OKOVI NAVIKA

OKOVI NAVIKA

Augustin Kujundžić Ago

HKD Napredak Split

2000. godina 

CIKLUS

SRCE TREŠNJINA CVIJETA

 

***

Tko mi prosu u uha zvonjave

u oči sliku križa voljenja

u kose tamne tajne dodire

a na usta, usta topla ljubljena.

 

MORAM POĆI

 

Želja u meni

ostavlja trag

srebrnim putem

u sivilo tajni

vodi me sad

 

miriše vatra

vjetar se ruši

na dlanove moje

ulicom mojom

dok lutam sam

 

uspinje jedra

moj mali brod

u čudesne luke

kormilom snova

vodi me on

 

znam ja moram poći

do samoga kraja

makar u prazno

 

znam ako gledaš ti

tada će zasjat

jedna zvijezda

i pasti na grad.

 

OPLODNJA

Dolaziš na dlanovima noći

i spoznaješ sve tajnovite trenutke moje

 

dolaziš rušeć' vjetar na kamene vrleti

tvoji pogledi padaju kao vodopadi

ja ih moram piti

 

dolaziš rosna

      bistra

             nevina

i napajaš pticu.

 

TU SAM PRED TOBOM

 

Kad me gledaš u oči

ne možeš vidjeti ništa

kada te gledam u oči

možeš vidjeti sve

 

dodirni me pogledom

dodirnut ću te riječima.

 

ŠTO MOŽEŠ NAĆI

 

Što možeš naći u pogledu

obasjani vidokrug samo ovog trena

sva zbivanja živa u njemu zbijena

otvori vrata riznice spoznaje

primi zadaću života

        i traženja njena

 

što možeš naći na dlanu

šarnog leptira od medenih boja

upitnica staza skrivenih bez broja

kamenog pjevača što sjedi na rubu

stisni sve u šaku

        jer to je sudba tvoja

 

što možeš naći u srcu

raspuštenu srećom ljubavnicu majku

razbijenu porculansku šajku

tvrdi jauk okovan do zuba

ukletu znanjem

        izgubljenu bajku

 

što možeš naći u meni

jesen ranu što ljetom miriše

oblak gusti što olujom diše

raščupane cvjetove kraj puta

i kamenu pjesmu

        od sunca i kiše.

 

PRIVLAČNOST

 

Pogledi su nam se sreli

i postali smo zarobljenici

 

uvijek je strast bila jača od razuma

 

oboje smo znali što ne smijemo

       dogodilo se

 

sad se gledamo drugim očima.

 

TVOJ SMIJEH

 

Tvoj smijeh je najljepše božanstvo

poput tvoje raspuštene kose

       ljubav živa

               toplo pijanstvo

sunčane iskre u kapima rose

 

neka sveta nada stvorila te divo

pred pogledom mojim

punu slatke tajne

       miluješ me

u pučini sreće osunčanom grivom

vrhom prsta ljubiš

moje kose tamne

 

divlje misli u tišinu jezde

u zjenama treperi razlivena voda

         tišinom

tražim u tvom pogledu

izgubljene zvijezde

nad palubom moga usidrenog broda

 

nudiš mi radost što u ljubav traje

tješiš me ljepotom bezbrižnoga grijeha

          o božanstvo tajne

      pusti nek' mi daje

mirišljavost ruže

njenog sretnog smijeha.

 

SLUTNJA

 

Praznim nebom šumovi padaju

lovac na mladost u strahu je stao

želja u modrinu zaronila

          miris vlažnog pota

sljubljena na usne ludim pijanstvom

          riječ podgrijava

                   igranku života.

 

TRAGOVI

 

Za sebe bih ta htio

i njušim te hrabro

instinkt je u meni strašna životinja

ne razmišljam

jeli opće važno

u svemu ovom ta tvoja golotinja

 

ne mirim se lako

moraš biti moja

oživjet ću maštu baš istoga trena

poteći će sreća iz skrovišta tajnih

u bogat kalendar naših uspomena

 

napusti svoju školjku

prikloni se k meni

budi tajna potka baš u mojoj vatri

u nutrini mojoj već plamsa i gori

ognjem zanosa moje tijelo satri

 

vrijeme je vjetar što nadima jedra

niz od pustih godina

hladnokrvan bič

šiba nam tijela

bjesni

satom udara

na vapaje naše uzvraća poklič

a vjera i nevjera samo strah nam nude

dok u svakom biću čuči skriven vrag

na zgarištu života svatko isto prolazi

jedino u genima ostat će nam trag

 

nemoj poslije žaliti

nemoj druge kleti

kad daleko na pučinu lađe otplove

snjegovi će pokriti na putu sreće tragove

otkrit će ih proljeće za cvjetove nove.

 

GDJE SI SADA

 

Gdje si sada

dok još u meni tinja vatra mlada

i usne mi vrelo bride

kad te oči moje vide

 

pojavi se iznenada

kao duga poslije kiše

kao hrana moga glada

ja ću tebi dati više

tren spoznaje

svijet nemira

sve raskoši mojih snova

u nježnosti

flert dodira

 

do radosti što se krije

skupa ćemo lakše doći

i ljubiti još divljije

 

pojavi se u cik snova

bar u sami suton nade

il' k'o zadnji odjek zova

 

gdje je sada

da me prova.

 

ZRILO LITO

 

Ukrao sam za tebe naramak divljine

oteo ga iz kamene školjke

prostro na krevet beskrajne modrine

i skrio pod jastuk pelinove gorke

 

nadimaju grudi orkestri cvrčaka

masline su obisile vime

samo tlapnja kuca u srca od stakla

         i ljulja na vagi

                 grižnje teško brime

 

a mi sritna dica u suharju iskre

prijetnja strašna

          groma vatre žar

ko' lito što teče i u pigment se toči

          do jesenjih kiša

kad od strasti raspukne ko' nar

 

tu želje pale stalne tajne rane

mi postajemo bliski

          jesmo li to htjeli

u snovide dok padamo

pokorno se štuje

gazimo sjene našeg gluhog svijeta

dok nas ljubav i hoće i čuje

 

spusti svoje kose niz zidine straha

jer još sunca ima moj zlaćani brode

ljubimo sretni do zadnjega daha

navikama eto kroz olujne vode.

