosadilo mi je sjediti. Kako je glup ovaj autobus! Glup je i Zagreb što je daleko!

         Stipan je gledao kroz prozor, sve više ga je obuzimao osjećaj koji ga je pratio cijelim putem ne dajući mu mira. Izvadio je iz torbe tabletu i bočicu mineralne vode, tabletu je stavio na jezik i zalio ju vodom.

Autobus se nije ljuljao kao prije, na kraju puta kao da se veselio svom snagom jureći autocestom. Ni putnici više nisu gunđali ni komentirali o cestama i politici, svi su iščekivali kada će iz mraka zasjati gradska svjetla koja će označiti kraj vožnje i dolazak na odredište. Baš kada je svima popustila strpljivost i iščekivanje, ispred, u mraku, zasjalo je milijun svjetala.

         - Eno sine, ono je Zagreb!

         Svi su instinktivno podigli glave iznad naslonjača sjedala gledajući ispred sebe grad koji je svakim trenom bio sve bliže i s prvim kućama predgrađa uzimao ih u svoja njedra.

         - Je li, mama, gdje je teta, tu ima mnogo zgrada, kako ćemo je pronaći?

         - Teta Marija nas čeka na kolodvoru.   

         Stipana je uznemirilo dječakovo skakutanje na sjedalu. Dječak se držao za naslonjač njegovog sjedala i ljuljao ga.

         - Hej, momčiću, doći ćemo i bez tog tvog skakanja, i ja sam nestrpljiv pa mirujem. Nela! Kad si ti ušla u autobus, kako te nisam prije zapazio?

         - Stipane, ti si! Ja se cijelo vrijeme pitam jesi li to ti, nisi se micao s mjesta, a meni te je bilo neugodno pitati. Dosta si se promijenio. Ušla sam u Kninu, tamo radim, u školi, u razrednoj nastavi. Gdje ti radiš, zapravo, jesi li završio fakultet? Ti si prvi otišao u gardu. Sjećam se svakog i najmanjeg detalja kada smo te ispraćali. Kako vrijeme leti!

         - Je, stvarno leti, a ja nisam završio fakultet, sad sam došao pogledat što mogu uraditi s tim.

         - Sjećaš se kada smo se viđali na plesnjacima i kad si mi pomagao kod učenja prije ispita? Jesi li se oženio?

         Nije znao što bi joj odgovorio pa je na tren zastao.

         - U biti nisam – osjetio je teret u dubini sebe zanijekavši ono kratko razdoblje koje je proveo s Lidijom – Vidim, ti sigurno jesi, to je tvoje dijete.

         - Točno. Moj je muž policajac i on radi u Kninu. Kad budeš prolazio, obavezno navrati. Nemoj slučajno proći, a ne javit se. Nikad ne ću zaboravit koliko si mi pomagao.

         - Lako je za to, sigurno ćemo se opet sresti, bog.

         - Bog! I želim ti da uspiješ na faksu.

         Izvukao je torbu ispod sjedala, prebacio je preko ramena i  zaputio se prema prednjem izlazu cijelo vrijeme gledajući vani u  ljude što su žurili ulicom, ljude koje nije poznavao. To mu je otvaralo stotine pitanja koja nije uspijevao do kraja razumjeti, a kamoli na njih odgovoriti. U autobusu su svi nešto spremali, prevrtali po torbama, šuškali raznim vrećicama. Bilo je i onih nestrpljivih koji bi izašli iako autobus još nije niti ušao na kolodvor, a kamoli stao. Podigla se rampa na južnom ulazu. Stipan je promatrao vozača  kako smireno navodi autobus između drugih vozila prema određenom peronu. Skoro se zaboravi gledajući u vozačeve vješte ruke, drugi putnici pogurali su ga još naprijed prema vratima koja su se otvorila čim je autobus ušao na peron. Zapljusnuo ga je hladni zrak. To je bio pravi hladni šok, zato je lijevom rukom podigao ovratnik vjetrovke preko ušiju i izišao vani. Već odavno je zaboravio kako su hladne zimske noći u Zagrebu, u biti puno toga je zaboravio, sve mu je imalo neki drukčiji izgled, čak i drukčiji miris.

         - Dobro, dobro ko svi đavli!

                                            _ _ _

         Autobusni kolodvor Zagreb, peron 205. Više je ljudi čekalo autobus nego ih izlazilo iz njega. Svi oni imaju nekog od rodbine u Dalmaciji i uvijek netko nekom nešto šalje, zato su se svi tiskali oko konduktera pored prtljažnika. Stipan, čim je izišao iz autobusa, zaputio se na gornji kat kolodvora do prvog kioska gdje je kupio telefonsku karticu i nakon toga produžio do prve slobodne javne govornice. Izvadio je iz džepa Suzaninu vizit karticu i nazvao njezin broj.

         - Halo, je li Suzana? Stipan je pri telefonu, Stipan Medak! Otkud ja? Iz Tunguzije! Smiji se ti, smiji. Rekla si, kad dođem, neka ti se javim, evo - tu sam, javljam se. Da u Zagrebu, tu na autobusnom kolodvoru. Dobro, čekat ću te ispred kolodvora gdje je tramvajska stanica, kod zebre, Bog! Uff, priznoji me, a vanka ciča zima, ladnije ne more biti.

         Kolodvorom se širio neugodan kiseo zadah koji ga je tjerao vani. Hitro je zadigao remen torbe i požurio ne dišući. Vani je magla gušila svjetla gornjih katova nebodera s drugu  stranu ulice. Automobili i ljudi, svi su nekamo žurili, na tren su tu, a onda za tren nestanu u maglama grada svatko po nekoj svojoj shemi kopirajući je iz dan u dan. Sve je gledao i sve ga sjećalo na dane kada je tu stanovao i učio.

          - Sve više uviđam kako se ništa nije promijenilo, baš ništa, čak ni ovi lijeni tramvaj što se ljulja lijevo-desno po tračnicama.Čudna su čuda gradovi, baš čudna.

         Zaustavio se golf pored njega prenuvši ga iz razmišljanja, Suzana je otvorila vrata nagnuvši se kako bi ga vidjela.

         - Ulazi! Gdje su ti torbe?

         - Samo je ova jedna, ako ti je krivo, kupit ću još jednu tu u dućanu priko puta – našalio se.

         - Tko god dođe iz Imotskog u Zagreb, sa sobom nosi pustih torba, demejna i paketa pa sam pomislila da i ti imaš prtljagu.

         - Šuti, Suzana, i sebe izgubim, a što bi tek bilo s prtljagom.

         - Jesi li što jeo usput, zapravo jesi li gladan? Ja nisam konzumirala ništa od jutros osim banane i jedne kave.

         - Gladan sam kao vuk! Ako uskoro nešto ne pojedem, pojest ću tebe ili rezervnu gumu.

         - Kad je tako, vodim te u jedan restoran koji se meni dopada.

         -To mora biti nešto posebno kad se tebi sviđa. Jeli miriše kao ovaj golf?

         Nakon malo vremena zaustavila se ispred restorana „Kina“.

         - E, bogme ćeš mi ti davat jesti, jer ne znam jesti sa štapićima.

         - Može, nahraniti ću te, samo pazi da ti ne iskopam oči. 

         Uistinu ugodan i miran kutak, baš Stipanu po volji. Bilo je dosta gostiju, ali bez galame. Prostor je bio svečarski uređen sa malo skladno aranžiranog cvijeća, a sve je cvjetalo i mirisalo. Suzana je izabrala stol za dvoje u kutu, dalje od ulaznih vrata, malo skriven iza drvenog paravana. Udobno su se smjestili i svaki put se nasmijali kad bi se pogledali.

         - Ja crkajem od gladi, još me zasmijavaš pa me želudac boli.

         - Što ćemo jesti? – ozbiljno ga je pogledala stavljajući jelovnik pred sebe, otvorila ga i počela čitati jelo po jelo – Aaha, ja bi pečenu patku bez kosti, ako bi i ti, pa ćemo podijeliti, uz to još malo raznog povrća i raznobojne riže.

         - Što bi se ja mislio kad imam uz sebe damu sa stilom i ukusom. Kako god kažeš, ja sam za. Samo čim prije!

         - Ohoho, kompliment! Hvala lipa, što ćemo piti?

         - Kad si izabrala jelo, možeš i piće, ja predlažem crno vino uz ovakvo dobro jelo.

         - U pravu si, izabrat ćemo jedno od crnih vina. Ja osobno volim pelješki Postup. A ti?

         - I tu se slažem sa tobom, može.

        Godilo mu je Suzanio društvo, opustio se i uživao u večeri kao nikada do tada, možda zbog ambijenta ili ugodno veselog razgovora. Nisu osjetili kako im je vrijeme brzo prošlo, a već su sjedili dva i pol sata i popili dvije botelje vina. Stipan u zadnje vrijeme nije pio, tek pokoju bevandu nakon jela u kući i osjećao je kako ga je vino polagano omamljivalo. Predložio je Suzani da pođu. Pozvao je konobaricu neka mu donese račun, ali ga je Suzana preduhitrila uzevši račun od konobarice prije nego ga je ova stavila na stol. On se usprotivio, ali uzalud. Kad je platila, ustali su i zaputili prema parkiralištu.

