OKOVI NAVIKA

 

AUGUSTIN AGO KUJUNDŽIĆ

Sabrana  neobjavljena poezija

POGLED IZA

 

Knjiga broj 2

Lektura Prof. Tonka Jonjić

Slike na koricama Ivana Kujundžić Rupčić

Urednik Mladen Vuković

Tisak Tiskara Kovačić

ISBN 978-953-48247-1-9 CIP

zapis dostupan u računalnom katalogu

Sveučilišne knjižnice u Splitu

pod brojem 190308097

Nakladnik: Udruga PODBABLJE PORTAL

/podbablje.portal@gmail.com/

Podbablje, 2022.

 

POGLED IZA

 

POGLED IZA

 

Još uvijek opraštam sve

i kad nebom kišu zovem

i kada vjetrom dozivam,

jer, još uvijek živim sve,

jer, još uvijek ruku pružam

i ne pitam:

„Tko će se od koga krit?“

Odgovor ne trebam.

Vrijeme već sudi.

Pogled iza,

tišina će bit.

 

 

VJEČITO PITANJE VJEČITO PITANJE

 

Kako reći ono što se ne smije,

a to čeka trenutak otvaranja

kao metafora iz zatvorene pjesme.

 

Veliki su hambari života

i pretežak je teret u njima.

Eto! Bog me obdari da pred svima,

kao spomenik tajnoj svetinji,

uživam slobodu pseudonima.

 

Moglo bi se priznati ono što je

i opet ostati ono što nisi.

Moglo bi se i mijenjati svijet,

dok sud slutnje nad svakom mišlju visi.

 

Kako ću poreći blizinu osluškujući daljinu,

ja, gospodar zatvorenog obzora

koji trpi odsjev bremenita okružja

koje salvama nasrće na snagu moga oružja.

 

I ovaj dan prolazi zatvarajući svjetlo u meni,

zato otvaram prozor maštanja

strpljivo se pokrivajući plaštem opraštanja.

Vrtim reprize kao u reklamama

dok prosinac prosijava pitanja

koja strpljivo čuče duboko u nama.

 

Večer je puna uspomena.

Maštam, a bura kurva zvoca dok se ne surva,

u naletima se gnjaveći sa praznom najlon vrećom

pri oštrim granama suhog drva.

U dimnjaku bukti pobuna.

Propinje se oganj plameni

i šalje iskre lutalice u svod zvjezdani.

Moji koraci bez mene ih prate u noć,

između ljubavi i strasti zaobilaze zlo,

prožeti strepnjom, umjesto da osvijetle nebo,

gase se nakon lutanja i sa injem liježu na tlo.

 

Večer je obična, hladna i duboka.

Pravi je mamac za naivce.

Ne spominjem ime, ni tvoje, ni svoje,

dok guram tvoj portret u sklonište za ptice.

 

Bore se zvukovi i misli u meni.

Moja ostavljena mladost postaje žaljenje i razlog.

Moje srce još kuca ljubavni dio života

kao melodiju, skladni akord nota.

 

KAD BISMO ZNALI

 

Kad bismo znali,

pronašli bismo svijet bez ulice,

zloslutnih koraka,

jezika poganih,

rugla,

dugova…

Uzeli bismo istine vezane u uzice

što vuku teret koji plovi;

od tebe do mene,

od mene do tebe,

godinama.

 

Ostavimo nevažno,

suvišne riječi,

pitanja…

Jednostavno, pustimo sve...

Mašta neka luduje.

Nije bitno jesam ili nisam za tebe,

u mozak mi uđi,

grizi...

U srce pogodi me.

 

Lako je voljeti

kad pogledom tvojim svijetle putovi moji,

kad uzdah tvoj ružne dane skriva

i živa je istina,

živa,

cijeli se život u takvoj sreći ugori,

i tuga se umori.

 

Eh, kad bismo znali;

gdje smo bili,

gdje smo stali,

gdje smo godine dali?

 

Gledaj;

oblak putuje,

suze prolije,

miris opojan,

na tvoje grudi,

ostavljaju dunje

koje još uvijek mirišu na dodire.

Grli me!

Uh! Ljuljaj me,

danima,

noćima!

Ljubi!

Neka sve ide,

ti ostani!

Bog zna tko gubi.

A mi?!

Eh, kad bismo znali?

 

JESMO LI RAZGOVARALI

 

Jesmo li razgovarali o vremenu nakon,

o trenucima kada smo postajali ono što nismo?

Jesmo li ikada razjasnili gdje smo,

mislili o mostu kojim smo hodali

mostu prljavog i klimavog rukohvata

koji je milijun prstiju dotaklo,

o teretu koji nam visi oko vrata,

o trenutku zbog kojeg čuvamo darovano staklo?

Sjećaš ga se, zar ne?

Od tada nikada od prašine nije obrisano,

a ipak je bistro i kroz njega se vidi sve.

 

Nekada ćemo ponovo proći tim istim mostom.

Nesvjesno zastati gledajući iza sebe,

zgazit ćemo krhotine godina.

Tu ćeš prestići starijeg gospodina

kojemu je mladost pojela daljina

i kojemu je iz tijela istrgnuta svježina.

 

Zaboravio sam ti ispričati priču

o dvjema pticama, o tuđim smokvama.

Zaboravio sam lagati o istini,

o godinama koje se iskradaju i bježe,

o brodu na pučini za koji me ništa ne veže

al' ipak me dira, dok u daljini tuli glumeći da svira.

 

Jesmo li razgovarali lažući o budućnosti,

o zatvoru bez ključeva i ćelija,

o dlanovima koje smo dali na čitanje

očekujući od nekud na njima novo svitanje,

o poricanoj ljubavi kojom smo druge u očaj slali,

a nismo to znali?

 

Jesmo li razgovarali o drugima

koji su nas preko koljena kao kruh lomili

i raskomadane međusobno dijelili

kako bi sebe nahranili?

Jesmo li uopće razgovarali?

 

 

KUDA ODOŠE

 

Kuda odoše

svi oni koraci lagani,

riječi čarobne

koje svaka vrata otvore?

 

Gdje se izgubiše

svi oni pokreti vatreni,

misli stamene?

 

Već dugo ne padaju kiše

kojima žeđi želim ugasiti.

Neda im se,

ne žele me spasiti.

 

Plove u krug misli brodovi

kao u debla godovi.

Putovi im se ne dotiču,

a jedni bez drugih ne mogu.

 

PITANJE BEZ ODGOVORA

 

Je li moj život htijenje neuspjelo,

kula od snova, il' kako ga zvati.

      Kao zalog,

tijelo moje ta spona sa stvarnosti,

budućnosti mojoj uteg je prošlosti.

 

Ne mirim se lako. Sa sobom se borim.

Bitke vodim ne stvarajući buku.

      Zle misli se roje.

Jeke udaraca gube se bez traga.

Tajnom pokrivam križa svoga muku.

 

Jedino još uvijek radujem se jutru.

Svaki put me budi trubljom novog zova.

      U ushit me diže.

Bistrog uma u novi dan me vodi

vjerno me prateći u svijetu okova.

 

Tko sam ja u biti više tražit neću,

jer tajna je vodilja, sam razlog poslanja.

      Pustit ću se vjetru.

Raskopčat ću maštu, daljinu neka snatri

i gledanju svome dat ću nova znanja.

 

Vidjet ću sebe, ali ne kao nekad.

Na mnogo sam se toga davno oglušio.

      Samo iz inata,

ostavit ću na tren uzdah neka me prati

oslonac u vjeri kojeg sam rušio.

 

 

PITANJE I ODGOVOR

 

Gdje sam bio?

Tražio sam cestu koja nema daljine ni satove.

Prošao sam preko mostova od mašte.

Našao sam svijet gdje ne znaju za vojske i ratove.

 

Što sam vidio?

Tamo bistar izvor žubori radost

i nikada ne presuši.

Tamo je vjekovima stvaran dom,

dom bez zidova i kapija.

Tamo i kamen uronjen do vrata,

      uživa,

            ne robija.

 

Što sam tamo radio?

Kroz oči sam puštao ptice neka lete daljinu.

Grudima sam disao mirise iskona

       koji odišu svježinu.

Obrazom sam zaustavljao kiše koje u kapima stoje.

Mimo oblake grlio Sunce i mislima škropio boje.

 

A bijah izgubljen u samome sebi,

zavezan nerazmrsivim čvorovima.

 

VARAM LI SEBE

 

Varam li sebe nastojeći poreć'

ono što prošlost je već?

Vrijeme prošlo, je li vrijeme izgubljeno

kao zaboravljeni sati koji postaju dani i godine,

stado koje luta zapostavljeno?

 

Je li besmisleno pričati

o onom što rijetki mogu razumjeti,

kao o ljubavi koja može više puta gorjeti

i ne dogorjeti u banalnoj priči o pjevaču,

koji čuje samo svoju pjesmu

i u njoj kao kroz san spaja noć i dan?

 

Varam li sebe

dok kapi kiše pretvaram u bisere,

olovne oblake u tople jastuke,

i munje kićene spuštam na putove

kao zanosne poljupce,

koji slijede tragove u nove svjetove?

 

Već mi nedostaje ta smjelost,

te vatre tražene u beskraju

koje buknu iz čista mira,

kao san, kratko bljesnu,

osvijetle noć i nestaju.

 

Ako poželim prestati,

kao sjena ću svijetom plesati

od sada do zadnjega daha

i postati slika bez dodira i uzdaha.

 

 

DOB ISTINE

 

Sumrak je.

Pored puta sjedi mladost.

Pitam:

„Tko si?! Tko ti maštu puni, a vrijeme otima?

Skoro su večernji sati.

Što ti može baš to doba dati?“

 

Ne govori, samo mudro gleda.

Obzor gasne.

Tankom crtom tone svjetlost blijeda.

Ipak, prozbori ta pojava plaha,

žuborom riječi skoro bez daha:

 

„Vrijednost ovog trena

u meni narasta poput mraka,

nosi me sobom, bit pogađa,

baš to trebam kao zraka.

Sva predanost moja,

osjećaj što gajim,

bez toga je malo.

Dok daljinom lutam tražeći put k sebi,

uzimam do čeg mi je stalo.

Sretneš li ljubav bez koje živio ne bi,

ovo isto bit će drago jednako i tebi.“

 

„Mogu li ja naučit tu vještinu?

Ne znam ništa!

Osjećam se prazno!

Godinama sve izgubih usput,

zbog tog ćutim sve manje,

il' mi nije važno.

Ne gledaj me tako.

Povratak ne tražim, makar ga želim,

jer tim se snažim.

Nije mi lako!

Odavde se drukčije gleda

i sitnice opazim.

Ovo vrijeme sebično ništa mi ne da.

Tu i mašta uzaludno luta,

mudrošću saznanja

u kaosu iskustva.

Hodam naprijed, nemam natrag puta.“

 

 „Šuti! Slušaj!?

Sva tišina ova mene snagom hrani

i tvoje prisustvo u ushit me diže.

Sjedni tu. Zajedno smo jači.

Prvi val čekam. Evo, skoro stiže!“

 

„Ja ne vidim ništa! Gluh sam od života.

Ruke su mi hladne, a želje još bride.

Užeži vatrom ovog ljudskog skota,

napuhane predrasude neka se žara stide!“

 

„Takva vatra zasljepljuje oči,

pa duša i tijelo ostaju u mraku.

Primakni se, dodir je važan.

Evo, osjećaji stižu!

Ljubav slatko peče,

kao rana raspetog Isusa na križu.“

 

„Tek sada ćutim jednakost u nama.

Tvoj dah me opija, vodi me u sreću.

Gledam naprijed, nazad, slika je ista!

Slutim što se zbiva!

Hvataju me misli.

Svu svoju lajavost pas vjernošću skriva.“

„Opet ne znaš ništa.

Ti si glupi starac.

Znatiželjno srljaš

bojeći se svjetlosti i mraka,

a i svoje sjene.

Ne razmišljaj!

Pogotovo, ne traži odgovor!

Zaboravi mladost, ona je za mene.“

 

„Lako ti je reći!?

Nema ništa lakše!

Budućnost te čeka baš onako uz put,

iz ruke u ruku, al' u meni tutnji,

sati tuku dok gradim tišinu.

Sad mi i ti pred nosom zatvaraš daljinu.

Eto! Ostavljam te u tvome trenutku.

Naučio sam nešto,

makar slijep i gluh dalje svijetom hodam.

Nikad neću znati uzvratiti.

Uvijek lakše kupim nego prodam.

 

 

INSPIRACIJA

 

INSPIRACIJA

 

Namjere skrivam,

dok te gledam i razmišljam.

U stihove kradem iskre jutarnjoj rosi

i kao bisere ih slažem u tvojoj kosi.

Misli trepereći plamsaju

i pjesma postaju.

 

 

U GRANAMA MASLINE

 

U granama masline

cvijet mog sjećanja

otrovom čežnje opija tišinu.

 

 

TVOJI KORACI

 

U svakom koraku

ćutim svoje želje.

 

Bez traga i glasa

znam kud treba poći.

 

Bez razmišljanja,

s namjerom,

znaj gdje trebam doći.

 

 

VOLIM OVU NOĆ

 

Kao praznu limenku

šiknem misli kroz tišinu.

Zveket se stapa s mrakom

i gubi u daljinu.

 

Bježim od nemira

kao san od dodira.

 

Rosa će umiti sjetu

poput znanog imena,

tragom tajanstva,

posrebrenog mlijekom

iz mjesečeva vimena.

 

Volim ovu noć jer me ne umara,

jesenja, trudna i mazna,

snove mi opija.

 

 

 

MRAK

 

Mrak spava u sjeni bora,

zagrljen metar do mora

gdje mjesečina plimi

oker žut stavlja na kosu i put.

 

Kao šah-mat

šapat pada na vrat,

nježno kao svilena vlat.

 

Dah se spušta blag,

ta kopija maestrala što opija,

tajnama klizeći niz skut,

do cilja pronalazeći put.

 

 

 

NOĆI NEVJERNICE

 

Mrkla tajnom ljepotice mila.

Snena damo mirisa i pjesme,

      ja sam s tobom,

ljubim tvoja zagonetna krila

zvijezdom padalicom,

što kroz tebe bljesne.

 

Podarila si meni ključeve svog svijeta,

razgrnuvši postelju od zvjezdanih puta.

      Neviđenom snagom,

sva je moja mašta tobom obuzeta

i duša mi tobom neumorno luta.

 

Znam, putovi su tvoji od tankoga leda,

a ja sam pjevač koji snagom pjeva

      razbija led.

Ne brine me mjesečeva kosa sijeda,

nit sunce što hladnim zapadom odsijeva.

 

Latice mirisa kazat će mi kuda.

Moja vjernost bit će njima plaća.

      Dok uzimam,

ne razmišljam je li vrijedno znati,

od kuda se pjesma na svoj izvor vraća.

 

Stalno žudim za tobom. Napeta sam struna.

Ti sve primaš lako, a ja pjesmom sijevnem.

      Skupljam vjeđe,

jer svaka tvoja zamka ljepotom je puna

težinom istine kada u nju krenem.

 

 

 

NA KRAJU NOĆI

 

Noć se s jutrom bori.

Klikće pijetao prpošni.

Sunce se oblakom kiti

da mi se oku dodvori.

 

Ne želim te snenu buditi

iz toplih snova utrobe.

Uživam kako nosom

ciljaš ćošak sobe.

 

Vani ljudi pričaju,

nekakve priče mažu,

teme žučne gorljive.

Ne znam… Kome lažu?

 

Propuh zavjesu nadima.

Plahta ti tijelo ljubi.

Stopalo boso, nježno,

u toploj se postelji gubi.

 

Dan je u sobu ušao

i donio sunčane vreće,

bez pitanja uzeti postotak

vrijednosti naše sreće.

 

 

JUTROM RANO

 

Gledam u dan da ga ne probudim.

Pozdravljam sebe po navici

i glumim kao da se ne trudim.

 

Još pospan ljuljam ulicu.

Prolazim.

Ne pozdravljam.

Ne brojim.

 Čini mi se da oholo stojim

i mudro slušam svaku rečenicu.

 

oš grlim san

da se dan ne otvori,

dok se želji

budućnost ne pokloni

 

 

 

U SVIJETU PRESTIŽA 

U svijetu prestiža

vrijeme nije važno.

Važno je

snažno

slijediti osjećaja trag,

 

beskrajno hodati

tragom srca,

voljeti

i biti drag. 

 

LJUBAVNI PJEV 

Ljubavna pjesma slavuja

s visoke grane u gori

ipak se jednom umori,

ili kao što dan u veče,

nezaustavljivo,

svijetom proteče.

Al'!

Nisu sve pjesme iste,

neke ostaju neslušane,

nepamćene,

i od svijeta čiste.

 

PRIZNAJEM 

Sve o čemu razmišljam

nije ti do koljena.

 

Sve što želim

vidim ti u očima.

 

Sva moja nadanja

tvoja je sjena zarobila.

 

Led otvorenih pitanja

dodirom si otopila.

 

Sad me vežeš za sebe

bez lanca i konopa.

Sam sebi priznajem:

„Dom si moj i utjeha.“ 

 

NAŠLI SMO SE 

Našli smo se slijedeći tragove.

Zaronili smo u život.

U stvarnost smo zalutali,

a nismo to ni znali.

 

Eto, nije beznadno čekati.

Uvijek netko nekoga čeka,

kao izvor rijeka,

jer svi se znaju zaljubiti,

iako nekima nesigurnima

pod nogama izmiče tlo

dok ne spoznaju što je što.

 

Bez riječi se zagrlimo.

Ljubav je što želimo posjedovati

i da u pogled svoj zarobiš moj.

 

Budimo snaga,

plimni val okupan snom!

Iskoristimo ove osjećaje

zbog ovog dana,

zbog sreće koja nas prati,

koja je postala dom.

 

Mi još uvijek, čisti kao djeca,

sanjajmo kako je uvijek moguće sve.

       Zar ne?

Zato se još jednom zagrlimo!

Budimo jedno drugom lijek

i postojmo zauvijek. 

 

U NOVA SVANUĆA 

Ja nisam kamen gluhi, tvrdi, sivi.

Ja se igram bezbrižno i lijepo.

Dodirni me tu gdje sada živim.

Ne dokazuj ništa, jer ljubim slijepo

 

 

i ne nudi dom mojih želja vjetru

dok mirišem krišom sve pahulje cvijeća,

na krilima nade otimajući se dalje

u krajeve nove gdje se krije sreća.

 

I ako se smiri sila nadahnuća,

u dolinu želja cijeli svijet kad' stane,

poletjet ću vjetrom u nova svanuća,

tražit slatku svjetlost da ponovo grane. 

 

 KIŠA 

Tonem u noć.

Nebo slaže oblake.

Grom jaukne daljinom

pa se utiša.

 

Misli se roje,

tekuć potocima...

Uvijek sam tužan kad pada kiša. 

 

DANI SU MI KAKAO PTICE 

Dani su mi kao ptice,

otrgnu se u daljinu,

tek pogled na tvoje lice

ugasi mi zlu tišinu.

 

Nisam sjetan kad uzdišem

grleći tebe koju volim,

nego budan sreću snivam

i ne mogu da odolim.

 

Ne možeš me razumjeti

i kao ja, ne možeš gledati.

Godine su zgazile me,

Al' ne želim se još predati.

 

Vrijeme me je ostarjelo.

Napalo me bora stado,

ali moje srce ludo

zbog tebe je uvijek mlado. 

 

NA SVIJETU POSTOJI ONA 

Na svijetu postoji ona,

ljepotu nosi kao cvijet,

njen glas su vesela zvona,

dodir joj je leptira let.

 

Nisam vam pričao o njoj.

Nisam, jer vam je ne dam.

Ljepša je u tajni mojoj,

u tišini kada je gledam.

 

Na svijetu postoji ona,

ljepotom uzdah mi budi,

u očima jutro joj sanja,

osmijehom sreću mi nudi.

 

Volim je, tiho i mnogo,

maštu mi vodi kao mag.

Čudo je nježno i strogo.

Pravi je anđeo i vrag.

 

JABLAN 

Rijeka ponornica teče mu kroz žile,

dok vrškom svojim u nebo se laća.

      Studen trpi.

Gnijezdo svrake u krošnju je skrio.

Trepteći zadnjim lišćem oblake ispraća.

 

Lijep i tanan oholo se njiše

pokraj puta sa kog bere snove.

      Uporno čeka…

Svoj ostanak visinom pokriva,

šumom vjetra koji sjetu zove.

 

Zadnjim lišćem on buri prkosi.

Mudrošću iskustva zimu razotkriva.

      Profinjeno,

na rodbinu vrba sa visoka gleda,

opijen visinom snatri i uživa. 

 

SRPANJ 

Dani trpe žegu lita.

Otkosi su zadnji pali.

U snoplje su se gusto zbila

ta prispila zrila tila.

 

Suncokreti štuju sunce.

K'o kolona beskućnika,

na poljani dižu čela

i prse se modrom krovu,

dok u inat svaki za se

iz debelog lada brista,

cvrčci pismon ljubav zovu. 