 

VODIM TE U SREĆU

 

S tornja bat razbija tišinu

čudnim si svjetlom obasjana

slomio sam staklo što u sebi ćutim

probudio se opijen tvojim godinama

 

ne optužuj me

ne gledaj u meni krivca

iz žamora sumnji isisaj saznanja

jer sreća dolazi

uspjeh se već vidi

kulminira svom svojom težinom

sve do usijanja

 

zakoni su kruti

zaboravi stvarnost i brojeve sata

ti si ljubav moja

ti u meni živiš

vodim te

kroz stoljećima otvorena vrata.

 

ZAUSTAV SE I ISPRUŽI RUKE

 

Jata ždralova pozdravljaju tvoju ljepotu

ti im osmijehom mašeš

proljeće se rađa u raskoši mira

potrči u susret marami bijeloj

što su je visibabe prostrle

u slavu tvojih dodira

 

rijeka vijuga u zagrljaj sjena

momak zavodljivu pjesmu pjeva

 

zagrni svoju haljinu bijelu

neka kapi poprskaju mladost

kao riba ostat ćeš nijema

sanjat ćeš školjke što rađaju bisere

i nižu ih u radost

 

tvoji pokreti vijenci mirisnih cvjetova

u meni oblake glume

zaboravio sam donijeti jučerašnji dan

i miris borove šume

 

zato vjetar oblake naganja

razbacuje maslačkove pahuljice

želje bježe niz mlinske žlijebove

u hladne bistre bujice

 

tu nebo otvara novi san

ona odlazi putom okovana pogledima

čekaju je postaje i bjesne svoje moći

kiti se zlatom i srebrom

dragulji blistaju njene oči

 

kamo dijete opijeno

mašem joj perom od labuda

za lake korake kroz oblake

 

u magli tišine lovac rasprska led

i iznjedri mrtvu pticu

 

ona se tako slatko smije

slomljeno krilo pade na most

rijeka teče crna kao oči

koje stidljivo krije

 

zaustavi se i ispruži ruke

gledaj u otvor koji veže povijest

vidjet ćeš sve želje u ogledalu dana

vješaj ih o modro nebo

jer zato si pozvana

 

sad skup ruke

u dodir ih namjesti

i postat ćeš duga

i postat ćeš oaza na beskrajnoj cesti.

 

KOLOVOZ

 

Raspojasan noćnik gazi tišinu

          nečujna koraka

kotrlja se bahat u kasne sate

mrklinom posutom dukatima

 

miris zrija

izažet kaplje sokom

draži pohlepu nosnica

 

na koncu

to kolovoz kuha mirodije

u svom loncu

 

podragajmo ovu noć

što je bogom dana

gutajmo pohotni ove slatke opije

uplovit ćemo goli

        u porculan dana.

 

***

Gledam ti oči

i osjećam ti strast

-

Gdje je izvor

tu je snaga

-

Sve blago

i zrele godine

utopit ću u radost

-

Sam sebe svjestan

predajem se miloštama

pun zadovoljstva

 

SLATKA ZAVRZLAMA

 

Ljubavi

kako toplo zvučiš

sirena i harfa još u tebi žive

          mirisom krasnim

vječno gorda lelujaš se nježno

zakupci sreće stalno ti se dive

 

razabirem u gužvi tvoje milozvuke

to me progoni arijama znanim

          dok hvatam ritam

orgijaju pjane veselice

ja se održavam receptom kušanim

 

il' te trebam ili te ne trebam

kroz otvoren prozor uvijek nešto uđe

mimo svih straža

promigolji vižle sjena tajna

kameleonski tražeći prigode

 

imaš pipke za zalogaj tvrd

zoveš se jednostavno slatka zavrzlama

        hitra skupljačica

biserja i kamenja

koje život nad nama razlama.

 

***

Tvoje su usne slasna medovina

tažiš mi žeđi osjećajem mota

kako godi ta tvoja blizina

          u porivu strasti

                    u ritmu života

 

uzimaš me srećo

          prepuštam se tebi

tebi u zanosu moja ljubav tepa

u tvoje zamke ničice upadam

          o kako si dobra

                   o kako si lijepa

 

ponesen nutrinom tvog mirisnog loga

izgaram u tebi erupcijom lave

a oko nas pada zvjezdana prašina

           o milosna srećo

                      o dubine plave.

 

UBRAO SAM SRCE TREŠNJINA CVIJETA

 

Vlaga se cijedi niz stakla

trulo zaudaraju bridovi

ona ima dva sunca

mlijekom miriše soba

bijele se zidovi

 

ona je mjesečina u postelji

naslada u čaški cvijeta

crno vino po bjelini

 

dodirom rasprska balon tišine

           u izvor ljepote

 

ritual nas vodi

zapliće u granje krošnje njene

proljeće harfa mirisima svira

sjene na zidu dršću zagrljene

 

krikne gromom metež u venama

oči su nam čudni pogledi

magle pepeljaste

trudni oblaci

iz njih kiša pada po sobi rominja

 

ona u jutro širi ruke

zavjese se ruše

vodne se sokovi noći

pokreti ljepljivi od pota

svijeće su rastopljene

pušta nek' nas svjetlost dana

umije snagom života

 

vani je trešnja procvjetala

krv toči u rojeve

ona ima gladne oči

           guta sunce

ubrao sam srce trešnjina cvijeta prošle noći.

 

NEVJESTI

 

Plešeš sva u bijelom žudnjom okićena

plaho tijelo radosti se sjemenu

za uzdah nema š vremena

hodiš svjesno krotka svom bremenu

 

kratki su vidici radosnica suza

tu su vjekovima isti kuloari

           danas si radost tajne

           raspjevana muzo

makar su ti netom predskazani dani

zdravica danas teče samo za tebe

sretnu majku novih pokoljenja

            nevinosti bijela

            o pijani svate

plodna zemljo muških snoviđenja

 

smjelo plotiš kroz gromor veselja

proljetni cvijete u bjelini snijega

u bilu ćutiš želje prijatelja

            ora je

            ora

zove pivac sa stijega.

 

***

Kad čudan mam drhti u obrazu

kad usne trepere vatrom pjesama

                       a srce

              kroz tijelo zmije naganja

to se ne pamti

to ostaje u nama.

 

PJESMA ZVONA

 

Sjećaš li se pjesme zvona

iz daljine što nas zovu

na livadu sretnu amorovu

preko hladnih usnulih perona

 

mila lutko ti si meni draga

ja te njedrim da mi griješ dušu

budi sa mnom i kad vjetri pušu

pa mi budi oslonac i snaga

 

ti si spretna uvijek me veseliš

dok se igraš srećom kao zvrkom

i u zbilji ja te ljubim trkom

dok kao sunce tople zrake dijeliš

 

na tebi se nježi moja sila

i otupi svo osoro trnje

u gromobran sve bih svoje munje

kad bi vječno samo moja bila.