         - Sad si moj gost i bit će kako ja kažem.

         - Kad je tako, ja se pokoravam lijepoj dami! – Malo zbog vina, malo zbog veselog razgovora s njom, stalno joj je  pjesnički podilazio, onda joj se ozbiljno obratio – Mi smo se zapričali, a ne pada mi ni na kraj pameti gdje ću spavati.

         - Ja stanujem tu u parku, ptičica sam na stablu, ustupit ću ti  jednu od grana.

         - Može, samo neka nije grbava.

         Sjeli su u Suzanin automobil i odvezli se prema Novom Zagrebu. Gradsko je svjetlo bljeskalo u unutrašnjosti vozila, treperavo i blijedo, stvarajući efekt ubrzanog filma. Skrenuli su u jednu mračniju ulicu i parkirali pred visoku zgradu, pred sam ulaz. Suzana je prva izašla, a Stipan za njom. Pratio ju je u stopu kao poslušno dijete. Ušli su kroz velika ulazna vrata, onda dizalom na peti kat do malena uredno namještena stana s mnoštvo minijaturnih zanimljivih detalja.

         - Koji je ovo ugodan miris, kao vrt. Stani, taj miris – širio je nosnice pokušavajući dokučiti tajnu – na nešto me podsjeća.

         - Jasmin! – doviknula mu je Suzana iz kupaonice.

         - Dobro, kad ti tako kažeš, ali mene nešto drugo kopka i ne da mi mira, stalno me vuče za nos!

         Pokušavao je proniknuti u tajnu, ali ga je umor od putovanja i omamljenost vinom svladala. Pogledao je oko sebe gdje bi sjeo i odmorio se. Provirio je kroz napola otvorena vrata sobe, onda ih širom otvorio. Kao da ga je gledala, Suzana se ponovo javila.

         - Ja ću pod tuš, a ti se komodaj. Imaš televizor tu u sobi!

         Skinuo je cipele u predsoblju, pomirisao čarape i složi ih natrag u cipele, još se jednom okrenuo oko sebe detaljno razgledavajući stan, ušao u sobu, upalio televizor i ispružio se na postelju. Čim se ispružio, svladao ga je umor. Televizor je mijenjao boju sobe i tihom ga glazbom uljuljao u san. Suzana je izašla iz kupaonice ogrnuta laganim svilenim ogrtačem, trljala je malim ručnikom kosu zagledana u zaspalog Stipana.

         - Vidi ga, prije ti li je zaspa! Što ću sad?

         Vratila se u kupaonici i osušila kosu. Uvidjela je da ne može probuditi Stipana, svukla ga je, pokrila pokrivačem, ugasila televizor, skinula sa sebe ogrtač i legla u krevet. On se tada u snu okrenuo prebacivši ruku preko njezinih kukova. U polumraku ga je gledala u čelo i sklopljene oči i pomilovala po kosi. Tijelom joj je prošao ugodan osjećaj pa je uzdahnula:

         - Marko, Marko.

         Stipan je bio na velikoj livadi između kamenih uzvisina podno kojih su se bijelili rascvali bajami, a u sredini livade su bila dva malena okrugla modra jezera, pored jezera prostirka od tratinčica na kojoj je ležala Lidija i gledala u nebo. Nebom su dolijetale lastavice s dalekog juga tražeći mjesta za svoja gnijezda pod trošnim okapnicama kamenih kuća. Stipan se tiho došuljao i legao pored nje te je grlio i ljubio.

         - Ljubavi moja, cvijete moj planinski!

         Zagrlio je nježno Suzanu i poljubio joj oči pa usne. Iznenađena događajem, a omamljena sjećanjem na Marka pustila je trenutku neka teče svojim tokom. Njegov ugodan dodir ju je oslobodio svih okova, pustila se svom svojom ženskom nježnošću njemu u zagrljaj. U zanosu je skinula i ono malo donjeg rublja sa sebe. Skoro pijanog od vina opilo ga je do kraja njeno golo tijelo vodeći ga kroz noć gdje su dugo dozivali, ona Marka, a on Lidiju, i davali se svim svojim bićem. Noć je tutnjala kroz njih i oni kroz nju kao vlak koji nosi teret uspomena. Uronio se u njenu ženstvenost do kraja. Sve je to potrajalo dok taj vlak nije uronuo u luku odmora noć slatku i gustu poput meda. Sobom se širio miris toplih tijela, stakla su se orosila, a s prozora su se vidjele zagrebačke magle. Tišina je upijala njihovo tiho disanje i slagala ga u novi dan koji je sve više prodirao u svaki kutak sobe.

         Ujutro se Suzana prva probudila i bilo joj je drago zbog toga, jer bi se osjećala neugodno gledajući Stipana u oči ne znajući kako bi se ponašala i kakva bi njegova reakcija bila.

         - Je li on imalo bio svjestan događaja? Jesam li se to smao osvećivala Marku? Bože kakva sam ja to osoba?

         Na brzinu se okupala, obukla, napisala nešto na papirić i ostavila kod televizora na komodu. Žurilo joj se iako nije imala u planu nikamo ići.

         - Najbolje je neka to sve malo sjedne, a on, kad se probudi, imat će mira za razmišljanje. Valjda će se sjetiti što je bilo. Možda bi bilo najbolje da se ničega ne sjeti.

         Izašla je vani, sjela u automobil i zaputila se u vožnju bez ikakva odredišta u nadi kako će joj vožnja pomoći srediti misli. Stipan se protegnuo na krevetu, odgurnuo jastuk od sebe i podigao glavu sav smeten gledajući oko sebe.

         - Di san to ja? Čudna mi čuda, gol sam k'o od majke rođen.

         Sjeo je i promislio kao kad film vraćate unatrag kako bi pogledali dijelove koje ste propustili vidjeti.

         - Ja se nisam svukao, samo sam skinuo cipele i čarape.

         Podigao je pokrivač i počešao se po glavi ugledavši Suzanino donje rublje na dnu kreveta.

         - Baš sam glupavi slembo. Sigurno me je ona svukla, a tko bi drugi, nije moja pokojna mater. Cijelu noć sam se osjećao kao na nebu – skočio je iz kreveta i prošao po stanu tražeći Suzanu.

         Nije ju našao pa se vratio u sobu i na komodi ugledao ispisan list naslovljen na njegovo ime.

         - Stvarno sam glup. Glupane glupi, glupaneeee!

         Tuckao se prstom u čelo, onda gol otišao u predsoblje do telefona, zgužvao papirić i nazvao Suzanin broj mobitela.

         - Halo, Suzana, gdje si nestala vako rano?

         - Vozam se po Zagrebu.

         - Ali si se zaposlila kao taksistica?

         - Rugaš mi se? Morala sam nešto izaći u grad.

         - Imaš neke obveze? Reci šta te muči.

         - Nemam obveza i ne mogu te lagati. Izašla sam malo razmisliti o svemu, a i tebi dat prostora za razmišljanje.

         - Deder se vrati pa ćemo skupa razmišljati, a i nema mi tko priporučit što ću marendati, a nekako san stalno gladan. Ko će ga znat, možda sam trudan!?

         - Dolazim. Ne javljaj se na telefon jer bi moji mogli zvati. OK?

         - Dobro šefice, dogovoreno!

         Pri povratku je navratila u prodavaonicu kupiti kruh, nešto suhomesnatih proizvoda i voće. Nakon toga se zaputila u stan osjećajući veliki teret. Dok je vozila, prisjećala se prošle noći i Stipanovih dodira po tijelu što joj je budilo ugodan osjećaj koji joj je umirio osjećaj krivnje.

         - Ha, kakav otac - takav kotac! – nasmijala se naglas.

         Parkirala je automobil pred zgradu, uzela namirnice koje je kupila, ušla je kroz već otvorena ulazna vrata i pozvala dizalo. Činilo joj se kako dizalo vozi na stoti, a ne na peti kat. Izašla je i htjela odložiti namirnice pred vrata. U tom trenu Stipan otvori i nakloni joj se gledajući je ravno u oči. Kad je ušla, uze je za ramena i upita:

         - Jesmo li sinoć vodili ljubav?

         - Jesmo! Je li ti žao? – okrenula se i zaputila u blagovaonicu.

         - Ne, nije mi žao iako bi mi bilo draže da je pod drugim okolnostima, ali sada kad te vidim i razgovaram s tobom, osjećam se čistim, što mi daje za pravo da poštujem ljubav koju sam ti sinoć davao i onu koju sam dobio od tebe.

         Nastojao je što prirodnije govoriti što je s vremenom naučio od psihijatra koji je tim istim tonom uspijevao u njemu odagnati nelagodu. Ponovno ju je uzeo za ramena koja su se podizala od njezina dubokog disanja.

         - Okreni se! – šapnuo je tiho iza njezine glave.

         Polagano se okrenula gledajući ga u oči. Kad su se primaknuli, stisnuo ju je zagrljajem i poljubio u usta. Provukla mu je prste kroz kosu i priljubila se svom snagom. Drago joj je bilo sve što je čula, iako je u sebi dobro znala kako u njemu vidi Marka i ništa više.