 

 U JESEN 

U jesen poludješe boje.

Odjenu se šuma

     u pastel

           crveno žut.

 

Na starom hrastu

kos se umirio,

vještinom pogleda

      bira,

na proplanku malom

zrio plod bršljana

što pada na put.  

 

DUNJA 

Jutros rano

pod teretom ploda

dunja grane spušta.

 

Otetu tajni

vjetrić je grli.

 

Sunce sve gleda,

taj prijatelj vrli,

a ona treperi,

snatri i gušta. 

 

OVA JESENJA NOĆ 

Ova noć,

kao i prošle,

dolazi tiho bez najave,

guta dnevne teme

koje nikako da se probave.

 

Lampu nisam upalio

kako se ne bih izgubio

i promašio vrata

mog skrovitog sezama,

opijen nekim dragim,

okićenim stazama. 

 

 

UZ GOMILU 

 UZ GOMILU 

 Uz Gomilu vrime žuri.

Zvizdan peče. Dan je lita.

Smokve išton zametnile,

suve davno pojidene.

Rakija se sva popila.

Suva usta, čelo potno.

Zvizdan grije.

Did i traktor u po gasa

uz Gomilu ko će prije.

 

U trupi je suva vrša

u kojon se ugor plaza.

Jablan strši u nebesa,

u potoku osinj mije.

Ko će vodu veslon lomit?

Did je ganču ostavijo.

Nema smriča po sri jaza.

Kako će se riba lovit?

 

U kraj puta, eto tako,

odjedanput život stade.

Traktor šutke virno čeka.

Vrime iđe ko i prije.

Sa vr' briga zadnjon snagon

na potok se starac smije,

na izvorsku bistru vodu,

ko da pita:

„Di se život noreć krije?“

 

Zvizdan peče. Dan je kraju.

U četvero korak pasa.

Tilo tute, duša nije.

Pisma pala u po glasa.

Uz Gomilu ko će prije.

U Gomilu tilo liga.

Konopi se rukan kližu.

Moj did Jure na non svitu

u oblake penje mrižu. 

 

IMAO SAM BRATA 

Imao sam brata,

imao sam ponos,

imao sam snagu.

Stariji je bio u svakom pogledu.

Liječio je ljude,

liječio je mene.

Petkom je sanjao,

po imotski, živio je srijedu.

Imotski mu ostao u žili

i k'o sime što klija tek u čaši vina.

Volio je mene.

Cili svit je volio

i dva svoja sina.

I unuke je volio.

Ljubav je nekada znao i kriti,

a što je čovik bez ljubavi u biti.

 

Imao sam brata i sada je tute,

k'o Ljut kujundžića,

Njivice i pristave škrte,

gdje se mladost prisicavala,

i mašta napajala.

Rodila ga mater,

ljubio ga ćaća.

Ljubav je davao,

uzima i vraća.

Sve što je davao

ritko se vraćalo.

U ljudima je ostao

poput neke tajne,

čudljiva gosta.

Ja ga i sad slušam,

razgovaram s njime,

dok mi čudno vrime

udara u time.

 

Dani voze,

u godine vuku

lepršave shodne.

Loze grozde zrnjen obalinale

ko divojke mlade blagorodne,

što prse se i bore protiv razni maća,

baš kroz naše ruke…

Ne razmišljaju što su prava braća.

 

Imao sam brata

i sada ga iman

iako ga nema,

po njem vrime štiman.

Još gradimo kule od mašte i snova

bez vezivnog tkiva

emelja i krova

gdje još vise zovnice mladosti

kao tajne, riznice radosti.

 

Imao sam brata,

Bogu hvala za to,

prema tom je ništa

i srebro i zlato.

 

Mom bratu dr. Stipanu Kujundžiću. 

 

REKVIJEM MOJOJ MAJCI 

Sjedio sam majci uz postelju smrtnu.

Oči joj bez vida sva čudesa vide;

vještica i vila puno polje.

Spas bi našla prepoznavši me,

držeći mi na obrazu,

namriškane,

stare ruke, blide.

 

Rekla bi mi sto put:

„Daj mi ruku svoju.“

Zvala me u noći.

„Ooo, spasi me sine!“

Od čega ću te spasit, mila majko?

„Od tame i tišine.“

 

Pričala je prošlost odmjereno isto.

Uvijek po redu, kao pjesnik rime.

Ponavljala je:

„Žena mora znati,

obrazom sačuvati obitelj i ime.

Ljubav je teška, ali valja trpit

i podnosit kada srce boli,

ako boli zbog toga što voli.

I ako želiš do ljubavi doći,

valja po nju i na kraj svita poći.“

 

Pričala je neumorno, danima, noćima.

Sjećanje se prosipalo po sobi k'o zrnje.

Srebro kose po jastuku joj palo.

Pod raspelom života, molila je,

trpeć' kušnje trnje.

 

O ćaći mi je pričala.

O crnim očima,

koje su je ubrale k'o primorac smokvu.

O sestri je pričala što nastrada mlada.

O istini vječnoj,

ciganskom uroku.

 

Umoran od priča znao sam joj reći:

„Daj prekini govoriti više!“

Ne mareći zato, ona bi nastavila

pretresati prošlost, pričom, ali tiše.

 

Ostarjela, nije vidjela ni vrata ni prozor,

al' skupljenoj u mraku, mašta je rađala daljine.

Na svoju priču znala je i zaplakat,

u zanosu nagazivši trenutke gorčine.

 

Kad joj se gasilo zadnje od životno htijenje,

šaptala je: „Sine. Žito se sije, zori i ženje.“

 

Sada kad je nema, priča joj još traje

sporim korakom hodnikom u sobu,

taj smiraj života što svakoga vodi

otkucajem zvona hladnomu grobu. 

 

DIJETE MOJE 

Dijete moje, jednom kada me ne bude,

magle sumnji neka ne ugase ti žeđi,

sretna ostvarenja neka utaže ti glad.

U svakom trenutku uzmi što vrijedi,

sve dok se može, evo i sad.

 

Hodaj dalje kao vitez u borbu.

Nosi sa sobom i štap i torbu.

U ono što nosiš zaviri kadikad

i ne predaji se nikad,

ni kada duša samo gorčinu kuša,

kao led ledeni kožom čovjek nag,

i sve ti se čini strašno, kao sjena na mjesečini,

ili u mašti dječjoj iz priča crni vrag.

 

Dijete moje, malo tog je sveto,

uvijek mudro biraj sebi put.

U sred zime nudit će ti ljeto,

kako bi ti oteli i sa golog tijela kaput.

 

Dijete moje, gradeći sebe, tebe sam učio.

Evo su me prestigle godine...

Tijelo sam istrudio svjestan vihora

koji razara plan nadanja mog,

pa i želja kada me dostigne

po jednu stranicu otrgne,

kako bi vrijeme u prošlost bacilo

dio kalendara svog.

 

Dijete moje, svijetom sam prošao…

Život sam kušao i među obiljem birao slađi plod.

Sve što je vrijedilo, vjeruj, nije izblijedjelo,

ponavlja se svakog dana kao sunčani hod.

 

U svemu tome ti si niska uresa,

moj proizvod čudesa, ufanje i rod.

Dragulj si koji naslijeđem pobjeđuje noć.

I kada nestajemo, jedni u drugima opstajemo

i da hoćemo, jedni bez drugih nemamo moć.

 

Dijete, kada zakasniš bez namjere i navade,

tada me poželiš vidjeti, a mene više ne bude,

razmišljanja ti prospu svoj dažd nadmeni…

Slike što ih mozak ima, kao kadrovi iz filma,

redat će se u tebi, bljeskovima o meni.

 

Za željama ćeš otići tamo gdje se mogu dostići.

Izgubit ćeš se iz topline djetinjih bezbrižnih skuta.

U novim saznanjima ćeš nestati,

sa mirisima pitomih drača

i slikom kamenih pristava iznad Težačkoga puta.

 

U vrtlogu života sjećanja će ti otežati,

lagano se gasiti,

suzit će im se vidici kao u obruč vojnici,

koji se od jačega tako žele spasiti.

Pogledom, kao kroz ključanicu,

mimo životnih bitaka,

vraćat ćeš se nesvjesno i žedno, bez trke,

mimo grozdova šarke i kukuruznih mličaka,

putom Sridnjega polja, na bistru vodu Vrljike.

 

Nad brzace što teku u nepovrat ćeš se prignuti.

U ruke ćeš zahvatiti svu radost djetinjstva

i sve ćeš kao i ja, u jednom slatkom gutljaju popiti.

 

Dijete moje, jednom kada me ne bude,

a jutra se nova za tebe probude

i ti poželiš istinu o svemu doznati...

Svaki put, kada pospanost sa očiju umiješ,

u zrcalu, u sebi, mene ćeš prepoznati. 

 

PJESMA PJESNIKU 

Tamo, gdje riječi kao potok,

iz duboka vrela

biserno bljesnu kapljicama

i rađaju skladbu, dok padaju smjelo

kolajnama dragih pjesama.

 

Tamo, bujice misli snažno teku,

napajaju kristalnom čistoćom,

a ja, sretan, ispijam vrtače i tmuše,

s okusom imotskoga vina,

okupan iskonskom ljepotom.

 

I pjevam glasno, za život vječni,

čast boemskog sina...

Nek' iz duše drski krikne sebar,

niz pjesničke monstrance

Augustina Ujevića Tina. 

 

TRI STARE TRIŠNJE 

Tri su trišnje lipsale,

sve jin grane sive,

ali drači prkose…

Kažu: “Još smo žive.“

 

Pante one prolića, ocvale u bilo,

K'o kad cure okite za vinčanja tilo.

Rodne su bile, kano mlade majke,

zanosne i bujne, k'o iz nike bajke.

 

Ditinjstvo smo svoje uz nji višćo ganjali,

ko majkama rukama o vrat se višali.

Sladilie nas sokovin od iskona sama.

Svaka od nji bila je i sluškinja i dama.

 

Tri su trišnje lipsale, al' godine pante,

krošnju svoju zelenu, vrile litnje sate.

Misec bi ji posipa zlaton u sri mraka.

Kripile su ladovinon umorna težaka.

 

Tri su tišnje lipsale.

Gole grane šute,

K'o da mašu željama

niz daleke pute. 

 

DIDE, UVIK TE SE SITIN 

Najveća je srića,

kad bi me did uzejo za ruku

i na sveca provejo kroz misto.

Vodile bi mene i baka i majka,

al' k'o s didon, ne more bit isto.

 

Dok bi išli, stalno bi ga gleda.

Od sriće je moje srce bilo.

A i on bi stalno u me gleda...

Njegovo ditinjstvo u meni se krilo.

 

Ljudi bi nan nako, k'o u šali rekli:

„Gledajte ji, eee, nije krv voda!“

Did bi me dlanon dirnijo po kosi,

velik i ponosan ulicon bi oda.

 

Dide, dide, uvik te se sitin

i za navik bi' će isto tako.

Što je milo, ostane u duši,

ne more se zaboravit lako. 

 

SLIKA NA CESTI SLIKA NA CESTI 

Prolaze cestom karavane sreće,

pogrebna kola i neki strani gost.

Nikad se cestom više vratit neće,

prošli trenuci, i bezbrižna mladost.

 

Mali je dućan tu na drugu stranu,

u njemu ljudi kupuju svoj svijet,

u ruci nose truda krhku granu

i u mašti negdje izgubljeni svijet.

 

Tu u hladu pivo cijede dva pijanca,

i prosjak dođe ispljunut svoj krik,

zgodna djevojka i stara žena neka…

Negdje iz prošlosti prođe poznat lik.

 

Sve gledam mirno iza čvrsta plota.

Razmišljanja su prazna, ništa od njih.

Složit ću slike u albume života,

il' kao na dražbi nudit ih kroz stih.

 

Je li to remek djelo il' slika što blijedi,

varijanta zvučna, il' neki zapis prost?

Donesite pivo, u hlad ću s njima sjesti,

podijelit pijanstvo i s prosjakom post. 

 

SLIKA 

Znatiželjom plove moje misli.

Sjeta ih hrani pričama.

 

List zatreperi u strahu.

Trenutak je zastao.

Put je daljini srastao. 

 

CILJ 

Cilj svoj žudim,

a nitko to ne smije znati,

niti na glas smijem zvati.

Zamršeni su mi puti

i nakana se skupo plati.

 

Korak natrag svijet je veći,

ali praznina tad me bije.

Opet naprijed moram poći

gdje mi svaka miso plamti

i nadi se slatko smije.

 

Valjda jesam krivac svemu

i ne tražim opravdanje,

već ponovo spremno čekam

iz budućeg novo zvanje. 

 

ZIDIĆ SA STAROG IMOTSKOG KOLODVORA 

Prolaze godine,

i tek što se čovjek opusti

i uspije nešto izustiti,

dođu prvi snjegovi,

i da se ne ugriju,

sva sjećanja se pod bijelo sakriju.

 

Možda nisam uspio ti reći,

al' eto, sada me spopade:

„Ma tko dade majstorima i argetima moć

da onakav zidić ne zaborava,

na starom imotskom kolodvoru izgrade?“

 

Tu sam te gledao, nasmijanu, vedru,

baš kao sunčani svod,

na kamenom zidiću jedne mladosti,

išton dozrijali plod.

Al' život se igra sa nama

kao vjetar sa dunjinim granama,

i kada se plodovi berbi nadaju,

pod udarima vremena,

u milost i nemilost padaju.

 

Nisam se uspio niti nadati,

tek vihor života gledati

i poslušno, kao dio orkestra,

tome se ritmu predati.

 

Sada je ponovo preda mnom,

taj zidić, nevidljiv.

Ponovo ga gledam kao mladić,

u javi bahat, u sebi stidljiv.

Nižem na zidić sva lica mi znana

kao čiste figure porculana.

Neka sjede i pričaju što ih je u životu gonilo.

Je li ih vrijeme slomilo?

I gdje su sve te selice što svijetom lete?

Sjete li se?

Kako nam je tada bila najveća fora,

kameni zidić, sa starog imotskog kolodvora. 

 

IZGUBLJENO VRIJEME 

Ne čudi se onom što sadašnjost grije,

jer dani će teći baš kao i prije.

Od ugaslih vatri tek pepeo će biti.

Birat će se priče o danima prošlim

i na njima nesvjesno nove snove sniti.

 

Sve one praznine što nas nekad tište…

Izgubljeno vrijeme, nitko neće znati.

Jesenje će kiše plakat na poeme.

Ljudi kao ljudi, pitati će: „Zašto?“

Odgovor nitko, nikad neće dati.

 

Sebi ćemo pisat knjigu opravdanja

koju neće biti vrijedno razumjeti.

Zaborav će skriti pusta ludovanja,

od zavisti ljudske, tajnom sačuvati.

 

Ne znam, jesam li namjerama htio,

al' postao sam, eto, zanosni poeta,

a možda sam odavna uvijek takav bio.

Skladam note na stihove sjete,

na koje i drugi svoja srca lome,

kao i mi jučer, bez truna osvete.

 

Kad sagledam ponovo izgubljeno vrijeme,

ono što se ne zna, neće, ni pouka biti.

Sve će pokrit slašću one važne teme,

u mrak iza sebe čvrsto zaključati. 

 

PRIČA NIJE PJESMA 

Da mi je još jednom kao dječak sniti,

pun nade gledati u zvjezdani svod,

na pragu života u sebi velik biti

i svemu ljudskom biti kum i rod.

 

Dani se gube kao zvijezde u zoru,

Kumova slama, stari Mliječni hod,

a ja još čekam budan na uzgoru

da me ponese taj sanjarski brod.

 

Jedna zvijezda sama nebom pada.

Jutro nad gradom budi svoju moć.

Navikom se pitam: „Što poželjet sada

i kome će sreća novim danom doć?“

 

Dani se gube i nade skupa s njima.

Ljudi kao ljudi, mire se sa svim.

Skupe u sebe od života što ima,

bez nade u bolje zadovolje se tim.

 

Da mi je još jednom kao dječak biti,

zabavom držat i hladan zimski led,

ukrast prvu ljubav i stidljivo je kriti,

jer ljubav je ljubav, al' i pelin i med.

 

Priča nije pjesma, al' mi sada štima,

jer samo uz nju lakše mi je sve!

Priča nije pjesma, al' na znanje svima:

„Noćas ne mogu, ne mogu bez nje.“ 

 

PUTNIK NA CESTI 

Putnik čeka na beskrajnoj cesti,

na postaji, gdje se nade bude.

Odložio je kovčeg i na njega sjeo,

i brižno u njemu posložene trude.

 

Zamišlja daljinu, sjetno cestu gleda.

Cesta je nadanje čovjeku na zemlji.

Ona ne bira đonove, a ni noge bose,

jer svi su ljudi isti u života memli.

 

Beskrajnost ceste još mu oku prija,

protočna i mazna, daljinom ga mami.

Prpošna, prestižna, ta uvodina je zmija

i lakomost ljudska pred njom se posrami.

 

Umara ga čekanje, jer je vičan zvanja.

Cestom žuri život, ne da mu da klone.

Sjeća ga na korake prošlih putovanja

dok obzor lagano u prvi sumrak tone.

 

Ustaje po navici i gleda kao da sanja,

jer dobro znade da je stvarnost kruta.

Odlazi bez riječi, životu se sklanja,

sa ceste, gdje nove nade sebi čine puta. 

 

PRIJATELJI MOJI

Prolazin gradon, mislin na sve,

one dane i godine

kada smo skupa s gitaron u ruci,

budili snove zvjiezdane.

 

Gitara i ja još smo u paru,

sve drugo spava u starom ormaru.

Mi se ne damo, nek' narod se čudi,

prijatelji moji što pismon vas budin.

 

Naš grad i ulica nisu više isti,

izgledaju prazno i odveć su čisti,

ni klape nema u nikoju uru

da svojon pismon probude zoru.

 

Prijatelji moji, evo san se vrati,

sve vas tražin i pismon ću platit,

prvu i zadnju rundu za sve,

prošle dane i godine. 

 

MOJA KUĆA 

Moja kuća je dolje na jugu.

Moja kuća je sunčani dom,

mala je ali je moja. O Bože!

Nosim je u srcu svom.

 

Pred kućom me majka čeka

i otac je skupa s njom.

Moj pas, u dvorištu drijema i čuva

moj mali sunčani dom.

 

Ja se još kockam sa sobom.

Moj život je olujni brod.

Jedini put zadovoljstva moj je

pogled na sunčani dom.

 

Majko, reci djetetu

što luta po svijetu tom,

neka stavi u kofer snove svoje sve

i vrati se nazad u svoj dom.

 

Idem, put me već čeka.

Mislima, u domu sam svom.

Mater mi večeru sprema, kao nekad,

i otac je skupa s njom,

 

a ja se još kockam sa sobom.

Moj život je olujni brod.

Jedini put zadovoljstva moj je

pogled na sunčani dom.

 

Moj kuća je dolje na jugu.

Moja kuća je sunčani dom,

mala je ali je moja. O, Bože!

Još uvijek sam dijete u njoj. 

 

PUTOVANJE U AUSTRALIJU 

Nisu iluzije puti i daljine,

smisao su ostvarenja snova,

nizanje sati i dana u godine,

otvorena vrata u nadanja nova.

 

Cilj je zamah koraka života,

tog orkestra čudesa i tajni,

tvorca skladbi različitih nota,

nekada tužnih, a nekada bajnih.

 

Ja uzimam ono što se nudi.

Upoznajem sve što znao nisam.

Vežem smisao. Vrijeme neka sudi;

što radim, tko sam i gdje sam.

 

Bude se gradovi u beskraju vida:

„Zagreb, Doha, Melbourne, Brisbane.“

Hoteli. Letovi; Sydney, Camberra…

Sve u jedan ljudski život stane.

 

Melbourne, Nova godina 2017.

Nižu se susreti kao valovi rijeka.

Baš tu me sjeti na školske dane,

glavom i bradom, gospođa neka.

 

„Sigurno se nećeš sjetiti tko sam?“

Osmjeh joj je naslijeđe, nije navika,

trag je rodnog kraja i nosi se sa sobom

kao imotsko, poljičko nebo i sv. Ane slika. S

 

vuda nas ima i svijet nam je mali.

Proklet neka je tko Hrvatima sudi,

pa traže svijetom krajeve iz snova

koje su ostavili baš na rodnoj grudi.

 

Australijo, zemljo pusta i daleka,

kad si širom svoja otvorila vrata,

budi nježna mati kao dana prilika,

domovina druga tih mojih Hrvata. 

 

ČUDNIH LJUDI IMA 

Na svijetu ovom čudnih ljudi ima.

O tome ne marim, već živim sa njima.

Slušam priče i razne dileme...

Skupa s njima trošim svoje vrijeme.

 

Život me je učio, nikog ne kudi,

uvijek dobro u ljudima budi,

a ja se ćutim kao svetac pod križem,

pod kojim se uporno i ponovo dižem.