 

TI ZNAŠ

 

Ustajemo tiho jer nemamo riječi

sva sreća je nestala u isprazan dan

od svega nam osta samo pusto jutro

a daljina od nas skriva nedosanjani san

 

dodir je još vlažan i topal kao noć

ti beznađe svoje na me prosipaš

nagli okret glave otpozdravljaš hladno

na odlasku za mnom vrata zatvaraš

 

ja znam sve tvoje puste sne

ti znaš sve moje nemire zle

kao zdenac sreće iznad novčića mog

naš svijet se zatvara.

 

U LJUBAV TAJANSTVA

 

(Tko je gospodar

dok su snovi vezani u lance)

 

tamne misli

       tamni puti

              vode bijesna stada       

                     na uzane klance

 

zatičem se u crnilu tajni

otkrivam to u treperu srca

na kraju svijeta

     gdje okreće sreća

            kamen siv

                  baš u dvorac bajni

tu život živi zagonetne zvuke

želje trepere poput vrela zraka

usne vape k'o bunari žedni

       nad izvorom slatkim

               usred mrkla mraka

 

plamti jutro i valja mi poći

        nemam ništa svoje

               sve su moje sjene

                        ostale u noći.

 

ČARKE

 

Kada smo ljuti jedno na drugo

izmišljamo kojekakve stvari

izbjegavamo razgovor

 

tad su nam sati poput vjetra

treptaj oka

hladan mimohod

 

u dubini svega postoji razlog

nekakva banalna čarka

osoran kruti pravac

što potpaljuje naboj

 

i nema tu rješenje bez dodira mesa

i ništavna je sva psihoza

halucinacije

u samom vrhu prsta postoji detektor

sva nutarnja selekcija

i kalkulacije

 

zaključajmo vrata za sobom

izgubimo ključ

mi sa ograničenim rokom trajanja

zaboravimo na tren čarke

poštedimo ovo naše malo vrijeme

jer kasno će bit' za kajanja.

 

PROGONSTVA MOJIH MISLI

 

Zatvaram se u pakao sumnji

na laganoj vatri mirisa i meda

                 na vagi dodira

dok me nada snaži i eliksir sipa

na livade snova u prostranstva blijeda

 

mirisom me mamiš dok ti ljubim grudi

dok prosipaš vjetar na polje peluda

razgrni čarke progonstva mojih misli

otvori prozor nek' nas sunce gleda

                 izvršit ću namjeru

u oranicu plodnu prosut će se sjeme

i sa srca teška santa leda

 

sav nemir će pasti

pojest će ga vrijeme

a tajne će sijevat' britke poput mača

                  kroz oblake snijega

ta je gromka munja odsjaj nadahnuća

što u trenucima samoće u dušu se vraća.

 

KASNE VATRE

 

Što smo bliže kraju

put postaje teži

metak je u pogledu

dodir je bez blijeska

usne se još puče

dok probamo sreću

baš na vjetru snova

gdje se razgovor pretvara

u riječi od pijeska

 

iskre slutnje peckaju nam želje

sudbina tuče poput snažna stroja

nabujale vene zaostatke kupe

sve upija gusta krvna boja

 

nek' tišaju naše zlatne žice

mi uporno opet potičemo vatru

nagonski si u dim kose splela

da se kasne vatre u tvom tijelu rastru

 

ipak mi smo sretni

mi živimo svoje

u trenutak spretni uranjamo hrabro

svoga puta svjesni.

 

SUSRET

 

Jutros sam u gradu sreo pogled tvoj

vratio mi natrag sve minule dane

cvijeće na prozore naše ulice

                   osmijeh tvoj

 

ni slutili nismo kako je davno bilo

taj susret je bio otrov na rane

u osmjehu tvom ja vidjeh samo bol

                    i grijeh

 

gledao sam te nijemo dok ušla si u dvor

na samom kraju prazne sudbine

cvijeće na prozoru već odavno nije tu

                    pusto je sve

 

o draga moja

        već odavno me je prošao bijes.

 

LJUBAV BEZ LJUBAV

 

Zaustavi se divlja zvijeri

u ralje ti glavu stavljam

lezi krotko u svoj moći

s ljubavlju ti ja nazdravljam

 

ti me stalno nečim truješ

i gađaš me u srž svijesti

okani se slatka kujo

nemoj za mene mrežu plesti

 

sve je ovo tren obijesti

možda zbilja, svjesna mora

dok me čari tvoje pale

voljko trpim od umora

 

samilosti tu si stranac

pohlepa je svemu majka

svatko bi krišom u te dvore

zorno prateć' iz prikrajka

 

skinut ću ti jednom masku

neću poći tvojom stazom

jer tu cvijeće ne miriše

a obzor se bijeli mrazom.

 

TI NE ZNAŠ PUTE

 

U virovima tvojih očiju mriška se nebo

dok me  vodiš krilom divlje ptice

ti ne znaš pute

do mojih pašnjaka

odakle izvor bistar teče

na samom početku

gdje sam ostavio srce

 

zar samo mene vidiš u pogledu svome

dok obgrlit želiš svu toplinu doma

ti nemir ćutiš

zbog kog bi svijet svoj ostavila

kroz olujne vode

i kroz vatru groma

 

leptiru sretni ja ti nisam sunce

ja sam strijela od hladnoga pera

širi svoja krila

boj se mojih dodira

niz vrt cvijeća bježi

gdje te neće naći

lukavstvo mojih potjera

 

iako te ljubim

nisam za tebe sreća

u svakom gubitku nauči nešto nova

ja sam asfalt eto

po mom srcu čudne stvari gaze

i tijelo je moje crnje od otrova.

 

tvoja mi je upijenost eliksir i snaga

dok vjerujem u to ja se još i snažim

hvale sam vrijedan

oholi ratnik ljubavnih poema

u svakom kontaktu zlatnu slamku tražim

 

i što tu može ponijet' brodić od papira

kojem je kapetan zanesenjak lud

što još pomno snatri

kroz besane noći

upire svu moć

a svjestan svih vaga

dvoji dati sud

 

nego brzo skupi što se skupit može

ja ništa za sebe ostaviti neću

albumi su puni uspomena

dave me i progone

         idi

u mene ne gledaj

ja ti želim sreću.