         - Je li bila grbava grana na kojoj si sinoć spava? Ptičice raskalašena.

         - Uf, dašta je! Sad me bole leđa, morat ćeš me promasirati. 

                                        _ _ _

         Stipan se vraćao s fakulteta tramvajem prema središtu grada jer se dogovorio naći sa Suzanom u gradskoj kavani na Jelačić placu okud su se razišli nakon jutarnje kave.

Na fakultetu je doznao i napravio sve potrebno za nastavak školovanja. U dekanatu su mu rekli kako mora sačekati neko vrijeme dok se njegov slučaj ne razmotri pa će ga obavijestiti što mu je dalje raditi.

U tramvaju je bila gužva, svi su se ljuljali skupa sa tramvajem po grbavim tračnicama. Većina je stajala držeći se jednom rukom za rukohvat na stropu. Stipan je stajao u zadnjem djelu iza zadnjih vrata naslonjen na rukohvat pričvršćen podno stakala u razini struka. Zagledao se na putnike, masu koja je titrala neuroznim vibracijama sličnima zujanju tramvaja. To je kao kad pas i gospodar počnu sličiti jedno na drugo.

         - Kakva li sve tu svita ima? – izreče tiho u sebi.

         - Kaj ste rekli? – okrenuo se prema njemu mladić njegove visine odjeven u bundu napuhanu kao balon.

         - Ništa nisam rekao.

         - Kaj si mi se onda koji klinac zderal v uho, buš mi bubnjake zdrapal? Kaj je? – unosio se Stipanu u facu.

         - Nisam se derao niti vikao već sam sa sobom razgovarao, a u najkraće - ostavi me na miru. 

         - Pusti ga, Vladek, kaj ne vidiš da je cendravi Dalmoš – upao je u prepirku mladić iza Vladeka, omanji rastom, okrugle glave.

         Javio se i treći mladić raščupane kose s oštrim, raznobojno obojenim pramenovima što su podsjećali na šarenog ježa.

         - Strah me otprit rajfešlus, budem izvlekel Dalmoša.

         Tad su se sva trojica podrugljivo iskesila. Stipan ih je samo mirno gledao dok mu se u dubini prsiju nakupljao gorak osjećaj.  Kad se tramvaj zaustavio na prvoj stanici, nije gledao koja je. Poželio je čim prije izići kako bi izbjegao daljnje neugodnosti koje je u tim prilikama lako predvidjeti. Kad se zaputio prema vratima, osjetio je jako potezanje i bol u kosi.

Siguran kako ga netko poteže za kosu, okrenuo se i ugledao Vladeka, uhvatio ga je za ruku i palčeve nokte mu snažno zario u zglobove iza šake. Od boli je napadač otpustio šaku, tad mu je Stipan zavrnuo ruku na leđa namjeravajući tako zaštićen s njim natraške izaći vani. U tom su se trenutku vrata zatvorila i vagon se zaljuljao krenuvši dalje.

Ostao je u zatvorenom prostoru i bio svjestan kako nema kuda, a uz to je imao trojicu protiv sebe. Pogledao je u ostale putnike koji su ih hladno gledali. Zbog spoznaje kako nema ni od kuda pomoći i kako se može uzdati samo u sebe, pogledao je drugu dvojicu i u očima im vidio kako neće prezati ni od čega. Obojica su skupa nasrnula. Malog debeljka je jako udario nogom u potkoljenicu, ovaj se od boli sagnuo, a Stipan ga dočekao koljenom u glavu. Obojeni je iz džepa izvadio nož na patent i pružio ga u prema Stipanu. Stipan je pred sebe isturio Vladeka kojem je još uvijek držao ruku za leđima. Ponovno je upro pogled u ostale putnike i vidio svu njihovu tupu kukavičku prazninu u očima.

         - Vi ste samo hrpe mesa ispripadane svim i svačim, ovce ste! Niste ljudi već ovce!

         Zaorio je Stipanov glas kroz vagon kao u propuntu u kojoj nema ništa, baš ništa. Zašto bi se oni uvaljivali u tuđe svađe. U Stipanu je uzavrela krv i sva tjeskoba koja mu se skupila zbog bezizlaznosti situacije u koju je upao. Planuo je neartikuliranim bijesom te životinjski kriknuo. Svi su se još više ukipili kao da im se sledila krv u žilama. Vladeka je ugrizao za uho, a onda za vrat do krvi, a nogom je udario debeloga ravno u trbuh. Obojeni je brzo zamahnuo nožem i zario mu ga cijelom dužinom oštrice iznad koljena. Tramvaj se u tom trenu zaustavio, vrata su se otvorila, gurnuo je Vladeka na obojenoga i iskočio iz tramvaja u gužvu na Jelačić placu. Još jednom se osvrnuo i vidio kako tramvaj odlazi Trgom prema kolodvoru i odvozi onu trojicu. Pogledao je na brzinu u natkoljenicu i nastavio kaskati  prema Gradskoj kavani. Osjećao je kako mu krv curi ispod rabatinki niz nogu u cipelu, a u ratu je naučio kad rana polagano curi nije opasna. Ušao je u kavanu gledajući naokolo dok nije ugledao Suzanu. Mahnuo joj je neka dođe i izašao vani.

         - Kakve su ti to rabatinke, što ti se dogodilo?

         - U tramvaju su me napala tri huligana i eto vidiš, jedan me ranio patent nožem u nogu.

         - Moramo na hitnu, auto je tu iza ugla. Možeš li sam?

         - Valjda mogu.

         - Gdje su huligani što su te napali? – hodajući su razgovarali.

         - Otišli su tramvajem prema Glavnom kolodvoru.

         - Hoćemo li prijaviti napad policiji? Bi li ih prepoznao?

         - To nikako! Još mi triba i policija.

         Kad su sjeli u automobil, izvadila je kutiju prve pomoći i dala  mu zavoj neka ga stavi na ranu kako bi zaustavio krvarenje. Stipan je počeo drhtati cijelim tijelom. Tek tada se cijeli događaj reflektirao u njegovim osjetilima donoseći drhtavicu koja je posljedica malo prije zatomljenog straha. Potapšala ga je po ramenu i ubrzavala vožnju. Stigli su pred zgradu hitne pomoći. Suzana je pritisnula sirenu, a iz zgrade je izašao mladić u bijelom ogrtaču.

         - Pomozi mu izaći, ranjen je u nogu, povest ćemo ga na prijam.

         Uzeli su ga između sebe i poveli u prijamni ured, skinuli mu hlače i polegli ga na ležaj. Liječnik je gledao ranu, pipao oko nje otvarajući je palčevima.   

         - Bit će u redu, par šavova i hodat će bez većih poteškoća. Nisu oštećeni živci, a ni krvotok, zato i nije bilo većeg  krvarenja. Sve ćemo to urediti kako valja.

         Stipan je gledao njih, a vidio nebo s tmastim oblacima iz koji su lacali plameni jezici gromova tutnjeći svom žestinom u njegovim ušima miješajući se s podrugljivim smijehom.

         - Dalmoš, hahahahaaa, Dalmoš, Dalmoš, Dalmoš!

         Kao jeka se sve to provlačilo kroz njegovu svijest. Suzana mu je prišla, primila ga za ruku prislonivši svoj obraz na njegov. Na taj se dodir umirio.

         - Eto ga, to je to, sve smo sredili, još nešto za smirenje jer je vidljivo kako je pod stresom – okrenuo se liječnik Suzani.

         - Zašto te nema uvečer s nama vani? Aha vidim, vidim, zaljubila si se! Ovo sa njim ćemo morati prijaviti policiji. Ne mislim na zaljubljenost nego na napad i ranjavanje – rekao je doktor.

         - Ako može bez policije? Please, Zoki! To bi bilo najbolje za njega u ovom stanju – pomilovala je Stipana po obrazu i kosi. Čuj, napadnut je, u stresu je i što mu tu može pomoći policija? Zbog rane ne brini jer stanuje kod mene.

         - I sama znaš kako moram svaki slučaj prijaviti jer bih sutra mogao imati gadnih problema.

         - Nitko ne zna što se dogodilo nego nas troje. Napiši bilo što, rezao je kruh i porezao se.

         - Dobro, Suzana, ali mi nije drago. Možete poći, a ako što pođe po zlu, nazovi me na mobitel, moj broj imaš, ha, ha.

         Suzana ga je kiselo pogledala klimajući glavom, uzela je Stjepana, lijevom rukom oko struka, a on svoju desnu prebacio oko njezinog vrata i tako zagrljeni izašli su do automobila. Dok je vozila, upitala ga je kako mu je i što se točno dogodilo u tramvaju. On je samo pogledao i okrenuo glavu naprijed ne skidajući pogleda s prednjeg stakla kroz koje je vidio sasvim drukčiju sliku nego što je vidjela ona. Nije ga više ništa pitala, prepustila ga je njegovu svijetu koji, činilo se, umirujuće djeluje na njega, ne znajući u biti koliko ga lomi i umara. Pred njim su ulicom stupale kolone ljudi, kolone raznih mrkih vojski u raznim odorama, sa raznim oznakama. Svaki vojnik je nosio u rukama oružje pripravno za pucanje. Svi su se odjednom izmiješali vičući i bjesomučno pucajući. Krv je prskala do nebesa poput vodoskoka i slijevala se potocima na sve strane gdje su mutnom vodom djeca umivala oči. Bitka je jenjala, a sunce je pržilo mrtva tijela koja su se pretvarala u žuto-crvenu prašinu, koju je vjetar raznosi uokolo stvarajući dine iza kojih su se vukle tužne siluete majki i udovica. Tužne nepregledne kolone. U dlanove su skupljale prašinu i ljubile je, a iza njih su hodale uglađene spodobe cinična osmijeha, zveckajući lancima nad njihovim tugama.