 

Život je takav, kakav Bog nam dade,

Neki dobro, a neki loše rade.

Ja živim po svome i ne čudim se njima,

jer na svijetu ovom čudnih ljudi ima. 

 

TRAŽENJE

Još sam uvijek vjetar neumorni

što stalno se vrti u krug.

Oblaku sivom ja sam rodbina i drug.

 

Još mišlju letim

gdje mašta kolo plete i zri voće.

Nadimam krila onim što nisam kušao,

a još mi se hoće.

 

Mimo svega želim u nedostižno zaći.

U potrazi za mudrošću zadnjom,

čistim prostranstvima,

samog sebe naći.

 

Sunce dosegnuti hoću,

s plamenom se vratiti

i zadnjim zanosom ludim

u znatiželjnim pogledima vašim

do sljepila se zlatiti. 

 

HODAM 

Hodam dalje.

Zastanem na rubu ponora.

Javu molim neka mi vidik osvježi,

radost nade dodijeli,

u traženju umije oči od umora. 

 

MOJ IMOTSKI MOJ IMOTSKI 

Kada prođen sridon skalan kraj pazara,

nad gradon jutro u polju se gubi

i ostavlja mirluv ko mesliđan rosan

na kamenoj hridi koju sunce ljubi.

 

Otiću na mista di ljubio jesan

i divit se tebi, tebi grade mili.

Skupi' će se dica iz ciloga svita,

a ti ćeš ko ćaća, pitat: „Di ste bili?“

 

Moj Imotski, grade moj,

digdi bijo i dok živin, ja san tvoj. 

 

 MOJ GRAD I JA 

Moj grad i ja, sve je predvidljivo;

pozdravi, dodiri, svađe,

sati u dane, dani u godine...

 

Ovaj život štima nas,

u krug, crn, bijel.

 

Zapinjemo o čavle,

pa skupa sviramo

uvijek istu pjesmu,

kao karusel.

 

PRISUŠILO JE 

Prisušilo je jezero.

Ne modri se voda dubinon,

nit zrcali nebo površinon.

Muljavo dno se suši,

ispeglano vodenon silinon.

 

U praznoj duplji jauče tišina.

Osušilo se oko.

Zmije ljutice propinju misli

u nebo, visoko,

u nebo, visoko.

 

Propunta zjapi.

Kamenje jesen diše.

Kupina suvaje rodila.

Grožđe je dozrilo od žesti.

Malo je palo kiše.

Malo je palo kiše.

 

Žedna zemlja vodu je popila

i oko je suvi vjeđa.

Pod nebon praznin

rašeljka se saginje u lad,

suncu okrće leđa.

 

Jezeranke vile nema na vidiku,

skrila se od sunca i zbilje;

u pripovid, u tavne dubine, u spilje.

Tek suve trave kovilji,

iz griže suši prkose,

k'o vilinske zlaćane kose.

 

Tajne špite iza strmi hridi

di kamen na kamen je sijo.

Kod čempresa samca,

Vukodlaci igraju briškulu

baš kad se šušanj ugluvijo.

Na najvišljen kuku

Vukojarac znatiželjan sidi,

dlanon krijuć pogled od sunca

svaku škercu Imoćana vidi.

 

Jezero zjapi otvorena ždrila.

Vapajon vapi do urlika.

Suša žeđa u dušu,

a niz polje prema uvoru,

žubori i nestaje studena Vrljika.

 

Prisušilo je jezero.

Suša grlo koči.

Na žedan kamen,

rujan sunce toči, toči i toči.

 

IMOCKOME ĆAĆI 

I sad jutron evo mlado sunce

zlatne zrake baci priko Poda;

itro, lako, kano i ti ćaća,

po Varušu, dok si mladost voda.

 

Kad bi opet moga držat te za ruku,

s tobon na noge do pazara doći,

niz skaline, brojit prošle dane

i prijatelje stare za razgovor naći.

 

Ostadoše pusti konoba i vrta.

Drvena bukara sićanja mi vraća,

smišne škerce, beštime i zgode...

Propovid tvoja još me prati, ćaća.

 

Digdi krenen, ćaća, ja se tebe sitin.

Zrilost moja sada ti se klanja.

Umro jesi, al' u meni živiš,

svakon riči tvoga svitovanja. 

 

MAŠKLIN 

Na kamenu ispri kuće,

mašklin šuti i odmara.

Privrća je kamen živac

i od ledine njivu stvara..

 

Na suncu je i na kiši.

Kljunon ljubi kamen prvi.

Sanja držak jasenovi,

težačkoga žulja krvi.

 

Did moj stari i moj ćaća,

nudili mu dlane svoje.

Krčili su š njin pristavu,

nek se dica kruvon goje.

 

Nema dida, nema ćaće.

Mašklin osta kano znamen,

poduporanj našeg sela,

nek počiva, mirno, amen.  

 

IMOCKA 

Odavna su makli pazar i gudine,

ostale su samo bisne limuzine.

Gostjone prazne,

nema janjca, tripa…

Na jezeru samo

vitar stine pipa.

 

Sve je ošlo đavlu

nikin puton svojin.

Tino zdepast na skalinin

muktijaše broji.

 

U kavićin narodnjaci i pijani mulci.

Di ćeš rođo? Kult je krepa!

Pod biljac se zavuci.

 

Oooj Imocki, na visokoj stini,

trgnider se dva tri puta, otribine skini. 

KLANJE GUDINA 

Jutros su u vrtlu osvanili na stolu:

''Rakija, čaše i nožine oštre.''

      Priča se o kilin.

Mater je zaran bila na uzgoru,

pod sadžak i bronzin naložila je vatre.

 

Iza kuće se priča: ''Lako crknit neće!?''

Na oštrici noža krvav vrući ropac.

      Brekćuć, stenjuć,

zadnjon snagon naš se gudin diga,

sav smeten od stra gložđe dubov kolac.

 

Svi se ljudi smiju i zaklona traže.

Dica se k'o rebci poredali na zidu.

      Teško pušuć zaklan,

nagejo se gudin, okrenijo se meni...

Što li tužne oči sad u zadnju vidu?

 

Istaviše zelena sa konobe vrata,

legli su ga na nji i pokrili mažan.

      „Vruće vode dajte!“

Poliju ga svugdi, opariše cila,

nožiman ga stružu dok je vruć i vlažan.

 

„Gledajte mu criva!“ - u čudu dica viču.

Napuvali su mu mijur nek se igramo njime.

      I sve po redu,

na komađa mala gudina rižu i siču.

Kad je vaki dobar, nema stra od zime! 

 

KOMIN 

Sa komina dim se nebu vije,

staru čađu vriškon on zamladi.

Pomaman se po šuvitu krije,

kore slanine mirluvon okadi.

 

Velikoj se bilji ciplje gnjizde,

Ko da dica dojke doje majci.

Dodiri jin sjaje kano zvizde.

Ona ji brižna grije k'o u bajci.

 

Mlada ciplja pišći, suzon kaplje.

U plamen se svedeć prilagodi.

U žar se ugori kako bi najbolje

ladnu gnjatu toplo da ugodi.

 

Grijući se glumin vatri slugu.

Mašton se brani stvarnost štura.

Mašan žeru primišćan po lugu,

dok u škuran popivava bura.

 

Nebon snižne pahulje se roje

i prkose dimu iznad krova.

Stari mačak na škanju se grije,

ispružen k'o paša, prede vunu snova. 

 

U PRNDEC MAGARAC 

Baš pri podne, podno sela,

s izvora u burilin

nosili smo kući vodu,

na magarcu, o samaru.

Tepali mu, jakali ga.

Vodili ga s obe bande,

držeći ga na ularu.

 

Kad zazvoni točno podne,

on zareva iz sveg glasa.

Raširijo je širon oči.

Izvalja se na sri puta.

Sve je četri u zrak diga,

nije moga niko proći.

 

Dica su se sva strkala,

pljuvala mu na pogrdu.

Bacana je na njeg' škalja

uz povike na draškanje:

„Aaa nije se, nije valja!“

 

„U prndec magarc, u prndec!“

Klikću dica razdragano

dok ušima Mago striže.

Ma, ko da znade da ga draže,

uskoči se i rep diže.

 

Burila su se valjala,

oko njega razletila.

Dȕge su se rasšondrale

i voda se sva prolila.

 

Zareva je malo duže.

Zatrka se niza stranu.

Prndeca se sve do noći.

Sitijo se sav umilan

zadnji vakat kući doći.

 

Počinak i njega smiri,

noćca laka i ugodna.

Ha! Valjda ga je uz put srila

magarica kakva zgodna.

 

Nema više pritoraka.

Ni magraci ne tribaju.

Uškopilo je vrime zgodu.

Traktor, freza, prikolica…

Burila se rasušila.

Iz pipe se pije vodu. 

 

VOĆETA 

Željezna voćeta s kamena bila

niz zidinu trošnu svoju rđu kaplje,

di suton blida ne zaklanja strahotu,

prokletstvo tišine napukloga zida.

 

Prozoron u križ zjapi prazna kuća.

 

Na salidži glatkoj ispri kućnog praga

u slomljenu je caklu slika u cik stala,

k'o u vodi bistroj, di se obzor sluti,

kud me nekoć sritnog moja mladost zvala.

 

Lametine bisne slomile su škure,

crv vrimena iznutra ji' griza.

Sve što iman i što davno tido,

sada je samo slutnja, mutno staklo,

trud očinjeg piza.  

 

PROLOŠKA 

Kroz kamenje tvrdo pronašla je puta,

Suvaja, k'o bura na mave se budi,

itajući polju ispo starog mosta,

k'o čudesna bajka, snaga naši ljudi.

 

Rodni dome, Croatio moja…

Proložac je ime što u žilan vrije.

Isti je k'o i ti; srce, kamen, drača…

Proložac je sunce što nan dušu grije.

 

Rodila nas mater, na brdo, na polje.

Dojila nas vinon kada mlika nema.

Pekla ispo sača slatku koru kruva,

a Mijovil sveti, blagoslov nan čuva.

 

Ne pitaj me, neću, reći šta me veže;

za jezera, Škarpu, Badnjavice, polje…

Gori mi u tilu. Žulj mi dlane tišće.

Kad Proložac vidin, odma mi je bolje. 

 

ZAPIVAJMO PISMU ZA HAJDUKA 

Pjevaju: Ago i Torcida Imotski

 

Kad čuješ srce kako jače lupa,

kad čuješ tisuće navijača glas,

to Poljuda ječi, Europa se trese,

to je pisma tvrda hajdučka.

 

Kad čuješ zvona za veselje,

na Poljud se skuplja sve što Hajduk zna.

Iz Poljuda ječi, Europa se trese,

o je pisma tvrda hajdučka

 

Za radosti nove imotska Torcida,

u zanosu plamti kano buktinja,

zato Poljud ječi, Europa se trese,

to je pisma tvrda hajdučka.

 

Zapivajmo pismu za hajduka,

zapivajmo glasno jer je Hajduk pravi.

Ljubav u srcu našeg puka,

nek se nikad ne ugasi. 

 

 

IMAM JEDAN DOM

IMAM JEDAN DOM 

Imam jedan dom u životu svom,

na čelu ga nosim, njime se ponosim.

 

Imam jedan dom u životu svom,

Hrvatska mu ime i živim sa njime.

 

         Imam dom,

                   jedini dom,

                            u srcu svom. 

 

 OSVETA 

Tko mi u dom dirne pod kamen će pasti.

Survat ću mu dušu u propunte pakla,

bez odjeka zvona što ih tuga dira...

Pokopan će biti u sred mrkla mraka.

 

Tko mi u dom dirne zamest ću ga mržnjom,

neće imat roda nit poroda svoga.

Proklet ću mu ime!

Do smrti ću ga gonit

         u znoju i krvi,

                  imena mi moga.

 

 KRENULI SMO SKUPA 

Krenuli smo skupa,

zagrljeni s pjesmom,

otvorena srca i ljubavi vrele.

Domovina jedina vodilja je bila

i priče davnina što su snove plele.

 

Krenuli smo skupa,

slobodi u susret,

ponosni i čisti

pred Bogom i svima.

Nosili smo znamen sveti,

križ očeva naših

i ime Hrvatska, u svojim grudima.

 

I nema brane oluji tog htijenja!

I nema magle što će put nam skriti!

Jer krenuli smo skupa,

na zloga dušmana!

Boj za Domovinu Hrvat znade biti.

 

Mi nosimo znamen,

pobjedu Oluje.

Ponosni i čisti pred Bogom i svima.

Prošli smo skupa,

neka svatko čuje:

„Kada Hrvat brani svoje,

plemenitu dušu on viteza ima!“

 

DOMOVINO MUČENICE NAŠA 

Domovino majko mučenice naša,

na grudima tvojim sustiže nas tama,

zbog pohlepno slijepi što kazuju pute

i zlobnih i bijesnih što sude o nama.

 

Jesmo li rod koji se ne zna othrvat

obijesti ljudskoj i nakani iz tmine,

već kroz povodljivosti se survat

ugašenih ognjišta u svjetla tuđine.

 

Drača steže njive. Propuh bije dvore...

Ali nije ni u tom sama ljudska strava,

već podložnost kojom djecu nam more,

tuđinu služe na svome bez ikakvih prava.

 

More sinje, plavo, oči naše majke,

jesmo li dostojni te tvoje ljepote?

Cetino, Krko, Kupo, Savo, Dravo...

Sperite one što nam kradu dušu,

otrovom prokletstva truju nam živote. 

 

MOLITVA MAJCI

Na rodnoj grudi, tu na pragu svijeta,

na samom braniku vjere u Boga,

Hrvat kleči i krunicu nosi,

Majku Božju molitvom doziva:

 

„Još me samo čuva tvoja slika Majko,

od iskona ljubav što me ganula,

Domovina lijepa u oku što blista,

ta vatra u srcu što mi planula.

 

Još nam ime Gvozda zveči u pričama.

Vukovarom u tišini još se avet krije.

Otrov ploda crv prokletstva hrani,

smrtnim zadahom balkanske birtije.

 

Ne daj majko da nam slome krila.

Krv je gusta teška nam sudbina.

Blagoslov trebamo vid vedrine neba,

da nas slijepe ne uzme tuđina.

 

Ne molim za sebe već za dane nove.

Domovinu čuvam jer je grizu zvijeri.

Probudi se majko, Kraljica si naša,

jutarnjom vedrinom obzor nam operi.“ 

 

MAJKO NAŠA 

Od kada nas stvori, dodirom nas griješ.

Noseći nas brižna, tijelom se smiješ.

Na bunjištu života, kad smo loša dica,

mišlju na nas grije briga tvoga lica.

 

Jesmo li svi vrijedni te ljubavi tvoje,

zaboravni slijepi od pohlepe svoje?

Kušajući pute kud nas život vodi,

znamo i prokleti što nas majko rodi.

 

Ranjiva i brižna sve podnosiš lako,

ali zloću ljudsku ne možeš nikako,

a i to nekada tebi nije važno

i dalje nas voliš nesebično snažno.

 

Tek nebriga naša u oči ti suze tjera

brižna naša, Majko Zemljo – Terra. 

 

ZEMLJO MATI 

Podno hrasta kleknuh

ljubit zemlju svoju

i spoznah sretan

da ne vidjeh bolju.

Čežnjom me uzdiže,

mirisima hrani...

Zbog nje mi srce bije

i mišlju je ljubim

jače nego prije.

 

Zemljo mati,

trebaš ovo znati:

„Utrobe ti dijete,

ranjeno i bolno

broji dane klete

s mišlju jednom.

Kakvo ti može

uporište dat?“

 

Sada, drukčije te gledam

i pelimovi tvoji

slađi su mi

od tuđega meda. 

 

NA NIŠANU 

Cijeli dan su na mene pucali,

do noći me sto puta ubili

i pokopali.

Sto puta sam ustao.

Sto puta sam oprostio.

Tvrdoglaviji nego prije

noć prespavao,

         ustao,

pred krvnike se vratio.

 

Što te ne jača to te ubija.

Svijest postaje robija.

Tek mašta biva utjeha

dok druge nektar opija.

 

Ne trpim više udarce,

već žudim neka me ogrije,

nadmoć slutnje pravedne

nad strahotom podvale. 

 

OPOMENA 

Zar smo samo igra dodira i pogleda?

Putnici bez krajnjih vizija.

Postajemo li robovi frustracija,

Facebook, radio, televizija?

 

Zbog žeđi zaboravljamo piti istinu,

tažiti glad na uzoranim brazdama,

okrjepu otimati kamenu i suncu

čokotima i njivama.

 

Igramo se skrivanja od samih sebe,

čeznutljivo vireći preko tuđeg plota,

gdje stvarnost rađa praznu prošlost

u kojoj budućnost nema života.

 

Na naše gradine opet pada tama.

Sužnjimo u bȉlu dana kao u sred noći.

U gužvi nestajemo razjedinjeni

bez vizije i snova, u samoći.

 

Vrijedni smo tek kao kamen u lancu suhozida.

Trudu predaka što grli meso rodnih dolaca.

Vodilja mora biti ljubav Bogom dana,

zemlja nadojena krvlju i znojem hrvatskih otaca. 

 

LAKMUS 

Ne igrajte se mojim čavlima!

Zvat ću oluje

nek' moju gorčinu

razliju po vašim mislima.

 

Ne igrajte se

mojim golim člancima

dok nažimlju dasku

što mi snagu pije

ispred nebeske kapije.

 

Ne kitite se

mojim visinama.

Niste niti sjene...

Otvorio sam vama se,

a vi ste me zatvorili u mene. 

 

MOJ KRIŽ 

Još koješta

na svoj križ pribijam.

Trpim udarce bez glasa,

        u miru.

Svaka me rana spotiče,

a ništa me više ne dotiče,

vrijeme je odredilo mjeru.

 

Padam na podnožje.

Jučer je priča,

danas je moje,

sutra je Božje. 

 

PRODANI SINOVI 

Gdje ste braćo Hrvati što

pod barjakom ste se krivokleli?

Jeste li Boga sreli

kada ste dom svoj u bescjenje dali?

Jeste li znali prodani sinovi

kud vas puti vode?

Trulih zabluda robovi,

o tužni, pritužni rode.

U kojim nakanama ideali su vam cvali?

Zar vas nisu naučili otaca grobovi,

kako izgleda obraz slobode?

 

Tuga mi um razara,

avet mi se u srce usidrila

i grobna tišina bi mi prijala,

samo kada bi naša unučad

uz rodno ognjište

budućnost svoju grijala.

 

Prokleti jadnici.

Kud ćete sa novcima?

U Boga trgovine nema.

Kako će vas spominjati potomci?

Možda su i oni prokleto sjeme

koje obraz prodati sprema.

 

Dome jedini, majko svih Hrvata.

Kud li nas život vodi, znaš li?!

Znaš li, hoće li čestit Hrvat snage smoći,

ukrotiti nezasitne duše,

i kroz sljepilo do svitanja doći? 

 

LAŽLJIVO DRVO 

Hodao sam svuda život cijeli

i prošao pored lažljivoga drva.

Ni slutio nisam, onako od prva,

osobnosti zid koji nas dijeli.

 

Ogrnuto plaštem zelenila lišća,

po granama okolnosti svoje,

gdje se dani kao korist broje,

na stajno mjesto njegova ulišća.

 

Ne prepoznah tada na čemu počiva

sva pohlepa njegovoga hlada,

gdje laž i samoljublje vlada,

gdje sebe doziva i sebi se odziva.

 

Prošao sam blizu i o granu spleo.

Trag na obrazu i sada me peče.

Laž neljudska koju hladno reče

u koju bi se, drsko i zakleo.

 

Ne ćuti drvo osjećaje ljudske.

Ne sluti grižnju jer je i ne pozna.

Ako nešto slučajno i dozna,

to neće proširiti vidike mu uske.

 

Tko na laži počiva, u laži i živi.

Sve mu je ostalo nestvarno i glupo.

Tko ne prepozna laži, plaćat će skupo

lakovjernost svoju i svaki potez krivi. 

 

DO KAD ĆE OVAKO 

Dodirnuh nestvarno.

Vidjeh još neviđeno.

Oplakah samog sebe

nad utrobom matere zemlje.

 

Zaradio sam žulj trpeći i praštajući,

hodajući znanim stazama.

Grumen pakosti mirom otapam,

kao nekad i sad.

Mirisanjem cvijeća istinu ubijam.

Lukavstvo čekanjem ispijam.

Upijen tažim glad.

 

Što ruka dodirom pretrpi,

to mozak ne može podnijeti,

već krikne kao beštija u gluhu noć.

Prsne umoran i sit.

Pas ti mater!

Vrijeme si jadno!

Do kad će ovako bit?! 

 

ZLA MISAO 

Ljudskoj himbi nikad snage dosta,

kad svoj svoga prepoznat ne znade.

Otvore se rane i stare i nove

i cijeli narod tad u ropstvo pade.

 

Al u toj nakani i u svoj toj zloći,

ne čudi se drugom što govori i radi,

pogledaj u sebe, je li to zbog tebe,

uporište svoje himba mišlju gradi.