 

***

Što ima čudesnije

od mog oka

od mog uha

svijesti

i savjesti?

 

TI SI SREĆA TI SI SUDBINA

 

Otvorio ja sam i dušu i srce

da uđeš u dvore ljubavi i sreće

i doneseš ružu posađenu davno

k'o najljepše ruke što mi život liječe

 

lijepo mi je s tobom ja te volim jako

i u sebi ćutim koliko si lijepa

niz livade snova kao srna plaho

vodiš me za sobom gdje nas život čeka

 

donijela si miris smilja miris borova

donijela si usne rujne da se opijam

u očima bistre zore a u tijelu toplo more

ti si sreća ti si sudbina.

 

PRIJATELJICE

 

Prijateljice u noć

         ljubavi moja

                  rode moj

baršunom snova u tebi plovim

odmora mojeg ti si topli dom

u blaženstvu tvoga razgrnutog tijela

primaš me umorna i nježiš mi san

          u perje tvoj

                  u raskoš dodira

sve moje tegobe upijaš

 

nećeš nikom reći moje tajne

a znam ćutiš svaki drhtaj moj

         strahove

               prijetnje

                        zbilje otrovane

sina ljudskog žudnjom prokletog

 

napuči dodir

ljubim te i patim

u tebi tratim svog života san

ogrij toplinom moje misli

smrtnik sam u tebi pokopan.

 

PJESMA SI MOJA

 

Na grudi te primam

milujem i tješim

šapućem ti ljubav k'o što nitko nije

domim te toplinom svog sretnog pogleda

dok bura strasti mojim tijelom grije

 

a ti sretna ptica širiš svoje perje

u gnijezdo se pretvaraš šepurava sjetna

                        buniš me

slatkim trnjem mojim tijelom gmižeš

u svakom trenutku nametljivo spretna

 

u mahu si dijete

          ljubavnica

                   majka

umiljata mačka što prede kraj peći

pauk što plete svijet raskošne mreže

iz koje život ne može uteći

 

i pjesma si moja

         dah

                    vjetar života

kraljica

          robinja

                    zagonetna bajka

zgužvana postelja

snaga mojih dodira

zavedena porota

lisica i hajka.

 

SPOMENIK NA ASFALTU

 

Na putu te ljubim

još si topla i živa

naslanjam na obraz crn prokletstva tren

labude bijeli

zlom dahće snaga oktana

na asfaltu spomenik

prozor zatvoren

 

i pitam se gdje di nestali trenuci

nebo u pogledu

              osmijesi od snijega

što smo sad

u samom mirisnom pupoljku života

vodiš me za sobom čarolijom stijega

 

kao pijesak prštiš mi u očinje zjene

ćutim te u suzi ko' najljuće trnje

               što nas dijeli

tekućinom života polivena cesta

godine na humci od biserja zrnje

 

još te nosim umom

              dubinama mašte

na vjetru se njišeš prelijepa i živa

u kob života vraća mi mir

ono malo svjetlo

                plamen lumina

                       u noći što pliva.

 

Suosjećam sa prijateljem

zbog njegove obiteljske tragedije.

 

UBOŽNICE MOJA

 

Ubožnice moje ljubavi i sreće

tebi dajem biće svoga uma

              milodar

dok čekam strpljivo kod druma

gdje ljubiš i gajiš to mirisno cvijeće

 

u dobroti tvojoj ne nalazim mir

dok me krila njišu valima daljine

             u strampute bajne

                        vjerne patvorine

makar bilom ćutim tvoj milosni dodir

 

klečim pred tobom pokoran i tih

ispovijedi nisu ono što bi htjela

              u snovima vidiš

                      puna jedra bijela

i vedru modrinu svuda oko njih

 

pred tobom su ružne i ništavne tajne

dok otvaraš vrat u njedra na grudi

              ne ljuljaj me

                      pokoru dosudi

da ti zamrzim poglede bistre i sjajne.                

 

KAD RUŽA CVJETA

 

Ugledao sam pupoljak ružu plavu

provukao sam se kroz trnje na put

                  na krilima sreće

otvorilo se vrijeme preda mnom

srećom je titrao mlađani prut

 

gledao sam u oči sretnu djevojku

osmijehe njeni obrazi nose

                  godine pjevaju

nestalne misli rađaju ljepoticu

pogledi vedri vjetrima prkose

 

sada gledam u oči ženu

obraze njene suze rose

                   mašte prestaju

još joj je srce plaha pahuljica

a njene riječi zrelost nose

 

jesam li ti cvijete nadu donio

pa si preda mnom trnje sklonila

                   u tom trenu

silnom bih vatrom planuo

da me nisi rosom probudila

 

zagrizoh na mah edensku jabuku

čarima me svojim opila

                  kao dječaka

dok me mirisom slijepog vodila

tamo gdje istina zvijezdu ubija

 

kada jednom razotkriješ tajanstva

zaklopi plavetnilo u svojim očima

                  tada ćeš spoznat

kako si bila cvijet božanstva

p plakati ćeš za ovim noćima

 

pruži mi ruku za mir dana i noći

tu je vrijeme sudac i učitelj

                   oprosti mi

morali smo sve to skupa proći

sada ti želim biti dobar prijatelj.

 

JESENJE JUTRO

 

Šumice plamsaju jesenje vatre

u riječi dr'će jutro

               dok vjetar pjesmu piše

sunce kroz oblake otvara rane

u meni jutros borovina diše

 

u polju vinogradi vojske postrojene

tišinu paraju krikom gavranovi

                tijelo žudi

duša je ukleta na plandištu

pred njenom kućom stražare jablanovi

 

Zavelim se u bijelo obukao

u zraku se ćuti bura

                misli su kameni zid

sa prozorom mojih želja

zatvorenih škura.

 

JESEN

 

Mi nosimo darove

 mi grijemo slutnju

u vino gnječimo grozdove života

zlatne jedre godine

                same se pretaču.

 

***

U mirisima prošlim

nad vodama brzim

više ne čujemo ništa

svijeća već se gasi

u dubino oka

dobro jutro

moje srce kao rubin blista.

-

Na nebu života

ima mnogo zvijezda

svaka nekome

sjaji dragim sjajem.

-

U dubini mene arije još teku

kao vode niz kamenje strmo

i poniru brzo

u dubine tamne

rastrošenom provom

otežalom krmom.