Suzana je zaustavila automobil pred zgradom, nježno dodirnula Stipana po kosi. Uzeo joj je ruku i poljubio. Izišli su i pošli u stan. Stipan dugo nije progovori ni jednu riječ, Suzana ga nije tjerala na to, spremila mu je čaj i donijela mu ga do postelje gdje je ispružen, gledao u strop.

         - Morat ćeš skinuti gaće pa ću ih staviti u stroj za pranje.

         Ustao je kao robot, skinuo se i ponovno legao.

         - Jesi li ponio nešto drugo za obući? – nije čekala odgovor, pošla je u predsoblje i iz ormarića izvadila njegovu putnu torbu, rastvorila je i izvadila uredno složene crne hlače.

         - Bože moj, Bože, cili sam rat prošao bez ogrebotine, a sad me rani onaj za koga sam se žrtvovao cijelo vrijeme. Zbog čega? Zbog ničega!    

         - Što si rekao? – pomislila je da njoj govori.

         - Počeli smo mrziti jedni druge zbog nepoznatih razloga i to je naš usud koji nas proganja kroz povijest.

         - Šta kažeš, jesi li meni nešto rekao – došla je do njega, legla i zagrlila ga – ko mi te ljutio malešna, ne dam ja tebe.

         On je nastavio govoriti njoj nerazumljive riječi. Slušala ga je pomno slažući njegove riječi u jednu cjelinu kojoj, i kad ju je posložila, nije našla smisao.

Kasno su u noć zaspali svatko u svojim mislima, različiti i u snovima, ipak stisnuti jedno uz drugo. Ona je sanjala hrastovu šumu, cvijeće i ruke čvrsta zagrljaja, on otok iznad ponora od kojeg su otpadale stijene koje su se s bukom rušile nestajući u bezdan. Dobra je vila s planine zvala narod neka se okupi, neka otrovno sjeme koje izjeda otok bace u ponor. Tutnjava je postajala sve jača, a njezin glas sve slabiji gubeći se s potmulom tutnjavom u bezdan. Od svega je ostajala samo nijema blijeda slika.

Probudio ga je san pa je prazno gledao po sobi dok mu se Suzana nježno uvlačila u zagrljaj. Gledao je nju, onda prozor kroz kojeg je izvana prodiralo svjetlo grada. Za njega je noć tek počela, duga kao vječnost. San mu nije dolazio na oči, bio je zarobljen mislima kojima je vraćao cijeli svoj život, dio po dio. Neke bi manje jasne dijelove vratio više puta kako bi bio siguran u svoje prosudbe. Raznježila ga je misao kako čovjek u drugim osobama može imati mir i utočište, a jednako tako strašnog neprijatelja, i svaki put kad bi o tome razmišljao, čvršće bi zagrlio Suzanu.

Iza nje se krila druga strana svijeta koja se njega doticala tek nekim tamnim krakovima što su mahali ovim malim svijetom ispreplećući ljudske sudbine. Noć je bubnjala u njegovim ušima svojim tajnama donoseći mu uvijek nove misli s starih izvora koji svako malo presuše ostavljajući neutaživu žeđ iza sebe. Obrati se nebu ganutljiv, željan ispovijedi i ukora.

         - Bože, kada me već lomiš, lomi mi ruke, evo ti i noge, srce, samo mi ostavi um na bistru potoku kako bih ga oprao od svih nedaća koje ga pune gorkim otrovima protiv kojih sve teže pronalazim lijeka. Moji su puti nejasni, moje su želje bez kvasa. Reci mi istinu, neka i pokore bude, samo nek mi se vrati mir i neka potraje ovaj pir i osjećaj doma u zagrljaju ove djevojke. Neću nepoznanice jer sam i sam jedna velika nepoznanica koju ljudi gledaju tako jednostavno, a meni je sve isjeckano, zamršeno, razneseno vjetrom života. Lomi me gdje se ne dam lomiti jer od tog ću očvrsnuti, ali ne lomi me udarcima u slabosti proizašle iz moje nevinosti jer se osjećam vlažan kao kruh pred kokošima! Gdje li se i u kakvim maglama kriju sve moje luke?

                                 _ _ _

Skoro je prošlo dva tjedna otkako je Stipan došao u Zagreb. Sa Suzanom se skoro nije ni viđao jer je bila zauzeta fakultetom i praksom u bolnici. Hodao je sam gradom želeći naći nešto što bi ga zaokupilo i ubilo dosadu koja ga je sve više obuzimala. Dugo je vremena prošlo od dana kada je tu poznavao mnoštvo ljudi, od te generacije je rijetko koga sretao, i to uglavnom u prolazu. Vrijeme najveće promjene ostavlja na ljudima, pa kad i sretneš nekoga koga si poznavao, trebaš najprije sebe uvjeriti kako je to stvarno ta osoba za koju misliš da je, i tek joj se tada javiti kako ne bi ispao glup. Sve ga je to zamaralo pa je najčešće zalazio u knjižare prelistavati knjige kako bi bio u toku što je zadnjih godina objavljeno. Kroz kratko vrijeme, koliko je u Zagrebu, spoznao je kako se čovjek tu isključuje od političkih i društvenih zbivanja i skoro se ne priča o tim temama. Spoznao je i to, što se vidi odavde, ne vidi se iz kraja iz kojeg je došao, a tu se ne vidi ono što se vidi iz njegova kraja pritisnutog teretom. U masi svijeta gdje nitko nikog ne čuje i ne vidi, sluša se samo ono što nude mediji. Sve to narod nijemo guta  kao riba hvatajući se i na najgluplji mamac, a kada shvati kako je prijevara posrijedi, plane u bijes. U tom trenu za sve je već kasno jer ispred nosa im mašu nove udice s mamcima raznih mirisa i boja. Sve se to ponavlja iz dana u dan.

Hodao je sredinom Jelačić placa prema Tržnici Dolac gdje su pred prolazom pjevali i svirali Čileanci u svojim narodnim nošnjama. Dugo se tu zadržao slušajući pjesme Inka, pjesme koje u čovjeku bude čežnju za daljinom. Oko njih se okupljalo dosta prolaznika i bilo je vidljivo kako su uživali u njihovoj lepršavoj glazbi i specifičnosti glazbala čiji je ugođaj dočaravao kraj iz kojega su došli. Bilo je tu onih kojima sve to nije značilo ništa, tek su zastali nagnani znatiželjom. Bilo je i onih koji tu gužvu koriste za svoje potrebe, kao jedan pijanac što je između svih tih ljudi pjevao neku svoju pjesmu koja nije imala nikakve veze s glazbom koju su svirali Čileanci, i uz to je plesao.

                       Lepšega nemre niti će biti,

                       u mojemu sarcu navek će se skriti,

                       nek bu kaj bu, al navek je tu

                       u mom srdašcu. 

Svi su se okrenuli prema njemu, a on je tad još jače zapjevao pjesmu koju sigurno ni sam nije razumio. Osokoljen pažnjom prolaznika za tren bi uletio molbom:

         - Prosim lepo, udijelite nekaj pinezi za pijaču gospon šansonjeru, bum skapal od žeđi! Gle te, kaj ne? – isplazi jezik, onda nastavi pjevati i plesati u svom ritmu kojem je samo on ćutio taktove.

         Kad je dobio nešto novca, za tren mu se pridružila jedna pijana dama raščupane mokre frizure u nadi kako će i ona dobiti koji novčić. Malo dalje za omanjim štandom gdje su se prodavali suveniri i audio kazete, svirao je radio-kazetofon stvarajući u svemu tom još veću zbrku zvukova koja se stapala sa vrevom prolaznika. Uvidjevši kako ne može slušati jedno, a ne čuti drugo, zaputio se dalje stopivši se sa silom ljudi koja kovitla u krug kao rijeka kad doteče do proširenja korita između klisura, pa se vrti dok ne pronađe novi smjer kojim će nastaviti teći snagom dobivena ubrzanja.

Uz Ilicu, sa onu stranu gdje je robna kuća, dolazila je grupa pristaša Hare Krišne lupkajući u bubnjeve i pjevajući pjesme nastojeći pridobiti nove sljedbenike u slavu njihova idola.