 

U prašumi ideja gubi se trag glasa,

sve što je mati ponavljala u strahu.

Što nam sutra novi dan donosi

ona bi pokazala u samom uzdahu.

 

Ali ljudi kao namet koji nema kraja,

roblje su htijenja, bola i osvete,

privid nesvjestan stvarnoga usuda.

svatko za sebe, svoju mrežu plete.

 

Pokorni cilju svog zavedenog uma,

svome zlu obranu traže u vremenu,

ne spoznajući stvarnu bit poslanja,

kako vrijeme opstaje u zdravu sjemenu.

 

BEZNAĐE 

Beznađe je stanje

kojim počinje tuga.

Poneseš sve što je bilo

i gorčinu za druga.

 

Pomisliš

kako ne živiš u prošlosti

i kako ne voliš više.

Osmjehom pokriješ sjetu

i oblake pune kiše.

 

Još osjećaš koješta,

a u biti ne znaš što bi htio.

Plaši te spoznaja,

kada bi se vrijeme

i vratilo unatrag,

sve bi ponovo

usput izgubio.

 

 

ODABIR 

Zaludu je pogled nakon čina kriti.

Ljudska zloba bira ono što ne vrijedi,

svaka ljudskost u tom trenu blijedi,

iako bi trebala svjetlost putu biti. 

 

LOVA  

U igri je ljudi velika lova,

u njoj su maheri mutnoga kova.

Grabi, traži, vrti i buši.

Džaba ti je pajdo, sve ti se ruši.

Treba za lovu imati muda,

ona jedino stvara čuda.

 

Kad živiš bez posla, kuće il' stana,

kad ti je duša prosto rasprodana,

ne želiš iz tiska pročitat ni slova,

jer sve je to samo prljava lova.

 

Kad živiš na kredit u tuđem stanu,

a starost nemaš niti u planu

do groblja možeš jedino u šetnju,

i to ti je, pajdo, uz novčanu prijetnju.

 

Političari žive kao u sred raja,

na nivou svjetskog elitnoga sjaja.

Pljuju se i svađaju, vole se i ližu,

al' sve je to računica, kredit na devizu.

 

Rukom stisni lovu, slušaj kako šuška.

To je filozofija i golub i puška.

Ni rata nema bez debele love.

Novca slatko šuškanje politiku zove.

 

Ovo danas što se radi, nije ljudi moral,

to vam je jednostavno eur i dolar,

a ja neka pivan onako na dar,

mogu me povući za onu stvar.

I na kraju: „Naplati mi galamu!“

Ago, je li može onako, bez računa?

Kako ne bi moglo, evo i za trud,

evo i za trud naša vridna kuna. 

 

DODIR 

Dodirnuh nestvarno.

Vidjeh još neviđeno.

Oplakah samog sebe

utrobom matere zemlje.

 

Zaradih žulj.

Sad trpim i praštam

i viđam samog sebe

kako hodam

već znanim stazama,

gdje hrabro gazim

i grumen pakosti

rosom otapam.

Cvijeće probadam.

Sokove pijem.

Žedno čekanje opijam.

Tažim glad.  

 

NEMOJ BITI SIGURAN 

Nešto se događa!?

Ne znam što.

Možda tamna strana svemira opija strasti?

Ništa više ne shvaćam.

Ništa više nije sigurno.

Oko nas ubojstva…

Bez bola u srcu

gaze živote kao uragani.

Gnjuse se debate, teoreme…

Svatko kako zna provodi svoje vrijeme.

Nemoj biti siguran

da nećeš postati ispljuvak,

novinarska priča na pločniku.

Nemoj biti siguran.

Oko nas je mrak.

Smrt vreba i u hodniku.

Izlazim iz sebe i pitam se:

„U čemu je stvar?“

Pretapam se u dvojbe.

Vlast je strast.

Ništa više ne shvaćam, radosti i tugo.

Ništa više nije sigurno.

Oko nas su uspješni,

mafija stara…

Oni bogove glume,

žive profit i ništa drugo.

Neka se ne uzdaju u logiku.

Niko nije siguran.

Smrt vreba i u hodniku. 

 

RATNIK 

Dijete hoda ulicom,

nosi sendvič i sok.

Obijesne face u sjeni

ispijaju pivo i štok.

„Dobar dan.“ - veli im tiho.

Oni se smiju kao psi.

Udarac nogom ravno u guzicu...

Posrnu dijete.

Krv na asfaltu vri.

Zub za zub, oko za oko!

Anđeo postade grub.

Krikne sav bijesan,

i skrenu u desno.

Flašu razbi kao lud.

Ruka kao munja,

spodobi nad njime

zari staklo u grud.

Svi su u strahu,

smeteni kao stoka.

Svi hoće dati svoj sud.

U tren. Hitro!

Ne ispuštajući staklo,

dijete se dade u bijeg.

Nad njim praznina,

mir mu daljina,

sudbina krvavi stijeg. 

 

 

OBRAĆANJE BOGU

OBRAĆANJE BOGU 

Iznad planina moga djetinjstva

svojim svjetlom rađaš novi dan.

Ostajem tu, toplinom tvojom obasjan

i brigom svojom okovan.

 

Teško je graditi ljubav i biti kažnjen

riječima što beznađe nose sa sobom.

Na utjehe se neću oslanjati nikada,

jer moja misao plovi sa tobom.

 

Riječi tvoje, što mi ih govore,

zvuče nejasno, zato želim znati:

„Kud vrludam, gdje su puti,

gdje mi je sada umornomu stati?“

 

O, Bože moj,

za rodbinu moju i prijatelje sve,

tebi se obraćam. 

 

ŽIVOTA SVOG KRIŽ 

Između trnja i drača

budi otporan na sve.

Ni uz jauke plača

ne daj se bacit na tle.

 

U svemu treba znati

naći svom putu cilja,

prepoznati što je bajka,

a što je ljudska zbilja.

 

Na križu kojeg nosiš

ne gradi suvisli trud,

jer olakša muku

samo pravedan sud.

 

Ljubi sve ono što vidiš

i zmiju što izlize na put,

lakše ćeš u samome

sebi pronaći siguran kut. 

 

GLEDAM 

Gledam potok.

Pitam se: Kamo teče?

Gledam sunce.

Zašto grije danju?

Zrak, što dišem?

Što me mori večer

i jabuke zrelošću

visoko na granju?

 

Koliko toga

još htio bih znati:

„Od kud sam došao,

kuda idem,

gdje će sve to stati?

Jesam li najljepšu

pjesmu ispjevao

i koje će ruke

plodove ubrati?“

 

Koliko toga

još mori me i zove.

Bože, bar jednom

pored puta stani,

kuda hodam,

kuda neznano tražim,

da Te pitam

za noći i zore…

Barem u svijesti

mojoj osvani. 

Neću ništa

maštom otrovati.

I sebe ću dati

za bit i saznanje.

Neznanje je slijepost.

Stani negdje usput.

Nikom neću reći.

Od sveg spoznanog

sebi ću najmanje. 

 

SVETA ANO IMOTSKIH POLJICA 

Pod Osojen, na srid polja stoji,

stara crkva od živca kamena,

di se čeljad Svetoj Ani moli

od rođenja do zadnjeg amena.

 

Sveta Ano, čuvaj i obrani,

naša sela što su od davnina.

Sveta Ano, molimo se tebi,

našoj viri, ti si temelj stina.

 

Sveta Ano, majko Marijina,

zaštitnice imotskih Poljica,

moli za nas, čuvaj našu župu,

svi smo tvoji, svi smo tvoja dica. 

 

O, BOŽE MOJ! 

Dan prolazi, noć se spušta,

dug je bio put.

Bolne noge, tijelo trudno

traže miran kut.

 

Evo stižem čista srca,

vodio me glas,

tvoja ljubav blagi Bože

što bdije iznad nas.

 

Lomile me razne straže

mitom, pohlepom,

spas je bio svakog puta

u imenu Tvom. O, Bože moj!

 

Došao sam blagi Oče,

stigao sam tek,

nek' blizina Tvoja bude

mojoj duši lijek.

 

Tukli su me razni vjetri

slutnjom, sudbinom,

spas je bio svakog puta

u imenu Tvom.

 

Zavodile me slatke priče,

sladile mi snom,

spas je bio svakog puta

u imenu Tvom. O, Bože moj. 

 

MAJKA BOŽJA KRALJICA HRVATA 

Ista je slika grubinskoga kraja;

u selu cesta koja u svit vodi,

iz Krčevca teče nika davna voda,

Sunce ljubi polje da nan sriću rodi.

 

Nad Grubine, kad se spusti večer,

ko sićanje tad priča poteče,

niz grubinske kamene solare,

spominjući Grubinjane stare.

 

Na brigu stoji crkva sva u bilo,

di dolaze dica materi u krilo.

Grubinjanin, sa njon se ponosi,

širon svita u srcu je nosi.

 

To je crkva, sjajnija od zlata,

Majka Božja, Kraljica Hrvata. 

 

GOSPE SINJSKA 

Gospe Sinjska, velika je ljubav,

prema tebi teče k'o Cetina moru.

 Gospe Sinjska, cilu noć smo bdili,

na zavit ti išli, bosonogi, došli ti u zoru.

 

Slika tvoja, Čudotvorna Majko,

pogledon svojin dala nan je snagu.

Digdi bili na ovome svitu,

nosit ćemo sobon uspomenu dragu.

 

Gospe Sinjska, Čudotvorna Majko, s

lika ista nami igra bilo:

„Sinjsko polje Suncon obasjano

i Sinj bili kano tvoje krilo.“ 

 

BABA MARA NA ZAVITU GOSPI 

Gospojina je, triba ić na zavit.

Baba Mara zaželila se Boga.

Uzela je krunicu u ruku

i povela unuka je svoga.

 

Dugo puton molila je tiho.

Unuk za njon brojio je stope.

Jutro sviće, glas se tihi čuje:

„Zdravo Marijo.“ Opet i opet.

 

Dan osvanu, svit se moli.

Gospi pivaju. Bog ji sluša.

Baba Mara kleči tiha. V

iru svoju sama kuša.

 

„Gledaj sinko svit što dođe,

da bi božjeg mira naša,

jer kroz život svašta prođe,

a Bog svima križ olakša.

 

“ O podne su pošli kući.

Zvónko zvoni milost blaga.

Unuk Maru privati za ruku:

„Nu lipote, Gospe draga.“

 

I nazad puton molila je tiho.

Unuk za njon brojio je stope.

Od po puta molili su skupa:

„Zdravo Marijo.“ Opet i opet. 

 

RODIO SE ISUS BOG 

U tihoj noći prosinca

pjesma je svijetom potekla,

veseo glas pronosila,

pa me probudila.

 

Tri su kralja jahala,

zvijezda ih je vodila

Betlehem pohoditi

gdje će Djeva roditi.

 

Rodit će se Isus Bog,

spas naroda svog.

 

U Betlehemu štalica.

U štalici slamica,

gdje Marija blažena,

rodi malog Isusa.

 

Došli su mu redom svi,

hvalili ga slavili,

darove mu donijeli,

Božjim Sinom zazvali.

 

Rodio se Isus Bog, sp

as naroda svog. 

 

BOŽIĆ JE 

Na pahulji snijega dođe u moja san,

ta pjesmica sretna, anđela kor.

Na sanjke, sanjke, sjedaju djeca,

s pjesmom iz šume donose bor.

 

Na Badnjak, uz borić, veseo je smijeh.

To dječica sretna anđela kor,

s pjesmom, pjesmom, čekaju Božića.

Zvonom sa crkve ih pozdravlja Bog.

Božić je, sretni smo svi.

Ruka u ruci Bog ja i ti.

Božić je, sretni smo svi.

Sretni vam Božićni blagdani. 

 

TIHA NOĆ NAJLJEPŠA 

Mogu danas voljeti k'o nikada do sada,

izbrisati srećom, sve trenutke ružne.

Neka radost dođe sa snijegom što pada.

neka uzme, sve trenutke tužne.

 

Rodio se Spasitelj za posljednju nadu.

Osmjehom se časte ljudi u mom gradu.

Evo Božić dolazi i snijegom se kiti…

Zapjevajmo zajedno, sretni ćemo biti.

 

Tiha noć, najljepša, neka nosi sreće glas.

Tiha noć, najljepša, sretan Božić, za sve nas.

 

KORACI U TIHU NOĆ 

Kada zvijezde sjednu

na stabla drvoreda,

a koraci tihu probude noć,

u misli, kao vatra

što nadom grije,

banut će sreća,

taj željeni gost. 

 

DAN DUŠNI

Duše sveti, na Dan dušni,

odzovi se na zvon glasa,

i u nadi našoj ljudskoj,

otvori nam vrata spasa. 

 

A TEBE NEMA 

Uskrs će, a tebe nema,

tek odjek zveči,

godine u priče pokapa.

Smrtnik kleči,

rane odmotava…

Uskrs će, a tebe nema. 

 

USKRSLI 

Bol u pogledu utopio,

mrak na putu prigazio,

i kao putokaz uskrsnuo. 

 

ISKRA U MRAKU 

Kada život prestane,

sav smisao postane

iskra u mraku

koja plane i nestane. 

 

SMRT 

Smrt nema ime,

nit prezime ima,

niti dah vjetra,

niti most.

Ima dodir sjete

i u grlu kost.

 

Hladan joj otkos

nosi crninu,

tihu tlapnju,

okorjele pijete,

neželjene plime,

i neljubljeni je gost. 

 

HLADNI ODJECI

HLADNI ODJECI 

Kad' bura ledom udari

u staklo naših zjenica,

doletjet će misao topla

u snijeg kao sjenica.

 

U zimskom hladu Biokova,

carstvu tajne modrine,

lebdjet će odjeci priča

kroz prve noćne tmine.

 

Oblaci, krilaši bahati,

snijegom će grane kititi,

tragove naše u snijegu,

do zore sjetom pokriti.

 

Svi plodovi ljeta i jeseni

postat će riječi praštanja,

kao usamljen odjek zvona

iznad Gornjih Rašćana. 

 

NEOSTVARENA NADAHNUĆA 

Zauzdan iskustvom prošlog vremena

prespavah budan gomilu snova.

Bez mača i biča krotim riku zova.

natom hranim klicu novog sjemena.

 

Moj pogled žudi neostvareno čudo.

Maštom osvježavam stazu znanu

gdje tajna njiše slatkog voća granu

na što mi srce uvijek zaigra kao ludo.

 

U tome svijetu, gdje još novosti ima,

svaki korak mi nudi novo saznanje,

ali ostvarenja, sve je manje, manje.

To me samo mozak odjecima cima.

 

Još mi diže snagu začuđenost moja

i svaki novi odsjaj moga nadahnuća,

gdje me čeka domom vjerna kuća,

kao iskupljenjem nakon teška boja. 

 

ZIMA SLAVI POBJEDU 

Zima slavi pobjedu, u obraze me tuče

burom što klizi niz padine snijega.

Oblakom se žesti kao ljutito kuče.

Lavinom mi prijeti sa prvoga brijega.

 

Ja ne volim zimu, ni ozebla jutra.

Ja volim skute koje ljubav grije.

Ja volim sunce, makar i zubato,

dok se kroz inje meni jutrom smije.

 

„Opet će zabijelit.“ Kažu koji znaju.

Ja riječima predem rukavice duhu

i nazuvam čizme vične bijelom sjaju,

za pravit prtine kroz mećavu gluhu.

 

Ne volim zimu, jer od mene je jača;

zamete mi pute, tragove mi krije.

Njen ne razum moj razum ne shvaća,

zbog tog eto, uvijek hladno mi je.

 

Zima slavi pobjedu i srebrom je kiti.

Ljubomorno proničem u ljepotu njenu.

Svom snagom želim ta čarolija biti,

nudit strah i divljenje u istomu trenu. 

 

KASNI SATI 

Dan je nestao bez traga na nebu.

Trganjem listova mašti grane golim.

        Sve se skrilo

pod zvjezdani mađioničarski plašt,

i ono mrsko, i ono što volim.

 

Nabori maste stepu vruća čela.

Nad pogledom jedre uspomene.

         Lelujavo i mudro,

oholi mjesec za oblak se skriva.

U zadnjem sjaju sastaju se sjene.

 

Ne mislim se kuda, već kako i zašto.

Gdje ubrati nadu dok je tama krije?

         Tonem u noć.

Gledam nebo, domovinu zvijezda,

dok vrijeme sudac, kasne sate bije. 

 

SLOMLJENO SRCE 

Kada vihor

svoj udar smiri,

ostane rana

kao srce duboka.

Al' odjednom,

ponovo,

kroz borovo granje

vedrina se javi,

putokaz za dalje

što prati nas s visoka. 

 

TEŠKE RIJEČI 

Naše riječi

kao otrov peku.

U našim mislima

svjetovi gore.

Ljubav je mrtva,

u svakom pogledu,

i naša srca

umrijet će do zore.

 

Neće biti krhotina loma,

nit će više boljet

teške riječi.

Samo će sjena

naša poput straha,

hladna kao potok

u nepovrat teći.

 

Neće bit pjesme,

nit napjeva tužna,

nit će o tom

itko išta znati...

Spustit će se zavjesa,

predstava je stala...

Stijeg zanosa,

s jarbola će pasti. 

 

KOROTA 

Tvoji koraci još u meni zvone,

kao poznat šapat, priča puna tajni.

To korotna, nepoznata žena, na ulici,

osjećaje moje umilnošću hrani.

 

Sve što tebi dadoh za tom ženom hrli,

korakom u negdje mimo moga skuta.

Meni se gomilaju mlačne, opijene sjene,

obješeni prizori pored starog puta.

 

O zašto me zoveš korakom te žene?!

Gađaš me u nemir gelerom svog srca!

Popih sunce… Sad me mozak boli

i misao moja iskričavo vrca.

 

Ljubim te korake ko što ljubljah tebe.

U njima ćutim ćud, lakonogu srnu.

U prologu svjetla, u slomljeno vrijeme;

ogoli me istinom neznanka u crnu. 

 

NOĆ I DAN 

Zapali još jednu cigaretu,

sunce će i onako izaći na istoku

i zaći na zapadu.

 

S noge na nogu,

tiho ulicom kreni

i pronađi put.

 

Ugasi mrak u svojim mislima.

Sunčan je dan na izmaku,

dolazi noć, a cigareta nema…

Što li život još sprema?

 

Mjesec visoko plovi…

Misli su mliječna staza.

Život je san;

nekome noć,

a nekome dan. 

 

JESEN I LIŠĆE 

Jesen u lišće uroni,

lišće s jeseni zaplovi,

u tišine, iznad krovova.

 

Ja jesen, grlim dane.

Dani me darivaju,

do prvih bura i snjegova. 

 

OTIMANJE 

Dani dođu i prođu kao ratovi,

okićeni slavom i suzama,

jutrom dirnu u meni pjesnika

kao svibanj proljeće ružama.

 

I dođe vrijeme besmisleno...

Sjedneš bez namjere, bez cilja,

kao dijete za nemar optuženo,

jer živi snove kao da su zbilja.

 

Ne mogu znati uz svo moje htjenje,

posložit život i poći kamo treba.

Napušta me snaga i drskost,

dok mi greška svaki korak vreba.

 

Svaki moj trenutak, otvara se lako,

kao konzerva gotovoga jela.

Ustaljenost čami, u sebe me vuče,

otima zauvijek snagu moga tijela. 

 

SLOMLJENA PJESMA 

Noćas sam imao gitaru, i tebe.

Tekla je pjesma gusta poput meda.

Na postelji snova, u tišini sobe,

gdje caruje gradska svjetlost blijeda.

 

Ljubljah trenutak, što mi sreću dade.

Milovah tišinu, zaljubljeno strasno.

Nisam žurio u jutro koje stiže...

Ćuteći sreću, pjevao sam glasno.

 

Cijelu noć sam pio i bio sam pijan.

Zgazio sam drvo i pukle su žice.

Dok vani jugo nove kiše sprema,

kao u kazalištu čitam tvoje lice.

 

Ne gledaj me tako. Ne govorim ništa.

To moje misli u tišini plove,

 kroz pukotine životnih arija,

na žicama starim, gdje svitanje zove. 

 

DO KRAJA 

Ne mogu se otet već poodmakloj slutnji.

Nit birati ne mogu kojim putem poći.

         Ne dvojeći,

u zakup sam uzeo ovo malo sebe

i nastojim do kraja izvesti se moći.

 

Nebulozan, ruke strašću perem.

Iz dana u dan čežnja je sve veća.

         Poput filma;

redaju se slike u naputke gluhe,

proteže se sjena k'o minula sreća.

 

Pokaži mi puta nek' ne lutam više,

samu mudrost sebi želim smoći

          i kao usput,

nade nek' me škrope, kao proljetne kiše,

tješeć' da ću svjesno sve do kraja doći. 

 

SPOTICANJE 

U tišini, kao sat u mraku,

do jutra si čekala korake mog dolaska.

Pružala si ruke u noć,

preko mjeseca,

         do mene.