-

U sumrak

pogledaj zalazak sunca

tamo za tebe pišem stihove

 

na crvenilu neba

srest će se naši pogledi.

-

Ima jedan balkon

okrenut ka sreći

kao tvoje srce

ni manji

mi veći.

 

TO JE LJUBAV

 

Legnimo u zlatno more

i šapat borova

sretni ćemo grliti valove snova

jer to je ljubav puna strasti

               bez tragova

 

zaronimo u zagrljaj drag

kao cvijeće u žubor vjetra

u carstvo sjena

jer to je ljubav puna strasti

            kao žena

 

gradimo kule riječi

kao kupine na nizaljku

zalutat ćemo sretni u čudne bajke

jer to je ljubav puna strasti

              poput majke

 

otvorimo vrata srca neka vani kuca

u livadu života svjetlost križa svoga

jer to je ljubav puna strasti

              poput Boga

 

s rukom pod ruku mi brojimo dane

slažemo ih u đerdan kao zlatnike bez broja

jer to je ljubav puna strasti

              kao moja.

 

CIKLUS

OKOVI NAVIKA

 

NA OBJEDU

 

Na objed sam došao

u blagosti vašoj dušu nahraniti

oplođene mašte pružate mi na stol

             ja se divim

                       ja se gušim

u suhosti grla svog

zbog zalogaja slasnog

 

podiže vas u zenit upijenost moja

pijedastal vas tako dobro ljubi

            još mi natočite

                        lijevajte

ne bih rado stao       

             u bludilu svom

                        vrhuncem seanse

tako bih sretan mrtav pijan pao.

 

PITANJE I ODGOVOR

 

Čemu stremiš dalekim snovima

zaludu je mašta u ideal bića

kao luda stara kleknut ćeš na putu

             il' od tuge

                     il' otrova pića

 

nebom plavim što beskrajem diše

zvijezde plove uvijek iste pute

začuđena ne daš oteti se misli

             kako ipak negdje

                      žive tvoje slutnje

 

nemoj mi o tom što i sam ne želiš

upusti se i ti u nemir slobode

osjetit ćeš čar traženja u tami

              prepusti se snovima

                      što daleko vode

 

čemu stablu korijenje u zemlji

a vjetrom sjemenke u daljinu šalje

oprosti mi al' hoću idealu svome

nek' u ponor padam  

              i dublje

                     i dalje.

 

NESTVARNE VODE

 

Na krilima mašte letim u svanuće

bistar izvor u dušu mi teče

očima pijem

sokovi sreće teku mi kroz vene

pa pijan zalutam u bespuće

 

pružam ruke baš u susret sreći

gladni Robinzon neumorno lovi

u nestvarne vode

uploviše brodi

galebova jedra

a dan postaje i dublji i veći

 

kletva milostinja nasjeda na mamac

cijeli je vidokrug u pjeni

razbio se kompas

u dubini ćutim hladan oštar greben

opet slipam

ugašenim fenjerom na pramac.

 

MOĆ POGLEDA

 

Raspliće kose zima

pogled svijetli u tajne života

tamo gdje ptice odlaze iz stakla mog vida

tamo gdje sunce rađa zadnju ružu

        u ljubav što traje

               bludilom boja

                      na paravan od zida

 

trenutak se rasprska u obilje

pokoran nakani ja ritmom nastojim

utopiti tajne nevinošću čula

        milošću vašom

               u privide sreći

 

sam misterij neba otvara mi dušu

vedrinom pogleda dotičem tišinu

dok se vatre sunca tiho u mrak gube

        predem ispovijedi

               uvelom lišću tražim zavjetrinu

 

ne, ne gradim gnijezdo u vašim snovima

vukući svoje želje kroz kamenjar sivi

ja sam samo pjesnik

          gola oskoruša

                 ranjena njedra

moć pogleda što u beskraju živi.

 

PRISUTNOST

 

Tu gdje se rađaju želja ostvarenja

ispunjam ljepotom rukoveti njedra

                pjesma sve čuje

radost trena tijelom mi putuje

slatka voda iz staroga vjedra

 

hrabro otvaram vrata svojih čula

ljubim blagodati dodirom bez mesa

                 miris me dira

cvijet leluja na vjetru se koči

zvuk orgulja soči sa nebesa

 

to život skladbom dotiče tišinu

dahtanjem svježine u srčiku do bola

                 nek' riječ svira

obrane note zvijezde padalice

padajte sa sjetom na ramena gola

 

mrak se kotrlja šumom kao sjena

kao prijetnja – gluha slutnja sata

                 u rospiju zbilju

u sumu život – u krv zrelog maka

u sjemenke zlatne utopljen do vrata.

 

BROD BEZ KORMILARA

 

Brod bez kormilara niz pučinu luta

vjetar u obijesti jedra propinje

 

kuda me goniš

za igre tvoje ja vremena nemam

molitva te moji ni ne spominje

 

mozak moj pršti snježno na livade

otapa ga suncem svaki novi dan

                riječi teku

a daljine modre zrače u meni

olovnih nogu ne dohvaćam san

 

ruše se sjene kao vodopadi

živim li samo ovaj tren

jesu li stvarnost

          moje priče

                  želje istrošene

il' u gluhu prošlost ja sam izgubljen.

 

KROZ PROZIRNE MODRINE

 

Kao val što satire kamenje u žal

vodi me život

           te dubine modre

proničem u misterij ja čovjek nag

na udicu hvatajući života ugode

 

rže snaga u meni

hropti zemlja posna

jutro rosom umiva mi ćud

miriše ozonom grmljavina prošla

sunce voćnjake nagoni na blud

 

ja sam tu vjetar i pčelinji zuj

ljubim miris cvijeća

                raznosim mu prah

u snovidne bajke taj božanski usud

u vrelini svojoj bivam tih i blag

 

još mirišu cvjetni serumi po sreći

kroz prozirne modrine nazire se put

ja ću tamo na oblake sjesti

        padati ću s kišom

                 niz potok ću teći

                           list žut.

 

OKOVI NAVIKA

 

Tamo gdje tajne stoje kao ubojice

ja hodam čarolije svjestan

središtem oaze moga vidokruga

oslobađam zatočene ptice

             željne postojanja

 

tamo kao savjest

padaju kiše u okove navika

i ljubav još luta

         zaboravljenom srećom dječaka

 

gdje daljina mog pogleda pada.