         - Čudna mi čuda, kud li srlja ovi narod? Što li se sve krije iza osobnosti svakoga pojedinca? Koliko je različitih sudbina što teku jedni mimo druge? Nit se ne dodiruju tijelima, pogotovo ne duhom kojeg svi pokušavaju iskazati. Zato se stvara ovo isprazno sivilo koje čovjeka ispunja tjeskobom i samoćom, što je suprotno želji svakog prolaznika koji je izišao vani kako bi to izbjegao. Tu je toliko beznadnih pogleda koji srljaju zastajući tu i tamo jer ne znaju u kom pravcu dalje, zato očekuju odnekud signal, signal kojeg najvjerojatnije nikada neće niti ugledati, a kamoli njegovim tragom poći. Tih, što čekaju, ima najviše. Lako ih je raspoznati jer čovjek ne može nikakvom maskom skriti  gestikulaciju svog nutarnjeg tereta. To se ocrtava u svakom migu oka, grču usana, a osobito u pokretima ruku, kao da sa nekim razgovaraju, a nikog nema s kim bi podijelili makar prazan razgovor. Neki, koji su i taj stadij prošli, postali su indolentni, ne briga ih kojim će pravcem i gdje će završiti. Obično, gdje god pošli, ne čeka ih nitko. Ako ih i čeka, onda im je svejedno je li došao ili nije.

Dama, što stoji pod satom na gornjem dijelu placa, hoda lijevo-desno premještajući torbicu iz ruke u ruku, misli da je njezin cijeli svijet je u tom satu, u broju dvanaest na kojeg treba doći velika kazaljka koja će označiti pet sati. Uvjerena je kako će s tom kazaljkom poteći njezino vrijeme koje čeka i za koje sa brižljivo pripremala cijelo božje poslijepodne.

         Nastavio je dalje hodati zagledavajući u prolaznike i njihove osobnosti, nastojeći kroz njih proniknuti u samog sebe i tako  razabrati gdje se on nalazi u toj rijeci života što je kuljala iz sata u sat, sad jače, sad slabije. U tom traganju je došao pred izlog galerije naivnih umjetnosti. Ugledao je svoj lik kako se zrcali u staklu i miješa s koloritom živih boja izloženih slika. Bio je sam sebi smiješan. Iza sebe je u zrcaljenju stakla ugledao katedralu, okrenuo se i pošao prema njoj.

Miris tamjana, voska i starog lakiranog drveta prolazio mu je tijelom dok je ulazio.

         - To se ne može osjetiti u malim crkvama. Ovo  smireno prisustvo vjernika pojačava svetost ambijenta i mistiku vjere u Boga svakog pojedinca koji hodočasti u ovaj božji hram. Nije došao oprati svoje grijehe niti moliti da netko drugi za njega nosi njegov križ. Došao je potražiti duhovni mir i snagu kako bi lakše podnosio teret svoga križa. Sjeo je naslonjen na naslon klupe, zagledan niz unutrašnjost katedrale prema oltaru kod kojeg je grob blaženog Alojzija Stepinca. Nije gledao oko sebe, već ravno uzdignuta pogleda.

         - Ne gledaj s visoka, sine. Poniznost bere mudrost božju.

         Zamislio se na te riječi, sagnuo je glavu okrenuvši se. Iza njega je sjedila starica bijele kose poput snijega, ogrnuta smeđim vunenim pletom.

Kratko je pogledao staricu, onda ponovo usmjerio pogled prema oltaru. Zbog nesigurnosti u sebe i onog što je vidio, ponovno se okrenuo, ali starice nije bilo. Ostao je iznenađen sjedeći i moleći nakon čega se zaputio vani.

Noć je bila puna teškog maglovitog zraka, svjetla su gnjilo bojila ulice koje su tonule sve dublje u mir. Nije mu se išlo u stan jer je iz dana u dan uviđao kako je to sa Suzanom bivalo sve ispraznije i postajalo teret njoj i njemu.

         - Zrio sam za putovanje u Dalmaciju, dat ću Suzani malo prostora neka o svemu razmisli, mislim kako sam joj to dužan. Idem odmah na kolodvor kupiti kartu za noćni autobus. Draža mi je vožnja noću jer mi se ne gleda okolina, a manja je gužva. Moram nešto promijeniti, moram, valjda će Suzana razumjeti.

         S kolodvora se uputio po stvari u stan gdje, kao i obično, nije našao Suzanu. Sjeo se odmoriti jer je imao dosta vremena do polaska autobusa, a kudikamo mu je tu zgodnije čekati nego na kolodvoru. Kako bi ispunio vrijeme, sjeo je pred komodu na kojoj je televizor. Posegnuo je u donje pretince gdje su bile poslagane knjige nastojeći izabrati nešto interesantno za čitanje. Privukla mu pozornost knjiga starijeg uveza, pomalo pokidanog hrbata. Odmah mu je zapela za oko iako je bila zaklonjena drugim knjigama. Imala je nešto što druge knjige nisu imale. Kad ju je izvadio, osjetio je onaj isti miris koji je osjetio kada je tek došao u ovaj stan, miris na kojeg se s  vremenom navikao, koji ga je ponovno vukao za nos i budio mu znatiželju. Otvorio je knjigu i spoznao kako u rukama drži Suzanin dnevnik. Htio ga je vratiti natrag, ali znatiželja i taj povodljivi miris su ga zaustavili. Započeo je letimično pregledavati stranice. Zaustavi se na stranici gdje je pisalo Marko i Pilačeva Greda. Gledao je na to mirno, tek ga je golicala znatiželja jer i sam voli tu šumu.

         - Kako gleda na tu šumu osoba kao što je Suzana? Nikad ne bih rekao da je zaljubljenik u naš kraj i prirodu. Ma vidi, to…

         Što je dalje čitao i redovi brže odmicali, srce mu je lupalo sve ječe i jače. Oblijevao ga je znoj. Osjećao se kao u kotlu. Ponovno je prinio knjigu i pomirisao je dubokim udahom.

         - Taj miris, sad znam otkud mi je poznat. Ćaća je često tako mirisao kad bi se vraćao iz šetnje po šumi – poklopio je dnevnik jer ga nije htio dalje čitati, ostavo ga je na postelju i sav smeten, pokupivši stvari u torbu, izišao je iz stana. Vani je napisao poruku na papirić i skupa s ključem ubacio u poštanski sandučić. Osjećao se kao slijepi miš koji se nije mogao orijentirati zbog velike buke pa je udarao u sve što mu je stalo na put. Sve je to u njemu odzvanjalo kao neizdrživa bol koja mu je izjedala zadnje atome snage i uma. Utrčao je u tramvaj kojem samo što se nisu zatvorila vrata. Bacio se svom težinom na sjedalo i udarao glavom u staklo govoreći:

         - Baš sam glup i naivan. Glupane glupi, glupaneeeee! Uvik i ponovo! – jaukao je na glas. Par ostalih putnika iz prednjeg dijela tramvaja blijedo su ga gledali.

         - Što gledate? Nikad niste vidili glupana, naivnu budalu! Izvoli te,jedinstvena je prilika! – izgovori na brzinu i nasloni tjeme na staklo. Jesu li moji postupci nevinost? 

         Stigao je na vrijeme u prizemlje kolodvora i odmah se zaputio na peron na kojem je već čekao upaljen autobus za kojeg je kupio kartu. Čim je ušao i sjeo, pokrio je dlanovima oči stideći se sama sebe.

         Bila su dva sata poslije pola noći kad je Suzana ušla u stan, vidljivo pijana, pa nije primijetila kako u stanu nema Stipana. Skinula je kaput i šal, spustila ih na pod u predsoblju naslanjajući se na vrata od sobe koja su se otvorila, zbog čega je posrnula prema postelji. Sjedila je na podu pokušavajući skinuti čizme, što joj nije polazilo za rukom, zato je dohvatila jastuk i pokrila se po glavi. Mučnina joj je izazivala vrtoglavicu, a vrtoglavica mučninu, smogla je malo snage i dovukla se na koljenima i rukama do kupaonice. Nagnula se glavom nad wc školjku kako bi povratila. Nakon što se malo pribrala umivanjem, vratila se u postelju i tvrdo zaspala. Vani je inje gušilo svjetla i kitilo granje u malim parkovima. Niti sjena nije bilo u toj gustoj bjelini koja je samim izgledom nagonila ježurce na koži.

         Autobus je prolazio Plitvicama, a Stipan maštom lutao nedokučivim putovima kojima hodaju samo pojedinci kao on, pojedinci koji se svojom voljom ili bez nje zavrljavaju u te čudne pređe koje iz dana u dan bivaju sve gušće, zamršenije i čvršće ne dajući mogućnost izlaska iz svojih konaca.

         - Noć, baš noć je ta čarobnica koja daje tu čudesnu mistiku svemu i svačemu. Najmanjoj i najbezazlenijoj stvari daje nesagledive veličine, a velikima daje dostojna protivnika. Čudna mi čuda! Ljubim te, noći, jer si kao i ja! Zatvorena i slijepa u svoj svojoj širini, jasna kao dan ako te netko voli, a mrkla da mrklija ne možeš biti onima koji nemaju sposobnosti u tebe proniknuti. 

         Vani, na mračnom nebu sjale su zvijezde sedmero braće, visoke planine su im nudile neka se spuste na njihovo srebrno, snježno runo koje se u donjim dijelovima otapalo cureći u škrte vrtače na kojima su se stvarali potoci koji su se provlačili između stijena, dubli kanjone niz koje su skakutavo žurili k moru. Sve je to Stipan vidio i ćutio u mrklom mraku. To je kao kad se rodi dijete, ne vidi majku i njezine grudi, ali svim osjetilima zna kako je tu i doji ga poptuno predano.