Pred tobom,

         samo,

                sjena se spotakla.

 

Jutarnja sunčeva slika

snagom tvog osmjeha,

budnog me dozivala.

Mrak se sakrio u sebe.

O želje i namjere moje,

          samo,

                  sjena se spotakla.

 

Kiša će, oblak je donosi.

Na suho lišće padamo stopama.

Strahove koji nas progone,

jedino blizinom možemo ubiti,

al' pred nama, umornima od čekanja,

o zadnju nadu,

          samo,

                   sjena se spotakla. 

 

 

IZVOR ZA VESELJE

IZVOR ZA VESELJE 

Nije hvale vrijedno;

imati život,

imati srce,

kad nedostaje pogled

koji bolnom nadu daje,

umornom san,

raspetom su osjećaje.

 

Nije potrebno graditi ime,

tražiti zaklon bogatoga stanja.

Vrijeme je neimar što istinu zbori.

Treba postati rijeka što život žubori,

s mamnim mirisom daljina

nad mjestima čekanja.

 

Još želim dodirom osjetiti baršun,

sve one drage neostvarene želje,

pa neka postanem i klaun

za trenutak spoznaje,

kako sam drugima izvor za veselje. 

 

JA SAM POPUT VAS 

Kada noć padne i pokrije grijeh,

svi postajemo isti.

Maštom se putuje

ne prezajući na tamnu stranu,

jer srce kompas ne poštuje.

 

Proničem u noć tragom nastojanja,

ne znajući što odabrati.

Možda želim zaustaviti kišu

        i vratiti se u san,

sanjati i probuditi se pored anđela,

ali to mi ubija povjerenje u dan.

 

Ustajem pogledati u visinu,

       pogledati,

je li zauzeto moje mjesto na nebu,

poletjeti i doznati tko sam.

 

Srce, zatvaram i otvaram.

(Bog nas voli više nego zaslužujemo)

Oko još blista caklinom sokolova pogleda

u mraku ne razaznajući svijet,

vezan za svjetlo,

sjetan i nesiguran,

u mraku gledanja

ne usuđuje se na uzlet. 

 

JESENJI NEK' BUDEM DAR 

Sve su se riječi splele, u:

„Jesam li kriv,

što jesen pogledu vješa

obzor od oblaka siv.?“

 

Eh, da sam bura bijesna,

il' kakav krilati stvor,

preletio bih mrkline sve

i sletio na osunčan dvor.

 

Al' vođenom stazom prošlosti,

jesen je nezavidan drug,

kiti me lišćem uvelim

kao i vrbov lug.

 

Nastojim vremenu dorasti

s kišom jesenjom

padati žeđalim tlom.

Sjećanje neka me ugosti

obasipljući purpurnim snom.

 

Ja jesam vihor prolazni,

al' neću tek tako stati...

Dunju ću zrelu ubrati,

opljačkat ću raspukli nar,

prosut ću zrnje po putu,

svakom čeznutljivu skutu,

jesenji neka budem dar. 

 

DA SAM RIJEKA 

Da sam rijeka koja gasi žeđi,

snažio bih ljude u njihovoj slabosti,

svijetom bih tekao, nikad ne bih stao,

u pijesak života mrvio bih

tvrd kamen mladosti.

 

Ljudi bi me gledali dok pred njima tečem,

u svom neznanju,

uvijek, istim bi imenom me zvali.

Mostovi šutljivi nikom ne bi odali,

 tajnu mog života

koju su slučajno spoznali.

 

Ljubio bih obale, gradove i luke.

Ne kazujući kud se tijelo vuklo,

što bi tekuć na svom putu skupio,

na kraju, kao modro more

pred očima bi puklo. 

 

ŽELJA 

U sjeni strepnje, čuči i drijema,

želja što ocva kao u polju mak.

Od trnja ogovaranja, maramom tradicije,

na tijelu svom skriva, moj znak.

 

Vrijeme ne čeka.

Život se troši na kroćenja razna.

Mostovi se ruše i stiže nas kazna.

U gužvi se gubi i glas. P

ostajemo sjene.

Danima blijede prošle slike

tebe i mene,

i postaje noć mračna duboka,

a ja bih htio da bude dan,

nepregledno, bistro, zrcalo oka.

 

Željo, kad se nisi umorila,

otvorit ću oči

i vidjeti te ponovo u tijelu vile,

u davnom praskozorju čekanja,

u haljini prozirnoj, marami od svile.

 

PONOSAN 

Nosim ljubav,

kao pčela pelud,

mirisima dražen

od cvijeta do cvijeta.

Brižno skupljam

slatke kapi meda.

Stavljam ih u riječi

koje svijetom teku,

na krilima lakim

zanosnog poeta.

 

Gledajte me pravo,

luna sam u noći.

Zovite me jutro,

još svjež sam i rosan.

Smatrajte me suncem

i grijte se uz mene,

zbog osjećaja svojih,

na vas sam i ponosan. 

 

POTRAŽI ME 

Potraži me u riječima,

tragom mojih pjesama,

hodajući naprijed bez razmišljanja.

Naći ćeš me u beskraju,

u nadama kojima si se snažila.

Postat ćeš metafora na kraju puta,

kojim si me tražila. 

 

NADA 

Nada me prenu i sa misli skrenu.

Budim osmijeh u naivan cvijet,

i u tom trenu, sve što me dirnu,

posta na vjetru suhog lista let. 

 

 ZA SVAKOGA OD NAS 

Vama, što kao ja,

trošite vrijeme bez sna,

i ploveći bespućima interneta

pogledom tražite

čekanja vrijedan glas.

 

Ovaj tren, kao spas,

škarama svojih misli

krojim zvjezdani plašt,

dijelim ga po zvjezdicu,

za svakoga od nas. 

 

MJERILO VRIJEDNOSTI 

Sada mi treba ona čista ljubav,

slana i opora, bez velikih želja,

 jedan poljubac stidljiv neplaniran

što prkosno biva izvor veselja.

 

I kada bih tražio gdje sam izgubio,

sve one dane od bistrih pogleda,

vrijednost bi filigranski mjerio,

kupio bih prvi poljubac od meda.

 

Najteže je tražiti u samome sebi,

jer tu su puti davno zameteni...

Voćnjake je vjetar davno ogolio,

 a zreli plodovi drugdje odneseni.

 

Tražit ću se u raskoši mašte,

zamišljajući sve ljubavi svijeta,

strpljivo birati ono što mi godi,

a u vjetar baciti ono što mi smeta. 

 

 

NITKO NE VOLI KAO JA

NITKO NE VOLI KAO JA 

Moj nemirni duh se ne popravlja.

Vrijeme se ne ponavlja.

Ovaj grad se mijenja

i postaje dio moje zrelosti.

 

Ulicama hodaju novi ljudi,

ja kao sjetni odjek prošlosti.

Hoću li se vidjeti među njima?

Hoće li me prepoznati u budućnosti?

 

Toliko toga još želim znati i dati,

dok iz dana u dan sve se gubi.

U meni zauvijek ostaje ljepota,

osmijeh i pogled koji traje

i osjećaj koji ljubi.

 

Ništa ne bih mijenjao,

iako zbog toga što sam osjećaje krio,

život me polagano izjeda, spoznajom,

kako nije ono što sam nekad htio.

 

Svi smo na istom putu,

hodamo i gledamo naprijed,

jer vrijeme je put bez povratka,

jer vrijeme radi za sebe.

Sve ostalo je dio ostatka.

 

Novi ljudi su tu,

oni grade i ruše snove o sebi,

oni postaju trend...

Uživate lijepi među njima.

Uživate u njihovim pričama,

dozirajući ih po potrebi.

 

Ljudi ostaju ljudi, ovisno o koristi.

Oni pričaju lijepo i ružno o životu.

Ja, vjerujem u ljubav.

Ja, vjerujem u ljepotu.

 

Nastojim pobijediti sve što me označava,

ipak postajem dio svijeta,

gdje drag glas zaborav nadjačava,

gdje svi iz svoje potrebe

slušaju i prate, očekujući nešto za sebe.

Svi očekuju novost koja nadu im da.

Svi nešto žele, ali ne ono što i ja.

 

Želja neće prestati,

žamor glazbom postati.

Ja, i vi, vjetar i lišće na ulici,

beznadni romantici,

nećemo se složiti u dodire,

iako, nada zadnja umire.

 

Nebo nad gradom isto će se zvati.

Navikavamo se na ono što smo postali.

Sada samo želim vidjeti, jesmo li isti ostali,

dok ispraćamo vrijeme u nepovrat.

 

Novi ljudi postaju ovaj grad.

Vi ste ovaj grad u mojim očima,

u mrklinama plamen što sja.

Hodamo svatko svojom stranom ulice,

gledamo i volimo. Al', nitko ne voli kao ja. 

 

SVA LJUBAV SVIJETA 

Jednom sam rekao:

„Život ću pobijediti.“

Al' vrijeme je ponor mojih želja.

Al' moji snovi su postali lukavi

i nijedna vrata nisu toliko tvrda

za svu ljubav svijeta koju osjećam

i znam da je trebam sa vama podijeliti.

 

Od ovog što me sa vama spaja,

ovog beskraja osjećaja,

vodilja ruka,

neka me nikada ne oslobodi.

Kao snaga ljubavi u traženju mom

neka me ranjiva pogodi. 

 

NARCIS 

Čuči li u meni narcis samoljubiv,

ili milo dijete koje želju ište?

Razne nakane oko mene vrište.

Zbog ničega gine narod ćudljiv.

 

Ja ljubim po redu, neživo i živo.

Nejasnoća mi stvara uzbuđenje.

Život mi hrani ljepote snoviđenje

i biva mi svakodnevno štivo.

 

Dani i godine, neumoljivo se rune.

Ostvarenje svako sumrakom mi vraća.

Ja i život smo nerazdvojna braća,

svaki u sebi u samog sebe se kune.

 

Ja cijenim, eto, golu jednostavnost,

bez zloće, suda, prijetnji, straha

i sve gradim do zadnjega daha...

Sve je drugo puka podudarnost. 

 

SVE PROŠLE GODINE 

Pogled natrag ne dotiče sjenu,

samo trepne niz pute daleke,

gdje sretoh i zavoljeh ženu...

Ponese me sreća poput brze rijeke.

 

Ne vidjeh ništa do čistu ljepotu.

Zalutah svjesno u to saznanje.

Sve što je bilo u meni još traje

u inat godinama ni više ni manje.

 

Teško je shvatit onog tko to ćuti.

Tko ljubio nije neka govori tiše.

Još volim i grlim kao vjetar breze,

istom željom i još mnogo više. 

 

LJUBAV 

Ljubav je svijest,

ona je živa

i kad se od pogleda skriva.

 

Ljubav je svjetlo i nema svoje sjene,

ali sjene se rađaju od svjetlosti njene.

 

Gdje god bili,

što god radili,

ljubavlju ćemo pobijediti

ako ćemo je

od izvora ušću slijediti.

 

Ljubav postaje zanos

kada mašta postaje stvarnost,

otkrićem svega što nismo znali

ako smo sebe za saznanje dali.

 

Treba smiriti srce zaluđeno

iz sumnji i neznanja probuđeno.

 

Zaokupljeni uzajamnim skladom

kao boje slikarove palete,

ohrabreni što nas ljubav grije

kao sunce suncokrete,

možemo sve prepreke proći

i do cilja doći. 

 

MOJA JEDINA LJUBAVI 

Jednom svatko u životu,

nađe ljubav za sebe,

onu ljubav, pravu ljubav,

koju čuva u svom srcu, zauvijek.

 

A ja sam u životu,

sreo tebe, za sebe,

zvijezdu sjajnu, ružu rosnu,

koju čuvam u svom srcu, zauvijek.

 

Sve ljubavi svijeta su malo

i nisu kao ti.

Na svemu ti, svemu hvala,

moja jedina, moja jedina ljubavi.

 

Jer ja sam u životu sreo tebe, za sebe.

Zvijezdo sjajna što me vodiš,

putem sreće, putem snova, zauvijek. 

 

SAVRŠENA

Ne prestajem misliti na tebe i tvoju ljepotu,

na tvoju kosu, koju skladno pomičeš sa lica

prstima, kao da sviraš najljepše melodije

u pratnji zborova zanosnih proljetnih ptica.

 

Zbog tebe savršena, ne prestajem maštati.

Zbog očiju tvojih što me gledaju vedrinama,

život mi postaje vječnost s okusom želje,

kao Sunce, opijeno tajnim rosnim dolinama.

 

Možda nikada nećeš razumjeti što ti govorim.

Ne možeš vidjeti što moji osjećaji vide i ćute.

Kao žena, na sebi ćeš pronaći razloga milijun.

Za meni si savršena, kakvu, moje želje slute.

 

Zato, nemoj nikada mijenjati ovo što za mene jesi,

ona, bez koje bi stvarnost života bio prazan san.

Zaustavit ću svijet na tren, pozdravit tvoju ljepotu,

tvoj osmijeh koji me budi, kao jutro što budi dan. 

 

BEZ TEBE 

Ne daj da bez tebe dišem

radosnim mirisom svježeg cvijeća

obasut prostor života, jer moje si bogatstvo,

darom darovano vrijeme, ljepota.

Vrijednost si koja se ne zaboravlja,

jer si postala neotuđiva, nedjeljiva dota.

 

Bez tebe bih bio planina bez sunca,

nedohvativ obzor u istraživačkim pogledima,

prazan prostor željnim dodirima.

 

I ako ovo sanjam ne želeći se probuditi,

ne od straha što ću sebe izgubiti,

već zbog čuda osjećaja koje mi budiš,

beskrajnošću koju mi nudiš,

sekundama, satima, danima, godinama

bez čega bih postao stablo bez granja

i lišća koje kasni jesenji vjetar otima.

Bez tebe i imena tvog,

beznadna bi bila dozivanja radosti života mog.

Zato, neka bude kao i do sada,

sve u slavu života, kao postojanje,

beskrajem tvojih ljepota.

 

I na kraju, u trenutku,

kada se poistovjetim sa Mjesecom

koji na zvjezdanom nebu živi svoj mrak

ne prepoznajući novog dana trag,

drhtavim tijelom,

ogrnut strepnjom svjedočanstva,

bez tebe bih nestao, od života nag. 

 

LJUBE MOJA 

U tvon oku vidin svoju sriću,

a na usni rosnu zoru dan.

Cilon svitu ponosno ću reći:

„Ti si meni sudbon obećana.“

 

Kraj mene si i kada te nema.

Sunce mi je i kad kiša lije.

Sritan volin sve što nate sliči.

Sad te volin više nego prije.

 

Povest ću te stazon svog života

i čuvat te ko najveće blago.

Opila me ta tvoja lipota,

ljube moja, uzmi što ti drago.

 

Ja te volin jer drukčije neznan

i vidin te u svakome cvitu.

Ljube moja, ko Boga te gledan,

ti si meni jedina na svitu. 

 

JOŠ UVIJEK VOLIM 

Evo, ovaj tren razmišljam o ljubavi.

Razmišljam kako me život vodi.

Spoznajem:

„To mi mašta plodi,

jer sve na sreću miriše.“

Ipak dok ispijam istinu,

mimo svih pravila,

još mi se pjesma piše.

 

Nastojim

s vremenom u korak,

        polako.

                Nije lako.

                            Ipak idem dalje.

Valjda mora biti tako? 

 

NIŠTA NA DUG 

Za svaku tvoju riječ,

imam riječi dvije.

Za svaki tvoj poljubac,

poljubaca sto.

 

Za tvoj pogled,

cvijeće najljepše,

a za osmijeh,

od svih zvona zvon. 

 

IZLAZAK 

Izašla je oteti ljepotu noći,

oblacima munje krotiti,

zvijezdama kiti svoj pogled otmjeni.

Njen naum pun je tajne moći.

Svojom ljepotom i mjesečinu zasjeni.

 

Zvijezda sjaj više-manje,

u njenom izgledu

ne može dati ni uzeti

i da je upola manja t

a božja milost,

bila bi magnet za misao

koja mi se roji,

dok obgrlit želim

i mjesto na kojem stoji. 

 

POVEDI ME 

Povedi me danas

gdje smo u snu bili

i ponesi sobom

jastuke od strasti,

na krilima vjetra,

kao radosno dijete,

stručke sreće

za tebe ću krasti.

 

Nemoj zaboraviti,

jer danas te trebam.

Osjećaje svoje

nekom moram dati.

Sve što imam

odavno skupljano,

na čuvanje brižna

ti ćeš primit znati.

 

Povedi me danas,

sutra bit će kasno.

Jutros me povedi.

Čekanje već zori.

Odavno sam spreman,

budan i sjetan...

Čekam te pred vratima,

dan mi otvori. 

 

CVIJET JASMINA 

Ti si cvijet jasmina,

blistaš srećom koju ljubav daje

i ne može sakriti ni mrak, ni daljina,

čaroliju trena što u meni traje.

 

Kao lopov, vješto varam strepnje.

Provlačim se mimo trnja svoga,

      kroz vrt,

gdje miris tvoj traje, pjesmom slavuja,

baš na grani cvijeta ljubljenoga.

 

Nisam sebar sjete što te na glas zovem,

ćuteći u mraku, milost, dar od Boga.

Šepurim se mišlju kako si mi blizu

i što ću se opiti od mirisa tvoga.

 

Tvoje je lice latica jasmina.

Ne pitam se zašto, jer to dobro znadem.

U rajskome vrtu, mimo cvijeća svog,

ljepote žedan, baš tvoj miris kradem. 

 

TEŠKO JE VOLJETI 

Uvijek sam volio i mislio sam:

„Neću se nikada umoriti.“

Sad ne želim biti što jesam.

Ne želim lutati navikama.

Želim se odmoriti.

 

Hodao sam i tražio. Sada želim stati.

Želim saznati: “U što sam se pretvorio?“

 

Predugo sam pred svima i ne želim nestati.

Želim priča postati, mamac strogih recenzija,

trn u oku koje sudi, uzdah koji nadima grudi.

 

Predugo sam sebi pokoran,

i postajem umoran.

Život mi se zatvara kao zahrđala brava.

Misao postaje hordama gažena trava,

gdje jedino ljubav ne jenjava

već vječna ostaje kada pjesma postaje.

Protuotrov stvarnosti u prokletstvo prolaznosti.

 

Predugo sam volio.

Sada se želim predati i rasterećen hodati

i nemojte mi zbog toga suditi,

jer, teško je voljeti. 

 

PREPOZNAT ĆEŠ ME 

Svaka tvoja riječ radost mi donese

i lutanje za tobom meni dođe lako.

U svemu te vidim, jer te svugdje ima.

Ne možeš me uvjeriti kako nije tako.

 

Pruži mi ruku, ugasit ćeš sumnje.

Pobijedit ćeš na tren pakosnu daljinu.

Na dar ću ti dati radosti saznanja,

probuđenu jutrom ugaslu taštinu.

 

Iako ćeš znati, pitat ćeš se tko sam

i hoćeš li vrijeme uhvatiti moći.

       U tišini misli,

slušati ćeš samo odjek moga srca

koje te dozivalo kroz mrklinu noći.

 

Pripremi se za ljubav jer ja drugo nemam.

Genetski mi je kod predviđen da volim.

Stani ispred mene, sve će biti lako...

Slomit ćeš me samo istinama golim. 

 

OKOVI LJUBAVI 

Od kad si našla put do moga srca,

neće san na moje oči.

Kradljivica jesi,

al' kradeš što želim.

Zato ti se veselim.

 

Misli mi čuješ,

nudiš mi pijanstvo

i tako me truješ.

 

Ne bunim se.

Prepuštam se mirno.

Tvoja prisutnost osjeća se jako.

Hvala što si došla.

Poznamo se dugo.

U zamke upadam ti lako.

 

Nudi mi svega,

sveg sam željan znati;

istina, laži…

Napeo sam uho.

Ne brini se za mene.

Od kad tebe spoznah,

moje je srce i slijepo i gluho.

 

Ne znam zašto si došla

i do kad ću moći

odricati se mira i snova.

Ti si takva, varalica luda,

ipak ne želim iz tvojih okova. 

 

POSTATI JEDNO 

Lovio sam svaku tvoju riječ,

pio ti poglede, ubirao osmijehe.

Satima sam iz svoje potrebe

sve namještao zbog tebe.

 

Nisam mario za vrijeme,

nit što pred tobom gubim moći.

Od sveg što mi se nudilo

pouzdan put sam gradio

po kojem ću ti doći.

 

U jednom trenu satovi su stali.

Nismo ni znali kako si dopustila,

usnama mojim tvoje dotaknuti.

Iznenađena kako znam tko si,

ime si strogo izustila. I

počeli smo živjeti, baš.

Ti, kao djevojčica iz znatiželje,

u moj svijet si ušla

da mi sve svoje na povjerenje daš.

 

Ja iz nekih svojih razloga

u uzimanju ni trena nisam stao.

Kao zalog tvojoj ljepoti i sebičnosti mojoj,

nezasitan, sebe sam ti dao.