 

SNOVI

 

Mirno

bez straha

nježno kao pjena

neke drage slike slijeću u moj san

to blijesak života iz zenita uma

               tajna vrata otvara

 

lebdim kao oblak

vjetar me nosi

nogama tražim jak oslonac dna

pomno se utapam

kroz fikcije ronim

tijelo mi raspliću tanke niti sna

 

više se ne bojim

            već ljubim ljepote

kristalno sjemenje prosipam

iz sjemena svakog novi život živim

i velom tajne ga posipam.

 

***

Godine u prolazu

udare u zvono

-

Svu svoju crninu

gavran odnese

u krvavi sumrak

-

Umire dan

skrušenom pričom gospodinu Bogu

uz zvon i od svile tanji

kad se biva sitan

i od manjeg manji

 

nebo navlači plašt

kroz trnje

       u grudi nemir

ćutim sablast čekanja

       plovim

              plovim

                    u svemir

-

U zraku sablast

davnih priča huk

u tijelu božanstvo

Otac, Sin i Sveti duh.

 

ELEGIJA

 

Kroz moje ruke pada svjetlost

na daleku luku mog djetinjstva

               igra sjena

do mog doma sto stanica

 

i još pušu isti vjetri

širom polja istrošena

               lomim noge

tragom žita pokošena

 

o zjenice

         golog nebo

nikom ništa ne dugujem

samo krišom bistro moje

za mladosti ja tugujem.

 

PROĆ

 

Noć

tišinom trepere šumarci

nujne nade

         cincaju praporci

 mjesec srebro

         soči u san.

 

VIDIKOVAC

 

Cvijete mali na kamenoj hridi

pogledaj niz pute što me k sebi zovu

dok treperi staklo na nebeskom krovu

da l' se zraka jutra u daljini vidi

 

penjem se evo na vrh tvoga kuka

upit ću miris koji na me širiš

opit se daljinom koju i sam živiš

i za urlat poput starog vuka

 

ne želim otet' tvoj uzani kutak

samo ću mirno pokraj tebe stati

poput tebe daljinu ću pasti

i trpjet' sarkazam kao kakva lutak

 

lametine neka me odasvuda tuku

kad se ne znam osovit i uspravno stati

svi ću svoju želju u škrip tebi dati

neka prva bujica iznjedri svu bruku

 

raskinut ću zavjet hrastu

odavde sve s visoka gledam

od visine više ja ne predam

a vidici još mi više rastu

 

ne zamjeri mirišljavi cvijete

što sve čovjek u bunilu reče

dokle rana iz dubine peče

a misli kao ptice u oblake lete

 

ostavljam te eto u tvojoj samoći

a moja je larma i gluvlja i teža

neka me zapliće moje sjete mreža

umoran i sit moram k sebi poći.

 

***

Sjećanja bistre

dok ljulja nadu

        mala lađa.

 

CIKLUS

BEZDAN STRMOGLAVI

 

ŽIVOT IZ SJENE

Hoda čovjek gradom

za njim odjek kradom

i nitko ne vidi vihor što ga vije

nit face željne

          što su sve od zjene

u snazi žudnje prisutnost se krije

 

šaptom varke

kroz stisnute godine

život dira sjene

 

zavodljivost tmine diše poput gajde

nemoć vida tlapnje nam otkriju

           smisao drugu

                    ono zrno zbilje

kao kad glazba do mog uha stane

tom čarolijom umiven

           sedef ja sam

                    kao život u sablasti

           neotkriven.

 

PROKLETSTVO KRUGA

 

Mogućnosti se sapliću o vrijeme

zoran pogled svaki micaj prati

           okovanih tijela

                    orimo u zemlju

                            rane starog pluga

strasti ćemo sjeme posijati

 

lakoma ovisnost veliča slučaj

dok u razgrnuta jedra vjetri pušu

           postajemo konoplje

                    u prokletstvu kruga

gdje zadire groblje u život u dušu

 

otvaram život nek' još jednom teče

kamen i zemlja na put će mu stat9

             postati će rijeka

                     teći će nijema

                              bučat' niz kaskade

u kobi života rane ispirati.

 

MJEHURIĆ OD PJENE

 

Ja sam tvoj sin živote

sin nadanja

tvoji ubodi me bole

 

hladan mi je osjećaj

a dan rađa svjetlo toplo

         u beskraj

u dubinu sebe dok skrivam znatiželje

         tajne razuzdane

 

kroz voćnjak uma

         kroz pučinu dana

                  ulazim ko' sjena

glas ispuštam niz dolinu jeke

i dozivam želje razigrane

 

zov treperi šumom aureola

dijete čuči i u ruke plače

odjek se vraća kasnog popodneva

kad radosti života tako malo znače

 

prosulo se zrnje

stapaju se sjene

moje mašte zovu iz daljine

         moje želje

                mjehurić od pjene.

 

NESIGURNA KRILA

 

Raskopčavam pogled

zračim dubinu viđenja

i pričam kakve slike skladam

           u svojim željama

 

vidokruge mrzle kiše biju

ždral raspet na nebeskim jedrima

           ne zna put

           nit zračne koordinate

prepušta se nagonskim vjetrima

 

blijed od straha gledam samo na sebe

više nisam ona ista sjena

sva moja mašta u rukovet stane

odvraćam pogled

           umoran i sit

                    praznih uspomena

tažim žeđi na presahnulim česmama

 

venu vijenci moje drskosti

poput gmaza plazim svoje nade

i tražim u mraku

           gdje si moja svjetlosti

sav zapleten u nemoć rokade

 

okrećem slike

sva traženja moja

polako ih slažem na dlan

a one se tope

teku i hlape

crtom života ih ispraćam

 

vjetar

nesigurna krila

a ja na uzletištu.

 

ZATVOREN U BOCI

 

Uz prozirne hridi hladim vrelo tijelo

neumorno puzim uz taj glatki hram

             grčevito stremim

pružam ruke k čepu

želim uvor topao

i lakim pijanstvom pobijeđeni sram

 

sva moja žestina zbijena u bocu

davi me i izjeda svaki novi dan

            sva saznanja

skupljena kroz prozirne stjenke

ispod čepa šute i sanjaju san

 

zar jedino kvaran mogu čep izbiti

il' uz pomoć pohlepnih alata            

iz prozirnog pakla moram ja izići

makar niz oštrice razbijena stakla.