         - U meni huči hladna brza bujica koja pravi nepremostive ponore u kojima nestaju svi moji životni putovi. Kako smiriti tu bijesnu bujicu? Kakvu branu sazidati kojom bih ukrotio tu razornu moć? Hodam svijetom i skupljam, usput, razno kamenje kojim namjeravam branu graditi, a to kamenje se preobražava u teret koji me vuče u te bezdane ponore. Kad uspijem sagraditi kakvu-takvu branu i zaustavim novu bujicu, tad se niodkud javi neka stara podmukla bujica i razori što sam sagradio - umoran od razmišljanja prepustio se noći i ljuljanju autobusa koji ga je vozio u novo jutro.

         Kada je izišao iz autobusa, Split je blistao pun sunca i vrvio kao košnica. Uputio se laganim korakom prema rivi preko pijace. Prodavačice su na sve moguće načine dozivale kupce hvaleći svoju robu kako je najbolja i najjeftinija.

         - Šjor, ma gledajte ovo, ovo je mirakul! Uzmite, slobodno birajte! Nećete požaliti kad van kažen. Sve je iz moga vrtla i sama san bidna sa svoji deset prsta to uzgojila. – U zelje je krila duge lakirane nokte.

         U drugom redu za suprotnim stolom prodavala je starica umotana u šal, nije govorila ništa, gledala je nekud bez cilja i desnom se rukom pridržava za stol na kom su bili izloženi suhi rogači, suhe smokve, bajami i orasi.

         - Pošto, bako, rogači? - upitao je Stipan.

         - Koliko ćeš kupit, dite moje lipo?

         - Uzeo bih par komada samo neka me želja mine.

         - Uzmi, sinko, i jidi. Ne tribaš babi ništa platit.

         - Bako, nećeš ništa zaradit, izgubit ćeš tako!

         - Ko izgubijo - svako zlo izgubijo, ko dobijo - svako dobro dobijo. Nego uzmi, s blagosovon ti bilo!

         Uzeo je tri rogača i ostavio joj deset kuna.

         - Fala ti, sine mili!

         Rivom je šetalo mnoštvo ljudi iako je bio radni dan. S mora su dolijetali galebovi oblijećući one koji su sjedili i jeli na klupama poredanim duž rive. Na drugom kraju, gdje je prolazilo najviše ljudi, bio je postavljen štand za peticiju.

         - Još se vuku tegobe rata i dokad će se vući? Tko može tu razumjeti one koji su ginuli ili one koji su izgubili svoje na bojištima? Koliko će svijest ljudska zbog revolta srljati iz pogreške u pogrešku pitajući se otkud sve to.

         Na kiosku je uzeo dnevni tisak, sjeo na prvom štekatu za stol, naručio gusti sok i usredotočio se na čitanje nastojeći  razmišljati o onom što piše i zaboraviti sve ostalo.

         - Toliko problema, a mala država. Ovo je za ne virovat. Pokradene tvornice. K'o da je tvornica kutija šibica. Otpušteni radnici, državna dobra na rasprodaji, prodan škver za papire bez pokrića, suicidi ratnih veterana. Bože moj, Bože!

         Uhvatio se za glavu osjećajući bol. Gurnuo je tisak pod stol na torbu i potrčao ravno preko rive sudarajući se usput s prolaznicima koji su sa čuđenjem gledali za njim. Trčao je svom snagom prema doku gdje je lučka kapetanija i parking za automobile. Zaustavio se na rubu doka jer ga je spopala muka i oblio ga hladan znoj. Legao je na kamene blokove gdje je osjećao svjež povjetarac, zagledao se u nebo, duboko dišući kao utopljenik koji se grčevito bori hvatajući zrak. U mislima je trčao svom snagom, nestalo mu je daha, a oko njega su padale granate tresući zemlju svojim detonacijama, vatra mu je palila tijelo koje je postajalo buktinjom. Kad je vatra jenjala, a kroz dim se razaznavala kamena brda i dolina s visokim jablanovima uz rijeku, sve je obasjalo sunce zagrljajem srebrnih krila bez tijela koja su sve to nosila prema procjepu kroz kojega se vidjelo beskrajno modro more. Nakon kratkog ležanja Stipan je došao k svijesti, ustao, pogledao oko sebe nastojeći sam proniknuti kako je tu dospio. Sjetio se torbe koja mu je ostala kod stola pa je požurio natrag.

         - Jeste li vidjeli moju torbu, modru torbu, ostavio sam je tu uz ovaj stol? – upitao je konobaricu koja je samo upitno gledala.

         - Moj šjor, mogli ste je ostaviti nasri rive pa je unda tražit. Malo sutra ćete je nać.

         - Ali nisam je ostavio nasri rive već tu za stolom.

         - Skužajte, neman se ja kad s vami natezat i vako iman posla priko glave. Pun mi je šufit svega.

         - Šta je, Cvita, šta se jidiš? – javio se glavati muškarac iz kafića.

         - Ma pusti me stat! Doša čovik ka ono, ostala mi borša za stolon pa je sada nima. Ne znan ja di mi je glava, a ne njegova borša. Moj šjor, pun ti je Split mulac koji jedva čekaju ko će se omaknit od svoje borše. Je, je, bi iz oka ukrali.

         Stipan je sjeo na stolicu nastojeći srediti misli.

         - Skužajte, ža mi je što su van ukrali boršu, a i ne izgledate mi nešto dobro. Oćete čašu vode i cukra?

         - Hvala, djevojko, stvarno bi mi voda dobro došla.

         Nije se ni okrenuo, a djevojka  je već bila pored njega sa čašom vode i gledala ga kako pije.

         - Je li van boje?

         - Hvala, bolje mi je!

         Ustao je sa stolice i zaputio se prema kolodvoru, Cvita ga je gledala dok se gubio među ljude što su ulazili i izlazili s pijace. Novac i dokumenti su mu bili u unutrašnjem džepu vjetrovke koji je opipao od straha da i to nije izgubio.

         - Tužan sam. Zašto sam vaki kakav jesam. Idem nazvat Ninu, moram s nekim razgovarat' i podijelit' svoj teret. Ona me je uvijek razumjela, ili se samo pravila kao i svi ostali.

         Nazovao je telefon u stan Nininih roditelja koji su mu rekli kako je otišla nešto kupovati u Anconu i vratit će se za dva dana. Produžio je do kolodvora i sjeo u prvi autobus prema jugu. Izabrao je sjedalo do prozora na strani s koje je mogao gledati more. Upro je pogled u namreškanu modru površinu koja ga je koliko toliko umirivala. Sjetio se lijekova i torbe koju je skupa sa njima izgubio, naslonio je glavu na kraj naslonjača prema staklu i zaspao.

Blistao je dan na bijelim kućama uz obalu u pitomom kontrastu boji mora kojom su se kao rijeke ocrtavale vodene morske struje. Ponosne napuštene kamene kuće na golim strmim padinama Mosora gledale su u daljine, preko otoka, gdje su njihovi gospodari namicali žulje kojima su ih gradili. Nije tu više bilo gospodara, samo kamen bijeli koji je kao svjetionik blistao u daljine koje je poznavao tek po stvarima koje je gospodar donosio i njima ostavljao na čuvanje.

Dugo se Stipan vozio autobusom koji ga je svojim ljuljanjem održavao u duboku snu. Prolazili su kilometri i sati, redala se mjesta uz magistralu. Nitko ga nije dirao u njegovu snu, u kojem ponovno, po tko zna koji put, gleda velika srebrna krila bez tijela što lete iznad borovih šuma i oštrih kamenih klisura nad morem. Sive kamene klisure, što su se strmo obrušavale u more, svakim su trenom sve više postajale srebrne i rasle k nebu. S druge su strane bili lebdeći vrtovi što su se redali jedni pored drugih i slagali se, kao terase, prema mrklom ponoru bez dna. Na vrhu najvećeg vrta punog tek rascvala cvijeća što je mamilo svojim mirisom, sjedila je djevojka i pravila vjenčiće čije su latice padale u ponor.

         - To je ona ista djevojka koju sam vidio u snijegu podno sela.

         Djevojka se plešući okretala i prosipala kristalne leptire oko sebe. Njezin ples je zaljuljao zlatom sunca obasjano cvijeće.

         - Djevojko lijepa, planinski cvijete, tko te takvu dade pa mi dušu sumornu liječiš?

         - Svijet nestvarni mene stvori, kao snove i želje.

         - Koje li je tvoje ime, mogu li te upoznati?

         - Ja sam i sad, kao i prije, sama sreća. Zar me još ne poznaješ? Tolike si pute prošao i toliko toga čuo i vidio.

         - Ne poznajem te, samo ćutim neki topli trag u tijelu, ali sve se nekud gubi nestajući u nepovrat. Sada moram poći dalje, pozdravljam te i kud god prošla, dabogda te ljudi našli.

         Srebrna su se krila širila nad morem dok je Stipan sjedio na visokoj stijeni gledajući kako laganim letom nestaju u daljinu. Odjednom osjeti kako ga netko gura sa stijene. Svom snagom se borio nastojeći se okrenuti kako bi vidio tko ga gura.