 

A onda, skupa, kao dva ortaka,

tvoje i moje dane i noći gradili smo vrijedno,

prepoznajući se u navikama,

u sličnosti našoj, postajali jedno. 

 

BOJE TVOG POGLEDA 

Sve proživljeno slažem

kao mrtvo cvijeće na listove herbara.

Tijelo u trenu proživljava prošlost,

odmjereno, plaho, kao bijeg ptice

u boje tvog pogleda.

 

Kada me primiš na srce,

postajem što poželiš.

Kada progovoriš,

kao sunce zapalim svoja osjetila

i nikad ih ne gasim.

 

S tobom sam uvijek na početku.

Tvoj me pogled uvijek naprijed vodi,

gdje se vrata moga srca otvaraju

otkuda drukčiji izlazim,

čovjek otkrivene muževnosti,

kao sretna godina,

kao noć punog mjeseca,

kao boja tvog pogleda.

 

Život me slaže u sebe.

Tijelo proživljava trenutke

odmjereno, plaho,

a kada mi želji vrata otvaraš,

kroz njih drukčiji prolazim

u svoj svojoj jednostavnosti

kojom te volim kao nebo iznad nas,

kao noć punog mjeseca

kao boje tvog pogleda. 

 

DOBRO JE IMATI TEBE 

Kako je dobro imati, nekoga voljeti,

i izići iz sebe poput anđela,

s rukom pod ruku hodati naprijed

u vrtlogu nemira,

i ne biti licemjer glumeći nevinost

kada uzbuđenje traži nagradu dodira.

 

Kako je dobro u blaženstvu pjesme biti vidar

i ne dati ljepoti umrijeti u mračnim mislima,

niti stisnutim očima sjećanja sakriti.

 

Jutarnje svjetlo, niti dan

drage slike neće izblijediti,

jer u vatri ljubavi život ne izgara u pepeo

nego u ugodu, gdje neumorni putnik

kroz snove, ljubavna pravila ruši

i pretvara zaljubljenost u požudu.

 

Ne razmišljam odavno

zašto me još miluju ti jezici plameni.

Dobro je imati tebe

koja godinama budiš jutro u meni. 

 

UVIK VRIDI LIPE RIČI REĆ 

Dan procvita tiho u zoru,

slikon neba na tvom prozoru.

U daljini oblak sniva,

tvoje tilo još poćiva,

griješ misli, griješ postelju.

 

Ne budi se, nek' je jutro već.

Ja ću tebi u postelju leć.

Ljubit ću ti pogled sneni

na usnama cvit rumeni,

u tiho ti lipe riči reć:

„Ti si meni sve, znaj da volim te.“

 

Jer ljubav se uzme isprva,

ispije se poput otrova.

U početku nećeš znati

što će ti na kraju dati:

„Život sreće il tugu do kraja.“

 

Ne brini se sve je to za pet.

Ljubav znade dati i uzet.

Pustimo se svojoj želji

i neka nas to veseli.

Jer u vik vridi lipe riči reć:

„Ti si meni sve, znaj da volim te.“. 

 

ČUDESNA AVLIJA 

 Postoji avlija, nojeva arka,

zamamna livada tajni.

Za to čudesno mjesto vječita je borba,

a isti je ishod krajnji.

 

Kudili je mušičavi: „To je baba roga,

nema mira od tuda.

Ne idi tamo, nemoj bit budala,

to nije vrijedno truda!

 

“ Al' ja sam zašao u te slobode,

mirisati jorgovan bijeli.

Savjeti, opomene, što su mi ih dali,

nisu me u tome smeli.

 

Jer nema zida, ni kapije,

da me odvoje od te čudesne avlije.

 

Postoji avlija, neka vječna čežnja.

Izvor hrabrosti i straha.

Radit u tom vrtu velik je užitak,

od prvog do zadnjega daha.

 

U tome raju, za kojeg svi znaju,

cvjeta cvijeće sreće.

Tko tamo zađe i sreću pronađe

njemu je vječito proljeće.

 

I ja sam zašao u te slobode

mirisao jorgovan bijeli.

Savjeti, opomene, što su mi ih dali,

nisu me u tome smeli.

 

Jer nema zida ni kapije

da me odvoje od te čudesne avlije. 

 

LJUBAV JE 

Ljubav je,

voljeti više

nego što misliš

da se može voljeti.

 

Ljubav je,

kada onome koga voliš

želiš neka voli kao ti,

čak i ako to nisi ti.

 

Ljubav je bezobrazna

i okrutna.

Ljubav,

iako štiti svoju djecu

ona je bešćutna.

 

Ljubiti je teret kao svemir,

u duši toplo svanuće,

u stvarnosti neobjašnjiv nemir. 

 

MOŽE LI 

Može li se dogoditi ili se događa,

a mi to ne prepoznajemo?

 

Može li se roditi ili je već rođeno,

a mi to ne vidimo?

 

Može li već ili već može,

ljubav pokidanu u uže se splesti?

 

Može li metla već pometeno sresti?

Može li čekanje u hladu sjediti i vrijediti i voljeti?

 

Može li se istinom ogoljeti stvarno zbivanje

da glupo postane svako skrivanje?

 

Može li se prolog života otvoriti,

a tamna strana zatvoriti?

 

Može li se svijest ogoliti

kao što sam želje svoje ogolio

i ne znam jesam li pobijedio,

a svu svoju ljubav sam podijelio? 

 

 

ŽIVOT I VRIJEME

ŽIVOT I VRIJEME 

Vrijeme nudi razne mogućnosti.

Treba vješto kroz ta vrata proći.

Za taj korak treba hrabrost smoći

i zrcalom tražiti trag budućnosti.

 

Život je vrijeme, ne možeš se skriti.

Kao robijaš, buntovan ili poslušan,

on je vrijedan samo kad je kušan,

gdje sama želja ne može ključ biti.

 

Ne možeš razumjeti slobodu života

ne hodeći putom koji nema kraja,

dok se pogled kiti trenucima sjaja

gradeći snove samo od ljepota.

 

Život je put, a ne postaja ni dom,

i dok učinjeno skuplja i zbraja,

nepokoran sadist žuri i razdvaja,

iz tebe uzima hranu gladu svom. 

 

ŽIVOT I SAN 

Život ne traje zauvijek,

a snovi bi se mogli ostvariti,

spoznajom čiste jednostavnosti,

ako sanjaš što i ja sanjam,

jer snovi su odjek stvarnosti.

 

Svi gradimo snove jedni drugima,

mišlju koju naum doziva.

Kao neumorne zvijezde,

daleke nebeske krijesnice,

postajemo ono što se sniva.

 

Razmišljajući o mogućnostima

poneseni svatko svojim željama,

proći ćemo cilj ne vidjevši ga,

jer ideja ljubavi se troši

na šarenilo prvih izloga,

mudrošću trgovine,

vještinom pogađanja,

bez mogućnosti vraćanja.

 

Život pretvaramo u san,

a san u prazna nadanja. 

 

ZAPOČNI 

„Započni!

“ Kažeš mi.

Ja se pitam: „Čemu?“

Bitak gubim.

Zaludu tražim temu.

Slova miruju.

Riječ je srce čvora.

Robijam taštini

dok mi je gledanje

šire od obzora.

 

Koliko puta započeh,

toliko puta stadoh,

učen i pražnjen

u odraz plošni.

Ogrnut tajnom

pred mišlju padoh,

gdje mi nutrinom odzvanja:

„Započni,

       započni!“

 

Hodaju imena.

Redaju se brojke.

Pogledom pijanstva

ljube ešaloni.

Ustaju i sline

goneći se kao stoka.

Zanosu se predaju

ti poslušni pijuni.

 

Ako kreneš za mnom

upoznat ćeš nemir.

Kao i ja,

nećeš znati kamo.

Pogled će ti postat

ubojiti metak.

Zaurlat će scene

u ishod poznati,

kroz zrcalo naše

na sami početak.

 

Započeti ili stati?

Sve dođe na isto,

kao da nikad ništa bilo nije.

Nastavak slijedi,

navlači mi sjetu

s pitanjem:

„Zašto,

iscijeđen žulj snage,

mojih krila perje,

tȅža u letu?“ 

 

DOĐITE SEBE UPOZNATI 

Dođite ostvariti snove tragom Evina grijeha,

puštajući proljeću neka govori

govorom vremena prije čovjeka,

jer životna polja čekaju vas

podno litica straha i bistre vode netaknute,

gdje odasvud dolaze željni postojanja.

 

Vi ste na redu, poput sjemena.

Slobodan let čeka hrabre.

Dođite kušati opojnost utrke života.

Ona će vas voditi do pobjede,

obilježiti vas do samog kraja vremena.

 

Dođite jahati utrku trajanja

hraneći se vjekovnim moćima.

Upoznajte se, kao što obale upoznaju more,

kao zvijezda zvijezdu u tamnim noćima,

kao prosto pitanje što nadu slavi:

„Hoće li se pod strehe kuća vratiti lastavice

i u travi graditi putove marljiv mravi?“

 

Tu su vrtovi gdje se zaljubiš u tren.

Tu izgradite budućnost,

kuću od dasaka glatkih od dodira,

dom iz zajedništva ravnoteže i mira.

Dođite sami sebe pobijediti

pišući lirske stihove za pjesmu

koja će vas godinama grijati.

 

Dođite na utrku mudrosti,

hraneći se stazom opasnosti

gdje je stvaranje teško kao svemir.

Smijte se prijetnji kao da je nemir.

Neka mudrost želje širom vrata otvori

i snaga uma neka u svijet procuri.

 

Dođite kušati utrku života.

Ona će vas voditi do pobjede,

obilježiti vas do kraja vremena.

Dođite jahati utrku za pokoljenja

hraneći se hrabrošću protiv uništenja.

Dođite sebe upoznati. 

 

ŽENA 

Mjesečinu čeka.

Kišne kapi trpi.

Pogled joj treperi

na krovove snene.

Kao duga,

maštom lebdi,

raduje se tajni,

ljubavi je sluga.

 

Za sitnice

ganut će se jako.

Kao gitara,

zvonkom milošću

pod udarom strasti

tvojom će se zvati.

Kao pjesma

stopit će se u noć

žudnjom okićena,

u zanosu bez straha

obraz svoj ti dati.

 

Ne postoji cvijet

što miriše ljepše.

Njen je dodir

slatko trnje tijelu,

sreća što se čeka,

i na usne hvata…

Za utažit žeđ je

ta voda na vrelu.

 

Reci joj ime,

sjetu u priče,

ljubi je jako,

iskreno je prati...

Svakog jutra

budit ćeš se prvi,

sretan kao dijete

uzdah joj slušati.

 

Dok te život tjera

i želja ti luta,

zaboravit nećeš

kako slatko peče

tajnom tinjajući,

vatra njenog tijela,

taj početak puta. 

 

VODILJA K SLOBODI 

Sretan sam što sam tu pred vama

i što me samo dobra misao vodi.

Ljubav su vrata u smjelost života,

vodilja k slobodi.

 

I ne bih bio ovo što sad jesam,

jedan od upornih na progonu strasti,

i ne bih spoznao teret dobre misli

da ne znah pred vama na koljena pasti.

 

Tu, pred vama, s vama mišlju dišem.

Prosvjetljenje ištem uporno do boli,

al' sve što htjedoh posta zrnje soli,

kolone riječi što ih na mah pišem.

 

Suda se ne bojim, presude, nit kazne.

Još me dalje vodi krik nutarnjeg zova.

Obzor u mrak gasne, al' planut će Nova,

pronoseći poglede i dodire mazne.

 

Jesam li još čovjek il izgovor glasan?

Ja pokornik slutnje što nada mnom pluta,

tragač za slobodom mimo znanih puta

gdje se nade gube u odgovor nejasan.

 

Čekat ću još dugo dok god ičeg bude.

Slagat ću planove, nudit ostvarenja,

razbijat alabastar mojih priviđenja,

pozlatom oblagat sve minule trude.

 

Samo srce bitka je ispovijed na kraju,

iskupljenje grijeha podno svoga križa,

kad je svaka želja samom Bogu bliža,

s tijelom i duhom u kićenom sjaju. 

 

VRATA 

Otvaram vrata u prošle dane.

Nešto vatre je ostalo,

     mnogo pepela,

               i oblak dima.

Baš tu,

gdje odjek kao kap raste,

kaplje u strpljivost mokro

i davi kao plima.

 

Bizarno je i grješno gradit svoje misli

kad putovi više nikuda ne vode.

       Kroz prozor,

                kroz vrata,

s udarom svjetla,

tek milozvuci mašte

ljube me i gode.

 

Zatvoriti sve…

Vratiti se k sebi

gdje nagrade nema

i naslad je gorak.

Tu mi misli blude,

      igraju igre,

            grizu me podlo,

                   spotiču mi korak.

 

Sto sam puta provirio u isto,

u nemir daljine,

u rojeve nade.

Na dlanove sam slagao ono što je znano.

      U čekanju sunca,

             u nedostižne zore,

                    slao svoje oči:

„Ukradite svjetlo beskrajem vezano.“

 

      Krao sam.

             Zvao!

Odjek se vraćao donoseći tišinu,

      znane staze,

             proviđeno sjeme.

Bože reci:

„Čime se pokriti,

i do kada će mi mrske misli

padati na tjeme?“

 

Mudro šutiš dok otvaram sebe.

Glupo se osjećam razgolićen iznutra,

      na pragu novog dana.

U pitanja tonem dokazujući sebi:

„Tko je lovac u ovoj ljudskoj šumi,

      što je lovina

             i tko je komu hrana?“ 

 

VRIJEME 

Još uvijek ne razumijem svoje čekanje,

ni ovo vrijeme što lagunom posta.

Dani plutaju kroz moje oči i postaju isti,

kao milijun pitanja s nadom u odgovor,

kao ciljani, slatki, okus zadovoljstva.

 

Sve manje žudim za ičim. Tiho idem dalje.

Zatvaram se u slike kojih više nema,

kao misao što hladno zja u meni

prostom vidljivošću što mi život sprema.

 

Možda postajem drugi čovjek,

previše se odmičući od svega.

Valovima riječi mijenjam snagu djela

prateći mu tok i niz sunovrat,

kao kad izvor ruši se sa brijega.

 

Ne misleći o hladnoj prolaznosti

odrastamo i postajmo stvaraoci.

Pokušavamo promijeniti svijet.

Jesmo li imuni na utjecaj ljudi?

Jesmo li svjesni proživljenog

kako bi lakše sveli kraju let?

 

Uskoro ću biti star, od starijeg stariji,

a vrijeme kao ni sebe ne mogu razumjeti,

iako sam mislio da ga mogu slomiti,

mudrošću stečenom, da sam ga pronašao

i kada bih htio, ne bih ga smio zaustaviti.

 

Sada, obuzetog iskustvom ljudskoga gledanja,

vrijeme me lako može pobijediti,

satom, koji svoj smisao u krug vrti,

kao opojan osjećaj i bit pijanstva

ponavljanjem opijanja do smrti. 

 

SKRIVAČ 

Sabrao sam misli,

zenit ostvarenja.

Sad ne mogu dalje.

Ne ćute se želje

što mi pute krase,

gdje su nekad neke

drage slike dozivale

bure da mi snove spase.

 

Ne trpi mi se,

i zašto bih htio?

Nek se misli stide

što zalijevam

proviđeno sjeme.

 

Vješto se prikradam,

korak po korak,

šutnjom bez namjere,

u neko drugo vrijeme. 

 

IZGUBLJENI SVJEDOCI VREMENA 

Tko zna po koji put, kao ludi vjetar,

misao krene sve do kraju svijeta,

ponovo tražiti ono što joj godi,

bauljajuć stazom kojom jesen hodi.

 

U svjetlu nade što otvara vidike,

traženje vrijeme proživi u trenu.

Kroz bujice tajni što miješaju boje

uvijek priča iznjedri muškarca i ženu.

 

Još se misli roje kao lišće na vjetru

što zanos ih goni da grle se i ljube,

ruše barijere na svakome mjestu

i uporno lete nesvjesni kako gube.

 

Nada nam korak ustavlja na kraju

kada zadnja misao posta list što vene,

ne prepoznajući više tragove na cesti

jedine svjedoke na tebe i mene. 

 

RANIJE OD RANIJEG 

Jutros sam budan,

budniji od pijetla što zove dan,

dan koji je još gluh, blijed i pospan.

Sada želim biti nevidljivi dron

koji na putu svom lovi prvi stih

lebdeći bešumno iznad svih.

Al' noć, taj crni vrag,

na meni uvijek ostavi trag,

pa oči umivam o nebeski svod,

stapajući se s pučinom, uporno kao brod

bez sidra i jedra, ne pazeći na sprud

kršim predrasude, uzdam se u ćud.

 

Ustati moram jer dan već je tu,

a ja gol od života ni na nebu, ni na tlu,

ronim kroz trnje i pruće,

gdje mi svaki trenutak nudi novo nadahnuće.

Ne, to me ne brine.

Već sam otišao niz modre daljine

ne čekajući svanuće,

već sam odavno daleko od kuće.

 

Jesam li išta novo začeo

prije nego što je dan počeo?

Raspet o prazna platna, ja slikar od zanata

kojem boje lebde nijansama u čudesnu paletu,

ne hvatam ih, već ih spomnjo pratim

kako misli, kradu mi u letu. 

 

 

RIJEČ POEZIJE

RIJEČI POEZIJE 

Moje riječi u slobodu lete,

kao ptice što bježe i u nebo se skrivaju,

u osami svojoj zapostavljaju stvarnost,

pohotno u zgodi beskrajno uživaju,

i sve biva neko čudno rukodilo,

ne osvrćući se nastavljaju dalje,

kao da se nije ništa dogodilo.

I tome shodno,

obnaženo i bez predrasuda,

sve biva polje osunčano, plodno.

Tu padam u uze totalne ljubavi

i nastojim mudrost k sebi zvati.

Gradim ceste i mostove

nadajući se kako pjesma nikad neće stati.

Zato, mimo svih pravila, kao poezija,

dopuštam neka me ushit vodi,

pa sa stihom živim u slobodi,

jer poezija je ljubav neobuzdana,

iskrena bez trunke milosti,

i kada uhvatim tu iskru čarolije,

ponovo u lov puštam taj trenutak radosti.

Tjera me dalje pohlepa ljubavnika

pitanjem koje mi mira ne da:

„Ako je sve što vidim ovako kako je,

što je tek ovo što iz mene gleda?“ 

 

POEZIJA 

Slovo je ključ,

riječ putokaz,

rečenica put,

poezija beskraj.

Ključ u ruke,

put pod noge,

zaroni u beskraj,

uzmi i daj. 

 

STIHOVI 

Ah, ti stihovi,

prate me kao sjene,

glume i tebe i mene,

a ja se predajem

i ne prkosim.

Sve što zaradim,

bez kolebanja

pred njih

nesebično donosim. 

 

ŠTO JE TO 

Što je to kad gledam te bez straha?

Je li sreća ljubiti do zadnjega daha?

O svemu bih htio pričati sa tobom,

da neke stvari razjasnim sa sobom.

 

Nemoj bježati. Odgovor mi treba.

Treba mi zagrljaj velik poput neba

što grije želje poput dragog skitanja

i razjasni mrkline do prvog svitanja.

 

Oduvijek želim sve i svašta znati.

Daj mi bar nešto, jer nikad neću stati.

Barem nešto kaži od onog što želim

Il' objasni što je to čemu se veselim. 

 

OBEĆANJE 

Sutra ću izvršiti obećanje.

Promijenit ću svijet.

Tvoje mišljenje ću promijeniti.

 

U jednom trenu kao kalendar

skupit ću sve buduće dane.

 

Želju će probuditi prolazni cvijet

od kojeg dah zastane. 

 

ŠTO SI 

Gledam i šutim.

Tišinom gradim bajku.

Miris mi širi tajnu.

 

Daljinu uzdišem.

Žudim dok ne probudim

pjesmu koju pišem.

 

Što me zoveš?

Javljaš se,

pa se kriješ.

 

Tko si?

Topli izvoru,

suncem što me griješ.

 

OTVORI MI PUT 

Otvori put i povedi me...

      Svijet...

Sve manje ga razumijem.

      Kolovoz je.

Ljudi dolaze, prolaze i odlaze.

Jesen se nazire u žednim šumarcima,

mojim snovima i žmarcima.

 

Još uvijek volim

tvoju siluetu koja se nazire,

neotporan na maštu koja me proždire.

 

Vodi me.

Nemam snage puta tražiti,

a želim se odvažiti

i kroz tebe pute svoje pronaći,

     lutati,

           danima,

                 noćima...

Na kraju, iz samoga sebe izaći. 

 

VRATA STIHIJE 

U misli slažem dileme.

Odavno nisam napisao stih.

Za mnom se vuče znatiželje krik,

pretapa se u vrijeme,

a ne želi postati pokorno tih.

 

Volim li?

Umišljam li ljubav?

Jesam li stih to što sjetu budi?

 

Možda ću bit jedan

od mnogih taštih ljudi

koji ne spozna sebe. 