 

SAM U SEBI

 

Razvratnik sam

i gluhi pijesak na cesti

heretik nemarni što luta u misli

pa kidne bez smislom

           u voćnjak pusti

shrvan u nadi da će sebe sresti

 

razbijam znamenje

zastrašujem trnje

na goleti svoga obznaženog tijela

prokleto trpim nestvarnost utaje 

          ljubim se i grlim

zanosom seoskog poeta

 

nagonski zatvaram oči

gutam plamen vrući

mirnoćom ludim

ližem glupi pakao

staklom okovan

u agoniji mašte

        u svojoj nemoći

 

ne klečim pred sobom

tko sam ja u biti

ogledalo pusto što dubinom plaši

lavina što vrelinom kipi

svinga što čeka i prokleta šuti

 

poljubit ću prvu koprivu u selu.

 

TRAŽENJA

 

Ja plovim vodama uzburkane mašte

na dlanu se tražim

u sjenama dna

kroz bure nevera

kroz dimove tajni

ljubim suze slane mora slomljena

 

u kuli sanja slika me još bije

a kroz prozor bliješte jutra daleka

i zlate se želje

u ponosu kipe

u rukovet skupljam šapat odjeka

 

o lako korače što me ne odneseš

već usidren plutam u moru pelina

gdje provali prolom

gdje beštime zveče

u krhku ljušturu mojih godina.

 

BEZDAN STRMOGLAVI

 

Tko lupa na vrata iz dana u dan

          proždire nam želje

                  u budućnost daleku

 

ustajmo

puštaju zmajeve

istina lijepa slika bez okvira

budi nas iz dna

milujemo smrt

i svi smo u nezavidnom prosjeku

 

pustite priče

(u smrti je svjetlost, u smrti se živi)  

potkrada nas i sunce iz dana u dan

iz magle prošlosti strmoglavljujemo u bezdan

 

proračunsko oko neba

u pretpostavke nas baca

a tanke niti sna žive u odjeku.

 

ZALUTAO U ZABORAV

 

Na ulici sam sreo zaborav

upitao me odakle sam

nasmijao sam se

          ( gdje sam to zalutao)

bacam osmijeh u mulj

zgazih stremen

i zajahah slutnju

        poput maga

                 umom

tražim bistar vrutak.

 

CIKLUS

KASNI BANKET

 

***

Kad nevješt se nađeš

u sred vodnog buka

što ti znači podmuklome avaj

zaroni dublje

u strahu se uči

da bi plivat znao

sam pronađi kraj.

 

DOME STARI

 

Nudim ti ruku

       krvavu

               znojnu

u magli blijed i prestrašen

uzvrati mi dodir

pođimo skupa

dome stari

 

vrzmaju se kleti

zmijaju svoj ples

zlim slutnjama nas plaše

gledajmo nevolje onakve kakve jesu

grdne se čunjke otimaju

o krvotoke naše.

 

MORBIDON

 

Dodirima hranimo svetkovine ove

jedni u drugima potražimo spas

                prijatelj nam treba

rijeka krvava još kroza nas teče

u jablan do dna

                   u lišće       

                             u šušanj

ostanimo skupa ne zbog nas

 

zakukljati džunglom svojih sitnih želja

ne sisamo mlijeko plemenita roda

isisavamo zadnje kapi kipnje

rujemo i trzamo u gnjili života

            poput gmaza

                    blijesak svoje hitnje

 

pijanice sretne ne misle na sutra

otrovom hrane zmije svoje duše

uranjaju slijepi u mrkle dubine

            piju kao spužve

a usta im izgore od suše

 

pokorni samo svojim nakanama

(izludi kravu pa je onda ubij)

tu se ne bira put do slatke slave

golub i maslina samo su paravan

            sindroma

                     usijane glave.

 

PJESMA OTROVANOM MORU

 

Nebo pada u vodu

u školjke dlanova uzimam zlatni odsjaj

zgaženi tijelo gluhe obale tka čarobnu modu

skriva otrov u svojim noktima

mrtvi krvavi odsjaj u moru

tu pred mojim je očima

 

oblaci noćas miruju

zvijezde kroz granje proviruju

šalicu sam tame popio

oči sam zaklopio

 

ćuti se tupi otkucaj

tu gdje čovjek sklada

otapa se dobra slutnja

dok svi ti dokovi

usidreni mirni bokovi

svezani za daleke pute

trpe od umora

 

more moje blisko ljubljeno

more tuđe i daleko

svi smo ovisnici o tvojih milosti

ti život strujiš k'o majčino mlijeko

a mi tupe sjene vezane za blato

niti ribe nismo

sami sebe gušimo

dok ti valjaš i srebro i zlato

 

ne pitaj me tko sam u ovome trenu

i zašto ne volim jesen

ranu studen nijemu

već mi i dalje nudi svoj dodir i ništa više

i zakopat ću tijelom u oblake

vrijeme koje izdiše

 

zabacit ću posljednju udicu i mamac

strpljivo ću čekati na provi

dokle plovak u nebesa plovi

niz pučinu kamenu upravit ću čamac

ulovit ću za tebe ja blagoslov novi

 

još plovak promiče put zvijezda daleko

daleko tamo iznad

a ovdje oblaci već snijegom mirišu

i grom udara u bas

tako dotiče živac bića

zbog života

zbog nas

 

još je vrijeme

uberite prste moje

u mojim noktima plameni gore

jer sutrašnji dan u očima tugu ljulja

a mi smo u otrovanom moru

ogoljela rulja.

 

KASNI BANKET

 

Zatvorite nebo

neka ključ zaklokota

kroz nejasne slike bitaka života

u ratove naših namjera

 

tope se riječi u treperu hlape

to glas udomljava svoj usud nekamo u toplo

topot razmišljanja u grotlo

u zalaz čekanja gdje ćemo se sresti

 

mi činovnici vremena krškamo suharke na krijes

dok se ruke mežuraju a stopala gaze jetko trnje

iskuštranih nazora skupljamo svoje prnje

univerzalnošću pomutnje upijeni u svoj bijes

 

spoznajom i iskustvom kroz žile otaca

namirimo dugove dok još ima snage

još koliko toga na naš križ će leći

napete su puške

ubit će nam zadnje osjećaje muške

u nama je golub za odstrjel od svih veći

 

mi ne vidimo sva ta sredstva opstojanja

i ne znamo u kojem sefu stoji sva ta mračna težina

nikome ne pomaže glad kasna utjeha

sudimo sad

razgrnimo duše na stol

molitva ništa ne znači bez grijeha

(kao ni život bez smrti)

 

što li će iznjedriti kotao sumnji

koliko će još raditi o tom zbilja izjedkana

hoće li u svemu tome biti i ti trunku sreće

dok se po naputku otvara pelcovane vidike

kroz nezasite žvale džepove i vreće.