         - Suzanaaaaa!

         - Hej, momak, probudi se! Vi ste davno trebali izaći. Skoro ćemo u Dubrovnik.

         Gledao je u čovjeka i nije mu bilo jasno što mu govori.

         - Dobro si spavao, od Splita dovde. Svaka čast, sigurno si bio prilično umoran.

         - Gdje sam sad?

         - Evo, skoro u Dubrovniku, a koliko se sjećam, trebao si izaći u Baškoj Vodi. Ja nisam obraćao pozornost, tek sad sam se sjetio jer sam vam ja prodao kartu i nisam je trebao kontrolirati.

         - Dubrovnik, Bože moj. Zašto me niste probudili?

         - Ha, ne mogu ja misliti na sve. Sad će naš autobus što vozi za Rijeku pa prijeđi u njega. Ja ću reći kondukteru neka vam uračuna tu kartu koju imate – raznježio se kondukter osjetivši teret i tugu u njegovim očima – hoćeš poći nešto popit' s nama dok pođe autobus?

         Uvidjevši kako ga ovaj sažalijeva bilo mu je još teže. Sve je mogao podnijeti, ali sažaljenje u tuđim očima nikako, to ga je ubijalo. Kriknuo bi iz sveg glasa neka se zemlja raspukne i proguta ga.

Izašao je iz jednog autobusa i sjeo u drugi. To je bila najduža vožnja u njegovu životu. Nije znao što bi radio, kako bi se ponašao, a vozač i kondukter su ga gledali kao Marsovca.

U autobusu nije bilo mnogo putnika pa se premjestio natrag gdje se osjećao komotnije. Cijelim je putem u mislima slagao svoju prošlost jasnije nego ikada do tad, a uz to, u njegovoj je dubini nestajalo tjeskobe i sve više ga je obuzimala ravnodušnost. Autobus se zaustavio u Baškoj Vodi u kasni sat. Stipan je izašao ali nije pošao Matkovoj kući, već stazom prema Baškom Polju. Bilo je mračno i hladno, tek je pokoja lampa svijetlila blijedim neonskim sjajem. Mjesec je sve više izlazio iznad Biokova, okrugao i sjajan kao srebrnjak. Srebrnina je obasjavala maslinik nedaleko od staze i borove šume malo prema magistrali. Sredinom Bračkog kanala, prema jugu, sporo je plovio brod kojem su se tek primjećivala svjetla poput krijesnica i čula zaglušna buka motora, čas jača - čas slabija. Stipan se zaputio plažom prema stijenama koje su u noći izgledale kao divovi postavljeni za zaštitu plaže. Iznad njih su na vjetru mahali borovi kao perjanice okorjelih, ratnika u svakom trenu spremnih za odlučni boj. Umorio se od hodanja žalom, sjeo do prve stijene i bolje se zamotao u vjetrovku. Tako je zamotan i sklupčan kod kamena dočeka zoru.

Nije osjećao hladnoću niti išta drugo, gledao je niz modru pučinu s koje se još uvijek čulo potmulo tutnjanje brodskog motora. Spustio je pogled na žalo na koje su stalno nadolazili valovi zapljuskujući ga, uvlačili se u njega, a ono je šuškalo kamenčićima kao kada netko tiho  šapuće tajne.

Tko zna po koji put obuzela ga je tjeskoba zarobivši mu um, dovela ga je na rijeku gdje je gol prao svoju odjeću, a ona mu je odnosila niz hladne brzake sa kojima se svom snagom borio kako bi barem nešto dohvatio, ali je svaki njegov pokušaj bio neuspješan. Umoran se pusti niz rijeku. Sklupčanog ga je voda donijela na obalu.

Probudilo ga je sunce kad se pojavilo iza vrhova Biokova i svojim zrakama ga našlo sklupčana ispod hridi. Ustao je i zaputio se usamljenom kamenu na plaži na kom je bezbroj puta sjedio i koji mu je dva puta podario sreću.

                                               

*

         - Uvijek si isti, tih, tvrd i odolijevaš svemu i vremenu.

         Stipan se pope na kamen i kleknu zbacivši sav teret života kako bi tijelom upijao blagodati što mu se nude tu pred njim.     

         - More i žalo nikada nisu sami kao ja i ti, kamena statična gromado koju ljubim kao najboljeg prijatelja. Kako se čovjek u samoći uvijek vraća onom što je vrijedno!

         Razgovara Stipan s kamenom želeći sve svoje tegobe podijeliti s nekim, prisjećajući se vremena od prošlog ljeta do dana današnjega kada mu se sve skupilo u dubini grudi i ne da mu disati. Gleda u kamen znanac s kamenom u duši.

         - Kako je vrijeme neumoljivo, evo godina dana skoro prođe kao dlanom o dlan. Toliko se toga dogodilo. Bože moj, što sad? Jesam li na početku ili kraju?

         More, tamno, modro, valovima nagurava žalo na obalu i slaže ga u dine koje opet, jednim od većih valova, pokupi natrag u sebe, onda dalje nastavlja ponavljati naguravanje uz zrnjkavo šuškanje žala.

         - More je čudna pojava?! – misli Stipan gledajući niz pučinu kojoj obzor zatvaraju otoci Brač i Hvar. Sjeverni mu vjetar  ježi kožu, a on ga osjeća kao poznat dodir. Trnci mu prolaze tijelom dok razmišlja što sve može more i kojim čudom utječe na ljudske osjećaje. Ispruži ruke, lagano ustane i zaputi se u taj nedodirljivi svijet osjećaja, spreman na sve i otvoren svemu. Kao kit zaroni i izroni kroz tanku površinu koja dijeli svijet stvarnosti od svijeta osjećaja i mašte.

         - To je poput površine mora koja dijeli svjetove pod vodom i iznad vode! – slegne ramenima i nastavi mahati rukama.

         Prolazi vrijeme, more neumornim udarcima strpljivog ritma podlokava kamen na kojem Stipan stoji i zamahuje, maše rukama već u sjeni srebrnih krila koja ga vode sa sobom u svjetove u kojima još nije bio. Duboke oči mora se otvoriše, a on moli raširenih ruku.

         - Toliko života u tebi vri, ti koji se sa zadivljujućom snagom odupireš zlu, blagoslovi me, jer jedino ti to možeš!

         Udaranje valova u šupljine kamena donosi mu mir i samopouzdanje, zato nastavi još življe zaranjati i izranjati dok ne osjeti kako ga stečena krila žele ponijeti u daljinu. U trenu ga obuze osjećaj nepovratnosti, poželi se vratiti, ali ipak svom snagom nastavi mahati izbjegavajući se osvrnuti za sobom. Val udari o stijenu, kapljice prskaju naokolo, sva modra dubina mora i sva širina gledanja potekoše njegovim životom. Srebrna krila mašu nad modrinom koja grli svijet kamena i pijeska i tako postaju jedno.

         - Čudna li čuda!

                             _ _ _

         Iz Bračkog kanala, kroz prolaz između otoka prema otvorenom moru, brod podiže pramac i kida modru površinu na dva dijela. Valovi mu tuku bokove i razbijajući se stvaraju pjenastu brazdu koja se sve više širi što brod odmiče dalje. U daljini iza sebe ostavlja Biokovo, sivo, stjenovito kao bedem koji dijeli ono iza od onog ispred. Svakim trenom biva manje i modrije dok se skroz ne stopi s modrom površinom mora.

         - Veliko je iza, kao i ovo ispred, tek je razlika u tome što ono iza manje-više poznaješ, a ovo ispred je još uvijek velika modra pustinja iz koje vrebaju kojekakve pomisli i iluzije.

         Obzor se sve više širi i spaja u jedan veliki krug, veliku širinu ispunjenu morem i nebom koji se u samim krajevima  dotiču svuda naokolo. Od takve se pojave strepi poštujući njezinu veličinu. Samo galebovi ne zaziru od te pustoline. Kako samo vješto nadlijeću taj nesagledivi prostor nestajući u daljinama, vraćajući se, kružeći oko broda, a onda jedan za drugim slijeću na brod po kojem znatiželjno trčkaraju da ponovo uzlete u modrine.

         - Što je sad iza, a što ispred? Možda je u biti ljudski život taj nestvarni krug kojeg vidimo ili tek iluzorno stvaramo u sebi.

         Lome se valovi, sjeta i znatiželja, sve se skupa kuha u nutrini duše i stvara teret otrova i slasti. Otrovan toliko da mu osjećaš gorčinu, a sladak do neutoljive želje.

         Noć, potmulo mumljanje brodskih motora, a iznad, golemi plašt pun zvijezda. Još uvijek u mašti izranja kamena silueta Sv. Ilije iza čije lijeve udoline u tri sata ujutro izlaze na tamno nebo zvijezde zviježđa sedmero braće i razigravaju slike o nečem vrijednom, dalekom.

         - Kad bih mogao do zvijezda, izabrao bih put do tog zviježđa.

         To je tako kod ljudi, nikad nitko ne zna gdje će i na što naići, a to ih kopka stvarajući u njima moćnu silu koja ih vuče dalje.Sutra je novi dan, novi vidici, nove poznate i nepoznate stvari za koje si uvjeren kako si ih već prije negdje vidio. Sve se to slaže nekim čudnim ritualom koji napaja začuđenost.