 

POD PROZOROM 

Pod prozorom,

voćka otvara pupove.

 

Ljubi je proljeće,

a moje je srce

starije nego ja. 

 

 

NOVI DIO PUTA

NOVI DIO PUTA 

Ti koja si tu i čitaš moje stihove,

pitaš se što se krije iza njih,

a ja, oblake ispraćam kao brodove

dok nose život iznad svih.

 

Probudila si se jer sam te dozvao,

a sada, kako bih ti se odao

mudro pratiš moj trag.

Daješ mi sebe, makar ne slutiš,

ali tijelom ćutiš kako sam ti drag.

 

Uvjeravaš se da je to u redu,

iako iza svega varka se krije.

Ne razmišljajući dio mene postaješ.

Ne želiš to priznati,

ali potajno, sretna se smiješ.

 

Evo. Dok me gledaš,

u svakoj mojoj riječi

i tvoja misao,

kroz stih moj lako pluta,

u rukovet strasti što pripremih,

samo za tebe, novi dio puta. 

 

UPITAŠ LI SE NEKAD 

Upitaš li se nekad dok žuriš putom,

što vjetar brzine baca ti u oči,

i znači li ti išta odjek od prvih gora

što se vraća kroz mrkline noći?

 

Upitaš li se nekad čemu sve to

i je li dobro išta u noć zvati?

Istina i milost nikad nisu skupa,

a svjetlo u noći tek će zamke dati.

 

I ne pitaj me ništa jer ne želiš znati,

i najmanja cesta nije sasvim mala,

u svakom koraku novi vidik bljesne

svom svojom svjetlošću kao katedrala.

 

Ono što je bilo tek je spomen pusti,

učitelj budućeg, eto, neka se znade,

i sve ovo danas bit će sjetna prošlost,

uvelo cvijeće proljetne parade.

 

Upitaš li se nekad što nas dalje tjera

i što je vodilja od danas za sutra?

Slažeš li spoznaje sa puta kud hodaš?

Slade li te plodovi što ih krišom bereš,

 

ili su ti trpkog osjećaja jutra?

Ne vjerujem ništa i ti isto tako.

Lome se riječi i padaju na cestu.

Još nam želje na usnama trepere

dok pitamo što je stvarno u biti

i zašto smo uvijek na istome mjestu.

 

JOŠ JEDNOM POVEDI ME 

Živjeli smo dane,

nije bio grijeh,

slagali živote,

sve gledali kroz smijeh.

 

Nije bilo davno,

još živimo sa tim.

Sve je brzo prošlo,

k'o cigarete dim.

 

Nikad nismo marili

što bismo sve pokvarili.

Mi smo budni sanjali,

da bismo sreću živjeli.

 

Još jednom povedi me

ljubavlju starim cestama,

slatkim voćem zavedi me,

ja ću tebe pjesmama. 

 

SUSRET 

Jutros sam u gradu sreo pogled tvoj,

vratio mi natrag sve minule dane,

radost u žamor naše ulice

i osmijeh tvoj.

 

Ni slutili nismo kako je davno bilo to…

Susret je bio otrov na rane.

Na licu tvom ja vidjeh samo bol i grijeh.

 

O, draga moja, već odavno me je prošao bijes,

ulica tvoja, vječno će pamtit naše suze i smijeh.

 

Gledao sam te nijemo dok ušla si u dvor

na samom kraju prazne sudbine.

Cvijeće na prozoru već odavno nije tu,

tužno je sve.

 

O draga moja, već odavno me je prošao bijes,

ulica tvoja, vječno će pamtit naše suze i smijeh. 

 

MOJA SI RIJEČ 

Ti ne znaš, niti ćeš ikada znati, moju tišinu,

to što sam uvijek dalek kada smo sami,

što mi je pogled plah i blag od sjete,

a dodir snažna munja skrivena u tami.

 

To nemir je moj i dobro me drži,

nek' glumatam hrabrost u raskolu vjere.

Dok oluja grmi i padaju kiše,

moje su misli mokar list na grani.

Osjećajem se nespokojno

dok mi pjesme postaju i od tišeg tiše.

 

Krivnja me ne bije jer je i ne ćutim.

Sve što jesam gradio sam svjesno,

al' život me izjeda, vuče me kroz trnje.

Rogovima me naganja to govedo bijesno.

 

Pišem svašta. Svaka riječ me bode.

Neke su otrov, neke mi i gode,

iako se bojim da ništa ne znače.

Čini mi se da su vjetar,

ljepljiva smola na rani bora,

ili kada netko bez razloga plače.

 

Ti ne znaš što pišem i kako bi znala,

kako te još gledam u naručju svome,

tebe drago dijete, dobra i zločesta.

Iako iz tebe razne prijetnje lete,

riječ si moja, cesta si moja…

Vozim po tebi do besvijesti

u trci s vremenom, u traženju svom,

gdje pljusak želja pada iz obijesti.

 

Ti se ne navikavaš, sve primaš za zbilju.

Gradiš tamo neke svoje snove.

Ne čudim se, sve dođe na isto.

Pjesma ide gdje je uho zove.

 

Gradio sam put do tebe.

Tu sam sebe nesebično dao

koristeći mudrost, tu zvijezdu vodilju,

na kraju, sa tvojih grijeha ja sam zlo oprao.

 

Osveta je tvoja,

ne moraš mi davati na znanje.

To bi bile istrošene priče.

Sve što smo imali poštujem i volim,

a ono, što sam zbog ljubavi dao,

e, to se uvijek samo mene tiče. 

 

UTJEHA 

Putovi ovi što me sobom vode

i kišne kapi što miju mi lice,

ne mogu mi uzeti sve minule dane,

sve one drage slučajne sitnice.

 

Sve mi se vrati kao pjesma stara,

umilno, sklono, kao vjerno štene.

Uzdah mi posta nebo bez ptica

s imenom tvojim u dubini mene.

 

Sve što je bilo u meni još živi.

Godine su roman s tisuće lista,

na svakom listu samo tebe vidim

kako mi dolaziš ponosna i čista.

 

Ako se još jednom u životu sretnemo

dok svjetla grada drijemaju u tami,

poljupci naši postat će zvijezde

i biti utjeha kad budemo sami. 

 

ISPOD STARIH MASLINA 

Moralo se otići, samih sebe nadići.

Sada me misli salijeću, davne priče pokreću.

Ne dam se nagovoriti i pitanja otvoriti.

 

I baš kada se probudim, kao proljeće poludim.

Ponese me svježina, opojni miris jasmina,

gdje život postaje svitanje, planiranje i čekanje.

Tu želja snove otvori, a stvarnost ih zatvori.

 

Sada kada posjetim mjesta gdje osjetim,

na ostacima što sam našao, što je život srušio,

ne miriši više lavanda, ne drhti stara navada.

Ništa nije kao lani. Sve je tuđe, a znaci neznani.

 

Ispod starih maslina šumi tiha praznina.

More me još opija, al' sve biva kopija.

Valjda želim pokazati i sebi dokazati

jesam li život živio il sam sve iskrivio.

Iznosim stare zasluge radi čiste spoznaje,

al' samo doznajem, samog sebe ne poznajem. 

 

POGLED 

Ako dignem pogled ugledat ću tebe,

tad ću poći tragom nekih davnih snova.

       U zanosu mome,

putom će me pratit odjek tvoga glasa,

poput putokaza, otvarat životu prikazanja nova.

 

Ako spustim pogled, nestat ćeš u tamu,

iz koje te nitko meni vratit neće.

        U meni će zgasnut zatomljene vatre.

Utihnut će pjesme, zavodljive, sretne.

Sve će se potrudit da tvoj trag mi zatre.

 

Povirit ću krišom jesi li još tamo.

Prepoznat na tebi misliš li na mene,

         il' si samo sjena prošloga vremena,

razuzdani vjetar što opija sjetom

u zanosu svome ljude poput mene. 

 

TVOJ POGLED 

Poput osmjeha na sreću što se nudi,

ne mogu sakriti, za tebe što osjećam.

Koliko mi značiš, poznat će ljudi,

jer na zaljubljeno dijete podsjećam.

 

Jesen me odijeva, a ja joj prkosim.

Vrijeme je jače, a želim pobijediti.

Sve zbog sreće ne brinem o tom

koliko će mi život sutra vrijediti.

 

Stavljaš labello na usne i dolaziš

kako bi me voćem svojim trovala.

Vežeš me dodirom svoje košulje.

Budiš mi nadu, a skoro je zaspala.

 

Lijepo ti stoje te lugarske boje,

kao sljezu što je ocvao uz put.

Opijena biserima rose, od jutros,

ljepotom svemira nudiš svoj skut.

 

Pogođen prvim pogledom tvojim,

pokušavam na tren ostati jak.

Nagonim um neka me nauči

mirno gledati tvog pogleda znak.

 

Drznuo sam se navikom moći

uzeti sreću što sam usput sreo,

ne spominjući što ti donosim,

u ljubav sam se uzdao i kleo.

 

Ne plaše me više sjene straha.

Prožet sam trajnim dubinama sna.

Na tvoj pogled ostadoh bez daha.

Od ljepote tvoje slijep tonem do dna. 

 

STAZOM 

Prolazio sam stazom

gdje sam život provodio.

Mislio sam na tebe.

Osjećao sam,

kao da sam se oslobodio.

Sada sjedim

       i pišem.

U tren sa tobom dišem,

       siguran,

kako sam sve prebolio,

       baš zato,

                što sam te

u tom trenutku volio. 

 

VOLI, NE VOLI 

Zatvaram oči,

tako gasim svjetlo.

Razmišljam o svemu

što je nekad bilo;

čemu smo se smijali,

zbog čega svađali,

što nam je srce

u dubini krilo.

 

Nakon svega,

sada dobro znadem,

kada sam te mazio

nemarom svojim

cvijeće sam gazio,

a ti si skupljala

bijele latice,

radosti i boli.

Igrala si se brojalicom:

„Vili, ne voli, voli, na voli...“ 

 

DJEVOJKO 

Ti, koja gledaš me,

makar ne znaš tko sam.

Želim ti reći' da si lijepa,

i od nekud da te poznam,

i osjećam bliskost neku,

i u tijelu vrelu rijeku.

 

Govorim vama madam:

„Dal' si stvarnost ili sanjam?“

Uštipni me. Nešto reci.

Prvi pogled, na to padam.

Sad mi skrati slatku muku

i pruži mi svoju ruku.

 

Djevojko, baš vas pitam,

ime vaše želim znati.

Rado bih vas dozivao

i sebe vam htio dati.

 

Ti, koja se svega bojiš,

u mislima ti savjet majke.

Možda jesam što bi htjela,

neki tajni princ iz bajke...

Za tobom bih svijetom pješke.

Daj mi ruku, nema greške. 

 

GDJE SI 

Kad te tražim, onda lutam

i bojim se na glas zvati: „Gdje si?“

 

Dugi su dani, a i noći.

U sjećanja život slažem.

Kradomice sebe lovim,

kako stalno u noć tražim

i pitam se: „Gdje si?“

 

Na ulici, jedna žena tebi slična,

ispod bijelog kišobrana nekog zove...

Kišne kapi staklo znoje,

a u meni vjetar bije,

da otkrije, gdje si.

 

Gdje si? Možda nikad neću znati.

Lampe u noć svjetlom plove.

Magla hladnu kišu pije.

U zraku još miris tvoj je,

progoni me i nagoni,

da otkrijem, gdje si.

 

Gdje si? Možda nikad neću znati,

al' te neću prestat zvati.

Kiša već na jesen sluti,

rijekama će svijetom teći...

Može li mi ona reći, gdje si. 

 

UIGRANE SCENE 

Ne govori što ne želim znati,

i ne daj mi previše što želim.

Gledajmo se, pogled nek' govori.

Dirajmo se dlanovima vrelim.

 

Najslađe je kuhano na laganoj vatri,

uz zaprške, mirodije…

Uz to treba znati:

„Uvijek dobro kuhano,

lijepe uspomene vrati.“

 

Još sam svega gladan. Svemu se veselim.

Želim biti važan dio svijeta.

A ja sam tek sanjar,

      ljubavnik,

             poeta.

Osmijeh mi je oslonac i lađa.

      Zašto glumit stvarnost?

Gdje god krenem,

uvijek laž ispadne od istine slađa.

 

Ne znam zašto,

      kako,

             ali želim reći:

„Ako jednom sve želje ostvariš,

nemoj stati, idi, druge želje zovi.

Iskaži se i drugim se dodvori.

Višak skupljaj

jednom će ti sve nedostajati,

jer u svakoj namjeri puno tog izgori.“

 

Nije naviještanje.

Namjere su omče već na izvoru kazne.

Ne branim se i neka se znade,

kršio sam pravila, nit trepnuo nisam,

upijen u scene uigrane, razne…

Al' spotakoh se, eto,

pa sam zbog tog bijesan. 

 

LJULJAČKA 

U meni još postoji mjesto

gdje nitko drugi ne zalazi,

mjesto zaboravljenih riječi

gdje tišina razum podnosi.

 

U meni još postoji slika;

gdje duga oblake ispija,

zanos se pretvara u ljepotu

i znatiželju čarolijom opija.

 

U meni još postoji ljuljačka,

zamah uzdaha i dodira,

neograničen let maštanja

dubinama poput svemira. 

 

IZGUBLJENI 

U noći punoj sjete,

nježno kroz oblake,

zlatna krila mjeseca

        lice mi ljube.

 

U dubini svoga gledanja,

        tražim trag tražeći tebe.

        Sretoh samo sjećanja

        i izgubih sebe.

 

A tamo…

Tamo negdje

gdje me sunce čekalo osmjehom.

Tamo negdje

gdje je vjetar u nedogled širio krila.

Tamo negdje daleko

gdje nada još kristalno svjetluca,

         u budnoj zori,

                  tamo sam izgubio tebe. 

 

BILA SI MOJA JA BIO SAM TVOJ 

Nisi sama na ovome svijetu,

sjaji za tebe jednog sunca trak.

Obriši suze i s lica sjetu,

jer svijet postoji od kada te znam.

 

Ljeto prođe kao da ga nije,

u srcu osta samo čudan trag,

još samo val na žalu se grije

i u mašti mojoj tvoj šapat blag:

„Ti si moj, samo moj.“

 

Daljina uzima ono što nam osta,

ti to dobro osjećaš i znaš.

Otvori srce, stihovi će teći

s vjetrom u grane i dozivat nas.

 

Glas se gubi u borove šume,

vali mu mora upijaju jeku.

Daleki su puti, a želje još dalje.

Tko će s tobom preplivati od života rijeku?

 

A bila si moja, ja bio sam tvoj...

Još neke stvari sjećaju na nas.

Bila si moja, ja bio sam tvoj...

Još samo vjetar nosi tvoj glas:

„Ti si moj, samo moj.“ 

 

JUTRO ZOVE 

Ostavljam snove, jer jutro zove.

Pogledom umivam izgled blijed.

Uzdah dubok na prozor otvoren

sklanja sa zrcala odraz iskrivljen.

U tom trenu sve što mi ostaje

tvoj je dodir što grijati ne prestaje.

 

Iako ne želim, moram se u dan utopiti,

al' ne da mi se u taj led vrata otvoriti

i tko bi se mogao na ovom svijetu

u tom trenu i da hoće, od tebe odvojiti.

 

Namjere skrivam, gledam i razmišljam.

U stihove kradem iskre jutarnjoj rosi

i slažem ih kao biserje u tvojoj kosi.

Misli trepteći plamsaju i pjesma postaju.

 

Ponovo bih zaspao blaženim snom

al na nebu gasnu zvijezde.

Javljaju se sjene između tebe i mene.

Kao oblaci modrim nebom jezde

dnevne budne uspomene.

 

Čekanjem u sebe ulazim.

Život šuti i trpi moju narav

dok kao misao svijetom prolazim. 

 

MORE I OBALA 

Došao sam more, ljubiti te obalo,

niz žalo sneno u svitanje dana.

Ponio sam snagu, oholost i nježnost,

gdje nas čeka opijene posteljina slana.

 

Stapaju se pinusi s mirisom smilja.

Zrna soli, kao zvijezde iskre na stijeni.

Žalo brdu guram, tu mi se predaješ

i u zanos me bacaš, što mi vale pjeni.

 

Došao sam pristojan kao nikad prije.

Uvaženost tvoju osjećam u sebi.

Nerazdvojni mi smo i volimo se jako,

vezani sudbinom, ah, kako i ne bi.

 

Poznamo se odavno, il' mislimo tako,

pa stvaramo granicu odnosima snage.

Rađamo klisure, špilje, vrulje, sike,

lagune, luke spasa i uvale blage.

 

Zato sam došao odat' ti priznanja,

ja veliko more,

klanjam ti se obalo, iako si manja. 

 

OBIČNI LJUDI 

Kaži mi razlog, uzvratit ću ti radost.

Budi ona koju poželio bi svatko.

      Pokušaj nešto i dati.

Igrom me koristi, lomim se lako.

U zanosu svom samo ću tebe znati.

 

Zamisli priču kako smo u prolazu,

kako trošimo strpljenje i trud.

      Budi žena, zavodnica neka.

Ponašaj se lako...

Nagnaj me da te osudim za blud.

 

I stalno me podmićuj, ljubav je takva,

zamisli je kao dar,

      nešto sitno u životu...

Probudi iskru u meni,

neka me začudi najobičnija stvar.

 

Ne vjerujmo nikome, previše je okrutnosti.

Oko nas je svijet...

       Mašti prostora daj.

Ljubav hrabrima s kamatom vraća.

Gledaj me u oči probudit će se sjaj.

 

Mi smo obični ljudi, prošlost zaboravi,

ako postoji, prazna i gluha sliči na dim.

      Grli me nježno.

Ovaj trenutak možda nam nešto i otvori.

Taština je jaka, istinu krij. Glupost sve popije.

Raznježi me. U osjećaje me bij. 

 

POKUŠAJMO PONOVO 

Pokušajmo doći i donijeti nešto,

jer uvijek nešto nedostaje.

Ako se daje i kada davanje boli,

možda dobijemo i ono što se voli.

 

Naš svijet više nije isti,

ali može nešto više postati.

Kraj ne mora bit kraj...

Pokušajmo ponovo,

neće nas skupo koštati.

 

Tu, gdje smo bili, tu se voli i inače.

Nije čudo, tu godine ništa ne znače.

Sada zamislimo trenutak nam drag,

možda nam vratiti vrijeme unatrag.

 

Pronađimo uzrok jednom za svagda,

od kada nam nije isto kao nekada,

jer ne može ništa tek tako nestati...

Pokušajmo ponovo, neće nas skupo koštati. 

 

PROBUDI SE 

Pogledaj svijet,

probudi osmijeh.

Misli su tople,

još predgrađe spava.

Probudi se.

 

Osloni se na mene,

mislim na sve.

Lijepe stvari se događaju.

Probudi se.

 

Čudna si priča

ipak te čitam.

Živiš u filmu velikih nada.

Probudi se.

 

Ovdje je dobro,

mirno je.

Tebi to ništa ne znači,

zovu te svjetla grada,

hajmo,

kasno je.

 

Probudi se.

Što će ti snovi,

stvarnost postoji.

Probudi se. 

 

VEDRINA POGLEDA 

U naručju čijem tvoja radost spava

i čije su oči pune tvoje sjene?

Čiju sliku guraš u vrt zaborava?

Dali te još išta podsjeti na mene?

 

Misli sjetne lome moje želje,

ja ih brižno čuvam u tišini,

da pogled tvoj kraj mene osvane

kao vedro jutro na planini.

 

Ljubavne rime sad pišem za tebe

i tvoje ime dozivam u noći

i molim zvijezde što po nebu plove,

da mi kažu mjesto gdje ću te pronaći.

 

 CIMA 

Kada brod privežeš za kraj,

pogled dotakne pučinu zaborava.

Ni brazde u vodi.

Ni zvuka u zraku,

tek čarolija modra liježe uvalama. 

 

DONESENA MOREM 

Ljepoto,

od kud si donesena

baš u moje zjene?

Pjesmo mora,

tvoje oluje u meni se pjene. 

 

 

NEUSTRAŠIVI LJUBAVNI LUĐACI 

BILA SI TAMO 

Bila si tamo,

kao anđeo si došla,

sjeme za sjećanja

i besane noći.

 

Dok si stajala,

ljepota se rađala,

usputni cvijet

otet samoći.

 

Bor prastari

misli je ljuljao.

Vrijeme je

lijegalo u sjenu.

Tebe neustrašivu,

ocvalu žudnjom,

tek znatiželja prenu. 

 

NEUSTRAŠIVI LJUBAVNI LUĐACI

Vjetar oblake donosi.

Život godine odnosi.

Stvarnost snove briše.

Misao u glavi se javi

i sve za prošlim uzdiše.

 

Bili smo neustrašivi.

Neustrašivi ljubavni luđaci.

Bili smo i radili smo svašta.

Život takvima oprašta.

 

Bili smo i ortaci.

Živjeli smo kao u filmu.

Vrijednost tog scenarija dozna se,

tek kada se digne cimu.