 

RASAP SVIJESTI

 

Jesu li ponornice samoubojice

ili su pečaćene sjene

možda su povijest što nas doziva kroz um

na putu ljudskih napora

kao mrska kob greške

utopljena u svoj vlastiti šum

 

jesu li ponornice željne postelje

gdje bi umirile vrtloge moći

svu tu snagu delirija

što život ruši u sunovrat

kao holokaust istine

bez putovnice s pravom na obrat

 

ako nisi svjestan svog vrtloga

u sjeni idola ravnodušnih

nikada slobode nećeš imati

i bit ćeš poezija bez istine

nećeš biti ni zadnji ni prvi

koji će slijepo voditi ratove

jer kriza se otapa jedino u krvi

 

ginu dani kao nekoj uspavanci

lome se na starom uzgonu

tu pred Bogom i pred ljudima

skrivaju obraze

kroz potoke i ponore

ti majstori u prerušavanje.

 

OTVORENO PITANJE

 

Koliko je htijenja u danima ovim

koliko je čekanja iz sata u sat

koliko je još plamena

u vatri što gori

na vjetru strepnje

o da mi je znat

 

skršio bih prste okrećući ih nebu

istjerao bih iz vida mrsku rospiju

krikom u tišinu led bi otopio

upregao bih svu ljubav svijeta

u posljednju kočiju

 

ne bih ni trepnuo

jer straha više nema

od pustih nedaća maglovit je vid

ptice crne u sunce sjedaju

kuju svoje snove

dok naši pogledi padaju pred zid

 

ohola zbilja je otrov mrežu splela

smrtonosnim udarcima gromovi oblake sedlaju

modrina oblači siva odijela

galijoti s pjesmom oblake veslaju

 

bistra voda i varljiv sud

željom pustom određuje nam put

mi zaranjamo sretni

vežući u čvrste čvorove svoju ćud

 

uha su nam zaglušena

pjesmom nevinosti lažne

oči su nam zaslijepljene

svjetlošću tuđih svijeća.

 

RIJEKA

 

Rijeka je život

što teče ka ušću

u koritu svom

širi se i stišće

i nosi sa sobom

slomljeno granje

i uvelo lišće

 

ima rijeka

zlatno zrnje valja

zato je mnogi gnjave

sisaju joj vene

neke vežu u lance

kao ljutu kuju

ne bili im dala

obijesno štene

 

puno rijeka ima

vrlo tužne oči

i gnjilavo teku

gdje ih joštre kude

i daju im svašta

šaraju ih bojama

poput kakve lude

 

izumiru rijeke

na ovome svijetu

tko će vidat' rane

hoće li bit koga

za upalit svijeću

u gluhost dok brojim

i čupam zadnje sreće

hoće neće

hoće neće.

 

POTEĆI ĆE IZVOR

 

Nagrnule zvijeri

mutne vode od potopa

u zasjedi mrtve straže

dječaci kopaju rovove

za život u grobove

na neke drage ritmove

            vizionarske

 

plaču zaboravljene pjesme vinograda

            priče komušanja

usne ljube topove

snovi snuju tenkove

srce je za hrabrost

            za vojaka

 

njišu se zelene grane

tutnjava raznosi sjene

buketi umiru mahom

krv i voda se pjene

 

svakog ljeta laste gnijezda viju

i cijuču mladi ispod suhe žlibe

svatko negdje svoje snove gradi

no tužne pjesme krizantema mladi

griju spomen koji život nije

 

poteći će opet izvor

            nevinosti krasne

kao krv istine za nečija pravo

iz rova života

iz gudure sive

iz rane još žive

             u svitanje plavo.

 

GRANICE SUMNJA

 

Dobro jutro majko

            ti zemljo tiha

dobro jutro nebo

            blagoslov mi daj

idoli se ruše

             na granice sumnja

teške suze sirotinjske

            utrt će im trag.

 

***

Ako si zao

sam ćeš

u svom zlu živjeti.

-

Potraži radost

u onog

kome je tuga dom.

 

UTJEHA

 

Okrećem se gdje to stadoh

svud mi teret tijelo topi

vjetri stali

sunce blijedo

grane spasa sve visoko

cijeli život u tren popi

 

oj dodira nježne svile

lake pjesme dragih priča

i utjehe pojnih pića

 

sjedinite slatke slutnje

slomite mi gluhe slutnje

od zbrkanih mojih misli

iznjedrit ću lapor sivi

izgradit ću tvrde kule

u tišinu smirno poći

laka noći

laka noći.

 

***

U bremenu svojih truda

traži ogledalo svoje.

-

Sam sebe skidam

sa svog križa.

 

DOK KIŠE PERU TRAGOVE

 

Gubi se slika noć

kao dim te osjećam rano

             tvoju magiju

a nad nama još je usud anatema

vedro nebo tugom žigosano

 

još dopire do misli lelek

zublja strasti svojim putem silazi

                hvalim te o Bože

što cik radosti naše

u duhovnoj je snazi

 

dok čekamo zoru

čistoća bola nek' nam dušu hrani

jer ta bol što kroz trnje stiže

previđena zbiljom

        u Bogu

             čovjeku

                  sve je bliže

                         bliže.

 

RIJEČI KUŠNJE

 

Posjedajmo naše riječi

tu gdje tijela nisu važna

na strništa i raskrižja

sam i iskon nek' nas vodi

jer nam treba misao snažna

 

nema sile iznad uma

nesnosne su klete slutnje

vuku konce igre razne

mreže tkaju pripredaju

mater zove na riječ kušnje

 

ne vucite lance gnjeva

jer prašinu odveć dižu

razdragane slijepe horde

na strampute uvijek vode

na posljetku u škrip gmižu

 

ledenjak se sporo topi

u potoke kapljam' kaplje

kud prokrči žubor živi

tud pronikne rosno sjeme

i milinja djeci šaplje

 

upitajmo što je sreća

u mome je sudu naći

domovina gdje je njena

kud li hoda vidi li se

hoće li i kod nas zaći.

 

***

Gdje se to gubi vječnost

tako jasno

a ne znamo puta natrag.

-

U slutnji daljine

nestaje želja.