         Novi je dan, neke nove ptice salijeću brod prodorno se glasajući i razigranom vještinom leta mame znatiželju putnika koji ih nagrađuju. Iz trena u tren sve to postaje poznatije.

         - Ili je svijet mali, ili je ljudska znatiželja prevelika, pa sve novo i nije novo, već se ponavlja u nekim drukčijim nijansama.

         Brod para mora i mora, a sjeta i znatiželja postaju pusti nedodirljivi svijet koji daje i uzima, a to nikada ničim ne pokazuje, nego donosi nove krajeve i nova, još veća, usta i oči što proždiru sve, baš sve.

         - Odlazak u daljinu nije ni do koljena mašti gledanja u daljinu ili je samo iščekivanje nečeg velikog, vješti kradljivac vrijednosti svega novog što je došlo ili treba doći.

                                         _ _ _            

         Ljeto je, plažom odjekuje veselo dozivanje djece i brižno opominjanje roditelja. Sunce prži bijela tijela željna topline i boji ih rumeno. Sve ponovno vrvi životom koji stvara nove priče što ih borovi gutaju u svoja zelena njedra i čuvaju ih za zimske dane kad bura otresa stare iglice i odnosi ih u more. Te priče čuju samo oni koji slušaju cijelim tijelom, a ne samo  ušima.

         Jana je i ovo ljeto došla u Baško Polje sa starim uspomenama, novim nadama i planovima. Sve doživljava kao da je vrijeme prošlog ljeta stalo i da nije nikuda ni otišla. Uđe u more i zapliva prema pučini. Dok pliva, osjeća nježan dodir po tijelu. Stisne oči i poželi da ih otvori onaj koji će joj ispuniti život i ugrijati osjećaje. More je ljulja, a sunce ljubi obraze i usne.

         - Lipotice, izgorit će van lice!

         Ona otvori oči sva sretna. Do nje na vodi pluta crnomanjasta glava nepoznatog mladića koji joj se smiješka. Njezino razočaranje bi očito, pa i mladić to zapazi, okrenu se i otpliva na drugi kraj. Ona zapliva prema obali gdje se obrisa ručnikom i na vrelom žalu osuši. Dosadi joj izležavanje na plaži pa se zaputi u sobu de se presvuće kako bi pošla u Bašku Vodu stazom uz more gdje je šetala sa Stipanom. Nije joj do šetnje, cijelo je vrijeme goni druga zamisao, pa požuri. Na početku Baške Vode ugleda telefonsku govornicu, izvadi iz torbice karticu s brojem i pozove.

         - Halo, prosim Stipan Medak. Prosim, ne zavešujte. Jak je to dalko? – Izviri glavom iz govornice i pogleda na hotel.

         - Hotel Horizont. Počekam.

         Za kratko vrijeme pred hotel dođe Fani, prođe par puta stazom između hotela i plažnog restorana dok ne ugleda plavu lijepu djevojku naslonjenu na ogradu kako gleda prolaznike. 

         - Vi ste Jana? – Jana je pogleda i potvrdno klimne glavom.

         - Ja sam Fani, žena Stipanova prijatelja. Tražite Stipana?

         - Ja treba Stipan! – nasmija se.

         - Znaš govoriti hrvatski?

         - Malo učila, malo razume – ponovo se slatko nasmije pa i od Fani izvuče osmijeh.

         - Nije ni čudo što se Stipan zaljubio u nju – pomisli u sebi i ponovno joj se obrati

         - Stipana nema. Krajem prvog miseca je bio u Zagrebu kako bi ponovno upisa fakultet. Otiša je iz Zagreba i nesta. Nikome se nije javlja. Niko ne zna di je.

         - Nema, ne zna! – nastoji proniknuti u to što joj Fani pokušava objasniti i ne skida pogled s Faninih očiju u kojima vidi suze.

         Fani otvori torbicu i izvadi izrezak iz novina na kome je Stipanova slika s naslovom: "Nestao". Jana više ne gleda Fani, već samo isječak. Sva zaprepaštena, bez pozdrava, zaputi se stazom prema Baškom Polju. Fani gleda za njom dok ne zamakne iza prvih borova. Sunce nagoni vrućinu u cvrčke koji sve glasnije cvrče. Taj zaglušujući kor stapa se sa vikom na plaži i skupa se gube nad modrim morem koje ne vraća ništa, čak ni odjek.

                                            _ _ _

         Jesen se dovukla na Medačku Glavicu i okolo nje. Svi su s radošću dočekali taj smiraj i skoro žuto lišće koje kazuje kako su radovi u polju gotovi i kako je stigao zasluženi odmor. Od rada umorni ljudi, loza od tereta grožđa, ulica od kola i ljudi, odahnuli su.

U dvorištu Marka Medaka Mara kupi opalo lišće, tek da nešto radi, pogledava u Marka koji sjedi na tronošcu ispod plamenitana i reže nožićem komad drveta.

         - Marko moj, triba sredit grožđe, svi su svoje otrgali, a mi još ništa. Oću li ja sutra? Ti nemoj, kuma će mi Kata i Jozina pomoć – kleči pred njim naslonjene glave na njegovo rame.

         - Šta san toliko Bogu skrivijo pa me tako kazni? Di san falijo formulu života pa mi se sve obija o glavu? Zašto, zašto, zašto?

         Mara ga zagrli i prisloni obraz na njegov vrat. Tad se pred ulazom u dvorište zaustavi sivi automobil tamnih stakala.

         - Marko, gledaj, neko novo auto! Da nije…

         Njemu zaigra srce i hitro ustade držeći Maru čvrsto za rame.

         Dugo se netko okreće iza tamnih stakala izazivajući u njima nemir. Marko osjeća neugodu jer mu se toliko toga dogodilo u zadnje vrijeme, ipak u podsvijesti misli kako bi to mogao biti njegov Stipan ili barem vijest o njemu. Najteže je gluho neznanje. Još nitko ne izlazi, a oni nikako ne mogu raspoznati tko je. Sad se i Mara uznemiri i objema rukama obuhvati Marka za struk sluteći nešto loše. Nakon nekog vremena iz automobila izađe Suzana, otvori zadnja vrata i izvadi pleteni zamotuljak. Mara i Marko se pogledaše, onda ponovno upru pogled u Suzanu koja sa zamotuljkom u rukama prođe pored njih u kuću pozvavši ih za sobom. Marko se skamenio i ne može se pomaknuti s mjesta. Mara ga hrabri milujući ga po ramenu.

         - Ajmo, Marko!

          Njemu se pred očima okreću slike iz Pilačeve Grede pa ne vidi kud hoda, zato se čvrsto drži za Maru koja ga kao dijete vodi za sobom u kuću.

Sjećanja ga peku u grudima kao vatre koje mu ne daju disati. Još čvršće uhvati Maru za ruku kao slijepac koji ne vidi kuda ide. Koliko je puta radostan prošao kroz ta vrata. Sada, kad je unutra Suzana, a on ne zna što mu sprema, ta su vrata ulaz u pakao.

U kuhinji nađoše Suzanu pored kauča gdje je odložila zamotuljak kojeg je donijela sa sobom. Okrenu se k njima:

         - Nemojte me ništa pitati! Ovo je moje i Stipanovo dijete. Ime mu je Stipan. Ja odlazim daleko, ne mogu vam reći gdje. Dijete ostavljam vama – jecaj joj zaguši glas – ostavljam ga vama jer znam kako ćete ga voljeti i paziti kako bi i ja. Marko, oprosti mi za sve jer sam možda baš ja za puno toga kriva. Dokumenti su tu u ovoj koverti, sve što je potrebno za dijete i za vas. Jedino vas molim, nemojte nikome govoriti za par dana dok vam se ne javim kako sam otputovala. Tad prijavite dijete kao rođeno.

         Okrenu se, kleknu pored djeteta i izljubi ga. Marko samo gleda i ne može ni riječi izustiti. Sve što se na njemu vidi kao promjena su suze što mu teku niz obraze.

Suzana ustade, poljubi Maru u obraz, onda se okrenu Marku, poljubi ga u usta i, ne okrenuvši se više, izađe vani. Čuju kako pali automobil i kako mu se zvuk gubi niza stranu prema glavnoj cesti. Mara dođe do djeteta, uze ga na ruke puna znatiželje pogleda u njega očima punim nježnosti. Marko ih gleda kako mu dolaze sve bliže dok se u zraku osjeća miris djeteta koje se probudilo i nešto gače.

         - Čudna mi čuda! – izusti, zagrli ih oboje i naglas zaplače.

         Vani muškarci i žene nadjačavaju se gangom koja odzvanja u konobama punim mošta i krijepi umorna tijela ljudi s Medakove Glavice.

Predvečernji su sati, jugo donosi miris mora preko Biokova i miluje kamenite priče što prožimaju plahe osjećaje. Duboka modrina odsijeva na tankim oblacima zapada i slaže u  oblačne mriške svoje sočne kapi koje život znače.

Ljubiti svaki trenutak spoznaje o sebi

je ljubiti život onakav kakav je,

sa svim svojim dobrom i zlom.