 

Sada istovjetne dane dvorimo.

S hordama misli se borimo.

Ti si gospodar vremena mladosti

i slažeš u život radosti.

Ne diraju te tugaljive pjesme.

Tvoji su planovi neiscrpne česme.

Ja ostah isti razapet na beskrajnoj cesti,

sa snovima nestašna dječaka

pred obzorom od mrkloga mraka.

 

Kada sjećanja vratimo

samo neke trenutke pamtimo.

Pamtimo i riječi pogane,

nevažno, propale slogane.

Jezik postaje turpija.

A ljubav?!

Ljubav uvijek ostaje

čista i opija kao rakija.

 

Vjetar oblake donosi.

Život godine odnosi.

Zašto smo voljeli?

Sve druge preboljeli,

i prvi poljubac jedan,

zauvijek ostade vrijedan.

 

 U TVOM STAKLU 

U tvom staklu

još treperi nebo.

U tijelu tvom vreba

zavodljivo more.

 

Kako želje ostvariti

kad stvarnost varkom

ne otvara zore? 

 

RAZMIŠLJAM O TEBI 

Kasno je, a razmišljam o tebi.

Razmišljam o onom što želim.

Slikar slike slika u mislima,

a da je kist pramen tvoje kose,

iz mašte bi znao boje otet

i u mraku bi ti naslikao portret.

 

Zadnji put kada sam te vidio,

pitala si: „Jesam li se promijenila?“

Vidio sam pticu na tvome ramenu,

zarobljenu u tvome plamenu.

Pogled mi se gubio u lutanja.

Razum mi mutilo šarenilo pitanja.

Prijetio sam vulkanski iznutra,

opijen prošlim, bez lijeka za sutra.

 

Na stolu za kojim si sjedila ostala je ruža

ovisna o čaši punoj vode.

Pozdravlja te, provokativno, ili kako god.

Pita: „Jesmo li ljubavnici ili rod?“

 

Nikad nisam znao odgovoriti ispravno,

naročito ne na vrijeme i s predumišljajem.

Priznao sam da mi puno toga nedostaje

i da mi putovi više nikuda ne vode.

 

Kada se ponovo vidimo bez najave,

hoću li sebe u tebi prepoznati?

Hoću li biti svjestan trenutka dosega,

ponesen iskrom znatiželje tvoga pogleda? 

 

NEZNANCI 

Sjećaš se? Došla si s mirisima mora.

Slana voda niz obraze ti je tekla.

Zagrljene i mokre čekala nas zora.

 

Vjeruj mi, nisam smišljao ništa.

Dan je zablistao slikom tvoga tijela...

Mi tu negdje, a postelja je čista.

 

Još smo tamo, osjećam to jako.

Pričaš mi u uho, od toga se ježim.

U zanosu takvom voljeti je lako.

 

Nakon odlaska, nije važno kamo,

mirno, bez glasa i imalo zloće…

Sobom smo ponijeli odjek naših riječi

i pitanje: “Znamo li se uopće?“ 

 

PITAO SAM 

Pitao sam: „Kamo poći?“

Ni slutio nisam da je život blizu;

u svakom koraku,

u prvoj ulici,

gdje smo stali,

kud smo prolazili,

gdje strahovi reže na uzici.

 

Uvijek smo govorili što smo htjeli čuti,

i čudili se zašto život plane,

kao pogled kada želiš proći

u tajnu poznanstva,

u čemu jutro s radošću osvane.

 

Zaboraviti razlog...

Možda smo to htjeli?

Nije lako živjeti po redu.

Stranputica uvijek novost rodi.

Glupe svađe, prijekorni pogledi,

tek su težnja čistoj slobodi.

 

Sve što sada kažemo zvuči nam poznato

i misao na prošlo u sjetu nas baci.

Sad je svaki pokret kopiranje nekog,

nepovratna priča, izgubljeno doba…

Ne znam ti, al' ja, u nebrigu padam i to nije dobro.

Osjećam se kao iznošena roba.

Još uvijek vjerujem svemu.

Valjda zato gubim

i gazim se u živac

        nesvjesno

                i ludo,

kao da živim varajući misli:

„Evo, baš danas, dogodit će se čudo!“

 

Voljeti ili mrziti, razlika je mala.

Uvijek je stvarnost prevaga u svemu,

Ne otvaram gard, udarca se bojim.

Samo usput otvaram tu temu.

 

U mašti mojoj i sada, sve je u redu,

samo život druge konce vuče.

      Tebe to ne brine.

Ja strepim lomeći misli:

„Kako preživjeti što je bilo jučer?“ 

 

PRINCIPESSA 

Bila je princeza.

Bila su ljeta, sunce, vrućine.

Jeseni su bile i lile su kiše.

Zimska jutra, bistra, hladna.

      Sasvim svejedno.

Smišljala je sve gluposti svijeta.

Smijala se zarazno i toplo

usnama mirisa limunova cvijeta.

 

Gledao sam je nijemo.

Čudio sam se svemu.

       Bila je nestvarna, još i sada mi je.

Tko bi znao u toj lijepoj glavi

što je stvarno, a što bajka li je.

 

Bila je hrabra dok se život igrao s nama.

Govorila je kako svijet ne može bez nje.

      Smijao sam joj se, a bila je dama.

Imala je lice anđela i mogla je sve.

Bez nje zjam nekim praznim čuđenjem.

 

Bila je zvijezda u tim danima i noćima.

Neumorno je tražila gdje život počima.

       Provlačeći se mimo svijet,

raširenih ruku glumila je let,

opijena modrim morskim moćima.

 

Izbjegavala je života strelice

kao pjesma cvrčka borove iglice.

      Preskakala je blamaže radi mene

neuhvatljiva poput mjesečeve sjene.

Bila je sigurna u sebe vjerujući u mene.

 

Nosio sam je na rukama.

Stavljao sam je na masline.

Stavljao sam je među najsjajnije zvijezde.

      U nebesa sam je stavljao.

Ona bi nastavljala potragu

za onim što sam ja zaboravljao.

 

Nemarno po trnju gazili smo bosi,

jer tko u takvom trenu mari o boli.

Sve trnje svijeta neka đava nosi…

Sve se podnese kad se spontano voli.

 

Žednom života bila mi je nepresušno vrelo

dok sam slijepo samo gledao nju

ne razmišljajući što se nije smjelo.

 

Uz nju sam mirisao mladost,

živio trenutke koji žude snove.

Lebdio sam, eto, sav upijen u nju…

Slijedio sam trag koji dalje zove.

 

Prava principessa…

Ponosna i lijepa.

Voljela je pjesme.

      Krišom mi je dolazila često.

Rugao sam joj se: „Skakućeš k'o zečić!“

Dok smo bježali u skrovito mjesto.

 

Hrabrost njena rađala je snagu,

makar je govorila kako se boji.

Uvjeravala me, kako se ne boji mene,

nego sa mnom postupaka svoji.

 

Nismo marili nit mislili o tom,

već smo skupa ispijali ljepotu.

Često sam pred njom ispadao blesav.

Zar i to mi se moralo desit u životu?

 

Prava principessa, kao ni jedna na svijetu;

stroga i nježna, što god joj se htjelo.

      Sve ju je čudilo.

Pričali smo danima. Noćima smo pričali.

Od svega smo činili ludilo.

 

Pričali su o nama, gledali nas prijeko.

Mi onako ludi, baš nas boli briga,

jer svi dani odlaze u prošlost

topeć' se na dlanu k'o pahulje sniga.

 

Sreća kao orkestar, jednom mora stati,

a mi vrsni artisti, svatko na svojoj sceni.

Za nju ne znam, ja još guglam bespućima

dok mi sjećanjem hodaju laki koraci njeni.

 

Sada je daleko u svakom pogledu.

Je li i sad domišljato spretna?

Razotkriva li metafora tajne?

      Kako živi?

              Je li sretna?

Koga sladi usnama od meda?

Tko je sada zaljubljeno gleda? 

 

NE TRAŽIM NIŠTA 

 Ne brine me što drugi govore.

Pitam se: „Zašto ne vjeruješ meni?“

Igri je kraj. Sakrij karte svoje.

Za nas nema nade. Život okreni.

 

Vežem ti misli, u moje ih stavljam.

Vežem ih polako ne bi li se našli.

Svejedno je što od mene tražiš,

na krive pute odavno smo zašli.

 

Razgovori naši sad su samo svađe,

repriza ljubavnog života u dvoje.

Voće je ostalo visoko na grani

neobrano, zrelo, ni moje, ni tvoje.

 

JE LI IŠTA VRIJEDILO

Razmišljam spontano

kao kad čitam roman pročitan

i sve mi je poznato;

ao predvidljivost sata,

kao naš put, razmotan

svileni šal s tvoga vrata,

što na bilo dana baca

tamne tragove

ugaslih poljubaca.

 

U nedogled slažem što smo govorili.

Uspijem ponekad otkriti smisao

i barem u mašti otvoriti novu stranicu

koju nikada nisam ispisao.

 

Lako se izgubiti u labirintu mudrosti,

skupljajući samo lijepo o nama,

dok se kao harlekin, svjestan ludosti,

hrabro nosim s novim željama.

 

Sada se pitam o svemu što je bilo,

samo nama znano:

„Je li išta vrijedilo?“

Valjda da,

jer još nije izblijedjelo. 

 

NAKON SVEGA

Kad se opet sretnemo i pružim ti ruku,

zaustavi me u namjeri i ništa ne kaži.

      Kao kasna zvijezda,

ako plane u nama ono što smo htjeli.

Za ugasiti vatru, od mene ne traži.

 

Podvaljujemo igrice, a nismo više djeca.

Zaboravljamo važno do čega nam je stalo.

       Ljuti smo.

Misli se skupljaju teške poput sjete,

jer previše je toga da se ne bi znalo.

 

Nema više tuge. Nije nam ni teško,

iako u duši koješta još boli.

      Srušeno je sve,

tek sjećanje ponekad donose ostatke,

one davne rane užegle od života soli.

 

Nakon svega što je bilo, uz nijekanje prazno,

ništa nećemo dijeliti, samo ćemo stati…

      Bez stiska ruku,

nesvjesno ćemo ubit i ono nevažno,

kako bi sačuvali barem nešto za drugima dati. 

 

JOŠ PONEKAD SAMO 

Onoga trena kad sam te vidio,

u tvojoj kosi vjetar se igrao.

Vedrilo se nebo u tvojim očima.

Ritam srca sam ti predao.

U sjeni bora, opijen sam stao,

      gledao te…

            Gledao

                   i uživao.

 

Rekla si tko si,

i od kuda dolaziš.

Tvoj mi je osmijeh jako godio.

Buket bijeli tvojih godina,

mirisom svojim slijepog me vodio.

 

Još ponekad pomislim na tebe,

kada mašta svoja vrata mi otvori.

Um moj glas tvoj u gužvi raspoznaje

kad srce slutnjom tišinu prelomi.

 

Vidio sam te ponovo.

Lijepa si kao nekada.

Valjda se takve ljepote nikada ne gase.

Godine sobom donesu nove urese

da takvu ljepotu još nečim ukrase. 

 

KAD BISMO BILI SKUPA 

Želio sam je i ona je željela mene.

Željeli smo se ludo, glupo i neizdrživo.

U daljine smo tonuli uljuljani bez srama,

tamo gdje je svjetlo još dugo gorjelo i dogorjelo,

kao vatra zapaljena negdje među nama.

 

Zaluđeni, kako vrijeme ne ubija sreću,

trčeći u vjetar, oponašali smo let.

      Praćkom smo htjeli pogoditi Mjesec

i kao zadnji romantici,

idejom ljubavi, promijeniti svijet.

 

Sada, kada razabiremo sputane godine,

u tišini mraka slušamo samo pjesme neke

i sve stapamo u jedno,

davni šum izgubljene rijeke.

 

Sve što je rečeno, urađeno…

Sve gluposti bezazlene, misli osvetničke,

      kao i tadašnje brige, više ne postoje,

slomile su se negdje na raskrižjima,

gdje se u životu rastaje.

 

Sve smo ostavili poput grijeha,

pod putokazima s imenima koja nismo voljeli,

a voljeli smo se blesavo, za puknuti od smijeha…

Ljubeći balavo, djetinje smo izgorjeli.

 

Što smo htjeli, nije nam dano.

U biti, nismo imali pravo birati.

Sve se skrivalo u vrtovima sreće,

gdje smo se i mi znali skrivati.

 

Još smo tu negdje, u njoj, u meni…

A kad bismo se imali kao u snovima?

Vratili bismo se na put

na kojem bismo se učili radosti.

Sve bi bilo bajno,

     kao u filmovima,

            kao u mladosti.

 

U gužvi svijeta teško je išta tražiti.

Od nuđenog ne vidimo svoje želje.

Iz dana u dan, živimo tuđe živote.

U nedostatku svoga,

      veseli nas

             i tuđe veselje.

Kad bismo bili skupa,

sad bismo se bolje snažili.

Sigurni u sebe, u svoja uvjerenja,

igrali bismo igru života mudrije.

Ljubeći još jače,

      tvrdoglavo,

pobjedu bismo tražili. 

 

KADA ODEŠ 

Molim te, ne traži što ne mogu dati.

Ne sudi strogo, nisam kriv za sve.

Što ti nije jasno tajna je i meni.

Budimo ljudi i ostavimo sve.

 

Ne mogu više pričati sa tobom,

jer moja riječ ništa ti ne znači.

Za lijepe dane zahvalimo sreći.

Naprijed gledaj, za prošlim ne plači.

 

Kad' novi vjetar nadme tvoja jedra,

sve će biti lijepo dok sjećanje blijedi,

al' negdje u sebi ti ćeš dobro znati;

da sve novo, sve manje ti vrijedi.

 

Kada odeš, ne vraćaj se više.

Gdje smo bili tu nitko ne živi.

Kada odeš, ne kuni, ne traži…

Za rastanak oboje smo krivi. 

 

KADA LJUBAVI VIŠE NE BUDE 

Ustao sam s pitanjem velikim,

ne računajući koliko će me koštati.

      Skupljao sam riječi istine,

za nju, koja na ljeto miriše

i ne može jutru oprostiti.

 

Nisam gradio zablude

dok sam se pleo u pričama.

Stvarno sam htio ostati

zauvijek u njenim željama.

 

Nemirne mašte valovi

u njoj sumnje probudiše.

      Tihim glasom upita me:

„Kojim ćemo putom krenuti

kad ljubavi više ne bude?“

 

Srušila je noćne zavjese.

U dan se život probudio.

Što je budućnost bez ljubavi?

Život je strogo presudio.

 

Zar će od nas ostati

samo sjene koje se ne trude,

      nijemi tragovi prošlosti…

Kojim ćemo putom krenuti

kad ljubavi više ne bude? 

 

PRIČE ZA MALU DICU 

Naslonjena glavom na oblake,

pratila si vjetar u borje dok se skriva.

      Priča je uvijek priča,

a riječi znaju gorčit jače nego pelin.

Kao zadnja nada i prosto pitanje:

„Ljubav! Zar je još živa?“

 

Taj šapat kroz noći i sada šumori.

Zar smo zauvijek tamo ostali?

      Na tom bedemu snova, ž

gdje kao tajna snaga ognja,

nepredvidljiv vulkan smo postali.

 

Hoćemo li ikada oprostiti moći,

što nismo znali kako ići dalje,

      uz predanost, uz obilje volje…

Skrušenost i molbe nisu dale ploda:

„Strpimo se. Eto, sad je tako, već će biti bolje.“

 

Odgovor je bio strog pogled u oči

i blijed odsjaj istine na licu.

Šapat kroz noć i sada šumi:

„Sve su to priče za malu dicu.“ 

 

ODLAZIM 

Vani smo dugo,

hladno je i mračno.

Još želje igraju

u tvojim očima.

Miriše jutro.

Novi će dan

otvoriti vrata

drugim ljudima.

 

Više nemamo razloga živjeti u zabludi.

Naši su pogledi svjetovi daleki.

Sada odlazim i nemoj me pamtiti.

Istina se sama odala.

Kada se probudiš misliti ćeš:

„Sreću sam samo sanjala.“

 

Nije davno bilo,

u vrtu tvom

ruža se rose napila.

Gledaj!

Ponovo je jutro.

Novi dan donosi sreću

i ruže cvjetaju

nekim drugim ljudima. 

 

DOĐI BEZ KUCANJA 

Noćas me život opio,

u prošlost me vratio.

 

Sjećaš se? Tiha si stajala.

Tvoju kosu vjetar je ljubio,

magla se na želje spustila,

a ja sam se u njoj izgubio.

 

A bila si jaka, jača i od istine.

Kako si lako lomila godine…

Al' sve se u tom trenu utopilo

što nam je radost donijelo.

 

Nitko ne voli kad voli, a izgubi,

iz slatkog sna kada se probudi,

gdje te život ošine,

onako usput, šamarom sudbine.

 

Kažu da godine brišu tragove

zimama kad viju snjegove.

Sve boli se s vremenom prebole,

ali te priče me na sjetu nagone.

 

Kada noć zagrli prve snjegove,

krišom dođi u pjesme mi ljubavne

i legni mi nijema na bijele stranice,

u inat svemu, snježna pahuljice 

 

JEDNOM 

Jednom će kao i svima

život se otvoriti pred tobom.

Izbacit će što je godinama od tebe krio.

Ja ću se hvaliti što jesam i nisam bio.

Zatvorit ću cijeli jedan svijet.

Nakon toga,

meni kako bude,

tebi sve za pet.

 

Kako će nakon toga biti?

Jesmo li u svemu bitni ja i ti?

Hoće li riječi reći što misle?

Hoće li neke stvari boljeti?

Hoće li biti vrijedno,

      kao zalog

              i dalje

nekoga voljeti? 

 

JESEN ME POTKRADA 

Tamo, gdje snijeg se već sluti

i bura pjesmu doziva,

      stojiš usnula.

U očima ti jutarnja rosa.

Niz kose si zlato prosula.

 

Jesen je žuta, niz šumarke teče,

kao ljubav tužna i nemirna.

S vrata tvog amajlija sreće

na grudi je pala i zaspala.

 

Ne okrećeš se.

Gledaš u daljinu.

Skrivaš tajnu svog osmijeha.

Lane plaho, jesen me potkrada.

U pogledu tvom moja je utjeha. 

 

KAO NEKADA 

Ponovo sam te sreo.

Lijepa si kao nekada.

Ni nemir moj nije se promijenio

kada si mi ruku dotakla.

      Između nas

kao stari strahovi,

samo je tišina zrakom plutala.

 

Oh, Bože, osmijeha…

I danas u tebi plane,

ono isto nepromišljeno lane.

 

A ja…

Glupan.

Klimam radi reda

i zaplićem korake po ulici,

zatečen od tvoga pogleda. 

 

NEDOSTAJE MI 

Nedostaje mi tvoj glas u tišini

i prigovor za kojekakve stvari,

u danima kada se grijesi broje

i sjene na oknima ljubavi još stoje,

kao vjerni ljubavni rudari.

 

Nedostaje mi to i mnogo više,

sve što nismo jedno drugom dali,

ljeto i kasne kiše,

ili pogled lijepe susjede

koju viđam svaki dan,

nešto što želim naučiti,

a ne uspijevam.

 

Sad su sve riječi odjek znanog glasa,

kasni zov tajanstva, romon iz daljine,

pjev ptice što mi maštu hvata

na kojoj živim gluhe patvorine.

 

Nedostaje mi svijet u kojem ću te naći,

svi oni nemiri što nosiš ih sa sobom,

trenutak u kojem ne mogu bit svjestan,

iz kojeg nikako ne znam sam izaći

opijen čistom potrebom za tobom.

 

Nedostaje mi i ta potrebica ljudska,

kojom bih se i sad htio zvati,

u kojoj u biti nema ničeg zlog,

na kojoj nisam nikad znao stati,

a čisti je izvor ispunjenja mog.

 

Nedostaje mi misliti na tebe,

kad ni u ludilu razmišljat ne bih smio,

o putu za negdje po davnome tragu,

na kom bih ponovo isti čovjek bio. 

 

OPROSTI 

Povrijedio sam te.

      Znam.

Zbog tog se pati.

Zar nisam sreću vidio

što htjela si mi dati?

 

Svi tvoji nježni dodiri,

u pogledu nemirno more,

za mene su slatki otrovi,

još u meni gore.

 

Za tebe sam tu do vječnosti.

Iskreno te molim...

Budi to što jesi i oprosti. 

 

OSVETA

 

Možeš mi zabraniti pisati,

pjesmama izvor ugasiti,

one će preživjeti,

baš time ćeš ih spasiti.

 

U ratu razgovora

nikada se neću predati.

Kada mi zabraniš disati,

mrtav ću u tebe gledati.

 

Ne sudi srcem slomljenim,

prozorom razbijenim.

Na krhotinama svaka riječ boli.

Tu popravka nema.

Mržnja je najjača baš kada se voli.

 

 

 

 

 

 

Vrh obrasca

Dno obrasca